REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-1658/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca: Marije Sošić, kao predsjednice vijeća, Helene Poropat, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Igora Rakića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Ivan Boričević, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, kojega zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenima protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini poslovni broj P-1245/2023-22 od 30. rujna 2024., na sjednici vijeća održanoj 9. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomičnim prihvaćanjem žalbe tužitelja i odbijanjem žalbe tuženika presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini poslovni broj P-1245/2023-22 od 30. rujna 2024. se:

- potvrđuje u točki I. izreke,

- preinačuje u točki II. izreke, na način da se nalaže tuženici Zagrebačkoj banci d.d. da tužitelju MČ, pored iznosa od 5.444,55 eur, isplati još i iznos od 4.774,52 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. veljače 2016., prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena sve u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu točka II. izreke potvrđuje,

- preinačuje u točki III. i IV. izreke, tako da se u tom dijelu sada sudi: „Nalaže se tuženici Zagrebačka banka d.d. da tužitelju MČ naknadi prouzročeni trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.431,25 eur, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena sve u roku 15 dana“;

dok se u preostalom dijelu odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška do zatraženog iznosa od 3.650,00 eur, a odbija se u cijelosti kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška.

II. Nalaže se tuženici Zagrebačkoj banci d.d. da tužitelju MČ naknadi prouzročeni trošak ovog žalbenog dijela u iznosu od 367,44 eur, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvoga stupnja odlučeno je:

„I. Nalaže s tuženiku, Zagrebačka banka d.d., iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju TČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 5.444,55 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. veljače 2016., prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena sve u roku 15 dana.

II. Odbija se tužitelj s djelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 10.219,07 EUR-a.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužitelju TČ, [adresa], naknadi prouzročeni trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 400,00 EUR-a, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena sve u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tužitelju TČ, [adresa] naknaditi tuženiku Zagrebačka banka d.d., iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, parnični trošak u iznosu od 750,00 EUR-a u roku od 15 dana.“

2. Protiv navedene presude pravovremenu i dopuštenu žalbu izjavile su obje parnične strane i to tužiteljica protiv točke II., III. i IV. izreke a tuženik protiv točke I. i II. izreke, kako navode zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog pogrešne primijene materijalnog prava i zbog pogrešne odluke o troškovima postupka. Žalbeni je prijedlog tužitelja i tuženika da se u pobijanom dijelu presuda preinači i to po žalbi tužitelja da se u cijelosti usvoji njegov tužbeni zahtjev a po žalbi tuženika da se taj tužbeni zahtjev u cijelosti odbije uz naknadu troškova postupka ili da se ona ukine u pobijanom dijelu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Obje stranke potražuju troškove ovog žalbenog dijela postupka.

3. Sa žalbama tužitelja i tuženika postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011.-pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP).

4. Tužitelj je dostavio odgovor na žalbu u kojem u bitnome navodi da su žalbeni razlozi i navodi neosnovani, zbog čega predlaže da se žalba tuženika odbije kao neosnovana.

5. Žalba tuženika Zagrebačke banke d.d. nije osnovana, dok je žalba tužitelja MČ djelomično osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome – dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (članak 365. ZPP-a), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda zakonita i pravilna samo u dijelu kojim je tužbeni zahtjev usvojen, a da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava sud prvog stupnja djelomično izostala zakonitost odluke u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev odbijen i kojim je odlučeno o troškovima postupka.

6.1. Sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju se ukazuje žalbom obzirom da su u pobijanoj presudi u dijelu koji se odnosi na osnovanost zahtjeva tužitelja navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

6.2. Sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 1. u vezi odredbe članka 502.a i 502.c ZPP-a na koju sadržajno ukazuje tuženik jer je navedenom odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a koju je zakonsku odredbu, u konkretnom slučaju, sud prvog stupnja pravilno primijenio.

7. Osim toga, sud prvog stupnja nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a, pa je žalba žalitelja u ovom dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka u cijelosti neosnovana.

8. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 15.663,62 eura sve s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a sve po pravilima o stjecanju bez osnove smatrajući da je taj iznos tuženik stekao bez osnove budući je u utuženom razdoblju, ovaj novčani iznos naplatio od tužitelja temeljem ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržane u Ugovoru o namjenskom kreditu broj 3208275980 od 17. siječnja 2007. sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika, kao kreditora, utemeljen na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.).

10. U ovom postupku nije sporno da je između stranaka sklopljen navedeni Ugovor o namjenskom kreditu (dalje: Ugovor), temeljem kojega je tuženik, kao kreditor, stavio tužitelju na raspolaganje iznos od 113.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF važeće na dan plaćanja, da je između stranaka u postupku ugovoreno plaćanje iznosa kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja i da je između stranaka u postupku 11. veljače 2016., na temelju odredaba (Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju broj: 102/15 – dalje: ZID ZPK), sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu broj 41722/07 temeljem kojega je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu EUR.

11. Sporno je da li tužitelj ima osnovano pravo od tuženika zahtijevati isplatu navedenog novčanog iznosa kojeg je tuženik od njega naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli po pravilima o stjecanju bez osnove (članak 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018. - dalje: ZOO)), na kojim pravnim shvaćanjima se temelji prvostupanjska presuda. Osim toga, sporna je i osnovanost tuženikova prigovora zastare ima li tužitelj status potrošača te ima li on pravo na zahtijevanu isplatu obzirom na sklopljeni Dodatak Ugovora o kreditu broj 3207725472/06 od 24. listopada 2006. temeljem kojega je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu EUR.

12. Odlučujući o ovim spornim pitanjima i posljedično tome osnovanosti zahtjeva tužitelja sud prvog stupnja je nakon ocjene provedenih dokaza (članak 8. ZPP-a), kao osnovan prihvatio takav njegov zahtjev zaključujući, u bitnome, da osnovanost njegovog tužbenog zahtjeva proizlazi iz pravnog shvaćanja izraženog u pravomoćnoj presudi donesenoj u parničnom postupku radi zaštite kolektivnih prava potrošača u kolektivnom sporu u kojem je Trgovački sud u Zagrebu donio presudu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (glede promjenjive stope ugovorne kamate) i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (glede valutne klauzule), a koje su potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., te Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojim pravomoćnim presudama je utvrđeno da su banke, a među njima i tužena, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametra koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima, i sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Prema odredbi članka 502.c ZPP-a fizičke ili pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojana povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a što je propisano i odredbom članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013. i 41/2014. - dalje: ZZP).

12.1. Posljedično tome prvostupanjski sud, nadalje zaključuje da na temelju odredbe članka 1115. u vezi odredbe članka 1111. ZOO-a tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove razlike koju je tuženiku isplatio na temelju takovih ništetnih odredbi navedenog Ugovora o kreditu pri čemu je kao neosnovan odbio i tuženikov prigovor zastare zaključujući da je podnošenjem kolektivne tužbe potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu prekinuta zastara, koja je ponovno počela teći od dana pravomoćnosti presude donesene pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. odnosno od 14. lipnja 2018. pa posljedično tome kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena dana 13. lipnja 2023., to proizlazi da je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina u kojem roku sukladno odredbi čl. 225. ZOO zastarijevaju ove novčane tražbine.

12.2. Osim toga, sud prvog stupnja, u bitnome, zaključuje i da time što je na temelju odredaba ZID ZPK između tuženika i tužitelja 11. veljače 2016. sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu broj 41722/07 temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu EUR, tužitelj u okolnostima konkretnog slučaja ima pravo na zahtijevanu isplatu jer konverzijom koja je provedena u skladu sa ZID ZPK tužitelj nije u cijelosti namiren metodologijom koju je tuženik primijenio i matematičkim izračunom tuženika na koji on nije imao utjecaj, vezano za nepoštene odredbe o kamatnoj stopi iz osnovnog ugovora, a čiju nepoštenost je utvrdio Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u sporu „Potrošač“, pa mu posljedično tome i pripada pravo na isplatu razlike koju je tuženik stekao bez osnove, a sve prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke. Nadalje sud prvog stupnja smatra da neravnoteža u pravima i obvezama između ugovornih strana na štetu tužitelja, nije otklonjena navedenim Dodatkom, a takvo postupanje tuženika suprotno je načelu savjesnosti i poštenja, kao osnovnom načelu obveznog prava, odnosno članku 4. ZOO-a, kojim je propisano da prilikom zasnivanja obveznih odnosa i ostvarivanju tih prava i obveza iz tih odnosa, sudionici su dužni pridržavati se tog načela.

12.3. Ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj potrošač, da je radi definiranja njegova statusa ispravno trebalo primijeniti odredbu članka 3. stavka 1. alineje 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., dalje: ZZP/07.) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Zaključak o tužiteljevom statusu potrošača proizlazi ne samo iz Ugovora o kreditu već i iz tužiteljevog iskaza pa ovaj sud prihvaća da je tužitelj dokazao svoj status potrošača, dok tuženik koji mu taj status osporava nije dokazao suprotno. Neosnovani su žalbeni navodi da je sud trebao odbiti tužbeni zahtjev primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 221.a ZPP-a, jer da tužitelj nije predložio dokaze na okolnost utvrđenja statusa potrošača. Tužitelj je naveo da je namjena kredita bila za kupnju stana, što je navedeno u Ugovoru, a to upućuje na zaključak da se radilo o potrošačkom ugovoru.

13. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski je sud pravilno pošao od odredbe članka 502.c ZPP/19 kojom je propisan direktni učinak presuda iz spora za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. tog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni i ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13.1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesenom u takvom sporu utvrđeno je da je između ostalih banaka i tuženica, u razdoblju određenom tom presudom, a unutar kojega je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama banke, drugim internim odlukama banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije s korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarala i ugovorom utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, te na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupala protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.), i to člancima 81., 82. i 90., te kasnije protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/07., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. tog Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U odnosu na tuženicu presuda je, u dijelu koji se odnosi na kamatnu stopu, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske P-7129/13 od 13. lipnja 2014., dok je u odnosu na valutu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Pravna shvaćanja iz ovih odluka potvrđena su presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

13.2. Protivno žalbenim navodima, tužitelj se u tužbi pozvao na učinke te presude, a prvostupanjski sud je to i naveo u obrazloženju pobijane odluke.

13.3. Neosnovan je žalbeni navod tuženika da se odredba članka 502.c ZPP-a ne može primijeniti u ovom sporu s obzirom na to da je Ugovor o kreditu sklopljen 2007., prije nego što se ta odredba počela primjenjivati. Naime, odredba članka 502.c unesena je u ZPP Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 57/11.), a u primjeni je od 1. srpnja 2013. kao dana pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji. Radi se o procesnoj odredbi koja se primjenjuje na sve postupke pokrenute nakon njezinog stupanja na snagu, a predmetni je postupak pokrenut tužbom od 11. lipnja 2019.

13.4. Osim navedenoga, i odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ove parnice, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14. Tuženik u žalbi pokušava dovesti u pitanje dopuštenost ocjenjivanja poštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj CHF na temelju stajališta iznesenih u predmetu Suda Europske unije broj C-81/19 (SC Banca Transilvania SA, presuda od 9. srpnja 2020.), u kome je odluka donesena nakon pravomoćno okončanog kolektivnog spora. O tome je prigovoru svoje shvaćanje već iznio Ustavni sud Republike Hrvatske u Odluci broj U-III/1068/2022 od 8. prosinca 2022.

14.1. Prigovori tuženika o isključenju ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli od sudske ocjene poštenosti temelje se na razlozima koje Sud Europske unije primjenjuje pri tumačenju pojma obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba koje su isključene iz polja primjene Direktive 93/13/EEZ na temelju njezinog članka 1. stavka 2. Međutim, Direktiva 93/13/EEZ nije primjenjiva ratione temporis na predmetni Ugovor o kreditu pa je ovaj spor, kao što je bio i kolektivni spor, izvan dosega izravne primjene Direktive 93/13/EEZ i nadležnosti Suda Europske unije. Navedeno znači da domaći sudovi, iako su odabrali metodu tumačenju domaćeg prava u duhu prava Europske unije u sporovima u kojima ono nije izravno primjenjivo, ipak uživaju određeno područje slobodne sudske procjene u primjeni domaćeg prava i kada primjenjuju takvu interpretativnu metodu.

14.2. U članku 96. stavku 5. ZZP/07 (odnosno članku 81. stavku 5. ZZP/03) bilo je predviđeno isključenje od ocjene poštenosti onih ugovornih odredaba kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku. Odredbe članka 22. stavaka 1. i 2. ZOO-a nisu prisilne naravi, jer ugovaranje valutne klauzule i tečaja preračunavanja prepuštaju slobodnoj volji ugovornih stranaka, a neupitno ne predstavljaju ni prenesene odredbe nekog međunarodnog pravnog izvora. U tom smislu, ni odredba predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ne odražava prisilnu zakonsku odredbu i nije bila isključena od sudske ocjene poštenosti na temelju mjerodavnog domaćeg prava.

14.3. Presudom od 9. srpnja 2020., suprotno izričitoj odredbi članka 96. stavka 5. ZZP/07, Sud Europske unije proširio je pojam obavezne zakonske ili regulatorne odredbe iz članka 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ povrh prisilnih i na dispozitivne zakonske odredbe. Međutim, članak 96. stavak 5. ZZP/07 (jednako kao i članak 81. stavak 5. ZZP/03), koji je primjenjivan u kolektivnom sporu, upućivao je samo na isključenje prisilnih zakonskih odredaba i to prije donošenja presude Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu broj C-81/19.

14.4. Imajući u vidu obvezujući učinak pravomoćnih presuda iz kolektivnog spora u pojedinačnim potrošačkim sporovima (članak 502.c ZPP-a), neprihvatljiva je situacija u kojoj bi se pravo potrošača da pred sud iznese restitucijski zahtjev na temelju nepoštenosti ugovorne odredbe koja je već pravomoćno utvrđena u kolektivom sporu (na koji se potrošač ima pravo izravno pozivati) moglo ocjenjivati na temelju naknadnih i njemu nepredvidivih pravila koja su razvijena sudskim tumačenjem u sudskoj praksi godinama nakon što su sporni ugovori sklopljeni i nakon što je postupak o njihovoj (ne)poštenosti pravomoćno okončan. Ovo pogotovo u situaciji kada je to pravilo razvijeno na temelju naknadnog tumačenja Suda Europske unije o značenju odredaba Direktive 93/13/EEZ za koju je taj sud sam ustanovio da nije izravno (vremenski) primjenjiva na ovaj ugovor i da je u tom pogledu nenadležan za njezino tumačenje.

14.5. Takva situacija bila bi nespojiva sa zahtjevom predvidivosti pravila koja uređuju pravo na pristup sudu, legitimnim očekivanjima koje stranke postupka izvode iz stabilne sudske prakse, kao i s pravom da se ne dovodi u pitanje pravomoćna sudska odluka kao institucionalnim jamstvima članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10., 5/14., dalje: Ustav) i članka 6. stavka 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10., 13/17.), koja zajedno s načelom pravne sigurnosti čini temelje načela vladavine prava zajamčenog člankom 3. Ustava, a kako je to obrazložio Ustavni sud u prethodno navedenoj odluci.

14.6. Slijedom navedenoga, budući da se u konkretnom slučaju prvostupanjski sud vodio obvezujućim učinkom pravomoćne presude iz kolektivnog spora i nakon provedenog postupka dokazivanja odlučio o osnovanosti zahtjeva tužitelja kao potrošača primjenom tamo izraženih obvezujućih stajališta, ovaj sud ocjenjuje neosnovanim istaknuti prigovor tuženice u odnosu na nedopuštenost ocjenjivanja nepoštenosti navedene ugovorne odredbe.

15. Odredbama članka 96. stavaka 1. i 2. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4. određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo dužan je to dokazati. Prema odredbi članka 102. ZZP/07, posljedica nepoštene ugovorne odredbe je ništetnost.

16. Prvostupanjski je sud stoga donio pravilnu i zakonitu odluku kada je odredbe osporenog Ugovora o kreditu utvrdio djelomično ništetnima i presudio kao u točki I. izreke pobijane odluke. Pritom žalitelj neosnovano prigovara da je pobijanom presudom utvrđena ništetnom i sama obveza vraćanja kredita te iznos početnog anuiteta kada je u izreci presude jasno navedeno da se citirane odredbe članaka 1., 2. i 7. utvrđuju ništetnima (isključivo) u onom dijelu koji se odnosi na jednostrano mijenjanje prvotno ugovorne kamatne stope i valutnu klauzulu. Iz navedenih razloga su u odnosu na točku I. izreke ostvarene pretpostavke za odbijanje žalbe tuženice i potvrđivanje pobijane presude, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a.

17. Ovaj sud u potpunosti prihvaća stav suda prvog stupnja izražen u pobijanoj odluci da sklapanje sporazuma o konverziji (Dodatak Ugovoru o kreditu), samo po sebi, ne znači gubitak prava potraživati od tuženice vraćanje preplaćenog, odnosno onog što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužitelja na temelju ništetnih ugovornih odredbi (jednako kao i potrošači i korisnici kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju), pod pretpostavkom da glede toga nije u potpunosti obeštećen iznosom priznatim prilikom konvertiranja kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR.

17.1. U prilog takvom shvaćanju govore pravila po kojima je izvršeno konvertiranje kredita, koja su sadržana u odredbi članka 19.c ZID ZPK/15, pri čemu niti tom a niti kojom drugom odredbom navedenog Zakona, a isto tako ni odredbama Dodatka Ugovoru o kreditu koji su stranke ugovora sklopile u skladu s tim Zakonom, nije uređeno pitanje rješavanja preplaćenog u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi (o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli u CHF). U vrijeme donošenja navedenog Zakona pa ni u vrijeme konverzije još nije niti bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Konverzija kredita u valuti CHF odnosno s valutnom klauzulom u CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, korisnik kredita (tužitelj) se niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu nije odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, a odredbom članka 41. stavka 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći prava koja ima na temelju tog Zakona i drugih zakona kojima se štite prava potrošača niti mu se ista mogu ograničiti.

17.2. Tzv. konverzija predviđena ZID ZPK/15 ne predstavlja konverziju propisanu u članku 325. ZOO-a, jer za to ne postoje pretpostavke, u prvom redu zato što tuženica nije bio savjesna strana u sklapanju Ugovora o kreditu koji je sadržavao ništetne odredbe, a potom i zato što je tuženik zakonskom odredbom bio prisiljen ponuditi potrošačima sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu. Zato se, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ne radi u punom smislu o ugovoru s valutnom klauzulom u EUR i s ugovorenom kamatnom stopom od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu, već od sklapanja Dodatka, a svođenje kredita na kredit s valutnom klauzulom u EUR s odgovarajućom kamatnom stopom poslužilo je kako bi se u vezi s tim mogli utvrditi ostatak glavnice i preplata koja međutim ne znači i potpuno obeštećenje potrošača, već mu na određeni način olakšava situaciju u koju je bio doveden porastom kamatne stope i znatnim porastom tečaja valute CHF te rješava situaciju ubuduće, a ta situacija je detaljno obuhvaćena Dodatkom jer sadrži točne podatke o preostalom iznosu glavnice u EUR i promjenjivosti kamatne stope. Sklapanjem Dodatka osnovnom Ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu 2007. pa do sklapanja Dodatka vrijedio više od osam godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

17.3. Tuženik se pri osporavanju prava tužitelja na obeštećenje zbog činjenice da je pristao na sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija kredita, neutemeljeno poziva na shvaćanje iz odluke Vrhovnog suda broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, jer to ne znači da je isključeno, u zasebnom sudskom postupku i nakon izvršene konverzije po odredbama ZID ZPK/15, zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli), sklopljenog između tužitelja kao potrošača i banke kao davatelja kredita i isplatu preplaćenog na temelju tih ništetnih ugovornih odredbi ako sklapanjem navedenog Dodatka nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača i time nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

17.4. Sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF na temelju ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije. Vrhovni sud je još u odluci broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu na temelju tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

17.5. Ovome valja dodati da iako se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, kakav je i predmetni, pravo Europske unije ne primjenjuje neposredno, i u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (dalje: SSP), koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001., a stupio je na snagu 1. veljače 2005., dakle i prije sklapanja spornog Ugovora o kreditu. Odredbom članka 74. stavka 2. alineje 1. SSP-a Republika Hrvatska obvezala se osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.

17.6. Pravno shvaćanje iz ove odluke o pravnim učincima konverzije u skladu je sa shvaćanjem Suda Europske unije zauzetim u presudi od **.**.2019., ĆČ protiv ERSTE Bank Hungary Zrt, C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem zakonodavna intervencija u odnosu na zahtjeve koje postavlja Direktiva 93/13/EEZ nije zabranjena no ona mora ispuniti uvjet potpune restitucije u smislu obeštećenja potrošača, kakvo bi obeštećenje potrošač dobio da nepoštene odredbe ugovora nema, jer zakon ne smije imati za učinak smanjenje takve zaštite zajamčene potrošačima. Sud Europske unije je obrazložio kako se u pogledu zakona kojim se provodi konverzija kredita potrošač mora nalaziti u pravnoj i činjeničnoj situaciji kao da nikada nije postojala ništetna odredba, odnosno ugovor, i to s posljedicom prije svega povrata sve koristi koje je trgovac neopravdano stekao. Iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

17.7. Osim toga, Sud Europske unije je u presudi od 29. travnja 2021., I. W., R. W. protiv Bank BPH S. A., C-19/20, ECLI:EU:C:2021:341, zauzeo shvaćanje da članak 6. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da je na nacionalnom sudu da utvrdi nepoštenost odredbe ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, čak i ako su je te stranke ugovorno izmijenile. Takvo utvrđenje dovodi do ponovne uspostave situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nije postojala odredba čija je nepoštenost utvrđena, osim ako je potonji na temelju slobodnog i informiranog pristanka putem izmjene nepoštene odredbe odustao od takve ponovne uspostave, što je dužan provjeriti nacionalni sud. Naime, činjenica da su određene ugovorne odredbe putem nacionalnog zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima.

17.8. Ovaj sud prihvaća da bi se potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao nagoditi i dogovoriti s davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su mu bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodataka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenja konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru, u kojem bi se slučaju jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A., ECLI:EU:C:2020:536. Stoga, ako se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda Europske unije C-452/18 od 9. srpnja 2020. i C-118/17 od 14. ožujka 2019. potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

17.9. I Europski sud za ljudska prava je u odluci u predmetu M protiv Republike Hrvatske (zahtjev broj 69108/17) od 1. rujna 2022., između ostalog naveo „da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu“, kako je to formulirao podnositelj, pa se može zaključiti kako Europski sud za ljudska prava smatra da sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

17.10. Pravno shvaćanje iz ove odluke u skladu je i sa shvaćanjem Vrhovnog suda koje je zauzeto u rješenju broj: Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022.: „Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.“

17.11. Slijedom navedenog, suprotno tumačenju tuženika, proizlazi da korisnik kredita, kao potrošač, neovisno o izvršenoj konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za njega proizvele ništetne ugovorne odredbe, kako ona o promjenjivosti ugovorne kamate tako i ona o vezanju glavnice za valutu CHF, pod pretpostavkom da onim što mu je priznato na ime preplate prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu.

17.12. Tek takvim pristupom dolazi do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili isti nisu mogli sklopiti. U razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu pa do dana konverzije takvi potrošači imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

18. Međutim, korisnici kredita ne mogu kumulirati preplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ako ona postoji, a što se utvrđuje financijskim vještačenjem.

18.1. Kako proizlazi iz stanja prvostupanjskog spisa i financijskog vještačenja, iznos od 12.292,83 eur predstavlja ukupan iznos preplate, a obzirom na rast anuiteta i rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u razdoblju otplate kredita do provođenja konverzije kredita i na taj iznos bi tužitelj imao pravo.Tužitelj bi imao pravo i na iznos od 4.113,65 eur na ime zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu promjene tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita obračunate do dana provođenja konverzije kredita (12. veljače 2016.), a kako to pravilno proizlazi iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka, kojem tužitelj nije prigovorio, a tuženica se suglasila s njegovim matematičkim obračunom. Međutim, kod toga valja imati u vidu da je u članku 5. Dodatka Ugovora o kreditu određeno da je prema izračunu konverzije zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB-a na dan uplate veći od zbroja anuiteta po kreditu u EUR te da njihova preplata iznosi 6.187,41 eur. Zbog toga se za navedeni iznos trebao umanjiti ukupan iznos od 16.406,48 eur (zbroj prije navedenih iznosa - 12.292,83 eur i 4.113,65 eur), obzirom da mu ga je tuženik konverzijom priznala kao preplatu, pa je po ocjeni ovog suda tuženica u obvezi tužitelju isplatiti ukupno 10.219,07 eur sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 12. veljače 2016. pa do isplate.

18.3. Nedospjela glavnica utvrđena je, dakle Dodatkom Ugovoru o kreditu, na temelju obračuna propisanog ZID ZPK/15 pa je stoga posljedica sklopljenog ugovora među strankama koji se temelji na obračunu propisanom zakonom. Tužitelj je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu prihvatio tako utvrđenu visinu nove glavnice. On ne tvrdi da je odredba kojom je u Dodatku Ugovoru o kreditu utvrđena neotplaćena glavnica ništetna niti se može izvesti zaključak da bi postojali neki razlozi ništetnosti na koje sud pazi po službenoj dužnosti kraj nesporne činjenice da je konverzija izvršena sukladno odredbama ZID ZPK/15.

18.4. Budući da utuženi iznos na ime razlike glavnice nije posljedica ništetnih odredbi (o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi) iz osnovnog Ugovora o kreditu već je posljedica sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu i izračuna konverzije izvršenog sukladno odredbama ZID ZPK/15 na kojega je tužitelj slobodnom voljom pristao, tužitelju ne pripada pravo zahtijevati ovu isplatu.

19. Preinačenje presude suda prvog stupnja sa sobom povlači i preinaku odluke o parničnom trošku o kojem se ima odlučiti primjenom odredbe čl. 154. st.2. ZPP-a. Imajući u vidu da je tužitelj u cijelosti uspio sa osnovanošću svog tužbenog zahtjeva, a djelomično s visinom, to po ocjeni ovog suda njegov uspjeh u ovom sporu iznosi 65%. Tužitelju pripadaju troškovi za sljedeće od zatraženih pravnih radnji: za sastav tužbe, sastav dva podneska (od 22. ožujka i 29. kolovoza 2024.) te za pristup na dva ročišta (10. travnja i 10. rujna 2024.) – za svaku tu radnju 500,00 eura a, sve prema važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br.142/2012., 103/2014., 118/2014. i 107/2015., 37/2022., 126/22. i 138/2023. - dalje: Tarifa), sve uvećano za 25% PDV-a. Taj iznos od 3.125,00 eura umanjen je prema uspjehu tužitelja što znači da mu pripada na ime tog parničnog troška iznos od 2.031,25 eura. Tužitelju je u cijelosti priznat trošak vještačenja u iznosu od 400,00 eura koji je bio neophodno potreban.

20. Osim tog iznosa od 2.431,25 eura tužitelju je djelomično priznat i zatraženi trošak ovog žalbenog postupka i to za sastav žalbe u iznosu od 367,44 eura, s kojom je uspio 47%. Tuženiku nisu priznati troškovi žalbe jer on sa svojim pravnim lijekom nije uspio.

21. Slijedom iznijetog valjalo je odbiti žalbu tuženika u cijelosti kao neosnovanu (čl. 368. ZPP-a) a djelomično preinačiti, djelomičnim usvajanjem žalbe tužitelja, presudu u točki II. izreke a time i u dijelu odluke o troškovima postupka (toč. III. i IV. izreke).

U Puli-Pola 9. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća:

Marija Sošić