Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2552/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gabriele Topić Kordej kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. i Suzane Radaković kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠD OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Matku Novincu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB:53056966535 iz Zagreba, Petrinjska 59, zastupanog po punomoćnicima Anti Glamuzina i dr., odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2704/2023-8 od 21. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 10. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2704/2023-8 od 21. prosinca 2023. u pobijanom dijelu iz stavka I i II izreke te u dijelu iz stavka III izreke do iznosa od 1.044,67 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

II Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2704/2023-8 od 21. prosinca 2023. u pobijanom dijelu iz stavka III izreke u dijelu preko iznosa od 1.044,67 eura do iznosa od 1.089,33 eura ili za iznos od 44,66 eura s traženim zakonskim zateznim kamatama i sudi:

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 44,66 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. prosinca 2023. do isplate.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1.1. Presudom suda prvog stupnja posl. br. P-2704/23-8 utvrđene su ništetnima odredbe čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu br: 056-50-4203318 od 21. lipnja 2007. između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, kao u stavku I izreke prvostupanjske presude.

1.2. U stavku II izreke iste presude naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 4.288,06 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose s početkom tijeka od svakog prvog u mjesecu od rujna 2007. do rujna 2013. i od 22. studenog 2013. pa do isplate.

1.3. U stavku III izreke prvostupanjske presude naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 1.089,33 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. prosinca 2023. do isplate.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga i predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate i uz naknadu troška sastava žalbe sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja drugostupanjske presude do isplate, podredno ju ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje,

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Za razliku od žalbenih navoda, u presudi suda prvog stupnja nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2., toč. 11 Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) jer je prvostupanjska odluka razumljiva, nije proturječna i sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom i sukladni su stanju spisa te se presuda kao takva može povodom žalbe ispitati. Ujedno se u prvostupanjskoj presudi kao i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

5.1. Tvrdnje iz žalbe tuženika da prvostupanjska presuda predstavlja povredu načela ravnopravnosti i pravičnosti, da parnični postupak u izvedbi prvostupanjskog suda nema element kontradiktornosti te da odluka prvostupanjskog suda predstavlja arbitrarnu odluku su netočne. Prvostupanjski je sud svrhovito tumačio i primjeno mjerodavno materijalno pravo i iznio relevantne i dostatne razloge za svoju odluku o osnovanosti zahtjeva tužiteljice, koja ne odstupa od ustaljene sudske prakse. U tom smislu na zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude ne utječe žalbeno pozivanje na navod iz obrazloženja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III- 5038/2015 od 12. srpnja 2018.

5.2. U odnosu na prigovor podnositelja o povredi prava na pravično suđenje s aspekta procesne jednakosti valja reći da je pravo na pošteno (pravično) suđenje uključuje i pravo na procesnu ravnopravnost (equality of arms - "jednakost oružja" i right to be heard – "pravo biti saslušan") sadržajno blisko domaćem načelu saslušanja stranaka prema kojem svaka od stranaka treba imati razumnu mogućnost da u postupku brani svoja prava pod uvjetima koji ju ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na njenog protivnika. Iz prava na jednakost oružja izvode se i pojedina prava u odnosu na izbor i izvođenje dokaza. Razmatranjem predmetnog spisa razvidno je da je tuženik tijekom postupka bio zastupan po punomoćnicima odvjetnicima te je bio u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u njemu kao i poduzimati sve zakonom predviđene postupovne radnje. Stoga je bespredmetno pozivanje na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-4510/2010 od 12. siječnja 2015.

5.3. U odnosu na žalbene tvrdnje o nezakonitosti prvostupanjske odluke iz razloga što nisu prihvaćeni svi dokazni prijedlozi tuženika uočava se da je sud prvog stupnja, postupajući u skladu sa odredbom članka 8. ZPP, na temelju odgovarajuće ocjene rezultata dokaznog postupka odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane i o tome dao utemeljene razloge koje prihvaća i ovaj sud. Ne prihvaćaju se neutemeljeni žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja u potpunosti zanemario navode i dokazne prijedloge tuženika i da odlučne činjenice nisu točno utvrđene samim tim što prvostupanjski sud nije proveo sve dokaze koje je tuženik predložio. Naime, u skladu sa načelom stranačke istine sud utvrđuje odlučne činjenice primjenom dokaza koje mu stranke ponude, što ne znači da je dužan prihvatiti sve predložene dokaze već je sukladno odredbi čl. 220. st. 2. ZPP ovlašten i dužan ispitati i ocijeniti dokaznu snagu predloženih dokaza. U okolnostima u kojima su odlučne činjenice utvrđene pravilno izvedenim dokazima, sud nije bio dužan izvoditi sve predložene dokaze jer je predmet dovoljno raspravljen i u tom je smislu odredba čl. 304. ZPP pravilno primijenjena. Stoga tuženik u postupku pred sudom prvog stupnja nije doveden u nejednak položaj u odnosu na tužitelja i bez utjecaja je pozivanje na navod iz obrazloženja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-3874/2008 od 4. travnja 2012.

5.4. Slijedom navedenog se kao neosnovan otklanja žalbeni prigovor o povredi prava na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14) kao i žalbeni prigovor o povredi prava iz čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17).

6. Kada u sadržaju svoje žalbe ističe navodnu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP, tuženik gubi iz vida da iz odredbe čl. 338. st. 4. ZPP ne proizlazi obveza suda da obrazlaže razloge neprihvaćanja dokaznih prijedloga stranaka jer je sukladno odredbi čl. 220. st. 2. ZPP sud ovlašten i dužan ispitati i ocijeniti dokaznu snagu predloženih dokaza. S obzirom da su u prvostupanjskoj presudi sumarno izloženi zahtjevi stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokazi koje su predložile a posebno je navedeno i obrazloženo koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio kao i koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, nije ostvarena povreda odredbe čl. 338. st. 4. ZPP.

7. Sud prvog stupnja je u odnosu na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo iz čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11 ovdje po načelu tempus regit actum mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 i 46/07, dalje: ZZP/03) i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, dalje: ZOO) kada je utvrdio da su ništetne odredbe ugovora o kreditu br. br: 056-50-4203318 od 21. lipnja 2007. između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora o valutnoj klauzuli kojoj je glavnica vezana uz Chf na temelju pravilnog zaključka da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo a one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužiteljice kao potrošača, nalažući tuženiku isplatu razlike iznosa primljenih u otplati kredita s osnova tih ništetnih odredbi u iznosu od 4.288,06 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od stjecanja do isplate.

8. Ne prihvaća se neutemeljen žalbeni navod tuženika da odlučne činjenice nisu točno utvrđene samim tim što prvostupanjski sud nije proveo sve dokaze koje je tuženik predložio radi utvrđenja okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja spornih ugovornih odredbi bilo drugačije od utvrđenog u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. U skladu sa načelom stranačke istine sud utvrđuje odlučne činjenice primjenom dokaza koje mu stranke ponude, što ne znači da je dužan prihvatiti sve predložene dokaze već je sukladno odredbi čl. 220. st. 2. ZPP ovlašten i dužan ispitati i ocijeniti dokaznu snagu predloženih dokaza. Pravilna je odluka suda prvog stupnja o neprihvaćanju dokaznog prijedloga tuženika za saslušanje Javnog bilježnika Jadranke Knego Rogina. Naime, kada se uzme u obzir da je djelokrug rada Javnog bilježnika pri solemnizaciji već sastavljenog ugovora određen odredbama čl. 57., čl. 58. i čl. 59. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine" br. 78/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09, 120/16 i 57/22), jasno je da Javni bilježnik nije mogao sudjelovati u pregovaranju o ponudi kredita tužiteljici pa tako ni imati saznanja o činjenicama navodnog davanja potrebnih obavijesti tužiteljici u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog ugovora. Slijedom navedenog, tuženik nije prešao okvir utvrđenja ništetnosti sporne ugovorne odredbe u postupku po kolektivnoj tužbi za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. za koje je u ovom postupku sud vezan temeljem čl. 502.c ZPP.

9. Navedene odredbe čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11 ZZP/03 i čl. 3., čl. 4. i čl. 12. ZOO bile su važeće u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i kao takve su obvezivale tuženika. Kao što je prvostupanjski sud naveo, prema čl. 81. st. 2 ZZP/03 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, kao što je ovdje slučaj.

10.1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na koju je odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja te u vezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10.2. Navedene odredbe ugovora o kreditu koji se odnose na valutnu klauzulu prema kojoj je glavnica vezana uz Chf suprotne su odredbi čl. 12. ZOO kojim je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Navedenim je načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje interese a svaki rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena i jednostrano promjenjive kamatne stope prebacio na tužiteljicu kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.

11.1. U odnosu na žalbene navode tuženika kako u ovom sporu sud nije vezan pravomoćnim odlukama suda donesenim u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja reći da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenice odlučne za odgovarajuću primjenu čl. 87. st. 1 u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11 ZZP/03 i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. ZOO. Odredbom čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kao što je učinila tužiteljica i u ovom je slučaju sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Tužiteljica se osnovano pozvala na pravne učinke presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/2012. od 4. srpnja 2013. iz postupka po kolektivnoj tužbi jer je dokazala da se radi o ugovoru o kreditu s ugovorenom ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli u valuti Chf zaključenom u obuhvaćenom razdoblju prilaganjem odgovarajućih ispava odnosno predmetnog ugovora o kreditu i isprava o otplati tog kredita, kojima je, uz vlastiti iskaz, dokazala i svoje svojstvo potrošača.

11.2. U okolnostima predmetnog slučaja u kojem je saslušanje javnog bilježnika pravilno otklonjeno kao nepotrebno jer javni bilježnik ne sudjeluje u pregovaranju o ponudi kredita pa tako nema saznanja o činjenicama navodnog davanja potrebnih obavijesti u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog ugovora, tuženik nije dokazao činjenice navodne pune obaviještenosti tužiteljice kao potrošača u predugovornoj fazi sklapanja ugovora i njezinog pristanka na takav ugovor a da je bila potpuno obaviještena o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi, tako da nema mjesta zaključku o prekoračenju okvira utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf u postupku po kolektivnoj tužbi za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je obuhvaćen i tuženik i za koju je u ovom postupku sud vezan temeljem čl. 502.c ZPP.

12.1. U žalbi se osporava i pravilnost zaključka suda prvoga stupnja o neosnovanosti prigovora zastare u odnosu na zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf. Prvostupanjska je odluka o neosnovanosti prigovora zastare u odnosu na zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf u skladu sa stavom zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31 siječnja 2022. (Su-IV- 33/2022-2) iz kojeg proizlazi da pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u Chf odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u Chf) i stranke (tuženike) iz tog postupka nastaju i u pogledu zastare jer ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u Chf odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u Chf u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

12.2. S obzirom na to da je zastara za tražbinu s osnove ništetnosti odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u Chf nastupila 14. lipnja 2023. jer je u tom dijelu presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, temeljem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž- 6632/2017, pravomoćna 14. lipnja 2018., tražbina iz tužbe od 18. travnja 2023. za povrat isplaćenog s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u Chf nije u zastari, sukladno odredbama čl. primjenu čl. 214. u vezi čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO. 13.1. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO). Ništetnost potječe od tuženika i tuženik je taj koji je unaprijed sastavio sporne odredbe Ugovora o kreditu sa unaprijed pripremljenim sadržajem slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te je u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO dužan vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

13.2. Tuženik stoga neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata od tuženika kao nesavjesnog stjecatelja, sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka.

14. Pravilno je stoga prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbi čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11 ZZP/03 i čl. 3., čl. 4. i čl. 12., čl. 29. st. 1. i 2. i čl. 214. u vezi čl. 215. st. 1. i čl. 225. te čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO kada je prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbi predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli u Chf i kada je tuženiku naložio isplatu stečenog bez osnove na temelju tih ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate, na što ne utječe žalbeno pozivanje na po tuženiku izdvojene pojedine dijelove odluka drugih sudova, na izdvojeno mišljenje suca Ustavnog suda Republike Hrvatske ZD uz odluku br. U-III-4150/2019 i dr. od od 3. veljače 2021. te na članak dr. sc. VD naslova: Slučajan odabir Chf kredita kao sredstva za stjecanje neočekivane zarade. Slijedom navedenog i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao u stavku I izreke presude.

15. Navedeno se odnosi i na odluku o naknadi parničnog troška iz stavka III izreke prvostupanjske presude jer je ta odluka odraz pravilne primjene čl. 151., čl. 154. st.

1. i čl. 155. ZPP međutim tuženik u sadržaju svoje žalbe osnovano osporava pravilnost primjene odredbe tbr. 151. st .1. ZPP u pogledu dosude naknade pristojbe na tužbu u iznosu od 89,33 eura iako je stvari izdatak za tužiteljicu po tom osnovu iznosio 44,67 eura kao što je vidljivo iz potvrde o provedenom plaćanju s lista 31 spisa predmeta suda prvog stupnja. Stoga je primjenom čl. 380. toč. 2 i 3 ZPP valjalo odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi odluku o naknadi parničnog troška iz stavka III izreke presude suda prvog stupnja u dijelu u iznosu od 1.044,67 eura kao u stavku I izreke a u preostalih 44,66 eura odlučiti kao u stavku II izreke.

16. O zahtjevu tuženika za naknadu troška sastava žalbe s kojom je uspio u neznatnom dijelu sporednog traženja odlučeno je primjenom čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 5. ZPP, kao u stavku II izreke.

U Zagrebu 10. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Gabriela Topić Kordej