Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-414/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Branki Ježek Mjedenjak, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja DŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici iz ZOU mr.sc. Emir Kulenović i Alma Kulenović, odvjetnici u Puli, protiv tuženika 1. NŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. KŽ i 3. FŽ, svi iz [adresa], koje zastupa punomoćnik Goran Šljivić, odvjetnik u Rovinju, radi smetanja posjeda, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv rješenja Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Rovinju-Rovigno, poslovni broj Psp-48/2019 od 14. srpnja 2023., 10. prosinca 2024.

r i j e š i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Rovinju-Rovigno, poslovni broj Psp-48/2019 od 14. srpnja 2023. u točki I. izreke, te u točki II. izreke za iznos od 8.449,26 kuna/1.121,41 eur[1] .

II Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se rješenje Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Rovinju-Rovigno, poslovni broj Psp-48/2019 od 14. srpnja 2023. u točki II. izreke preko iznosa od 8.449,26 kuna/1.121,41 eur do iznosa od 13.321,42 kuna/1.768,06 eur i rješava:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 4.872,18 kuna/646,65 eur.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška.

Obrazloženje

1. Rješenjem suda prvog stupnja u točki I. izreke utvrđeno je da su tuženici smetali tužitelja u suposjedu pristupnog puta na dijelu k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], oranica iz zk. ul. br. [broj ZK uloška], i to tako što su svo troje tuženika 15. srpnja 2019. godine na taj pristupni put postavili velike količine pijeska, te kada su tužitelj i njegova supruga zatražili da se to makne da bi mogli proći vozilom do svoje nekretnine, istima ozbiljno prijetili i fizički nasrnuli na suprugu tužitelja; te 18. srpnja 2019. godine na istom mjestu parkirali osobna vozila marke "Ford S-Max" registarske oznake [registarska oznaka] (Republika Slovenija); a 20. srpnja 2019. godine osim ovog vozila i vozilo marke "Renault Clio" registarske oznake [registarska oznaka] (Republika Slovenija); čime su tuženici oduzeli suposjed navedenog pristupnog puta, pa im se nalaže uspostava suposjedovnog stanja kako je bilo na dan smetanja, tako što će prestati s verbalnim prijetnjama i fizičkim nasrtajima na tužitelje i članove njegove obitelji i tako omogućiti tužitelju i članovima njegove obitelji nesmetan kolnički pristup osobnim vozilom do njegove nekretnine, te im se zabranjuje takvo ili slično smetanje ubuduće.

2. Točkom II. izreke pobijanog rješenja naloženo je tuženicima da tužitelju naknade prouzročeni parnični trošak u iznosu od 13.321,42 kuna/1.768,06 eur sve u roku od 8 dana.

3. Protiv navedenog rješenja žalbu podnose tuženici pozivajući se na sve žalbene razloge iz članka 353. stavka 1. u vezi s člankom 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje: ZPP), uz prijedlog da se pobijano rješenje preinači na način da drugostupanjski sud odbije tužbeni zahtjev i tužitelja obveže na plaćanje troškova parničnog postupka podredno da pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, uz naknadu žalbenog troška.

4. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava osnovanost žalbenih navoda s prijedlogom da se žalba tuženika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjsko rješenje.

5. Žalba tuženika djelomično je osnovana samo u dijelu odluke o parničnom trošku.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu sud pruži posjedovnu zaštitu u pogledu pristupnog puta do nekretnine u njegovom vlasništvu koji se nalazi na dijelu nekretnine oznake k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], uz tvrdnju da su ga tuženici smetali u suposjedu navedenog puta na način da su 15. srpnja 2019. godine na pristupni put postavili velike količine pijeska, te kada su tužitelj i njegova supruga zatražili da se to makne da bi mogli proći vozilom do svoje nekretnine, istima ozbiljno prijetili i fizički nasrnuli na suprugu tužitelja, te da su 18. srpnja 2019. godine na istom mjestu parkirali osobna vozila marke "Ford S-Max" registarske oznake [registarska oznaka] (Republika Slovenija), a 20. srpnja 2019. godine osim tog vozila i vozilo marke "Renault Clio" registarske oznake [registarska oznaka] (Republika Slovenija), čime da su tuženici oduzeli tužitelju suposjed navedenog pristupnog puta.

7. Tijekom postupka tuženici nisu osporavali tužitelju njegov posljednji mirni suposjed predmetnog pristupnog puta, ali su osporavali navode tužitelja da bi mu prijetili. Dalje, tvrdili su da parkiranjem vozila nisu u cijelosti isključili tužitelja iz suposjeda, zatim da vozilo Renault Clio nije njihovo te da im pijesak nije služio kako bi onemogućili tužitelja u pristupu do njegove nekretnine, već za postavljanje tlakavaca u dvorištu.

8. Analizom i ocjenom provedenih dokaza, prvenstveno iskaza stranaka i svjedoka, te čitanjem ostale spisu priležeće dokumentacije, sud prvog stupnja utvrdio je da su tužitelj i 1. tuženica suvlasnici nekretnine na kojoj se nalazi sporni put, da tužitelj dugi niz godina sa članovima svoje obitelji i prijateljima koristi i mirno posjeduje svoju česticu na nekretnini k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], da do te parcele pristupa spornim putem i to više od 10 godina uzastopce, slijedom čega je tužitelj u posljednjem mirnom i faktičnom suposjedu puta, te i mirni i faktični posjednik svoje čestice do istoga puta, a da mu je to jedini mogući pristupni put do te čestice. Dalje, sud je utvrdio da tužitelj 15. srpnja 2019. nije mogao spornim putem pristupiti svojoj čestici jer je na pristupnom putu bila veća količina pijeska jer su se vršili radovi postavljana tlakavca po putu, a kasnije da su vozila marke Ford S-Max i Renault Clio, u vlasništvu tuženika i članova njihove obitelji, bila stalno parkirana na pristupnom putu na način da tužitelj nije mogao svojim vozilom proći do svoje čestice. Sud je utvrdio i da su 15. srpnja 2019. tuženici ozbiljno zaprijetili tužitelju te fizički nasrnuli na njegovu suprugu, da je navedeni čin od odlučnog značaja budući da je zbog pretrpljenog straha i šoka tužitelju onemogućen prolaz vozilom jedinim putem do njegove čestice.

9. Stoga je sud prvog stupnja u smislu odredbe članka 22. stavka 1. i 2. te odredbe članka 24. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj: 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14., 81/15. i 94/17. - dalje ZV) pružio tužitelju zatraženu posjedovnu zaštitu nalazeći da su tuženici smetali tužitelja u njegovom mirnom, faktičnom suposjedu terena tj. pristupnog prolaza i obližnje parcele u njegovom suposjedu kad su ga verbalno napali i prijetili mu te fizički napali njegovu suprugu, te zbog navedenih tuženikovih postupanja i protupravnih čina, tužitelj se više nije usudio vozilom proći tim putem te je tako uslijedila promjena u faktičnom stanju tužiteljeva suposjedovanja nekretnine tj. puta do svoje čestice, te nalazeći da su tuženici u nastavku 18. srpnja 2019. i 20. srpnja 2019. namjerno ostavljali parkirana svoja vozila na spornom putu da bi tako spriječili i u potpunosti onemogućili tužitelju prolaz vozilom po tom jedinom pristupnom putu. Sud prvog stupnja o troškovima postupka odlučuje primjenom odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a.

10. U donošenju pobijanog rješenja nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a u vezi s člankom 381. ZPP-a, pa tako niti bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju neosnovano tuženici ukazuju u žalbi, budući da pobijano rješenje sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama, isto je moguće ispitati, te nema proturječnosti.

11. Dalje, neosnovani su žalbeni navodi tuženika da nisu smetali suposjed tužitelja jer da u njihovom ponašanju nedostaje animus turbandi. To iz razloga što ZV prihvaća objektivni koncept sadržaja posjeda, tako da smetanje posjeda postoji ako je posjednik uznemiravan u faktičnoj vlasti na stvari, bez obzira je li kod onoga koji je samovlasno smetao posjednika u posjedu postojala volja za smetanjem posjeda (animus turbandi).

12. U odnosu na žalbene navode tuženika da sud prvog stupnja nalažući tuženicima da prestanu s verbalnim prijetnjama dijelom nastoji donositi odluku u domeni kaznenog prava, valja napomenuti da je u izreci pobijane presude opisan način i jačina verbalne komunikacije tuženika upućena prema tužitelju i njegovoj supruzi, čime sud prvog stupnja nije donio odluku u kaznenopravnom smislu niti je to u njegovoj nadležnosti. Naime, u konkretnom slučaju radi se, između ostaloga, i o verbalnom činu smetanja posjeda, a posebno valja naglasiti, da bi određeni verbalni izričaj mogao imati značaj verbalnog smetanja posjeda i rezultirati promjenom u faktičnom stanju korištenja nekretnine, isti mora biti takvog sadržaja i intenziteta da kod prosječne osobe uzrokuje strah za vlastiti integritet takvog značaja da ga objektivno odvrati od izvršavanja posjeda, a čemu je u konkretnom slučaju udovoljeno. Dakle, da bi do smetanja suposjeda došlo verbalnim činom smetanja, tada postupci i izrečene riječi jedne strane moraju imati značaj ozbiljne prijetnje, koja izaziva strah, te isto tako i posljedicu da druga strana odustane od svoje radnje, odnosno da dođe do promjene u dotadašnjem stanju posjeda (suposjeda), odnosno faktične vlasti na prijeporu.

13. Dalje, protivno žalbenim navodima tuženika, kojima isti neosnovano iznose vlastitu analizu i ocjenu provedenih dokaza, prvenstveno iskaza svjedoka, pravilno je prvostupanjski sud ocjenom izvedenih dokaza utvrdio da su tuženici smetali tužitelja u njegovom posljednjem mirnom suposjedu pristupnog puta na način da su ga verbalno napali i prijetili mu te fizički napali njegovu suprugu zbog čega se tužitelj iz straha više nije usudio vozilom proći tim putem, dok su tuženici u nastavku 18. srpnja 2019. i 20. srpnja 2019. namjerno ostavljali parkirana svoja vozila na spornom putu da bi tako spriječili i onemogućili tužitelju prolaz vozilom do njegove nekretnine. Slijedom navedenog, nije osnovan žalbeni razlog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

14. Na temelju pravilnog činjeničnog utvrđenja, pravilno je prvostupanjski sud zaključio o ispunjenosti pretpostavki koje se zahtijevaju za pružanje posjedovne zaštite iz članka 22. stavka 2. ZV-a.

15. Odlučujući o naknadi parničnog troška, te budući da je tužbeni zahtjev tužitelja prihvaćen, prvostupanjski sud je primjenom odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12., 103/14. 118/14. 107/15., 37/22. i 126/22. – dalje: Tarifa) tužitelju dosudio trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 13.321,42 / 1.768,06 kuna, što prema odluci suda prvog stupnja uključuje jednokratnu nagradu u visini od 200 bodova, trošak sastava tužbe u visini od 50 bodova, trošak sastava prijedloga za određivanje privremene mjere u visini od 25 bodova, sve uvećano za PDV od 25%; zatim trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 200,00 kuna i pristojbe na rješenje suda u iznosu od 200,00 kuna, trošak pristupa sudu u ukupnom iznosu od 4.520,70 kuna jer je tužitelj pristupio na sva ročišta održana tijekom postupka (ukupno 6 ročišta), a isti je do suda dolazio iz Republike Slovenije, trošak tumača za slovenski jezik u iznosu od 491,02 kuna, troškove pristupa sudu svjedoka LŽ i SŽ u iznosu od 753,45 kuna te trošak vještačenja u iznosu od 2.000,00 kuna.

16. Djelomično su osnovani žalbeni navodi tuženika kojima ukazuju na pogrešnu primjenu materijalnog prava kod donošenja odluke o troškovima postupka. U konkretnom slučaju radi se o postupku radi smetanja posjeda pa se kao što to tuženici ističu u žalbi primjenjuje odredba Tbr. 7. točka 2. Tarife prema kojoj odvjetniku u tom postupku pripada jednokratna nagrada za prvostupanjski postupak, bez obzira na broj radnji koje je poduzeo, u iznosu od 200 bodova.

17. Slijedom navedenog, tužitelju na ime troškova zastupanja u prvostupanjskom postupku ne pripada dodatno naknada za sastav tužbe i za sastav prijedloga za određivanje privremene mjere, s obzirom da je trošak istih uključen u jednokratnu nagradu sukladno odredbi Tbr. 7. točka 2. Tarife.

18. Dalje, tužitelju pripada naknada troška pristupa ročištu za uviđaj na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka geodetske struke održanom 22. listopada 2020. te naknada troška pristupa ročištu održanom 24. svibnja 2023. na kojem je tužitelj saslušan, dok mu ne pripada naknada troška pristupa preostalim ročištima održanim u prvostupanjskom postupku, budući da osobni dolazak tužitelja na preostala ročišta nije bio potreban za vođenje parnice, sukladno odredbi članka 155. ZPP-a. Napominje se da tužitelj ima pravo pristupiti svim ročištima uz svog punomoćnika, ali taj trošak, ukoliko nije nužan za vođenje parnice, ne pada na teret suprotne strane.

19. Stoga je u konkretnom slučaju bilo potrebno primijeniti odredbe članka 6. i 7. Pravilnika o naknadi troškova u sudskim postupcima ("Narodne novine" broj: 8/88., 3/94. i 150/05. - dalje: Pravilnik). Prema odredbi članka 6. Pravilnika putni troškovi obuhvaćaju naknadu za prijevoz sredstvima javnog prometa te obuhvaćaju izdatke za dolazak iz mjesta prebivališta, odnosno boravišta do mjesta gdje treba izvršiti sudsku radnju kao i za povratak u mjesto prebivališta odnosno boravišta. Prema odredbi članka 7. Pravilnika naknada za prijevoz pripada za putovanje izvršeno najkraćim putem i najekonomičnijim prometnim sredstvom, dok se visina naknade za prijevoz utvrđuje na osnovi putne karte ili na drugi odgovarajući način. Kako prema dostupnim podacima prosječna cijena povratne autobusne karte na relaciji Celje – Rovinj – Celje iznosi 70,00 eur, to tužitelju za pristup na dva navedena ročišta pripada naknada putnih troškova u iznosu od 140,00 eur. Slijedom navedenog, tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka osnovan je u ukupnom iznosu od 8.449,26 kuna/1.121,41 eur, dok je u preostalom dijelu za iznos od 4.872,18 kuna/646,65 eur zahtjev neosnovan, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava za taj iznos valjalo odbiti zahtjev i odluku suda prvog stupnja preinačiti.

20. Slijedom svega obrazloženog, primjenom odredbe članka 380. točke 2. i 3. ZPP-a odlučeno je kao u točki I. i II. izreke ovog rješenja.

21. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan jer su isti uspjeli u razmjerno neznatnom dijelu tog zahtjeva (samo djelomično u odnosu na odluku o parničnom trošku) zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi (članak 166. stavak 2. u vezi s člankom 154. stavkom 5. ZPP-a), pa je odlučeno kao u točki III. izreke ovog rješenja.

U Rijeci 10. prosinca 2024.

Sutkinja

Branka Ježek Mjedenjak