Poslovni broj: Gž-810/2023-2

 

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Alena Goluba kao predsjednika vijeća, suca Antuna Dominka kao suca izvjestitelja i člana vijeća i sutkinje Vesne Šuflaj Šestak kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. Š. iz B., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik K. Š., odvjetnik u OD K. Š. i P. iz Z., protiv tuženika H. u. z. o. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik G. M., odvjetnik u OD M.-L.-B.-T. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj 5 Pn-90/2019-106 od 26. srpnja 2023., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 20. prosinca 2023.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

 

I.) Žalba tužitelja se odbija kao neosnovana a žalba tuženika djelomično se uvažava kao osnovana a djelomično se odbija kao neosnovana pa se presuda Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj 5 Pn-90/2019-106 od 26. srpnja 2023. godine:

 

- potvrđuje u točki I., II. i III. izreke,

 

- preinačuje u točki IV. izreke pa se sudi:

 

Nalaže se tuženiku H. u. z. o., Z., OIB: …, da tužitelju T. Š. iz B., OIB: …, na ime naknade parničnog troška, isplati iznos od 4.471,53 EUR / 33.690,75 kuna[1], zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. srpnja 2023. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

II.) Tužitelju i tuženiku se ne dosuđuje trošak izjavljivanja žalbe.

 

 

Obrazloženje

 

1.) Presudom Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj 5 Pn-90/2019-106 od 26. srpnja 2023. godine naloženo je tuženiku H. u. za o., Z., da tužitelju T. Š. iz B., isplati sa osnova neimovinske štete iznos od 10.730,64 EUR / 80.850,00 Kuna, i s osnova imovinske štete iznos od 975,51 EUR / 7.350,00 Kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 06. lipnja 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodit tekućem polugodištu uvećanjem za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena (točka I. izreke).

 

1.1.) U preostalom dijelu tužitelj je odbijen sa tužbenim zahtjevom kao s neosnovanim, i to s osnova naknade neimovinske štete preko iznosa od10.730,64 EUR / 80.850,00 Kuna pa do utuženog iznosa od 15.329,48 EUR / 115.500,00 kuna, zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom (točka II. izreke), i s osnova imovinske štete preko iznosa od 975,51 EUR / 7.350,00 Kuna pa do utuženog iznosa od 1.393,59 EUR / 10.500,00 kuna, zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom (točka III. izreke).

 

1.2.) O troškovima postupka je odlučeno tako da je tuženiku  naloženo da tužitelju isplati iznos od 7.371,96 EUR / 55.544,06 Kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. srpnja 2023. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena (točka IV. izreke).

 

2.) Protiv navedene presude, u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev te protiv odluke o troškovima postupka, žalbu izjavljuje tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl.353.st.1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/88., 57/11., 25/13., 89/14., 79/19., 80/22. i 114/22. – u daljnjem tekstu: ZPP)ZPP-a, pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži tako da pobijanu presudu preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti uz dosudu tuženiku parničnog troška u cijelosti uključujući i trošak izjavljivanja žalbe, ili da ju ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.

 

3.) Žalbu protiv navedene presude, u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev te protiv odluke o troškovima postupka, izjavljuje i tužitelj, također zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl.353.st.1. ZPP-a, pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži tako da pobijanu presudu preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti uz dosudu mu parničnog troška u cijelosti uključujući i trošak izjavljivanja žalbe, ili da ju ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

 

4.) Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

5.) Žalba tužitelja nije osnovana.

 

6.) Žalba tuženika djelomično je osnovana, i to samo glede odluke o troškovima postupka.

 

7.) Predmet spora u ovoj parnici je tražbina naknade štete koju je tužitelj pretrpio ozljeđivanjem u prometnoj nezgodi dana 26. srpnja 2013. godine, u kojoj je sudjelovao motocikl kojim je upravljao tužitelj te osobno vozilo stranih registarskih oznaka.

 

7.1.) U parnici nije bio sporan nastanak prometne nezgode te pasivna legitimacija tuženika, već je bilo sporno pitanje odgovornosti za nastanak prometne nezgode – da li je za istu odgovoran isključivo tužitelj ili isključivo vozač osobnog vozila, ili pak postoji krivnja oba vozača motornih vozila, a sporna je bila i visina nastale štete.

 

8.) Postavljeni tužbeni zahtjev sud prvog stupnja ocjenjuje djelomično osnovanim, i to nakon što na temelju izvedenih dokaza nalazi utvrđenim slijedeće važne činjenice:

 

-da je u svezi predmetne prometne nezgode, u spisu predmeta Prekršajnog suda u Šibeniku broj Pp-4678/13, protiv tužitelja vođen prekršajni postupak radi prekršaja iz odredbe čl.293.st.2. Zakona o sigurnosti na cestama u vezi čl.51.st.1. i 5. istog zakona, ali je optužba odbijena zbog nastupa zastare prekršajnog progona;

 

-da je tužitelj u predmetnoj prometnoj nezgodi sudjelovao u obavljanju službe policajca kao djelatnik PPP B. na ispomoći u PPP Š., upravljajući službenim motociklom Ministarstva unutarnjih poslova RH kada je od strane šefa smjene bio upućen na osiguranje druge prometne nezgode;

 

-da se je tužitelj službenim motociklom u momentu nezgode kretao brzinom od oko 100 km/h, i da je na motociklu ima upaljenu zvučnu (sirena) i svjetlosnu signalizaciju;

 

-da je do naleta u stražnji lijevi dio osobno vozila stranih registarskih oznaka došlo kada je tužitelj imao namjeru izvršiti zaobilaženje kolone vozila, u kojoj se je navedeno osobno vozilo kretalo kao posljednje;

 

-da je do naleta motocikla u stražnji lijevi dio osobnog vozila došlo na desnoj kolničkoj traci, s tim da je osobno vozilo, u momentu naleta motocikla, bilo paralelno sa uzdužnom osi kolnika;

 

-da je kolnik na mjestu nezgode ravan i pregledan te da je tužitelj osobno vozilo, koje se je kretalo posljednje u koloni te koje se je nalazilo u fazi usporavanja kretanja, mogao primijetiti na udaljenosti od najmanje 100 metara te da je slijedom tog pravovremenim kočenjem mogao izbjeći nalet na isto;

 

-da na temelju materijalnih tragova nije moguće isključiti da je vozač osobnog vozila, neposredno prije naleta motocikla, učinio manevar pomicanjem svoga vozila u lijevo prema središnjoj liniji za oko 1,00 metara, i to u momentu kada je motocikl od mjesta naleta bio udaljen oko 44,5 metara, s tim da je vozač osobnog vozila u tom momentu mogao zamijetiti kretanje tužitelja na motociklu te odustati od bočnog pomicanja u lijevo u kojem slučaju do naleta ne bi došlo;

 

-da je u navedenoj nezgodi tužitelj zadobio teške tjelesne ozljede u vidu obostranog višeivernog prijeloma gornje vilice, prijeloma desne jagodične kosti, prijeloma nazoorbitoetmoidalnog kompleksa, prijeloma baze obje orbite, prijeloma lijeve palčane kosti, natučenja mozga lijevo, prijeloma 1. rebra obostrano te natučenja pluća;

 

-da je pri liječenju navedenih ozljeda tužitelj u više navrata bio podvrgnut operativnim zahvatima, da je zbog ozljeda glave morao konzumirati prilagođenu mekanu i kašastu hranu, da je nosio gips i langetu;

 

-da je tužitelj uslijed navedenih ozljeda trpio fizičke bolove jakog intenziteta u trajanju od 10 dana, srednjeg intenziteta u trajanju 35 dana, i slabijeg intenziteta u trajanju od 90 dana;

 

-da je tužitelj pretrpio primarni strah jakog intenziteta ali kratkog trajanja, da je trpio sekundarni strah 5 dana, srednjeg intenziteta 20 dana te slabijeg intenziteta u trajanju od 60 do 90 dana;

 

-da su kod tužitelja zaostale trajne posljedice u vidu bolova kostiju lica, otežanog disanja, bolnosti u području prsnog koša, u reduciranim kretnjama oba ručna zgloba u srednjem stupnju te u vidu simtomatike poremećaja prilagodbe, što sve rezultira smanjenjem životne aktivnosti trajno od 32 %;

 

-da je kod tužitelja zaostala vidljiva naruženost blažeg srednjeg stupnja zbog deformiteta oba ručna zgloba i ožiljka na licu desne zigomatične kosti;

 

-da je tužitelju bila potrebna pomoć druge osobe po 5 sati dnevno tijekom 30 dana, i po 3 sata dnevno tijekom 90 dana, s tim da mu je navedena pomoć pružana od strane članova njegova kućanstva.

 

8.1.) Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja, a imajući pri tome u vidu odredbu čl.1072.st.1. i st.2. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. i 156/22. – dalje: ZOO/05) te odredbe čl.149.st.1., čl.150., čl.151. i čl.152.st.1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (NN broj 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14. i 64/15. – dalje: ZSPC), sud prvog stupnja nalazi utvrđenim da su i tužitelj i vozač osobnog vozila skrivili nastanak prometne nezgode u omjeru od 30 % na strani tužitelja i 70 % na strani vozača osobnog vozila.

 

8.2.) Naprijed navedeno stoga što sud nalazi utvrđenim da je osnovni uzrok nastanku prometne nezgode postupanje vozača osobnog vozila protivno odredbi čl.152.st.1. ZSPC, jer isti, u situaciji u kojoj je mogao percipirati (i vidjeti i čuti) kretanje službenog policijskog motocikla sa uključenom svjetlosnom i zvučnom signalizacijom, nije izvršio pomicanje svoga vozila u desno kako bi isto propustio, već je vozilom izvršio bočni manevar pomicanjem u lijevo prema središnjoj liniji za 1 metar, što je i prouzročilo nalet motocikla u njegovu stražnju lijevu stranu.

 

8.3.) Suodgovornost za nastanak nezgode sud nalazi i u načinu vožnje tužitelja koji, iako je službenim vozilom (motociklom) upravljao uz uključenu zvučnu i svjetlosnu signalizaciju, bio u obvezi, u skladu sa odredbom čl.151.st.2. ZSPC, i pri takvoj vožnji voditi računa o sigurnosti drugih sudionika u prometu, a on, prema ocjeni prvostupanjskog suda, u konkretnom slučaju to nije učinio, jer pri nailasku na kolonu vozila ispred sebe nije se prethodno uvjerio da je ostalim sudionicima u prometu (vozila u koloni) ostavio dovoljno vremena da postupe po njegovim zvučnim i svjetlosnim signalima, odnosno nije se uvjerio da su ga vozači vozila u koloni primijetili i da su postupili u skladu sa svjetlosnim i zvučnim signalima.

 

8.4.) Odlučujući o visini naknade neimovinske štete, sve to u skladu sa odredbom čl.1100.st.1. i st.2. ZOO/05, sud prvog stupnja nalazi da tužitelju pripada pravo na pravičnu novčanu naknadu zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje u iznosu od 15.329,48 EUR / 115.500,00 kuna, pri čemu je navedenu naknadu odmjerio prema kriteriju fizičkih bolova sa 26.500,00 kuna, prema kriteriju straha sa 10.000,00 kuna, prema kriteriju duševnih bolova zbog smanjenja životnih aktivnosti sa 54.000,00 kuna te prema kriteriju duševnih bolova zbog naruženosti sa 25.000,00 kuna. S obzirom na stupanj (30 %) krivnje tužitelja, dosuđuje mu 70 % navedene štete – ili iznos od 10.730,64 EUR / 80.850,00 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja odštetnog zahtjeva u skladu sa odredbom čl.1103. ZOO/05, a preko navedenog a do utuženog iznosa sud odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

8.5.) U skladu sa odredbom čl.1095. ZOO/05, sud prvog stupnja dosuđuje tužitelju i naknadu imovinske štete s osnova tuđe pomoći, i to primjenom cijene od 25,00 kuna za jedan sat tuđe pomoći. Na taj način utvrđeni iznos (1.393,59 EUR / 10.500,00 kuna) sud prvog stupnja umanjuje za tužiteljev doprinos (30 %) nastanku prometne nezgode pa mu dosuđuje iznos od 975,51 EUR / 7.350,00 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od podnošenja odštetnog zahtjeva, a preko navedenog iznosa odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

8.6.) O troškovima parničnog postupka sud je odlučio primjenom odredbe čl.154.st.2. i čl.155. ZPP-a, dosuđujući tužitelju 70 % troška utvrđenog kao potrebnog za vođenje predmetne parnice.

 

9.) Suprotno žalbenim tvrdnjama obje parnične stranke sud prvog stupnja nije učinio bitnu povredu postupka iz odredbe čl.354.st.2.t.11. ZPP-a. To stoga što presuda u svojem obrazloženju sadrži jasne i neproturječne razloge za sve odlučne činjenice temeljem kojih sud izvodi zaključak o odgovornosti sudionika predmetne prometne nezgode za njen nastanak. Dakle, sud prvog stupnja u pobijanoj odluci navodi po svemu razumljive razloge zbog kojih nalazi postojanje i skrivljenog postupanja vozača osobnog vozila, za kojeg odgovara tuženik, ali i tužitelja kao vozača drugog motornog vozila (motocikla) u predmetnom štetnom događaju. Kako presuda nema niti nekih drugih nedostataka, zbog kojih ne bi bilo moguće na valjan način preispitati pobijanu presudu te pravilnost primjene materijalnog prava, nije ostvareno postojanje naprijed navedene bitne povrede postupka.

 

9.1.) Ispitujući pobijanu presudu i u skladu sa odredbom čl.365.st.2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud ne nalazi niti postojanje bilo koje druge bitne povrede postupka na koje se uvijek pazi po službenoj dužnosti.

 

10.) Sporeći pravilnost pobijane presude zbog žalbenih razloga iz odredbi čl.355. i čl.356. ZPP-a, i tužitelj i tuženik žalbama prigovaraju utvrđenoj odgovornosti sudionika nezgode.

 

10.1.) Pri naprijed navedenom tuženik u biti ponavlja sve one tvrdnje koje je iznosio i u postupku pred prvostupanjskim sudom, tj. da u postupanju vozača osobnog vozila nema nikakvih propusta,  a onda da nema niti njegove odgovornosti, jer da se je on kretao pravilno svojom desnom prometnom trakom te da je do naleta motocikla u stražnju stranu njegova vozila došlo zbog tužiteljeve neprimjereno brze vožnje.

 

10.2.) S druge strane tužitelj u žalbi u bitnome iznosi tvrdnje prema kojima u njegovoj vožnji nema nikakvih propusta jer se je kretao službenim vozilom sa upaljenom i zvučnom i svjetlosnom signalizacijom, a što vozač osobnog vozila sve nije percipirao pa nije niti postupio u skladu sa tom signalizacijom, tj. nije svoje vozilo pomaknuo u desno već je učinio manevar u lijevo što je bilo izravan uzrok naleta na njegovo vozilo.

 

10.3.) Ovaj sud drugog stupnja ne prihvaća osnovanima niti žalbene tvrdnje tužitelja niti žalbene tvrdnje tuženika, odnosno prihvaća kao pravilna sva utvrđenja suda prvog stupnja o načinu odvijanja prometne nezgode te temeljem takvog utvrđenje izvedene zaključke prvostupanjskog suda o obostranoj krivnji oba sudionika prometne nezgode, kao i zaključke o stupnju njihove krivnje u omjeru 70 % na strani vozača osobnog vozila i 30 % na strani vozača motocikla (tužitelja).

 

11.) Naime, nije sporno da je do predmetne prometne nezgode došlo kada se je  osobno vozilo stranih registarskih oznaka, za koje odgovara tuženik, u momentu naleta tužiteljeva motocikla kretalo kao posljednje u koloni koja se je formirala zbog približavanja mjestu nastanka druge prometne nezgode, na čije osiguranje je tužitelj, kao službena osoba policije, bila upućena službenim policijskim motociklom, zbog čega je njime i upravljao uz uključenu zvučnu (sirena) i svjetlosnu signalizaciju.

 

11.1.) Nadalje, iz zapisnika o očevidu lica mjesta te foto elaborata prometne nezgode, u koju dokumentaciju je sud prvog stupnja izvršio uvide, i iz nalaza i mišljenja prometno tehničkog vještaka prihvaćenog od strane prvostupanjskog suda, sasvim izvjesno proizlazi da je kolnik ceste gdje je došlo do prometne nezgode bio ravan i pregledan, što znači da je kretanje tužitelja motociklom moralo biti vidljivo vozaču predmetnog osobnog vozila, to tim više što se je ono nalazilo kao posljednje u koloni koja se je tek počela formirati.

11.2.) Odredbom čl.152.st.1.t.1. ZSPC je propisano, da bi omogućili prolaz vozilima iz članaka 148., 149. i 151. ovoga zakona, da su se pješaci dužni skloniti  a vozači drugih vozila propustiti ih i prema potrebi zaustaviti svoje vozilo dok ta vozila ne prođu tako da se na cesti koja ima dvije kolničke trake s po jednom prometnom trakom vozila u prometnoj traci pomiču udesno u smjeru kretanja.

11.3.) Imajući u vidu materijalne tragove te na njima utemeljeni nalaz i mišljenje prometno tehničkog vještaka dan u postupku pred prvostupanjskim sudom, sasvim izvjesno proizlazi da vozač osobnog vozila nije postupio u skladu sa naprijed citiranom odredbom – tj. pri nailasku službenog policijskog motocikla sa uključenom svjetlosnom i zvučnom signalizacijom nije svoje osobno vozilo pomaknuo u desno, kako to i nalaže naprijed navedena odredba, iako je navedeno policijsko vozilo, s obzirom na činjenicu da iza njega nije bilo drugih vozila i s obzirom na činjenicu da se je radilo o ravnom i preglednom kolniku, sasvim sigurno mogao i morao registrirati da je provjeravao prometnu situaciju iza svoga osobnog vozila. Naprotiv, sud prvog stupnja na temelju prihvaćenog nalaza i mišljenja prometno tehničkog vještaka nalazi utvrđenim da vozač osobnog vozila za koje odgovara tuženik, ne samo da nije pomaknuo vozilo u desno zbog nailaska policijskog motocikla sa uključenom svjetlosnom i zvučnom signalizacijom, već da je neposredno prije naleta, pomaknuo svoje vozilo u lijevo za oko 1 metar, a da to nije učinio policijski motocikla kojim je upravljao tužitelj bi nesmetano prošao te da do naleta na stražnji dio osobnog vozila tada ne bi niti došlo.

11.4.) Žalbene tvrdnje u kojima se ističe da tužitelj ovakav način odvijanja prometne nezgode nije dokazao ne mogu se prihvatiti kao pravno utemeljene, jer protivno od tih tvrdnji potpuno izvjesno proizlazi iz po prvostupanjskom sudu prihvaćenog iskaza tužitelja kao stranke te dopune nalaza i mišljenja prometno tehničkog vještaka. Naime, imajući u vidu materijalne tragove na licu mjesta prometne nezgode, način odvijanja prometne nezgode pomicanjem osobnog vozila u lijevo prema središnjoj liniji, a kako nastanak nezgode opisuje tužitelj u svojem dopunskom po sudu prvog stupnja prihvaćenom iskazu, kao tehnički moguć potvrđuje i prometno tehnički vještak.

12.) Nadalje, nije sporno da se je tužitelj, upravljajući kritične zgode službenim policijskim motociklom sa uključenom zvučnom i svjetlosnom signalizacijom, kretao brzinom od oko 100 km/h (prema iskazu samog tužitelja) te da je imao namjeru  poduzeti radnju zaobilaženja formirane kolone vozila, a sve to jer se je po nalogu šefa smjene žurio na osiguranje mjesta gdje se je dogodila druga prometna nezgoda. Isto tako, nije sporno da se na kretanje tužitelja u navedenoj situaciji primjenjuju odredbe čl.149. i čl.150. ZSPC, i da u skladu sa istima, u navedenoj situaciji za vožnju tužitelja nisu vrijedila opća ograničenja glede brzine vožnje i o zabrani pretjecanja i obilaženju kolone vozila te o prelaženju iz jedne prometne trake u drugu.

12.1.) Dakle, uvažavajući naprijed navedeno u prethodnoj točki, tužitelj je kritične zgode zasigurno bio ovlašten poduzeti radnju obilaženja kolone vozila, u kojoj se je kao posljednje kretalo i osobno vozilo za koje odgovara tuženik. Međutim, unatoč navedenom ovlaštenju koje proizlazi iz odredbi čl.149. i čl.150. ZSPC, tužitelj je kao službena policijska osoba i pri takvoj vožnji, u skladu sa odredbom čl.151.st.2. ZSPC, morao voditi računa i o sigurnosti drugih sudionika u prometu, kako vozila koja su mu dolazila iz suprotnog smjera ali i vozila te vozača koji su se nalazili na kolniku ispred njega u koloni u formiranju.

12.2.) I prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, a kako to zaključuje i sud prvog stupnja, tužitelj prilikom vožnje motociklom sukladno odredbama čl.149. i čl.150. ZSPC zasigurno nije postupao sa dovoljno pažnje glede sigurnosti drugih sudionika u prometu, a što bi se od njega kao službene (djelatnik prometne policije) osobe moglo i moralo očekivati. To osobito ako se ima u vidu da je do naleta tužiteljeva motocikla na stražnju stranu osobnog vozila ipak došlo na desnoj kolničkoj traci, i da se mjesto prometne nezgode nalazi na ravnom i preglednom dijelu kolnika, što znači da je tužitelju bila potpuno vidljiva prometna situacija ispred njega, pa je sasvim sigurno vidio i formiranu kolonu vozila ispred sebe, pa je stoga bio dužan prilagoditi svoje kretanje navedenoj prometnoj situaciji, tj. započeti obilaženje kolone tek kada se je sa potrebnom sigurnošću uvjerio da su se sva vozila ispred njega pomaknula u desno. S da tužitelj nije tako postupio tada se ne može isključiti postojanje i njegove  suodgovornosti za nastanak prometne nezgode, a kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, pa se protivne žalbene tvrdnje tužitelja ne mogu prihvatiti.

13.) Uvažavajući sve naprijed navedeno u točkama 11. do 12.2. pravilan je zaključak suda prvog stupnja o omjeru suodgovornosti (krivnje) sudionika prometne nezgode – vozača osobnog vozila od 70 % te tužitelja kao vozača motocikla od 30 %. To stoga što je ipak osnovni uzrok vožnja vozača osobnog vozila – koji je, umjesto da pomakne vozilo u desno zbog nailaska policijskog službenog vozila sa uključenom svjetlosnom i zvučnom signalizacijom, a čiji nailazak je mogao i morao vidjeti, poduzeo manevar vozilom u lijevo za oko 1 metar ušavši na taj način u putanju kretanja motocikla.

13.1.) Prema tome, pravilno je sud prvog stupnja prilikom odlučivanja o naknadi štete tužitelja odlučio primjenom odredbe čl.1072.st.2. ZOO/05, kojom odredbom je propisano da ako postoji obostrana krivnja da svaki vlasnik odgovara drugome za štetu razmjerno stupnju svoje krivnje. Slijedom toga, a primjenom navedene odredbe tužitelju pripada pravo na naknadu 70 % pretrpljene štete, koliko mu je sud prvog stupnja pravilno i dosudio.

14.) Tuženik žalbom prigovara i visini utvrđene a onda i dosuđene naknade neimovinske štete, no žalbu tuženika ni u tom dijelu nije moguće prihvatiti kao osnovnu, jer se radi o uopćenim, ne konkretiziranim te ne argumentiranim žalbenim tvrdnjama.

14.1.) Ispitujući pravilnost primjene materijalnog prava iz odredbe čl.1100. ZOO/05 i po službenoj dužnosti, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je sud prvog stupnja utvrdio primjerenu (115.500,00 kuna) pravičnu novčanu naknadu zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, pravilno vrednujući sve okolnosti konkretnog slučaja na koje ukazuje navedena odredba u st.2. – obim i težinu zadobivenih tjelesnih ozljeda, duljinu i način liječenja te sve neugodnosti kojima je tužitelj bio izložen tijekom liječenja, duljinu i jačinu trpljenih fizičkih bolova, duljinu i jačinu trpljenog straha, stupanj i karakter smanjenja životnih aktivnosti te način njihova manifestiranja uvažavajući pri tome i životnu dob tužitelja, i stupanj i karakter zaostale naruženosti koja je posljedica pretrpljenih ozljeda

14.2.) Dakle, suprotno žalbenim tvrdnjama tuženika, sud prvog stupnja je pravilno primijenio i materijalno pravo iz odredbe čl.1100.st.1. i st.2. ZOO/05, ali i materijalno pravo iz odredbe čl.1095. ZOO/05 pri dosudi tužitelju naknade imovinske štete s osnova tuđe pomoći, koju su tužitelju pružali članovi njegova kućanstva.

15.) Slijedom naprijed navedenog valjalo je, temeljem odredbe čl.368.st.1. ZPP-a, odbiti i žalbu tužitelja i žalbu tuženika te potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu u točki I., II. i III. izreke.

16.) Stranke žalbama pobijaju i odluku o troškovima parničnog postupka sadržanu  točki IV. izreke – i u tom dijelu žalba tužitelja nije osnovana, a žalba tuženika je osnovana.

17.) Naime, sud prvog stupnja tužitelju dosuđuje parnični trošak primjenom odredbe čl.154.st.2. ZPP-a, tj. razmjerno uspjehu u sporu, tj. dosuđuje mu 70 % troška utvrđenog kao potrebnog za vođenje parnice, jer u tom postotku utvrđuje njegov uspjeh u sporu.

17.1.) Osnovano tuženik u žalbi ističe da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbu čl.154.st.2. ZPP-a kada je tužitelju, primjenom navedene odredbe, dosudio 70 % trošak utvrđenog kao potrebnog za vođenje predmetne parnice.

18.) Naime, odredbom čl.154.st.2. ZPP-a je propisano da ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici, s tim da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

18.1.) S obzirom da je tužitelj u sporu uspio sa 70 % zahtjeva (uvažavajući i kvalitativni i kvantitativni uspjeh) proizlazi da je tuženik u sporu uspio glede 30 % postavljenog zahtjeva tužitelja, slijedom čega je, u skladu sa naprijed citiranom odredbom, valjalo prebiti navedene uspjehe, nakon čega proizlazi da bi tuženik bio u obvezi naknaditi tužitelju 40 % utvrđenog mu troška koji se odnosi na trošak zastupanja po punomoćniku u osobi odvjetnika i na trošak sudskih pristojbi, a u cijelosti mu pripada pravo na trošak provedenih vještačenja.

19.) Trošak tužitelja utvrđen po prvostupanjskom sudu u skladu sa odredbom čl.155. ZPP-a, koji se odnosi na trošak njegova zastupanja po punomoćniku, i čijoj visini stranke žalbama ne prigovaraju, iznosi 67.734,37 kuna. Trošak sudskih pristojbi ukupno iznosi 2.555,00 kuna (1.750,00 kuna na presudu + 805,00 kuna na presudu), što znači da ukupno navedeni trošak tužitelja iznosi 70.289,37 kuna, a 40 % navedenog troška, na koji tužitelj ima pravo u skladu sa navedenim u prethodnoj točki, iznosi 28.115,75 kuna. Ovom iznosu troška treba pribrojati u cijelosti trošak plaćenih vještačenja – tj. iznos od 5.575,00 kuna, pa ukupan trošak na koji tužitelj ima pravo primjenom odredbe čl.154.st.2. ZPP-a iznosi 33.690,75 kuna ili 4.471,53 EUR, koliko je tužitelju ovom presudom i dosuđeno.

20.) Tužiteljeva žalba u dijelu u kojem pobija odluku o troškovima postupka nije osnovana, jer tužitelj žalbeno osporavanje odluke o troškovima temelji na tvrdnjama o pogrešnoj odluci o tužbenom zahtjevu, koje tvrdnje, sukladno naprijed izloženom, nisu utemeljene.

21.) Slijedom izloženog valjalo je, temeljem odredbe čl.380.t.2. i t.3. ZPP-a, odbiti žalbu tužitelja a uvažiti žalbu tuženika te preinačiti odluku o troškovima postupka sadržanu u točki IV. izreke presude.

22.) Tužitelj nije uspio sa izjavljenom žalbom pa mu stoga nije niti dosuđen trošak njenog izjavljivanja, a tuženiku nije dosuđen trošak izjavljivanja žalbe jer je sa njom uspio samo u neznatnom dijelu vezano za odluku o troškovima postupka.

 

 

Bjelovar, 20. prosinca 2023.

 

 

                                                                                                 Predsjednik vijeća

 

                                                                                                       Alen Golub v. r.