Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj: Gž-1121/2024-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola u vijeću sastavljenom od sudaca: Marije Sošić kao predsjednice vijeća, Igora Rakića kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Vinki Brundula Tadić, odvjetnici iz Donje Stubice, protiv tuženika ZAGREBAČKE BANKE d.d. Zagreb, Trg Bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnicima ČP, Sanji Porobija i Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku, poslovni broj P-1275/2022-52, od 12. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 9. prosinca 2024.

p r e s u d i o j e

I. Prihvaća se, kao djelomično osnovana žalba tuženika – i preinačuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku, poslovni broj P-1275/2022-52 od 12. travnja 2024. u dijelu pod točkom VI izreke kojom se utvrđuje ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3204751638 od 29. travnja 2005., ovjeren kod Javnog bilježnika Vlaste Podgajski pod brojem OU-395/05 dana 5. svibnja 2005. koji glasi: "od 88.000,00 CHF (slovima: osamdesetosamtisućachf), te "sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske Narodne banke na dan plaćanja", na način da se u tom dijelu odbija tužbeni zahtjev tužitelja, kao neosnovan.

II. U preostalom dijelu žalba tuženika odbija se kao neosnovana – i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku, poslovni broj P-1275/2022-52 od 12. travnja 2024.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

"I. Dopušta se preinaka tužbe tužitelja ĆP iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] od 11. kolovoza 2020. i od 17.siječnja 2024. II Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3204751638 od dana 29. travnja 2005., ovjeren kod Javnog bilježnika Vlaste Podgajskog pod brojem Ou-395/05 dana 5. svibnja 2005., koji glasi: "u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.".

III Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 7. točka 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3204751638 od dana 29. travnja 2005., ovjeren kod Javnog bilježnika Vlaste Podgajskog pod brojem Ou395/05 dana 5. svibnja 2005., koji glasi: °Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.".

IV. Tuženiku:Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 se nalaže da tužitelju:ĆP iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime razlike preplaćenih iznosa kamata isplati iznos od 2.238,46 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja od 30 studenog 2007. pa do 31. prosinca 2007. teče po stopi određenoj .čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31 srpnja 2015. u skladu s čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište utvrđuje uvećanjem kamatne stope , koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa i to: ž

-na iznos od 9,92 EUR od 10. 11. 2007.do isplate,

-na iznos od 9,89 EUR od 10. 12. 2007.do isplate,

-na iznos od 10,02 EUR od 10. 1. 2008.do isplate,

-na iznos od 10,15 EUR od 10. 2. 2008.do isplate,

-na iznos od 30,84 EUR od 10. 3. 2008.do isplate,

-na iznos od 30,44 EUR od 10. 4. 2008.do isplate,

-na iznos od 29,99 EUR od 10. 5. 2008.do isplate,

-na iznos od 29,98 EUR od 10. 6. 2008.do isplate,

-na iznos od 29,75 EUR od 10. 7. 2008.do isplate,

-na iznos od 29,57 EUR od 10.8. 2008.do isplate,

-na iznos od 29,70 EUR od 10. 9. 2008.do isplate,

-na iznos od 30,66 EUR od 10. 10. 2008.do isplate,

-na iznos od 31,69 EUR od 10. 11. 2008.do isplate,

-na iznos od 30,72 EUR od 10.12. 2008.do isplate,

-na iznos od 32,56 EUR od 10. 1. 2009.do isplate,

-na iznos od 32,83 EUR od 10. 2. 2009.do isplate,

-na iznos od 32,60 EUR od 30. 3. 2009.do isplate,

-na iznos od 32,86 EUR od 30. 4. 2009.do isplate,

-na iznos od 32,40 EUR od 10. 5. 2009.do isplate,

-na iznos od 32,17 EUR od 10. 6. 2009.do isplate,

-na iznos od 32,14 EUR od 18. 7. 2009.do isplate,

-na iznos od 48,15 EUR od 10. 8. 2009.do isplate,

-na iznos od 48,50 EUR od 10. 9. 2009.do isplate,

-na iznos od 47,96 EUR od 26.10. 2009.do isplate,

-na iznos od 48,73 EUR od 30. 11. 2009.do isplate,

-na iznos od 48,35 EUR od 15. 12. 2009.do isplate,

-na iznos od 50,01 EUR od 17. 2. 2010.do isplate,

-na iznos od 50,28 EUR od 19. 3. 2010.do isplate,

-na iznos od 50,76 EUR od 26. 4. 2010.do isplate,

-na iznos od 51,09 EUR od 31. 5. 2010.do isplate,

-na iznos od 52,22 EUR od 15. 6. 2010.do isplate,

-na iznos od 53,42 EUR od 13. 8. 2010.do isplate,

-na iznos od 56,59 EUR od 10.9. 2010 .do isplate,

-na iznos od 54,84 EUR od 10.10. 2010.do isplate,

-na iznos od 55,12 EUR od 10.11. 2010.do isplate,

-na iznos od 27,49 EUR od 10.12. 2010.do isplate,

-na iznos od 28,75 EUR od 10.1. 2011.do isplate,

-na iznos od 27,38 EUR od 10.2. 2011.do isplate,

-na iznos od 27,82 EUR od 29.3. 2011.do isplate,

-na iznos od 27,51 EUR od 14.4. 2011.do isplate,

-na iznos od 28,37 EUR od 14. 5. 2011.do isplate,

-na iznos od 29,91 EUR od 21. 6. 2011.do isplate,

-na iznos od 29,73 EUR od 10.7. 2011.do isplate,

-na iznos od 23,37 EUR od 10.8. 2011.do isplate,

-na iznos od 20,63 EUR od 14. 9. 2011.do isplate,

-na iznos od 20,10 EUR od 10.10. 2011.do isplate,

-na iznos od 20,13 EUR od 10.11. 2011.do isplate,

-na iznos od 20,16 EUR od 15.12. 2011.do isplate,

-na iznos od 20,53 EUR od 10.1. 2012.do isplate,

-na iznos od 20,83 EUR od 15. 2. 2012.do isplate,

-na iznos od 20,66 EUR od 15. 3. 2012.do isplate,

-na iznos od 20,63 EUR od 15. 4. 2012.do isplate,

-na iznos od 20,72 EUR od 15. 5. 2012.do isplate,

-na iznos od 20,69 EUR od 13. 7. 2012.do isplate,

-na iznos od 20,63 EUR od 15. 8. 2012.do isplate,

-na iznos od 20,40 EUR od 5.10. 2012.do isplate,

-na iznos od 20,57 EUR od 15.10. 2012.do isplate,

-na iznos od 20,81 EUR od 28. 11, 2012.do isplate,

-na iznos od 20,65 EUR od 14. 1. 2013.do isplate,

-na iznos od 20,65 EUR od 14.1.2013. do isplate,

-na iznos od 20,61 EUR od 22. 3. 2013.do isplate,

-na iznos od 20,74 EUR od 15.4. 2013.do isplate,

-na iznos od 20,21 EUR od 15.5.2013.do isplate,

-na iznos od 20,11 EUR od 18. 6. 2013.do isplate,

-na iznos od 20,12 EUR od 15.8. 2013.do isplate,

-na iznos od 20,31 EUR od 15.9. 2013.do isplate,

-na iznos od 20,44 EUR od 15. 10. 2013.do isplate,

-na iznos od 20,50 EUR od 15.11. 2013.do isplate,

-na iznos od 20,49 EUR od 13.1. 2014.do isplate i

-na iznos od 20,76 EUR od 5. 2. 2014.do isplate, sve u roku od 15 dana.

V. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 1. točki 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3204751638 od dana 29. travnja 2005., ovjeren kod Javnog bilježnika Vlaste Podgajskog pod brojem: Ou-395/05 dana 5. svibnja 2005., koji glasi: '' uz valutnu klauzulu ''.

VI. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3204751638 od dana 29. travnja 2005., ovjeren kod Javnog bilježnika Vlaste Podgajskog pod brojem Ou-395/05 dana 5. svibnja 2005., koji glasi: ,,od 88.000,00 CHF (slovima:osamdesetosamtisućachf)", te ,,sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.".

VII. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 7. točki 1. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3204751638 od dana 29. travnja 2005., ovjeren kod Javnog bilježnika Vlaste Podgajskog pod brojem Ou-, 395/05 dana 5. svibnja 2005. koji glasi: ,, Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 461,36 CHF (slovima:četristošezdesetjedanšvicarskifranak I 36/100 chf) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.

VIII. Tuženiku:Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 se nalaže da tužitelju:ĆP iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 5.279,10 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja od 30 studenog 2007. pa do 31. prosinca 2007. teče po stopi određenoj .čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31 srpnja 2015. u skladu s čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište utvrđuje uvećanjem kamatne stope , koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa i to:

-na iznos od 3,40 EUR od 10. 9. 2005.do isplate,

-na iznos od 0,55 EUR od 10. 10. 2005.do isplate,

-na iznos od 0,70 EUR od 10. 11. 2005.do isplate,

-na iznos od 1,87 EUR od 10. 12. 2005.do isplate,

-na iznos od 1,62 EUR od 10. 1. 2006.do isplate,

-na iznos od 7,63 EUR od 10.1. 2009. do isplate,

-na iznos od 10,14 EUR od 10.2. 2009. do isplate,

-na iznos od 7,98 EUR od 30.3. 2009. do isplate,

-na iznos od 10,34 EUR od 30.4. 2009. do isplate,

-na iznos od 6,18 EUR od 10. 5. 2009. do isplate,

-na iznos od 4,04 EUR od 10.6. 2009. do isplate,

-na iznos od 3,73 EUR od 18.7. 2009. do isplate,

-na iznos od 2,09 EUR od 10.8. 2009. do isplate,

-na iznos od 4,23 EUR od 10.9. 2009. do isplate,

-na iznos od 0,95 EUR od 26.10. 2009. do isplate,

-na iznos od 5,65 EUR od 30.11. 2009. do isplate,

-na iznos od 3,30 EUR od 15.12. 2009. do isplate,

-na iznos od 13,42 EUR od 17. 2. 2010. do isplate,

-na iznos od 15,11 EUR od 19. 3. 2010. do isplate,

-na iznos od 17,99 EUR od 26.4. 2010. do isplate,

-na iznos od 20,03 EUR od 31. 5. 2010. do isplate,

-na iznos od 26,92 EUR od 15.6. 2010. do isplate,

-na iznos od 34,26 EUR od 13.8. 2010. do isplate,

-na iznos od 53,55 EUR od 10.9. 2010. do isplate,

-na iznos od 42,87 EUR od 10.10. 2010. do isplate,

-na iznos od 44,60 EUR od 10.11. 2010. do isplate,

-na iznos od 54,48 EUR od 10. 12. 2010. do isplate,

-na iznos od 70,27 EUR od 10.1. 2011. do isplate,

-na iznos od 53,13 EUR od 10.2. 2011. do isplate,

-na iznos od 58,59 EUR od 29.3. 2011. do isplate,

-na iznos od 54,68 EUR od 14.4. 2011. do isplate,

-na iznos od 65,51 EUR od 14.5. 2011. do isplate,

-na iznos od 84,87 EUR od 21.6. 2011. do isplate,

-na iznos od 82,66 EUR od 10.7. 2011. do isplate,

-na iznos od 139,71 EUR od 10. 8. 2011. do isplate,

-na iznos od 89,25 EUR od 14. 9. 2011. do isplate,

-na iznos od 79,49 EUR od 10.10. 2011. do isplate,

-na iznos od 79,93 EUR od 10.11. 2011. do isplate,

-na iznos od 80,44 EUR od 15.12. 2011. do isplate,

-na iznos od 87,36 EUR od 10.1. 2012. do isplate,

-na iznos od 92,81 EUR od 15.2. 2012. do isplate,

-na iznos od 89,69 EUR od 15. 3. 2012. do isplate,

-na iznos od 89,22 EUR od 15.4. 2012. do isplate,

-na iznos od 90,80 EUR od 15.5. 2012. do isplate,

-na iznos od 90,28 EUR od 13.7. 2012. do isplate,

-na iznos od 89,17 EUR od 15.8. 2012. do isplate,

-na iznos od 84,97 EUR od 5. 10. 2012. do isplate,

-na iznos od 88,02 EUR od 15. 10. 2012. do isplate,

-na iznos od 92,53 EUR od 28.11. 2012. do isplate,

-na iznos od 89,48 EUR od 14.1. 2013. do isplate,

-na iznos od 88,77 EUR od 22.3. 2013. do isplate,

-na iznos od 91,26 EUR od 15.4. 2013. do isplate,

-na iznos od 81,43 EUR od 15.5. 2013. do isplate,

-na iznos od 79,55 EUR od 18.6. 2013. do isplate,

-na iznos od 79,77 EUR od 15. 8. 2013. do isplate,

-na iznos od 83,37 EUR od 15. 9. 2013. do isplate,

-na iznos od 85,70 EUR od 15. 10. 2013. do isplate,

-na iznos od 86,84 EUR od 15. 11. 2013. do isplate,

-na iznos od 86,64 EUR od 13.1.2014. do isplate,

-na iznos od 91,58 EUR od 5.2. 2014. do isplate,

-na iznos od 79,99 EUR od 10. 2. 2014. do isplate,

-na iznos od 81,41 EUR od 10. 3. 2014. do isplate,

-na iznos od 78,79 EUR od 26. 5. 2014. do isplate,

-na iznos od 78,50 EUR od 1.7. 2014. do isplate,

-na iznos od 80,76 EUR od 28.7. 2014. do isplate,

-na iznos od 82,48 EUR od 11. 8. 2014. do isplate,

-na iznos od 82,48 EUR od 7.10. 2014. do isplate,

-na iznos od 85,45 EUR od 24.10. 2014. do isplate,

-na iznos od 87,01 EUR od 30. 11. 2014. do isplate,

-na iznos od 87,09 EUR od 9.1.2015. do isplate,

-na iznos od 87,50 EUR od 15.1.2015. do isplate,

-na iznos od 87,32 EUR od 15. 2. 2015. do isplate,

-na iznos od 87,32 EUR od 10.3. 2015. do isplate,

-na iznos od 87,32 EUR od 7. 5. 2015. do isplate,

-na iznos od 87,32 EUR od 5. 6. 2015. do isplate,

-na iznos od 87,32 EUR od 16. 7. 2015. do isplate,

-na iznos od 87,32 EUR od 13. 8. 2015. do isplate,

-na iznos od 87,32 EUR od 26. 9. 2015. do isplate i

-na iznos od 87,32 EUR od 7. 10. 2015. do isplate, sve u roku od 15 dana

IX. Tuženiku:Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 se nalaže da tužitelju:ĆP iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.727,80 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 12. travnja 2024. do isplate prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena , sve u roku od 15 dana.

X. O d b i j a se kao neosnovan zahtjev tuženika : Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.955,47 EUR s zakonskom zateznom kamatom."

2. Protiv te je presude žalbu podnio tuženik navodeći da je podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Žalbeni je prijedlog tuženika da se pobijanu presudu preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, uz obavezu naknade tuženiku troškova postupka kao i troškova žalbe, ili, podredno da se istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na daljnje postupanje s odgovarajućim uputama.

3. Sa tom je žalbom postupljeno prema odredbi čl. 359. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP).

4. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

5. Žalba tuženika je osnovana samo u odnosu na točku VI izreke pobijane presude, dok je u preostalom dijelu neosnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome – dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (čl. 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda u većem dijelu zakonita i pravilna.

6.1. Sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

6.2. Sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe 190. ZPP na koju također ukazuje žalitelj jer je u okolnostima konkretnog slučaja, kada je tužitelj, nakon što mu je dostavljen nalaz i mišljenje vještaka financijske struke preinačio svoj raniji zahtjev koji se temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi na način da je isti samo povećao. Navedeno iz razloga što je sud prvog stupnja, i po pravnom shvaćanju ovog suda drugog stupnja, uz pravilnu primjenu odredbe čl. 190. st. 2. i 3. ZPP dopustio navedenu preinaku budući je navedenom odredbom propisano da iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka odnosno da je nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika, ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Naime, tužitelj u konkretnom slučaju doista nije mogao preinačiti svoju tužbu dok nije sačinjen nalaz i mišljenje vještaka financijske struke jer ne raspolaže potrebnim znanjima financijske struke potrebnim za pravilno razrješenje ovog spora, radi čega je u konačnici i provedeno odgovarajuće financijsko vještačenje. Pri tome u odnosu na ovakvo pravno shvaćanje valja ukazati i na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici predsjednika građanskih odjela županijskih sudaca sa sucima Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su- IV162/2021 od 26. studenog 2021.

6.3. Osim toga, sud prvog stupnja nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pa je žalba žalitelja u ovom dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka u cijelosti neosnovana.

7. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s obzirom na to da je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima su stranke temeljile svoje zahtjeve i prigovore, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama (čl. 7. i 8. ZPP), pravilno utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni tuženik u svojoj žalbi.

8. Obzirom na utvrđeno činjenično stanje u ovom postupku niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno, osim u odnosu na točku VI izreke.

9. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi (čl. 2.) i valutnoj klauzuli (čl. 7. toč. 1. i 2.) sadržanih u Ugovoru o namjenskom kreditu br. 3204751638 od 29. travnja 2005. ovjeren kod Javnog bilježnika Vlaste Podgajski pod brojem OU-395/05 dana 5. svibnja 2005. zaključen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita i posljedično tome njegov zahtjev za isplatu iznosa od 2.238,46 € s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (toč. IV. presude) i iznosa od 5.279,10 € s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (toč. VIII.) presude, a sve po pravilima o stjecanju bez osnove, smatrajući da je taj iznos stekao bez osnove budući je te iznose, u utuženom razdoblju, naplatio od tužitelja temeljem navedenih ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli utemeljen na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (presuda visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.).

10. U ovom postupku nije sporno da je između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita sklopljen ugovor o namjenskom kreditu broj 3204751638 od 29. travnja 2005., a koji ugovor je ovjeren kod javnog bilježnika Vlaste Podgajski pod brojem Ou-395/05 dana 5. svibnja 2005, temeljem kojeg je tuženik kao kreditor stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 88.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske Narodne banke na dan isplate i da je između njih ugovorena promjenjiva kamatna stopa (čl. 2. Ugovora) te valutna klauzula (čl. 7. Ugovora), a u trenutku ugovaranja kamatna stopa iznosila je 4,90 % godišnje. Nije sporno ni da su stranke u postupku 19. siječnja 2016. sklopile Dodatak ugovora o kreditu, odnosno ugovor o konverziji sukladno odredbama ZID ZPK-a temeljem kojeg su stranke suglasno utvrdile da se ovaj dodatak osnovnom ugovoru sklapa radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR-o na način i u rokovima propisanim ZID ZPK i da je korisnik kredita (tužitelj) prihvatio izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF iz čl. 1. Dodatka ugovora o kreditu denomiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR-u sa stanjem na dan 30. rujna 2016.

11. Sporno je, jesu li ove ugovorne odredbe, navedenog ugovora o namjenskom kreditu kojima je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula ništetni, te posljedično tome ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati isplatu navedenih novčanih iznosa koje je tuženik od njega naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO), a sve obzirom i na činjenicu da je između stranaka u postupku sklopljen navedeni Dodatak ugovoru o kreditu, odnosno ugovor o konverziji sukladno odredbama ZID ZPK-a.

12. Odlučujući o ovim spornim pitanjima i posljedično tome osnovanosti zahtjeva tužitelja sud prvog stupnja sud je nakon ocjene provedenih dokaza (čl. 8. ZPP), kao osnovane prihvatio takve njegove zahtjeve zaključujući, u bitnome, da osnovanost njegovog tužbenog zahtjeva o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi proizlazi iz pravnih shvaćanja izraženih u pravomoćnim presudama donesenih u parničnom postupku radi zaštite kolektivnih prava potrošača koji je vođen kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem: P-1401/2012, a u kojem je sudjelovao i tuženik (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.,) i revizijske odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt- 249/2014-2 od 09. travnja 2015. te poslovni broj: Rev2221/2018-11 od 3. rujna 2019., budući je u tim odlukama izraženo pravno shvaćanje da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu sklopljenim između tuženih banaka i potrošača u CHF uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljive i nepoštene a sve sukladno odredbama člancima 81., 82. i 90., Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 - dalje: ZZP/03), a od 7. kolovoza 2007. sukladno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 - dalje: ZZP/07), te da se prema odredbi članka 502.c ZPP fizičke ili pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojana povrede propisa zaštite potrošača obvezuju ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, pa je pozivom na odredbu čl. 502.c ZPP zaključio da ta shvaćanja imaju direktan učinak i na ovaj konkretan slučaj.

12.1. Posljedično tome sud prvog stupnja, nadalje zaključuje da na temelju odredbe čl. 1115. u vezi odredbe čl. 1111. ZOO tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove razlike koju je tuženiku isplatio na temelju takovih ništetnih odredbi navedenog Ugovora o kreditu pri čemu je kao neosnovan odbio i tuženikov prigovor zastare zaključujući da je podnošenjem kolektivne tužbe potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu prekinuta zastara, koja je ponovno u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi počela teći od dana pravomoćnosti presude donesene pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnu odredbu o ugovorenoj valutnoj klauzuli donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., pa računajući od navedenih nadnevaka do podnošenja ove tužbe 7. lipnja 2019. nije protekao opći zastarni rok od pet godina u kojem roku, sukladno odredbi čl. 225. ZOO, zastarijevaju ove novčane tražbine.

12.2. Osim toga, sud prvog stupnja, u bitnome, zaključuje i da time što je na temelju odredaba ZID ZPK/15 između tuženika i tužitelja 19. siječnja 2016. sklopljen Dodatak navedenog Ugovora o kreditu, temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro tužitelj, u okolnostima konkretnog slučaja, ima pravo na zahtijevanu isplatu jer konverzijom koja je provedena u skladu sa ZID ZPK/15 tužitelj nije u cijelosti namiren, pa mu posljedično tome i pripada pravo na isplatu razlika koju je tuženik stekao bez osnove i to onih iznosa koji mu nisu uzeti u obzir prilikom sklapanja navedenog Dodatka navedenom Ugovoru o kreditu ( više preplaćenog iznosa sa osnove ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli i razlike glavnice po izvršenoj konverziji izražene u valuti Euro u odnosu na ugovorenu glavnicu kredita po otplatnom planu u valutu CHF), a sve prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke Zrinku Ručeviću iz tvrtke Ručević vještačenja d.o.o. Pri tome, zaključuje da tužitelj u ovom postupku ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti navedenih ugovornih odredbi i posljedično tome zahtijevanu isplatu neovisno o tome što je između stranaka u postupku 19. siječnja 2016. sklopljen navedeni Dodatak navedenom Ugovoru o kreditu budući niti navedenim Dodatkom, a niti odredbama ZID ZPK/15 nije riješeno pitanje ništetnosti ugovornih odredbi do sklapanja navedenog Dodatka.

13. Ovakva pravna shvaćanja suda prvog stupnja i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju ( čl. 8. ZPP), a koja u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud obzirom da isto nije dovedeno u ozbiljnu dvojbu ni žalbom tuženika, osim u dijelu u kojem je zahtjev tužitelja ocijenjen osnovanim i u toč. VI. izreke, u dijelu u kojem je zahtijevao da se utvrdi ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržane u čl. 2. navedenog Ugovora o kreditu koji glasi: "88.000,00 CHF te sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja" jer je za to sud prvog stupnja dao ovom sudu u svemu dovoljno jasne i na zakonu osnovane razloge.

13.1. Prije svega, u odnosu na žalbene razloge tuženika, kao žalitelja u kojima ukazuje na zaključke suda prvog stupnja u vezi sa utvrđenjem ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržanih u navedenom Ugovoru o kreditu broj: 3204751638, sklopljenog 29. travnja 2005. između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, utemeljenog na navedenim pravnim shvaćanjima izraženima u navedenim presudama valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, pa je posljedično tome sud prvog stupnja, suprotno žalbenim navodima žalitelja, uz pravilnu primjenu ovih zakonskih odredbi svoju odluku o osnovanosti zahtjeva tužitelja utemeljio upravo na navedenim pravnim shvaćanjima navedenih sudova donesenim u postupcima po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

13.2. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 138. a ZZK, odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine", broj 41/14 i 110/15 – dalje: ZZP/14), a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev - 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019), pa je posljedično tome sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužitelja glede pravne osnove spora (ništetnosti navedenih odredbi) ocijenio osnovanim.

13.3. Pri tome, posebno, u odnosu na žalbene navode žalitelja u dijelu u kojem prigovara zaključku suda o ništetnosti ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli valja istaknuti da se zapravo radi o odredbi koja proizlazi iz odredbe čl. 22. stavka 1. ZOO, kao dispozitivnoj odredbi koja se primjenjuje automatski. Naime, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda ugovaranje valutne klauzule je dopušteno budući je tako propisano u odredbi članka 22. st. 1. ZOO, a sve obzirom i na to da se radi o odredbi dispozitivne naravi koja se primjenjuje automatski ako nije utvrđeno drugačije rješenje, ali odredba u predmetnom Ugovoru o kreditu o izračunavanju obveze tužitelja na temelju valute švicarski franak i o tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, po ocjeni ovoga drugostupanjskoga suda, nije u pravom smislu odraz navedene zakonske odredbe, pa slijedom toga, suprotno žalbenim navodima žalitelja, ta ugovorna odredba nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti. Naime, predmetni Ugovor o kreditu sadržajno sadrži odredbe o tome da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa, nastalih za vrijeme trajanja ugovornog odnosa utemeljenog na navedenom Ugovoru, a takve odredbe nema u članku 22. st.

1. ZOO, niti je nužno odraz te zakonske odredbe kojom je propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Sud Europske unije izrazio je pravno shvaćanje da izraz iz čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje (tako i u presudi od 9. srpnja 2020. u predmetu C-81/19) te da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Dakle, načelno i u pravilu, valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. st. 1. ZOO nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Kako u konkretnom slučaju predmetni Ugovor o kreditu sadržajno sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja, kao korisnika kredita, jasno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz članka 22. stavka 1. ZOO, a sve kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja. Posljedično tome, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako su stranke predmetnog Ugovora o kreditu na određeni način drugačije uredile svoja prava i obveze, koje odredbe stoga ulaze u područje primjene Direktive 93/13 i podliježu ispitivanju nepoštenosti, tim više što isključenje iz područja primjene te Direktive treba tumačiti restriktivno, pa je posljedično tome, a cijeneći pri tome i navedeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sud prvog stupnja pravilno zaključio o ništetnosti i ove ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, radi čega je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

14. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo i u dijelu u kojem zaključuje da tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu unatoč tome što je između tužitelja i tuženika 19. siječnja 2016. sklopljen Dodatak navedenog Ugovora o kreditu, utemeljen na odredbama ZID ZPK/15, temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro.

14.1. Prije svega, u odnosu na žalbene navode žalitelja u dijelu u kojem ukazuje na pravna shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., valja istaknuti da nije sporno, kako to navodi i žalitelj, da je u tom rješenju izraženo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, suprotno žalbenim navodima tuženika, to ne znači da je isključeno, u zasebnom sudskom postupku (kakav je i ovaj aktualan) i nakon izvršene konverzije po odredbama ZID ZPK/15, zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli), sklopljenog između tužitelja, kao potrošača i banaka kao davatelja kredita, već iz navedenog pravnog shvaćanja proizlazi da je navedeni sporazum o konverziji valjan i za slučaj kada njegovom sklapanju prethode ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu.

14.2. Pri tome, valja još istaknuti i da korisnik kredita ( potrošač) ne gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu sklapanjem dodatka ugovora o kreditu po pravilima ZID ZPK/15. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom (tako i prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom npr. u odlukama poslovni broj: Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Rev-809/2019 od 21. prosinca 2022.). Osim toga, takvo pravno shvaćanje podudarno je i sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., prema kojem sama činjenica da su stranke sklopile ankes ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/2015, a što je upravo situacija u ovom predmetu, kojim su se odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je tužitelj, kao korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

14.3. Po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 (Dodatak), nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju da se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK/15, nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog Zakona sadržana u odredbi čl. 19.b ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

14.4. Osim toga, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, sklapanje navedenog sporazuma (Dodatka) utemeljenog na odredbama čl. 19. c ZID ZPK/15 mora za posljedicu imati stvaranje potpune zaštite potrošača, kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Naime, obzirom na sadržaj odredbe čl. 19. c st. 1. točke 2. ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se, između ostalog, na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa posljedično tome prilikom zaključka o tome je li sklapanjem navedenog Dodatka otklonjena navedena neravnoteža u odnosima potrošača i banke treba voditi računa i o tome je li prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije.

14.5. Ovo iz razloga što je to, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, tako uređeno navedenom zakonskom odredbom i što je kamatna stopa koja se primjenjivala na ugovore o kreditu sa valutom Euro i tečaj ove valute mogao biti jedino poznat potrošačima u trenutku sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, a ne i kasnije kada je dolazilo do njihove promjene.

14.6. Pri tome, valja još istaknuti da se navedenim Dodatkom ugovora o kreditu sklopljenim prema odredbama ZID ZPK uređuju pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i onih, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih te da iz sadržaja navedenog Dodatka ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužitelj odrekao ovih svojih prava, koje u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK/15, već je suprotno tome, odredbom čl. 41. ZZP propisano je da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti (slično, na odgovarajući način, i odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15 u kojem kao učinak konverzije nije propisan gubitak prava potrošača iz osnovnog ugovora). Dakle, u konkretnom slučaju, sklapanjem navedenog Dodatka tužitelj i tuženik su, u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredili svoj pravni odnos, ali za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i razdoblje koje je tome prethodilo, kako to pogrešno zaključuje žalitelj. Istina, nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK/15 korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obveznopravnog odnosa u kojem su bili potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i banaka, kao njihovih davatelja, ova njihova zakonska dispozicija, kao potrošača, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma utemeljenih na odredbama ZID ZPK/15 potrošači su doslovno spašavali svoju egzistenciju.

14.7. Ovakvo pravo potrošača, kao korisnika kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 (Dodatak), da nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, sukladno je pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda izraženo u presudi poslovni broj: Gž-942/2021-2 od 30. studenog 2021. i pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela od 4. listopada 2021.

14.8. Osim toga, ovakvo pravno shvaćanje proizlazi i iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u rješenju poslovni broj: Rev- 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. prema kojem „Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.“

15. Posljedično navedenom, a cijeneći utvrđeno činjenično stanje suda prvog stupnja utemeljeno na nalazu i mišljenju vještaka financijske struke Zrinka Ručevića iz tvrtke Ručević vještačenja d.o.o. koje ni svojom žalbom ne dovodi u dvojbu žalitelj, da sklapanjem navedenog Dodatka nije za posljedicu imalo stvaranje potpune zaštite tužitelja, kao potrošača i korisnika kredita i da prilikom njegova sklapanja nije u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već su i dalje ostali preplaćeni iznosi koje tužitelj u ovom postupku potražuje i to iznos od 2.238,46 € na ime ništetne odredbe o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i iznos od 5.279,10 € na ime ništetne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli, ocjena je i ovog suda da u okolnostima konkretnog slučaja tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu ovih novčanih iznosa po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. ZOO), a kako to u ovom dijelu pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, pa je žalbu tuženika valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

15.1. Osim toga, u odnosu na ovakvo pravno shvaćanje ovog suda drugog stupnja valja ukazati i na recentnu odluku Europskog suda u predmetu broj C-19/2020 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze, pa je posljedično tome neosnovano pozivanje žalitelja na u žalbi navedene odluke Suda EU.

16. Dakle, obzirom na prethodno navedeno, a suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je pravilnom primjenom odredbe čl. 323. st. 1. u vezi odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO pravilno odlučio i o zahtjevu tužitelja za isplatu navedenih novčanih iznosa, pravilno zaključujući da je temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u postupku tuženik nezakonitom promjenom kamatne stope i ugovaranjem valutne klauzule od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti i da sklapanje navedenog Dodatka nije za posljedicu imalo stvaranje potpune zaštite tužitelja, kao potrošača i korisnika kredita te da prilikom njegova sklapanja nije u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već su i dalje ostali preplaćeni navedeni novčani iznosi i da je posljedično tome te iznose sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa dužan platiti tužitelju, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni žalitelj svojom žalbom. Naime, suprotno žalbenim navodima žalitelja, sud prvog stupnja je, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju tuženik nepošten stjecatelj i da je, kao takav na ove primljene iznose stečene bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO), a kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja jer je obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbi bude primio ne pripada.

17. Međutim, žalba tuženika je osnovana u dijelu u kojem sud prvog stupnja utvrđuje ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 2. navedenog Ugovora o kreditu od 29. travnja 2005., koja uređuje isplatu kredita tužitelju u iznosu od 88.000,00 CHF (toč. VI. izreke), dakle obvezu tužitelja, kao korisnika kredita da uopće vrati kredit tuženiku, obzirom da navedeni ugovor o kreditu nije ništetan u dijelu kojim je ugovorena glavnica.

17.1. Posljedično tome, samo u ovom dijelu je kao djelomično osnovanu valjalo prihvatiti žalbu tuženika i zahtjev tužitelja, u ovom dijelu, odbiti kao neosnovan te na temelju odredbe čl. 373. točke 3. ZPP presuditi kao u izreci pod točkom I. ove presude.

18. U odnosu na žalbene navode tuženika u dijelu u kojem ustraje na prigovoru zastare, valja istaknuti da žalba tuženika nije osnovana niti u ovom dijelu jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ustanovljena pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na odredbu o ugovorenoj valutnoj klauzuli sadržanima u navedenom ugovoru o kreditu ustanovljena u navedenom kolektivnom sporu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 7. lipnja 2019., to, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, proizlazi pravilan zaključak suda prvog stupnja da u konkretnom slučaju u odnosu na zahtjev tužitelja koji se odnosi na isplatu preplaćenih iznosa s osnove ništetnih odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, koji nisu uzeti u obzir prilikom sklapanja navedenog Dodatka nije protekao opći zastarni rok od pet godina (čl. 225. ZOO) u kojem zastarijevaju ove novčane tražbine utemeljene na restitucijskom zahtjevu, kakav je i ovaj aktualan, pa je posljedično tome žalba tuženika neosnovana i u ovom dijelu.

19. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, sud prvog stupnja pravilno je odlučio i o tuženikovom prigovoru radi prijeboja – zahtjevu za isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. „negativnih razlika“ za razdoblje otplate kredita kada je tuženik obračunavao tužitelju i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i prihvatljive razloge. Naime, i po pravnom shvaćanju ovog suda drugog stupnja tužitelj smanjenjem tečaja CHF u odnosu na početni nije od tuženika ništa primio temeljem navedenih ništetnih odredbi, pa posljedično tome nema ni pravo zahtijevati isplatu ovog novčanog iznosa po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. ZOO), već je time tuženik, eventualno, pretrpio štetu u vidu izmakle koristi (čl. 1089. ZOO) za koju nije odgovoran tužitelj, pa je i iz ovog razloga argumentum a contrario odredbe čl. 323. st. 2. ZOO tuženikov prigovor radi prijeboja valjalo ocijeniti neosnovanim, posljedično čemu je njegovu žalbu valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

20. Iako je tuženik djelomično uspio sa žalbom on i dalje nije stranka koja prema čl. 154. st. 2. ZPP ima pravo na naknadu troškova postupka u ovoj parnici jer je sa žalbom uspio samo u neznatnom dijelu pa je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbe odbijen kao neosnovan.

21. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 373. točke 3. i čl. 368. st. 1. ZPP valjalo je presuditi kao u izreci ove presude.

U Puli-Pola 9. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Marija Sošić

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte