Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3441/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Jadranke Matić, kao predsjednice vijeća, Ksenije Jakovčević. kao suca izvjestitelja i članice vijeća te Lidije Bošnjaković, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ines Bilandžić Arbutina, odvjetnici iz Garešnice, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru - Stalna služba u Križevcima, poslovni broj P-111/2022-35 od 7. travnja 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 9. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru - Stalna služba u Križevcima, poslovni broj P- 111/2022-35 od 7. travnja 2025. u pobijanom dijelu pod stavkom I, III i IV te odluka o parničnom trošku pod stavkom V izreke za iznos od 2.088,81 eur sa zakonskom zateznom kamatom od 7. travnja 2025. pa do isplate.

II. Preinačuje se odluka o parničnom trošku sadržana pod stavkom V izreke u dijelu u kojem je zahtjev tužitelja prihvaćen preko iznosa od 2.088,81 eur do iznosa od 4.588,81 eur (za iznos od 2.500,00 eur) sa zateznim kamatama od 7. travnja 2025. pa do isplate i u tom dijelu sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 eur sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama od 7. travnja 2025. pa do isplate.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja pod stavkom I izreke utvrđene su ništetnim i bez pravnog učinka odredbe točke 2. i 7. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] koji su dana 01.08.2007. u [adresa] sklopili tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, da je ništetna i bez pravnog učinka odredba točke 8. navedenog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu sa važećim odlukama Banke, da je ništetna i bez pravnog učinka odredba točke 10. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i naknada za slučaj prijevremenog povrata kredita. Pod stavkom II izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja da mu tuženik na ime razlike zbog promjene kamatne stope isplati iznos od 570,68 EUR/ 4.299,76 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose pobliže navedene u izreci. Pod stavkom III izreke naloženo je tuženiku da tužitelju na ime razlike zbog promjene tečaja CHF isplati iznos od 7.745,36 EUR/58.357,41 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose pobliže navedene u izreci. Pod stavkom IV izreke naloženo je tuženiku da tužitelju, na ime neopravdano naplaćene ulazne naknade (za obradu zahtjeva i odobravanje kredita) isplati iznos od 394,88 EUR/2.975,20 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 09. 08. 2007., pa do isplate. Pod stavkom V izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi troškova ovog parničnog postupka u iznosu od 4.588,81 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 7. travnja 2025. pa do isplate.

2. Protiv prvostupanjske presude pod stavkom I, III, IV I V izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/09, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 I 155/23 - dalje: ZPP) te predlaže žalbu usvojiti uz naknadu troška žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354 st. 2 ZPP, na koju pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 365 st. 2 ZPP.

5. Sud prvog stupnja sastavio je presudu u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku. Za svoju odluku dao je jasne i razumljive razloge koji imaju podlogu u izvedenim dokazima. Pobijana presuda ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnosti s izrekom presude i stanjem spisa. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati to se nije ostvario žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tuženik u svojoj žalbi.

6. Tuženik je u žalbi, pozivom na odredbu čl. 71. toč. 7. ZPP naglasio potrebu da se u ovom drugostupanjskom postupku razmotri postojanje okolnosti koje bi eventualno dovele u sumnju nepristranost o vog suda, kao npr. da sudac ili njemu bliska osoba ima ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom ili valutnom klauzulom u CHF, ili bliska osoba sucu zastupa ili radi u odvjetničkom društvu koje zastupa veći broj tužitelja u takvim ili sličnim predmetima protiv banke. Ukoliko " na strani uređujućeg suca/člana vijeća drugostupanjskog suda postoji bilo koja od navedenih okolnosti", se taj dio žalbe smatra zahtjevom za njegovo izuzeće (čl. 73. u vezi sa čl. 71. toč. 7. ZPP) uz prijedlog da o tim okolnostima sudac obavijesti predsjednika suda (čl. 72. st. 2. ZPP), koji će odlučiti o njegovom izuzeću.

6.1. Imajući u vidu da se radi o uvjetno (eventualno) podnesenom prigovoru koji nije pravno obvezujući s obzirom da iznosi samo hipotetsku mogućnost, a procesno pravne odredbe ZPP ne predviđaju uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće, to se, po ocjeni ovog suda, ne radi o zahtjevu za izuzeće.

6.2. Za dodati je da ukoliko se radilo o okolnostima koje dovode u sumnju nepristranost suca, u smislu odredbe čl. 71. st. 1. toč. 7. ZPP, tuženik je mogao tražiti izuzeće suca, ali, sukladno odredbi čl. 73. st. 6. ZPP, to je mogao učiniti čim je saznao da postoji razlog za izuzeće, odnosno najkasnije do završetka rasprave. Kako je, sukladno navodima tuženika, očito da bi te okolnosti postojale i tijekom trajanja postupka, pa kako tuženik nije tražio izuzeće čim je saznao da navodno postoje ti razlozi, niti je taj zahtjev stavio najkasnije do završetka glavne rasprave, to tek sada u žalbi ne može s uspjehom isticati takav zahtjev.

7. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je tužitelj s tuženikom dana 1. kolovoza 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj [broj kredita] kojim mu je odobren gotovinski kredit uz hipoteku u iznosu od 27.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, da je ugovorena kamatna stopa promjenjiva koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 8,250% godišnje u skladu s važećim odlukama banke, plaćanje anuiteta kroz 150 mjeseci u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 268,06 CHF i da je za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti naknadu u visini od 2,500% od iznosa kredita odnosno minimalno 200,00 HRK.

8. Predmet ovog spora je zaštita tužitelja u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača prema kojima su odredbe Ugovora o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren CHF kao valuta za koju je vezana glavnica. Radi se o Ugovoru koji je sklapan u spornom razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. u kojem je na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03), a od 7. srpnja 2007.. novi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07) dopunjen i izmijenjen Zakonom o izmjenama Zakona i dopunama Z akona o zaštiti potrošača koji je stupio na snagu 16. srpnja 2009., a odredbama čl. 81. - 88. bilo je uređeno pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorim, a kasnije odredbama čl. 96. - 102. ZZP.

9.1. Suprotno žalbenim navodima, tužitelj je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača/03, kojom je propisano da za status potrošača trebaju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta - da se radi o fizičkoj osobi te da ona sklapa posao ili djeluje na tržištu koji nije u svrhu njezine poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe jer je predmetni gotovinski hipotekarni kredit, podigao kao fizička osoba, što se vidi iz sadržaja samog ugovora, te za svoje osobne potrebe jer je u svom iskazu naveo da je svrha kredita bila uređenje pomoćnih prostorija u dvorištu njegove obiteljske kuće u kojoj živi.

9.2. Tuženik je taj koji je bio u obvezi dokazati suprotno odnosno da je tužitelj eventualno koristio sredstva kredita u svrhe koje bi bile nespojive sa svojstvom potrošača, a što tuženik u konkretnom slučaju nije ni tvrdio niti dokazivao. Dakle, iz rezultata provedenog dokaznog postupka nedvojbenim proizlazi da tužitelj kao fizička osoba nije sklopio predmetni pravni posao u svrhu koja je namijenjena njegovom zanimanju ili njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

10.1. Okolnost jesu li tužitelju bile dane odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama Ugovora o kreditu, nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom postupku, to je tužena banka u predmetnom pojedinačnom potrošačkom sporu bila ovlaštena i mogla je tvrditi i dokazivati da se o spornim ugovornim odredbama u postupku pregovaranja i sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo (unatoč tome što to nisu utvrdili konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) odnosno da je na drugi način potrošaču dala odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

10.2. U konkretnom slučaju tuženik je u odgovoru na tužbu na navedene okolnosti predložio saslušanje svjedoka JA, svog zaposlenika, ali je tijekom postupka, podneskom od 13. ožujka 2023. tuženik odustao od tog dokaznog prijedloga pa kako je na tuženiku teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača, to zaključak suda da se u konkretnom slučaju o spornim odredbama potrošačkog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, nije protivno odredbi čl. 81. st. 4.

ZZP i procesnoj ravnopravnosti stranaka.

11. Stoga se prvostupanjski sud pravilno pozvao na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđenu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019., u kojima je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, a prema kojima je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u njima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezna glavnica CHF, a da se prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kredita nisu bili u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima vezanima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

12.1. Odredba čl. 502.a st. 1. ZPP propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu štete mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP (tako i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

12.2. Polazeći od odredbe čl. 118. ZPP i čl. 502.c ZPP, prema kojima je sud vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev pozivom na pravna shvaćanja izražena u prednje navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača jer zakon obvezuje ostale sudove u svim pojedinačnim postupcima koje potrošač posljedično osobno pokrene na ime restitucije zbog kolektivnim sporom utvrđenog protupravnog postupanja tuženika. Odredbom čl. 502.c ZPP-a je također propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama radi naknade štete i radi isplate pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni tužbeni zahtjevi iz tužbe za kolektivnu zaštitu potrošača, a i u ovom predmetu se postupak vodi radi isplate s osnova stjecanja bez osnova, to neosnovano tuženik smatra da se tužitelj nije smio pozivati na navedene presude.

13. Odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 je bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo jer je ista unaprijed formulirana od strane trgovca te potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Člankom 84. ZZP- a/03 je bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

14. Kako se dakle. slijedom sadržaja citiranih odredbi smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a provedenim postupkom je utvrđeno da tuženik/banka nije upozorila tužitelja na ekonomske posljedice i rizike koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, o toj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo već je ta odredba sastavljena na unaprijed napisanom tipskom ugovoru, i konačno, primjenom valutne klauzule CHF uzrokovana je znatna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja, kao potrošača, jer nije bila ugovorena mogućnost promjene valute ili druga mogućnost zaštite od rizika, snažnog jačanja valute CHF pa su sve posljedice ovih rizika svaljene na tužitelja, dok je banka dobivala veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute koja je imala istu kupovnu moć kao i u vrijeme ugovaranja kredita.

15. Za dodati je da nije dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kada pročita tekst ugovora nije dovoljno da potrošač samo razumije da primjerice tečaj valute može varirati, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promijene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ikakvih ograničenja. Banka kao pružatelj usluge, morala je iznijeti moguće promijene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti tako da potrošač ima stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama Ugovora, jer je samo pravodobna informacija pružena prije sklapanja Ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama njegovog sklapanja za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluga ili prodavatelja robe pristupajući po ugovornim odredbama koje je ovaj prethodno sam sastavio.

16. Osim toga, tuženiku je kao instituciji koja se bavi kreditiranjem, bila poznata ili mu je barem trebala biti poznata izuzetna riskantnost ugovora s valutnom klauzulom u CHF, ali je unatoč tome plasirao takve kredite potrošačima, koji su u pregovorima bili u podređenom položaju, bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju, uslijed propusta banke da ih valjano informira o svim potencijalnim rizicima koje primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta kredita.

17. Pored navedenog, navedene odredbe ugovora o kreditu koji se odnose na valutnu klauzulu prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, suprotne su odredbi čl. 12. ZOO/05 kojom je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Navedenim načinom ugovaranja tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena i jednostrano promjenjive kamatne stope prebacio na tužitelja, narušivši time ugovornu ravnotežu.

18. Suprotno žalbenim navodima. Iz rezultata provedenog dokaznog postupka nedvojbenim proizlazi da se tijekom otplate kredita iznos glavnice anuiteta povećavao zbog rasta CHF u odnosu na HRK i promjene kamatne stope prema odlukama tuženika, da se sa tužiteljem nije posebno pregovaralo oko uvjeta kredita već mu je predmetni ponuđen kao najpovoljniji, te da mu nisu objašnjeni bilo kakvi mogući rizici vezani uz sklapanje ugovora o kreditu u CHF. Imajući u vidu prednja utvrđenja pravilan je zaključak suda prvog stupnja da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi preko visine koja je ugovorena u trenutku sklapanja ugovora nepoštene, s obzirom da iste suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

19. Stoga, sama činjenica da tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije mogao sagledati opseg svoje obveze, jer nije mogao predvidjeti dinamiku i način promjene kamatne stope i rasta tečaja CHF, uzrokovala je upravo takvu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

20. Slijedom navedenog sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da su sporne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odlukama tuženika i valutnoj klauzuli ništetne te je pravilno zaključio da tužitelju pripada razlika koja je nastala povećanjem tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita te je pravilno postupio kada je tuženika obvezao vratiti tužitelju stečeno bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a.

21. Prvostupanjski je sud pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare, jer pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu, odnosno da taj rok počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., potvrđene presudom Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 30. rujna 2019. kojom je utvrđena ništetnost ugovorene valutne klauzule odnosno od dana 14. lipnja 2018.

22. Stoga je tužba podnesena dana 9 .veljače 2022. u odnosu na potraživanje preplaćenog iznosa kredita zbog primjene valutne klauzule podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 225. ZOO.

23. Žalitelju valja ukazati na presudu Suda Europske unije broj C-485/19 u kojoj je navedeno "…kako se ugovori o kreditu općenito izvršavaju tijekom dugih razdoblja i stoga, ako je događaj koji pokreće rok zastare plaćanje koje izvrši zajmoprimac, ne može se isključiti da je, barem za dio izvršenih uplata, zastara nastupila čak i prije nego što se predmetni ugovor završio, tako da takav sustav zastare potrošačima može uskraćivati mogućnost da traže povrat plaćanja izvršenih na temelju ugovornih odredaba protivnih navedenim direktivama. Stoga valja smatrati da postupovna pravila time što od potrošača zahtijevaju da podnese tužbu u roku propisanom nacionalnim pravom od dana stjecanja bez osnove čak i ako potrošač ne može sam ocijeniti je li ugovorna odredba nepoštena ili nije znao za nepoštenost predmetne ugovorne odredbe i s obzirom na to da do takvog stjecanja može doći tijekom izvršenja dugotrajnog ugovora, mogu pretjerano otežati ostvarivanje prava koja mu dodjeljuje Direktiva 93/13 ili Direktiva 2008/48 i zbog toga takva pravila povređuju načelo djelotvornosti. Zbog navedenog, načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive 93/13 ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48 primjenjuje rok zastare koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.

24. Obzirom na protumačeno načelo djelotvornosti kroz presudu Suda Europske unije broj C-485/19, uključujući i Objedinjeno pravno shvaćanje od 31. siječnja 2022. proizlazi zaključak da za utuženo i dosuđeno potraživanje vezano uz valutnu klauzulu nije nastupila zastara.

25. Naime, i Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan.

26. Ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća razloge suda prvog stupnja o utvrđenju ništetnosti ulazne naknade jer tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, radi se o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora, u Ugovoru nije jasno navedeno od čega se sastoji ulazna naknada od 2,500% od iznosa kredita, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova

- od čega se isti sastoje i u kojem konačnom jasno određenom iznosu, radi čega je takva ugovorna odredba uzrokovala znatniju neravnotežu obveza na štetu potrošača, iz kojih svih navedenih razloga ugovorena ulazna naknada je ništetna ugovorna odredba (tako i odluke ovog suda posl. broj Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021., Gž-1972/2022-2 od 23. kolovoza 2022., Gž-837/22 od 22. studenoga 2022.),

27. Iz navedenih razloga, nisu od utjecaja ni žalbeni razlozi kojima tuženik ukazuje da u vrijeme zaključenja Ugovora nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje ulazne naknade, kao niti pozivanje tuženika na odredbe ZZP koje mu idu u korist, s obzirom da se radi o subjektivnom I neutemeljenom tumačenju materijalnog prava od strane tuženika. Naprotiv, prvostupanjski je sud imao u vidu narav Ugovora (ugovor o potrošačkom kreditu), te okolnost da tužitelju prilikom sklapanja Ugovora nije uopće objašnjena i predočena struktura troškova ulazne naknade. Stoga, bez obzira što je prema odluci Suda EU u predmetu br. C-621/17 (NA protiv CIB Bank Zrt.) navedeno da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu ne treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose i da načelno odredba koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretno usluge pružaju u zamjenu za te troškove, ne uzrokuje znatniju neravnotežu na štetu potrošača u pravima i obvezama stranaka, u konkretnom slučaju ta odluka prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda nije primjenjiva jer tužitelju prije sklapanja Ugovora uopće nisu objašnjeni i predočeni potrebni parametri strukture sporne odredbe o naknadi za obradu kredita.

28. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 30. siječnja 2020.), pa tako prema navedenom shvaćanju tražbina tužitelja glede neosnovano plaćene ulazne naknade nije mogla zastarjeti jer zastarijevanje počinje teći tek pravomoćnošću prvostupanjske odluke kojom je utvrđena ništetnom ta odredba Ugovora na temelju čije ništetnosti se zahtijeva vraćanje stečenog bez osnove.

29. Zbog izloženog, prigovor zastare vezano za isplatu iznosa na ime plaćene ulazne naknade nije osnovan jer u konkretnom slučaju nije istekao petogodišnji zastarni rok predviđen odredbom čl. 225. ZOO s obzirom da je ništetnost ove odredbe iz čl. 10. Ugovora o kreditu ustanovljena pobijanom prvostupanjskom presudom.

30. Neosnovano tuženik osporava vrijednost boda koja je primijenjena prilikom izračuna troškova. S obzirom da je u Tbr. 52/3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23. - dalje: Tarifa) propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava da primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka te obzirom da je prvostupanjski sud odluku o trošku postupka donio 7. travnja 2025., dakle u vrijeme kada je u Tbr. 54. Tarife bilo propisano da vrijednost boda iznosi 2,00 eura, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je potrebne tužiteljeve radnje obračunao po vrijednosti boda od 2,00 eura.

31. Međutim, osnovano se navodima žalbe ukazuje na nepravilnost prvostupanjske odluke o troškovima s obzirom da je VPS u tužbi određen u iznosu od 1.459,95 eur to je tužitelju za sve inače pravilno priznate parnične radnje pravilno trebalo priznati trošak u visini od po 100 bodova, a ne u visini od 250 bodova, kako je to pogrešno u pobijanoj presudi odredio prvostupanjski sud i to: za sastav tužbe (Tbr. 7. t.1. i 54. OT), sastava podneska od 4. svibnja 2023. (Tbr. 8. t.1. i 54. OT), zastupanja na ročištu od 9. lipnja 2022., od 15. prosinca 2022., od 11. ožujka 2025. (Tbr. 9. t.1. i 54. OT), zastupanje na ročištu za objavu presude u vrijednosti od 50 bodova (Tbr. 9. t.3. i 54. OT) je tužitelju pravilno priznat kao potreban parnični trošak kao i trošak odsustva iz ureda 4 sata u iznosu od 100 bodova (Tbr. 39. i 54. OT), koji i ovaj sud smatra osnovanim jer je predmet iz Stalne službe Općinskog suda u Bjelovaru u Garešnici gdje je sjedište pun. tužitelja, prebačen u Stalnu službu u Križevcima), što iznosi ukupno 650 bodova x 2,00 EUR/bod, odnosno 1.300,00 eura, trošak PDV-a 25% od 325,00 eura, trošak knjigovodstveno financijskog vještačenja u iznosu od 331.81 eura, što uz putni trošak punomoćnika tužitelja na relaciji Garešnica – Križevci – Garešnica 160 km, 0,25 eura/km, u iznosu od 64 eura i trošak pristupa tužitelja na relaciji [adresa], 170 km, 0,25 eura/km, u iznosu od 68 eura (obzirom da ne postoji mogućnost javnog prijevoza na navedenoj relaciji, a koji i ovaj sud smatra pravilno priznatim jer je predmet iz Stalne službe Općinskog suda u Bjelovaru u Garešnici gdje je prebivalište tužitelja i sjedište pun. tužitelja, prebačen u Stalnu službu u Križevcima), tako da ukupan trošak tužitelja iznosi 2.088,81 eura.

32. Slijedom izloženih razloga, valjalo je žalbu tuženika u pogledu odluke o glavnoj stvari odbiti pod stavkom I, III i IV izreke kao i odluku o troškovima postupka pod stavkom V izreke za iznos od 2.088,81 eura odbiti kao djelomično neosnovanu I u tom dijelu pobijanu presudu potvrditi (čl. 368. st. 1. ZPP), a u pogledu odluke o troškovima postupka za iznos od 2.500,00 eura, kao djelomično osnovanu uvažiti i preinačiti (čl. 373. toč. 3. ZPP).

33. Tuženikov zahtjev za nadoknadu troškova žalbe je odbijen, jer je tuženik u žalbenom postupku uspio djelomično samo u pogledu odluke o troškovima postupka, ali ne i u pogledu odluke o glavnoj stvari, a vrijednost predmeta spora računa prema glavnom zahtjevu (arg iz čl. 35. ZPP).

U Zagrebu, 9. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Matić