REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1650/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJE

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Vukelića, predsjednika vijeća, Kamelije Parać, suca izvjestitelja, te Marine Veljak, člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja KIJAC NEKRETNINE d.d., Omišalj, Poje 1, OIB: 36063948499, kojeg zastupa punomoćnik Branimir Čolić, odvjetnik iz Rijeke, protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika HRVATSKE VODE, Zagreb, Ulica grada Vukovara 220, OIB: 28921383001, radi ispravka upisa u zemljišnoj knjizi i isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude i rješenja Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-376/2022-22 od 22. siječnja 2024., ispravljene rješenjem tog suda poslovni broj P-376/2022-26 od 26. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 10. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana, potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-376/2022-22 od 22. siječnja 2024. ispravljena rješenjem Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-376/2022-26 od 26. siječnja 2024.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-376/2022-22 od 22. siječnja 2024. u točki I. izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjski je sud u točki I. izreke odbio tužbeni zahtjev kojim se traži da se ispravi upis u zemljišne knjige na temelju kojeg se je tuženik uknjižio kao vlasnik nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]-Njivice na način da se naloži Općinskom sudu u Crikvenici, Stalnoj službi u Krku, Zemljišnoknjižnom odjelu u Krku brisanje navedene uknjižbe te uspostava prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja, to jest da se provede uknjižba prava vlasništva na način da se kao vlasnik opet uknjiži tužitelj. U točki II. izreke pobijane presude odbijen je tužbeni zahtjev istaknut u eventualnoj kumulaciji kojim se traži da se kao nevaljanim utvrdi upis u zemljišne knjige na temelju kojeg se je tuženik uknjižio kao vlasnik nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]-Njivice te da se naloži brisanje nevaljane uknjižbe i da se izvrši upis prava vlasništva tužitelja na predmetnoj nekretnini, a u točki III. izreke naloženo je tužitelju da naknadi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 8.883,36 EUR. Rješenjem tog suda istog poslovnog broja i datuma odbačen je tužbeni zahtjev (pravilno tužba) u dijelu kojim tužitelj traži isplatu iznosa od 1.116.000,00 kn / 148.118,65 EUR (točka I. izreke rješenja), te je dopušteno trgovačkom društvu Hrvatske vode, Pravna osoba za upravljanje vodama, Zagreb, Ulica grada Vukovara 220, OIB: 28921383001, miješanje na strani tuženika u ovoj pravnoj stvari (točka II. izreke rješenja).

2. Prvostupanjski sud je tako odlučio jer je nakon izvedenog dokaznog postupka ocijenio da tužitelj nije dokazao da je predmetna čestica bila obuhvaćena pretvorbom društvenog vlasništva izvršenog po Zakonu o osnivanju javnog poduzeća INA – Industrija nafte („Narodne novine“ broj 142/90), da predmetna čestica nije na zakonom propisan način prešla u vlasništvo prednika tužitelja pa daljnja derivativna raspolaganja predmetnom nekretninom nisu valjana te su učinjena bez pravne osnove. Nadalje, tijekom postupka je utvrđeno da predmetna čestica u naravi predstavlja bujični vodotok - javno dobro u smislu odredbe čl. 4. st. 1. t. 2. i čl. 9. st. 1. t. 1. Zakona o vodama („Narodne novine“ broj: 66/19, 84/21 i 47/23; dalje: Zakona o vodama) pa na toj nekretnini tužitelj nije ni mogao niti može steći pravo vlasništva sukladno odredbi čl. 12. t. 8. Zakona o vodama. U odnosu na zahtjev za eventualno kumuliran zahtjev za naknadu tržišne vrijednosti nekretnine prvostupanjski sud je u tom dijelu odbacio tužbeni zahtjev (pravilno tužbu) zbog neispunjenja procesnih pretpostavki, s obzirom na to da se tužitelj prije podnošenja tog zahtjeva nije obratio stvarno i mjesno nadležnom državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirno rješenje spora u smislu odredbe čl. 186. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP). Odluka o troškovima postupka donesena je primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. u vezi s čl. 163. ZPP-a, uz primjenu odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22; dalje: Tarifa).

3. Protiv te presude i rješenja u točki I. izreke tužitelj je podnio žalbu pobijajući je zbog pogrešne primjene materijalnog prava, bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U bitnom je naveo da je počinjena bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a te da je prvostupanjski sud propustio ispitati zakonitost provođenja prethodnog zemljišnoknjižnog ispravnog postupka vođenog pod poslovnim brojevima Z-114999/2020, i Z-15218/2020 pred Općinskim sudom u Crikvenici, Stalnoj službi u Krku. Istaknuo je da su se tijekom postupka urotili prvostupanjski sud, državno odvjetništvo, zemljišnoknjižni sud, Državna geodetske uprava i Općina Omišalj s ciljem da ga sustavno diskriminiraju čime su povrijedile tužiteljevo pravo na pošteno suđenje propisano u čl. 6. Europske konvencije o ljudskim pravima. Smatra i da je prvostupanjski sud bio pristran u odlučivanju zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, odbijanja prijedloga za saslušanjem svjedoka predloženog od tužitelja te očevida i vještačenja kako bi se utvrdilo stvarno stanje i stvarna funkcija nekretnina. Daljnjim žalbenim navodima žalitelj ističe da je dokazao da je predmetna nekretnina procijenjena u kapital društva tužiteljevog pravnog prednika, jer je Dioki d.d. osnivač tužitelja i kao takav je valjanim aktom predmetne nekretnine unio u temeljni kapital tužitelja. Istaknuo je da se konkretno radi o nekretnini koja je iz režima društvenog vlasništva prešla u državno vlasništvo po Zakonu o INA-i i to prije stupanja na snagu Ustava Republike Hrvatske 1990. godine te Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima iz 1997. godine zbog čega nema mjesta odgodi povjerenja u zemljišne knjige. Žalitelj smatra da mu je povrijeđeno pravo na pošteno suđenje u smislu odredbe članka 6. Europske konvencije o temeljnim ljudskim pravima, a da je primjenjivanje odredbe čl. 186.a ZPP-a u ovom postupku, što je za posljedicu imalo odbacivanje dijela tužbe, pretjerani formalizam s obzirom na to da su stranke vodile dugogodišnji zemljišno knjižni ispravni postupak. U odnosu na troškove parničnog postupka navodi da je sud trebao sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava prvo ispitati predstavlja li određivanje naknade povredu prava na pristup sudu tužitelja i to na način da je prema naravi predmeta morao utvrditi teži li legitimnom cilju i načelu razmjernosti prvotno oduzimanje vlasništva nad nekretninom u korist tužitelja, a potom i nametanje dodatnih troškova tužitelju radi korištenja jedinog mogućeg preostalog sredstva radi zaštite prava vlasništva u vidu podnošenja tužbe. Predložio je uvažiti žalbu i preinačiti pobijanu odluku.

4. Žalba nije osnovana.

5. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, u granicama određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava

6. U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a ocjena je ovog žalbenog suda da je prvostupanjski sud ispitao sve okolnosti bitne za donošenje zakonite odluke u ovom predmetu. Pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama i ti razlozi su jasni i neproturječni te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju stranke upiru u žalbama.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se ispravi upis u zemljišne knjige učinjen u ispravnom postupku kojim se je tuženik uknjižio kao vlasnik k. č. br. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] - Njivice i uspostavi ranije zemljišno knjižno stanje, podredno u eventualnoj kumulaciji, da utvrdi da je navedeni upis nevaljan, odnosno da se naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.116.000,00 kn / 148.118,65 EUR na ime naknade za izvlašteno zemljište.

8. Neosnovan je žalbeni navod tužitelja da mu je onemogućeno pravo na pošteno suđenje propisano u čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Žalitelj u prilog svojim navodima nije dostavio ni jedan dokaz već neosnovano tvrdi da se cijeli niz državnih institucija i to Državno odvjetništvo, Općina Omišalj, Državna geodetska uprava, zemljišnoknjižni odjel i sud te prvostupanjski sud urotio da onemoguće žalitelja u ostvarivanju njegovih prava, a što ovaj sud ocjenjuje neosnovanim.

9. Iz podataka u spisu proizlazi da su tužitelj i njegovi prednici, jer je tužitelj dokazao niz derivativnoga stjecanja, bili upisani u zemljišne knjige kao vlasnici predmetne nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] – Njivice. Ovdje je potrebno istaknuti da je u čl. 8. Zakona o zemljišnim knjigama propisano da se smatra da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje zemljišta, to jest propisana je oboriva presumpcija da je u zemljišnim knjigama upisano stvarno stanje vlasništva i ostalih pravnih stanja zemljišta. Tijekom ovoga postupka je utvrđeno da takvo stanje upisano u zemljišnim knjigama nije odgovaralo stvarnome pravnom stanju zemljišta te je stoga i u zemljišnoknjižnom ispravnom postupku izvršen upis predmetne nekretnine kao vlasništvo tuženika, a sve na temelju provedenog postupka obnove zemljišne knjige.

10. Prvostupanjski sud je na temelju dokaznog postupka, prije svega zapisnika o izvršenom očevidu na vodotoku Kijac i dostavljenih fotografija, čiju vjerodostojnost tuženik nije osporio, utvrdio da se u naravi radi o bujičnom vodotoku te da tužitelj na takvoj nekretnini nije mogao niti može steći pravo vlasništva.

11. S obzirom na to da se radi o bujičnom vodotoku pravilno prvostupanjski sud zaključuje da se radi o javnom vodnom dobru koje ima status javnog dobra u općoj uporabi koje je u vlasništvu Republike Hrvatske sukladno odredbi čl. 12. st. 8. Zakona o vodama. Vodno dobro je dobro od interesa za Republiku Hrvatsku i ima njezinu osobitu zaštitu (čl. 9. st. 6. Zakona o vodama). Ministarstvo nadležno za vodno gospodarstvo rješenjem utvrđuje pripadnost zemljišta iz čl. 9. toga Zakona vodnom dobru, na zahtjev Hrvatskih voda (čl. 11. st. 1. Zakona o vodama). U slučaju dvojbe ili spora je li neka katastarska čestica vodnoga dobra po sili zakona postala javno vodno dobro na temelju čl. 12. st. 1. do 6. toga Zakona, Ministarstvo o tome donosi rješenje na zahtjev stranke ili po službenoj dužnosti (čl. 11. st. 2.). Na temelju rješenja iz stavka 2. toga članka provest će se uknjižba javnog vodnog dobra u vlasništvu Republike Hrvatske bez obzira na postojeće upise (čl. 11. st. 6. Zakona o vodama). Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju radi se o javnom vodnom dobru na kojem druge osobe ne mogu steći pravo vlasništva niti drugo stvarno pravo, osim prava služnosti i prava građenja u skladu s tim Zakonom.

12. Stoga proizlazi da je tuženik stekao predmetnu nekretninu ex – lege te upis u zemljišne knjige ima samo deklaratoran učinak. Predmetna nekretnina predstavlja dobro takvoga značenja da uživa i ustavnu zaštitu i stjecanje vlasništva privatnopravnih subjekata, ovdje tužitelja, nad njom nije moguće jer je riječ o dobru koje služi svima.

13. Stoga su u cijelosti neosnovani žalbeni navodi da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio vlasništvo predmetne nekretnine i da nije uzeo u obzir da je tužitelj dokazao pravni slijed stjecanja svojega vlasništva derivativnim putem jer tužitelj ni njegovi prednici nisu ni mogli biti vlasnici predmetne nekretnine. Navedeno, također povlači i neosnovanost pozivanja žalitelja na institut zaštite povjerenja u zemljišne knjige koje može štititi samo subjekte koji su ovlašteni i sposobni stjecati pravo vlasništva.

14. U odnosu na tužiteljeve žalbene navode usmjerene na pristranost suda, ukazuje se da odbijanje provođenja određenih dokaznih prijedloga, kao i donošenje meritorno istih odluka od strane istog suca u drugim činjenično i pravno istovrsnim predmetima, ne znači da je uređujući sudac pristran u suđenju, a kako to tužitelj nastoji prikazati svojim žalbenim navodima. Prema odredbi čl. 220.a st. 2. ZPP-a sud odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, sukladno kojoj odredbi je prvostupanjski sud postupio u konkretnoj pravnoj stvari, a takvo postupanje nije dovedeno u sumnju navodima žalbe. Budući da tužitelj nije dokazao valjani pravni temelj stjecanja prava vlasništva, pravilno je prvostupanjski sud odbio kao suvišne prijedloge stranaka za saslušanjem svjedoka te izvođenja dokaza uviđajem na licu mjesta, te kombinirano građevinsko i geodetsko vještačenje te odluku donio temeljem isprava u spisu.

15. Prvostupanjski sud je donio odluku o troškovima postupka pravilnom primjenom odredaba čl. 154. i čl. 155. ZPP-a. Navodi žalitelja o tome da bi tuženikovo pravo na naknadu troškova za zastupanje po Županijskom državnom odvjetništvu predstavljalo povredu prava na pristup sudu ocjenjuju se neosnovanim. Naime, osim što je to pravo na naknadu troškova propisano odredbom čl. 163. ZPP-a, njime se ne onemogućuje niti otežava pravo stranke na pristup sudu. Ovo iz razloga što je te troškove dužna platiti samo i isključivo stranka koja je izgubila spor, pa se time strankama koje su u pravu i koje osnovano tuže državu ne onemogućuje niti otežava pristup sudu. Naprotiv, s obzirom na to da se troškovi Državnog odvjetništva plaćaju iz državnog proračuna, nema osnova da troškovi neosnovanih tužbi padaju na teret poreznih obveznika, umjesto na teret onoga tko je te troškove i uzrokovao.

16. Slijedom svega navedenog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a tužiteljeva žalba je odbijena kao neosnovana i pobijana presuda potvrđena.

17. U odnosu na tužiteljevu žalbu protiv rješenja, ističe se da se prema odredbi čl. 186.a ZPP-a osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna prije podnošenja tužbe obratiti sa zahtjevom za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu koje je stvarno i mjesno nadležno za zastupanje na sudu pred kojim namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske s time da taj zahtjev mora sadržavati sve što mora sadržavati i tužba. Sud će odbaciti tužbu protiv Republike Hrvatske podnesenu prije donošenja odluke o zahtjevu za mirno rješenje spora, odnosno prije isteka roka iz st. 5. ovoga članka (odredba čl. 186.a st. 6. ZPP-a).

18. Pravilno je prvostupanjski sud pobijanom točkom I. izreke prvostupanjskog rješenja odbacio tužbu u dijelu zahtjeva za isplatu iznosa od 1.116.000,00 kn / 148.118,65 EUR. Suprotno navodu žalitelja, činjenica da su se on i tuženik nalazili u višegodišnjem zemljišno knjižnom ispravnom postupku nije od utjecaja na tužiteljev zahtjev za isplatu tržišne vrijednosti nekretnine. Takav zahtjev predstavlja sasvim novi zahtjev, pravno neovisan o ispravnom postupku posebno stoga što tužitelj taj zahtjev postavlja samo kao eventualno kumulirani zahtjev (ako sud ne prihvati njegov zahtjev za ispravak), pa nesporno postoji tužiteljeva obveza da se, prije podnošenja tužbe, obrati tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora.

19. Zbog navedenog, tužiteljeva žalba je odbijena kao neosnovana i pobijano rješenje potvrđeno u točki I. izreke primjenom odredbe čl. 380. t. 2. ZPP-a.

Zagreb, 10. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća

Mario Vukelić