Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-1519/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao člana vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice S. M., OIB: [osobni identifikacijski broj], iz H., [adresa], zastupane po punomoćniku K. V., odvjetniku u Odvjetničkom društvu V. u R., protiv tuženika R. A. d.d., OIB: [osobni identifikacijski broj], iz Z. , [adresa], zastupanog po punomoćniku S. P., odvjetniku u Odvjetničkom uredu P., G., V., K., B. i F. M. u R., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji poslovni broj P-407/2023-19 od 20. rujna 2024., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 10. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se prihvaća kao osnovana te se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji poslovni broj P-407/2023-19 od 20. rujna 2024.;

- potvrđuje u točki I. izreke u dijelu u kojem je utvrđeno da je ništetna odredba članka 7. Ugovora o kreditu, te u točkama II. i III. izreke,

- preinačuje u točki I. izreke u dijelu u kojem je utvrđeno da je ništetna odredba članka 1. Ugovora o kreditu na način da se u tom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice odbija.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu kojom je u točki I. izreke utvrđeno da su ništetne odredbe članaka 1. i 7. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 20. prosinca 2005. U točki II. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 1.306,76 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine mjesečne iznose od uplate istih do isplate kako je to specificirano. U točki III. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi troškove postupka u iznosu od 1.850,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Protiv navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik 30. rujna 2024. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08. -Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku na način da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice i obveže je da tuženiku naknadi troškove cjelokupnog postupka ili da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije dan.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. U svojoj žalbi tuženik navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer da presuda ne sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama zbog čega istu nije moguće ispitati.

5.1. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, za svoju odluku je dao jasne razloge o odlučnim činjenicama, te je istu moguće ispitati. Nisu učinjene niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje drugostupanjski sud povodom žalbi stranaka pazi po službenoj dužnosti primjenom članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Tužiteljica tužbom traži da se članak 1. i članak 7. Ugovora o kreditu koji je zaključila s tuženikom kao bankom 20. prosinca 2005. utvrde ništetnima jer su protivne savjesnosti i poštenju te su dovele do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice. Radi se o Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Temeljem utvrđene ništetnosti traži se povrat iznosa od 1.306,76 eura, koji iznos je tužiteljica više platila zbog promjene tečaja CHF tijekom otplate kredita u odnosu na tečaj u vrijeme isplate kredita. Tužiteljica se pozvala na pravno shvaćanje zauzeto u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.

6.1. Tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti jer da se presuda donesena u kolektivnom sporu za zaštitu prava i interesa potrošača odnosi na apstraktnog potrošača, pa je teret dokaza da tužiteljica nije bila u cijelosti informirana o svim bitnim elementima koji se odnose na valutnu klauzulu na njoj. Da su odredbe o valutnoj klauzuli jasne, lako uočljive i razumljive zbog čega ne podliježu testu poštenosti, da je Ugovor o kreditu solemniziran po javnom bilježniku, da ukoliko prvostupanjski sud utvrdi da su konkretne odredbe ugovora ništetne treba uzeti u obzir i „negativnu razliku“ kada je tečaj CHF u odnosu na tečaj prilikom isplate kredita bio manji. Istaknut je i prigovor zastare.

6.2. Prvostupanjski sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio;

- da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao banka zaključili Ugovor o kreditu broj [broj kredita] od 20. prosinca 2005.,

- da je tužiteljici odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 15.513,87 CHF koji se isplaćuje po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (članak 1.),

- da je kredit sklopljen na rok otplate od 84 mjeseca,

- da je kredit odobren za kupnju automobila,

- da je u članku 7. Ugovora utvrđeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita, anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu,

- da je Ugovor o kreditu solemniziran po javnim bilježnicama J. B. i O. S. O. u R. 27. prosinca 2005. pod brojem OU-893/05,

- da je kredit otplaćen 15. siječnja 2013.,

- da je zbog promjene tečaja CHF tijekom otplate kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita tužiteljica na ime tečajnih razlika uplatila više 1.306,76 eura.

6.3. Iz iskaza tužiteljice prvostupanjski sud utvrđuje da su joj prilikom kupnje automobila u Autokući na V. ponudili kupnju automobila na kredit, da joj je Autokuća dala pripremljeni ugovor, a da se odlučila za kredit u CHF jer je mislila da će joj isti donijeti više pogodnosti. Nije mogla utjecati na sadržaj Ugovora niti ju je netko upozorio u Autokući na rizik podizanja kredita u CHF, jer se tada ne bi odlučila za isti.

6.4. Prvostupanjski sud se pozvao na članke 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., 46/07., 79/07.; dalje: ZZP/03) te je zaključio da su stranke sklopile Ugovor o kreditu s unaprijed formuliranim sadržajem od strane tuženika, pri čemu je tuženik u Ugovor unio nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica kredita vezana uz CHF, da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo i tužiteljica na iste nije imala utjecaja pa su navedene odredbe, kako su formulirane u člancima 1. i 7. Ugovora o kreditu, ništetne.

6.5. Prvostupanjski sud se pozvao i na pravno shvaćanje zauzeto u postupku po kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više banaka među kojima je i ovdje tuženik i koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, te je donesena pravomoćna i ovršna presuda kojom je utvrđeno da je tuženik (jedna od ukupno 8 banaka) sklapao s korisnicima kredita u određenom vremenskom razdoblju ugovore koji su sadržavali nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF kao što je i konkretna Ugovor. Tuženik da je bio dužan, sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, tužiteljici kao potrošaču u pisanom obliku dati sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita da bi tužiteljica kao potrošač donijela informiranu odluku, odnosno bio je dužan prije sklapanja ugovora pružiti tužiteljici odgovarajuća objašnjenja koja bi istoj omogućila procjenu da li je predloženi ugovor prilagođen njezinim potrebama i financijskoj situaciji te joj pojasniti bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na tužiteljicu. Valutna klauzula da je bila dopuštena, ali konkretne odredbe o valutnoj klauzuli da nisu bile razumljive, odnosno tužiteljica kao potrošač mora biti obaviještena o mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu kako bi mogla procijeniti gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njezine financijske obveze. Pri tome se prvostupanjski sud pozvao i na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojom su odbijene revizije banaka podnesene protiv drugostupanjske presude u kolektivnom sporu i u kojoj su izneseni stavovi o ništetnosti valutne klauzule u CHF i razlozi na kojima se isti temelje.

6.6. Teret dokaza da se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo i da je tužiteljica dobila punu obavijest da je na tuženiku, a što tuženik u konkretnom sporu nije dokazao.

6.7. Zbog toga je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice te su utvrđeni ništetnim članci 1. i 7. Ugovora sukladno člancima 81. i 87. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu.

6.8. Zbog toga je tuženik dužan primjenom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO) tužiteljici isplatiti iznos koji je više platila tijekom otplate kredita zbog promjene tečaja u odnosu na tečaj u vrijeme isplate kredita, a kako je to izračunao sudski vještak. Na dosuđeni iznos glavnice koja se sastoji od više plaćenih mjesečnih iznosa dosuđena je zakonska zatezna kamata primjenom članka 1115. ZOO-a po stopi iz članka 29. stavak 2. ZOO-a od uplate više plaćenog do isplate, jer je prvostupanjski sud tuženika smatrao nepoštenim stjecateljem.

6.9. „Negativna razlika“ nije uzeta u obzir jer tuženik nije postavio protutužbeni zahtjev niti istaknuo prigovor prijeboja. Pored toga, zbog nižeg tečaja tužiteljica nije ništa primila pa nije dužna ništa niti vratiti.

6.10. Odbijen je prigovor zastare s pozivom na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjeno pravno shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. prema kojemu "Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.". Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli pravomoćna s 14. lipnja 2018., pa je od tada počela teći zastara za svu do tada preplaćenu valutu, a konkretna tužba je podnijeta 20. ožujka 2023., to da je podnesena unutar zastarnog roka iz članka 225. ZOO-a.

6.11. O naknadi parničnog troška odlučeno je primjenom članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a, a visina je utvrđena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 128/23.) uz uvećanje za iznos troškova vještačenja.

7. Tuženik osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja kao i primjenu materijalnog prava. Ponavlja svoje stavove o ništetnosti, dopuštenosti valutne klauzule, jasnim i razumljivim odredbama koje ne podliježu testu poštenosti, obračunu negativnih razlika, tijeku zakonske zatezne kamate i zastari, a koje je isticao i u odgovoru na tužbu i tijekom cijelog postupka.

7.1. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, ali je prilikom utvrđivanja ništetnosti članka 1. i 7. Ugovora o kreditu djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo.

7.2. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se o odredbama konkretnog Ugovora čije se utvrđenje ništetnosti traži nije pojedinačno pregovaralo, jer ga je sastavila banka, a tužiteljici predala Autokuća kod koje je kupila auto na kredit, te da joj pojam valutne klauzule, odnosno vezivanja glavnice uz CHF nitko nije objasnio niti joj ukazao na rizike koje nose krediti zaključeni s tom valutnom klauzulom. Tužiteljica je Ugovor o kreditu zaključila na isti način kao što su zaključivani svi krediti o potrošačkom kreditiranju u vremenskom periodu koji je bio obuhvaćen u kolektivnom sporu i za koje je utvrđeno da su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Tuženik je mogao u ovom sporu dokazivati da je prilikom zaključenja konkretnog Ugovora pregovarao s tužiteljicom o spornim odredbama i da joj je pružio potpune obavijesti i sve bitne informacije o valutnoj klauzuli u kojoj je sklopila Ugovor, a što tuženik, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud, nije dokazao. Zbog toga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se na konkretni Ugovor treba primijeniti pravno shvaćanje iz kolektivnog spora sukladno članku 502.c ZPP-a. Pri tome je pravilno utvrđenje da je ništetan članak 7. Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno vraćanje kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća. Međutim, nije pravilno utvrđeno da je ništetan i članak 1. Ugovora o kreditu. Tim člankom je utvrđena visina kredita te je ista izražena kao kunska protuvrijednost 15.513,87 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Kada bi se ta odredba utvrdila ništetnom, tada ne bi bilo predmeta ugovora, pa stoga ugovor ne bi niti nastao. Tužiteljica je primila kunsku protuvrijednost od 15.513,87 CHF koja je obračunata po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja i ta odredba sama po sebi nije ništetna i ne dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice. Ništetna je odredba kojom je ugovoreno vraćanje kredita pri čemu se vraća protuvrijednost mjesečnog iznosa navedenog u otplatnom platnu u CHF, ali prema tečaju kreditora u vrijeme dospijeća anuiteta, a što je mjesečnu obvezu vraćanja povećalo zbog promjene tečaja u odnosu na početni tečaj po kojemu joj je obračunat i isplaćen kredit.

7.3. Zbog toga je ovaj sud djelomično preinačio točku I. izreke na način da je odbio dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži utvrđenje ništetnim članka 1. Ugovora o kreditu.

7.4. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da zastara nije nastupila iz razloga koji su navedeni u prvostupanjskoj presudi, pravilan je stav i u odnosu na tijek zakonske zatezne kamate, kao i u odnosu na negativnu razliku. Zbog nepotrebnog ponavljanja tuženika se upućuje na prvostupanjsku odluku koja je odgovorila na sva sporna pitanja, a što prihvaća i ovaj sud i koji stavovi su u skladu s važećom sudskom praksom u sporovima ove vrste.

7.5. Pravilna je i odluka o naknadi parničnog troška, a koju tuženik osporava samo u okviru osporavanja odluke o glavnoj stvari.

8. U dijelu u kojem je pobijana odluka potvrđena riješeno je primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a, a u dijelu u kojem je preinačena primjenom članka 373. točka 3. ZPP- a.

9. Iako je tuženik djelomično uspio sa žalbom, istom se ne dosuđuje trošak žalbe jer je uspjeh neznatan.

Koprivnica, 10. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković