Poslovni broj P.420/2019-37

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku po sutkinji Ani Poljanić, u pravnoj stvari tužiteljice EŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], Gabrili, koju zastupa punomoćnik Slaven Šoša odvjetnik iz Dubrovnika, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Branimir Iveković, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja djelomične ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 26. listopada 2024. u nazočnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika ČŠ, odvjetničke vježbenice kod Zvonka Kristovića, odvjetnika u Dubrovniku, dana 09. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da ne proizvode pravne učinke i da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 818-50-4282433, koji je solemniziran po javnom bilježniku Anđelku Staniću iz Dubrovnika broj OV- 14437/07 od 25. srpnja 2007.g. u dijelu kojim je određeno pravo banke izvršiti promjenu kamatne stope sukladno jednostranoj odluci, a koju odluku korisnik kredita svojim potpisom na ugovoru potvrđuje, kao i u dijelu u kojem je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka – CHF.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 7.384,03 EUR na ime pretplate kamate, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 0,66 EUR od 07.rujna 2007. godine

- na iznos od 10,98 EUR od 07. prosinca 2007. godine

- na iznos od 9,82 EUR od 10. siječnja 2008. godine

- na iznos od 13,88 EUR od 06. veljače 2008. godine

- na iznos od 16,11 EUR od 06. ožujka 2008. godine

- na iznos od 19,93 EUR od 04. travnja 2008. godine

- na iznos od 14,19 EUR od 07. svibnja 2008. godine

- na iznos od 14,76 EUR od 31. svibnja 2008. godine

- na iznos od 17,61 EUR od 08. srpnja 2008. godine

- na iznos od 13,45 EUR od 07. kolovoza 2008. godine

- na iznos od 13,66 EUR od 06. rujna 2008. godine

- na iznos od 16,12 EUR od 07. listopada 2008. godine

- na iznos od 34,82 EUR od 06. studenog 2008. godine

- na iznos od 22,29 EUR od 08. prosinca 2008. godine

- na iznos od 38,21 EUR od 07. siječnja 2009. godine

- na iznos od 40,66 EUR od 06. veljače 2009. godine

- na iznos od 41,76 EUR od 06. ožujka 2009. godine

- na iznos od 48,55 EUR od 07. travnja 2009. godine

- na iznos od 49,15 EUR od 06. svibnja 2009. godine

- na iznos od 44,31 EUR od 06. lipnja 2009. godine

- na iznos od 40,75 EUR od 07. srpnja 2009. godine

- na iznos od 41,69 EUR od 07. kolovoza 2009. godine

- na iznos od 43,57 EUR od 08. rujna 2009. godine,

- na iznos od 43,41 EUR od 06. listopada 2009. godine,

- na iznos od 41,51 EUR od 06. studenog 2009. godine,

- na iznos od 45,07 EUR od 31. prosinca 2009. godine,

- na iznos od 47,93 EUR od 08. siječnja 2010. godine,

- na iznos od 51,10 EUR od 06. veljače 2010. godine,

- na iznos od 51,07 EUR od 06. ožujka 2010. godine,

- na iznos od 56,58 EUR od 10. travnja 2010. godine,

- na iznos od 55,54 EUR od 11. svibnja 2010. godine,

- na iznos od 57,57 EUR od 11. lipnja 2010. godine,

- na iznos od 75,23 EUR od 10. srpnja 2010. godine,

- na iznos od 71,59 EUR od 11. kolovoza 2010. godine,

- na iznos od 82,70 EUR od 11. rujna 2010. godine,

- na iznos od 78,86 EUR od 12. listopada 2010. godine,

- na iznos od 72,69 EUR od 11. studenog 2010. godine,

- na iznos od 85,71 EUR od 11. prosinca 2010. godine,

- na iznos od 102,27 EUR od 11. siječnja 2011. godine,

- na iznos od 90,55 EUR od 11. veljače 2011. godine,

- na iznos od 94,66 EUR od 11. ožujka 2011. godine,

- na iznos od 89,43 EUR od 12. travnja 2011. godine,

- na iznos od 90,37 EUR od 11. svibnja 2011. godine,

- na iznos od 112,57 EUR od 11. lipnja 2011. godine,

- na iznos od 114,73 EUR od 30. lipnja 2011. godine,

- na iznos od 130,82 EUR od 11. kolovoza 2011. godine,

- na iznos od 121,36 EUR od 10. rujna 2011. godine,

- na iznos od 111,00 EUR od 11. listopada 2011. godine,

- na iznos od 103,17 EUR od 11. studenog 2011. godine,

- na iznos od 102,39 EUR od 10. prosinca 2011. godine,

- na iznos od 107,23 EUR od 11. siječnja 2012. godine,

- na iznos od 111,44 EUR od 11. veljače 2012. godine,

- na iznos od 112,01 EUR od 10. ožujka 2012. godine,

- na iznos od 109,09 EUR od 11. travnja 2012. godine,

- na iznos od 111,06 EUR od 11. svibnja 2012. godine,

- na iznos od 112,41 EUR od 12. lipnja 2012. godine,

- na iznos od 110,14 EUR od 11. srpnja 2012. godine

- na iznos od 110,74 EUR od 11. kolovoza 2012. godine,

- na iznos od 109,04 EUR od 11. rujna 2012. godine,

- na iznos od 105,36 EUR od 11. listopada 2012. godine,

- na iznos od 109,28 EUR od 10. studenog 2012. godine,

- na iznos od 111,16 EUR od 11. prosinca 2012. godine,

- na iznos od 109,44 EUR od 11. siječnja 2013. godine,

- na iznos od 102,46 EUR od 12. veljače 2013. godine,

- na iznos od 108,73 EUR od 12. ožujka 2013. godine,

- na iznos od 109,28 EUR od 11. travnja 2013. godine,

- na iznos od 106,82 EUR od 11. svibnja 2013. godine,

- na iznos od 99,17 EUR od 11. lipnja 2013. godine,

- na iznos od 2.641,03 EUR od 21. lipnja 2013. godine,

do isplate, po stopi koja se do 31. srpnja 2015.g. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je važila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023.g. prema stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023.g. do isplate po kamatnoj stopi koja se na ostale odnose određuje za svako polugodište primjenom referentne stope uvećane za tri posto, i u kojima se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj platiti tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 2.210,57 EUR, sa zateznim kamatama tekućim od 09. prosinca 2024. do isplate prema stopi određenoj za svako polugodište po kamatnoj stopi koja se na ostale odnose određuje za svako polugodište primjenom referentne stope uvećane za tri posto, i u kojima se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 818-50-4282433 koji je solemniziran kod javnog bilježnika Anđelka Stanića u Dubrovniku,posl.br.OU-14437/2007 dana 26. srpnja 2007. Ugovoreni iznos kredita je 30.416,12 CHF. Tvrdi kako je od sklapanja Ugovora plaćala mjesečne anuitete, ali isti nisu uvijek iznosili kako je predviđeno, već su se povećavali zahvaljujući nepoštenim ugovornim odredbama o jednostranoj promjeni kamatne stope od strane tuženika kao i nezakonito ugovorenoj valutnoj klauzuli.

1.2. Navodi da je u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (među kojima je i tuženik), pravomoćnom Presudom i Rješenjem Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je ništetna ugovorna odredba kojom je kamatna stopa u potrošačkim kreditima jednostrano promjenjiva. Presuda i Rješenje Visokog trgovačkog suda potvrđeno je i odlukom Vrhovnog suda RH (Revt-249/14) od 9. travnja 2015. kojom je Vrhovni sud RH odgovorio na pitanje koje se javljalo pred prvostupanjskim sudovima povodom pojedinačnih tužbi, a vezano za pitanje izračuna preplaćenih iznosa. Vrhovni sud tako je otklonio tumačenje banaka da su one zapravo imale pravo mijenjati kamatu, ali na zakonit način pa da bi u svakom pojedinačnom postupku trebalo utvrditi kolika je ta promjena mogla biti. Vrhovni sud RH ukazuje pritom na Direktivu 93/13 EEZ u čijoj Točki 2. (b) st. 2. priloga stoji da pravo pružatelja financijske usluge da jednostrano mijenja kamatnu stopu postoji isključivo u ugovorima sklopljenim na neodređeno vrijeme. Također, ukazuje se da je sukladno recentnoj sudskoj praksi izraženoj kroz presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g. tuženik povrijedio interes tužitelja ugovaranjem odredbi kojim je glavnica otplate kredita vezana uz švicarski franak bez prethodnog adekvatnog informiranja i bez pojedinačnog pregovaranja što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, pa sukladno tome i ništetno.

1.3. Upravo se dredbama čl. 2. i 7. tužiteljevog ugovora o kreditu promijena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke pa su iste nepoštene i samim time ništetne, kao i odredba o valutnoj klauzuli. S obzirom na navedeno tužiteljičino potraživanje predstavalja razlika između anuiteta koje je stvarno plaćala i iznosa koje bi plaćala da joj od strane tužitelja nisu bili nametnute te ništetne odredbe. Ona je ukupno po navedenom kreditu platila iznos od 222.116,13 tadašnjih kuna, što predstavlja razliku od 54.744,13 kuna u odnosu na otplatni plan, a navedena visina određena je prema podatcima iz dokumentacije koju tužiteljica posjeduje u trenutku podnošenja, te je predložila da se tuženik obveže na dostavu dokumetacije vezano za pravni odnos među strankama, te da se vještaku naloži izrada nalaza i mišljenja u kojem će odvojeno prikazati preplaćene iznose sa osnova nepoštenih odredbi o kamatnoj stopi, a odvojeno o preplati po nepoštenoj ugovornoj odredbi o vezanju gkavnice kredita na tečaj švicarskog franka.

1.4. Tužiteljica podnescima od 02. studenog 2022. i 07. travnja 2023.g. uređuje u skladu s nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje, te s obzirom na promjenu valute iz kune u euro, na način da točkom I. zahtijeva utvrđenje da ne proizvode pravne učinke i da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 818-50-4282433, potvrđenog po javnom bilježniku Anđelku Staniću iz Dubrovnika pod posl.br. OV- 14437/07 od dana 25. srpnja 2007.g. u dijelu kojim je određeno pravo banke izvršiti promjenu kamatne stope sukladno jednostranoj odluci, a koju odluku korisnik kredita svojim potpisom na ugovoru potvrđuje, kao i u dijelu u kojem je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka – CHF, točkom II. zahtijeva isplatu iznosa od 7.384,03 EUR (55.634,98 kuna) po osnovi pretplate kamate, s naznakom pojedinačnih mjesečnih iznosa s dospijećem i zateznim kamatama, kao i troškovima parničnog postupka (toč.III).

2.1. Tuženik se u odgovoru na tužbu i tijekom postupka protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporavajući osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Prvenstveno ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda pozivajući se na odredbe članka 12. Ugovora o kreditu navedeno da je u slučaju spora nadležan sud mjesta sjedišta kreditora, stoga predlaže predmet ustupiti Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, jer nema nikakve osnove po kojoj bi se derogirala nadležnost.

2.2. Ocjenjuje tvrdnju tužiteljice da u pogledu kamatne stope u Ugovoru nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji bi utjecali na odluku tuženice i promjeni kamatne stope, odnosno da činidba u tom smislu nije bila moguća, dopuštena i određena. Navodi da sama tužiteljica priznaje da su parametri bili određeni kada navodi da je kamata bila definirana kao promijenjiva u skladu s promijenama tržišnih uvjeta. Kriteriji o promijeni kamatne stope su utvrđeni pravilnicima o obračunu kamata i naknada tuženika, koji predstavljaju Opće uvjete poslovanja u smislu odredbe čl. 295 ZOO-a., i kao takvi obvezuju ugovorne strane na isti način kao i ugovorne odredbe.

2.3. Smatra da je pozivanje tužiteljice na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., promašeno jer su navedene presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa, međutim da je na svakom potrošaču da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istom prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da su pojedine ugovorne odredbe ništetne. Dalje smatra da je izreka presude apstraktna i ne može se izravno primjenjivati na svaki ugovor koji je tužena sklopila u navedenom razdoblju, već je u svakom slučaju posebno potrebno utvrditi i dokazati da li se nepoštene odredbe u tom smislu nalaze u tom ugovoru. Drži da tužiteljica na navedenu okolnost ne nudi nikakve dokaze i ne dostavlja nikakvu dokumentaciju. Ranije navedenom presudom P.1401/12 nije utvrđena ništetnost cijele odredbe o promijenjivoj kamatnoj stopi već ništetnost odredbe o pravu na promijenu kamatne stope jednostranom odlukom bez ugovaranja kriterija za promijenom stope. S obzirom na navedeno, i na okolnost da je tužena tijekom trajanja Ugovora mijenjala kamatnu stopu, potrebno je utvrditi da li su te promijene bile opravdane i učinjenje u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja, ili ne. Kada bi se usvojio tužbeni zahtjev na način kako je predloženo time bi se u cijelosti stavila van snage odredba o promijenjivoj kamatnoj stopi, što bi bilo protivno citiranim odlukama VTS-a i VSRH-a. Ističe da uopće nije sporno da stranke ugovora nisu imale namjeru ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, niti je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora istu mogao ugovoriti pod financijskim uvjetima koji bi nastupili kao posljedica tužbe. U tom slučaju tužiteljica bi za utuženo razdoblje imala pravo na fiksno ugovorenu kamatu koja bi bile uvelike povoljnija od one koju su u tom tazdoblju imali drugi klijenti banka koji su se inicijalno odlučili za kreditne aranžmane sa fiksnom kamatnom stopom u vrijeme kada je potpisan ugovor o kreditu.

2.4. Tužena dalje navodi da promjena kamatne stope nije posljedica nesavjesnosti tužene niti njenog nepoštenja, nego objektivnih tržišnih okolnosti, a stopa se mijenjala zbog opravdanih razloga, temeljem uredno objavljenih i zakonito dostupnim općim aktima. Osnovna pravila poslovanja tužene sa klijentima propisan je Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom u toč.Vi gdje je propisano opće načelo da banka visinu kamatne stope određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Prilikom promjena kamatne stope tuženik se vodio jasnim i preciznim kriterijima uzimajući u obzir promjene tržišta, troškove financiranja banaka, a koji su u potpunosti neovisni o odlukama same tužene i njenoj poslovnoj politici, te koje ona nije mogla predvidjeti niti na njih utjecati jer ne podliježu njenoj volji. Kriteriji koji su pritom uzeti u obzir su: kretanje tržišnih kamatnih stopa po kojima se banke zadužuju na domaćem međunarodnom financijskom tržištu, kretanje premije rizika za hrvatsko financijsko tržište i kretanje tržišno ovisnog troška regulacije koji nastaje zbog utjecaja specigfičnih propisa, svoj položaj na tržištu uzimajući u vid konkurenciju. Te kriterije tužena je primjenjivala na način da je koristila slijedeće parametre koje je uzimao u obzir prilikom promijene kamata i kod ugovora o kreditu a to su 6-mjesečni Libor za CHF, 10-godišnja premija rizika za hrvatsko tržište (CDS), 6-mjesečni trošak regulacije uračunat za obveznu pričuvu banaka koja se mora održavati na računu HNB-a. Promjene kamatne stope vršene su u cijelosti u skladu sa gore navedenim, što se može lako utvrditi i ispitati. Iz svega je vidljivo da promijenjiva kamatna stopa nije određena nejasnim parametrima, sve je uređeno sukladno načelu savjesnosti i poštenja, na način da su se primjenjivali jasni i opravdani parametri, koji su bili jasno izraženi i objašnjeni i koji su ovisli o jasnim kroterijima koji se na jednostavan način mogu ispitati.

2.5. Navodi da je tužba neuredna jer se traži isplata paušalnog iznosa koji nije ničim preciziran ili obrazložen, ne dostavlja nikakve isprave na temelju kojih bi se mogla utvrditi visina tužbenog zahtjeva niti na pravilan način specificira visinu istog. Cijeli se tužbeni zahtjev temelji na utvrđenjima iz presude Pž.7129/13, ali se u isto vrijeme propušta predložiti potrebne dokaze i činjenice koji su po istoj toj odluci bitni, a kako bi se postavljeni zahtjev mogao usvojiti. Ne dostavljaju se dokazi o uplatama koje su vršene tuženoj i na kojima se zahtjev temelji, što ocjenjuje neprimjerenim s obzirom na pravila o teretu dokaza, koji je u cijelosti na tužitelju, a ovaj je propustio išta dokazati.

2.6. Vezano za valutnu klauzulu tužena ističe da je neosnovana tvrdnja da se presuda P.1401/12 Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu u kojem se odnosi na valutnu klazulu ima primjeniti na sve ugovore koji su sklopljeni od 1. siječnja 2004.g. do 31. prosinca 2008.g., a takav stav tužiteljice ocjenjuje apsurdnim, budući da je u konkretnom slučaju potrebno utvrditi pojedinosti u svrhu utvrđivanja da li je strankama bilo poznato značenje valutne klauzule i njenih učinaka. Ističe da je tužiteljica potpuno svjesno odabrala kredit u toj valuti, te joj je u svakom slučaju moralo biti jasno da će se isplata vršiti u protuvrijednosti te valute, budući da se radi o jasnoj odredbi koja ne može biti preciznija. Tužiteljica je mogla odabrati druge valute, pa i kredit sa fiksnom kamatom, ali je odabrala predmetni aranžman jer je za nju bio najpovoljniji. Ugovor o kreditu je solemnizirana isprava koja je tužiteljici bila protumačena od strane javnog bilježnika, slijedom čega je nesporno kako je tužiteljica bila upoznata sa činjenicom da će se klauzula primjenjivati. Navedena klauzula ugovorena je kao dvostrana, obvezivala je ugovorne strane i kada je tečaj CHF u odnosu na kunu jačao i kada je padao, pa se ne može smatrati da je takva klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. U ovom slučaju, uslijed više nepredvidivih faktora na koje se nije moglo utjecati i koji su bili neočekivani. Dostavlja dokaz da je u trenutku kada je sklopljen ugovor o kreditu tužiteljica bila kreditno sposobna i u EUR i u CHF kao valuti. Navod da joj ugovor nije protumačen od strane javnog biljažnika je suprotan sa samom formom ugovora koja predviđa solemnizaciju isprave, koja pritom mora biti pročitana i rastumačena.

3. U svom podnesku od dana 20. ožujka 2020.g. (stranica 81-84 spisa) tužiteljica navodi da osporava navode koje je u svom odgovoru na tužbu iznijela tužena. U odnosu na prigovor zastare ističe da je sudska praksa o tome zauzela stav i da sukladno čl. 215 ZOO-a zastarni rok počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtjevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo određeno, dok čl. 241. istog zakona propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili kojim drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja ili osiguranja tražbine. Također čl. 245. st.1. ZOO-a određuje da nakon svakog prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određen rok za zastaru, te ako je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem na zaštitu ili isticanjem prijedboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kada je spor okončan ili završen na neki drugi način. Prema tome smatra da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred VTS-om – donošenjem presude Pž.7129/13 dana 13. lipnja 2014.g. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije navednog neće se uračunavati u tijek zastare. Na institut stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok, s obzirom da zakonom nije propisan posebni, dakle 5 godina, što tužbu u ovom predmetu čini podnesenom unutar tog roka, a prigovor tužene neosnovanim. Glede prigovora mjesne nadležnosti njega također ocjenjuje neosnovanim, smatrajući da je i tu već sudska praksa zauzela stajalište, te drži da prorogacijska klauzula predstavlja još jednu odredbu ugovora o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo (unaprijed je formulirana od strane tužene), stoga je ništetna, a osobito zato jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice (ona bi trebala putovati na ročišta u Zagreb, što bi joj uzrokovalo velike troškove, a i za takva putovanja potrebno je vrijeme). Dalje navodi da je tužena sama formulirala sporni ugovor, te da je ona kao financijska ustanova znala (ili po redovnom tijeku stvari morala znati) bitne izmjene koje će u budućem razdoblju otplate kredita utjecati na kretanje CHF-a, što tužiteljica kao potrošač nije mogla znati i na što je banka bila dužna upozoriti. Tužena ni u jednom trenutku nije pokušala pojasniti koje su to okolnosti koje mogu utjecati na odluku banke o promjeni kamatne stope, koliko se ona može mijenjati i kojim tempom. Kako su joj te informacije uskraćene prilikom sklapanja ugovora tužiteljica je bila onemogućena u procjeni ukupnih rizika i ekonomskih posljedica vezano za njihov obujam zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora.

4, Tužena je u svom podnesku od dana 10. listopada 2024.g. (stranica 85-86 spisa) navela da smatra da tužiteljica nije dokazala da bi bila potrošač, niti da je sklopila ugovor isključivo u potrošačke svrhe, zbog čega je sporna njegova aktivna legitimacija u smislu pozivanja na odluke iz kolektivnog spora, jer se status potrošača ne presumira. Navodi sudsku praksu iz koje smatra da jasno proizlazi da je svojstvo potrošača osnovna pretpostavka za pozivanje na utvrđenja iz kolektivnog spora te da je upravo na tužiteljici teret dokaza da bi ista i bila potrošač. Smatra da pošto tužiteljica nije sudjelovala u postupku kolektivne zaštite ni kao umješač, pa da pokretanje ni vođenje takvog postupka nema utjecaja na tijek zastare u odnosu na prava tužiteljice jer čak ni kolektivni spor ne može prekinuti tijek zastare u odnosu na nju.

5. U tijeku postupka sud je pročitao sve isprave koje prileže spisu, i to Ugovor o kreditu broj: 818-50-4282433 posl. Br. OV-14437/07 (stranica 6-10 spisa), kontorlni ispis unosa korištenja od 30. srpnja 2007. (stranica 11 spisa), otplatni plan (stranica 12-15 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice na dan 24. rujna 2018.g. (stranica 16- 27 spisa), Informaciju za klijente: Načela za utvrđivanje promijene kamatnih stopa za kredite i depozite i Načela za utvrđivanje promjene naknada za usluge (stranica 37- 38 spisa), Opće uvjete poslovanje sa stanovništvom (stranica 39-43 spisa), Pravilnik o obračunu kamata i naknada /verzija 13/2011 (stranica 44-66 spisa), Pravilnik o obračunu kamata i naknada/siječanj 2007 (stranica 67-80 spisa), kreditni kalkulator i promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenihj automobila u periodu od 01.07.2007. -30.09.2007.g. (stranica 116-117 spisa), Izvatke iz odluke i promjeni kamatnih stopa po kreditima građana (stranica 134-135, 139- 141), otplatni plan (stranica 37-138 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice na dan 26.05.2022.(stranica 142-145),proveo je dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Ivoni Ivanović (stranica 147-152 spisa), koja je i usmeno saslušana (stranica 244 spisa), saslušao tužiteljicu kao parničnu stranku (stranica 244 spisa) te je pregledao od strane stranaka u postupku dostavljenu sudska praksa.

6. Ocjenom provedenih dokaza kako svakog zasebno tako i u njihovoj ukupnosti, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, zaključak je suda da je tužbeni zahtjev pretežito osnovan.

7. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti.

7.1. Odredbom čl. 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) koja regulira nepoštene uvjete u potrošačkim ugovorima, propisano da se smatra nepoštenom ona jednostrano određena klauzula koja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Pri tome, opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

7.2. Odredbe ove Direktive implementirane su u zakonodavstvo Republike Hrvatske, te su ugrađene i u naš Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03, 46/07, 79/07, dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu (ugovor je sklopljen 30. listopada 2006.), s tima da je danas na snazi Zakon o zaštiti potrošača, "Narodne novine" broj: 19/22, 59/23, dalje: ZZP/22), koji ovu stvar regulira sadržajno jednako.

7.3. Budući tužena u odgovoru na tužbu uz istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti niti tvrdi, a niti dokazuje, da se o ugovornoj odredbi sadržanoj u Ugovoru o kreditu (čl. 12. kojom je u slučaju spora ugovorena nadležnost suda mjesta sjedišta kreditora), pojedinačno pregovaralo, time dolazi do primjene odredba čl. 82. alineja 19. ZZP/03 koja određuje da je ugovorna odredba koja bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. toga Zakona, mogla smatrati nepoštenom, primjerice odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu.

7.4. U konkretnom slučaju, mjesna nadležnost određena je u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem navedene zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka (potrošač) nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj, a protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda, čime u ovom slučaju tuženica (banka), sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tužitelja i time ga dovodi u neravnopravan položaj.

7.5. Uzimajući u obzir da je spor pokrenut radi ostvarivanja tužiteljičinih prava iz Ugovora o kreditu, kao i okolnosti prilikom sklapanja ugovora koji je sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu, po ocjeni ovog suda, odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti (čl. 12. Ugovora) predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, s obzirom na to da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja odredba je formulirana od strane tužene, tako da tužiteljica na njezin sadržaj nije imala utjecaj, a formulirana je od tuženika sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu sjedišta tuženice te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove. Na taj način takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer bi radi ostvarivanja svojih prava i obveza tužiteljica bila obvezna putovati u Zagreb, što bi, s obzirom na mjesto njenog prebivališta na području [adresa] (točnije u [adresa]), uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu, imajući u vidu udaljenost i troškove putovanja iz mjesta prebivališta u [adresa] i natrag, kao i za to putovanje potrebno vrijeme.

7.6. Stoga je odredba predmetnog ugovora koja sadrži sporazum o mjesnoj nadležnosti, nepoštena i kao takva ništetna, iz kojih razloga proizlazi da između stranaka nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. ZPP-a, pa imajući uvidu da je u ovoj pravnoj stvari po zakonu temeljem odredbe čl. 46. st. 1. i 48. st. 1. ZPP-a, mjesno nadležan Općinski sud u Zagrebu (kao sud opće mjesne nadležnosti za tuženika na čijem se području nalazi njezino registrirano sjedište), ali da je pored suda registriranog sjedišta tuženika, prema odredbi čl. 59. ZPP-a, mjesno nadležan i sud sjedišta njezine poslovnice, s obzirom na to da je u ovom slučaju spor nastao povodom djelatnosti jedinice tuženice koja se nalazi u Dubrovniku (Podružnica Dubrovnik), slijedi da je Općinski sud u Dubrovniku, za koji sud se tužitelj po svome izboru odlučio podnošenjem tužbe, sukladno naprijed navedenim odredbama ZPP-a, bio mjesno nadležan za suđenje u ovom sporu.

7.7. Slijedom svega navedenog nije osnovan prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

8. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu broj 818-50-4282433 kao relevantno je utvrđeno da je sklopljen između ovdje stranaka dana 25. srpnja 2007. u iznosu kunske protuvrijednosti od 30.416,12 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl.1.), da je ugovorena redovna kamata 5,49% godišnja, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora (čl. 2.), da je rok otplate 84 mjeseca (čl.4.), da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita, a anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu (čl. 7.), te da se kredit odobrava za kupnju novih automobila Renault (čl. 6. namjena kredita), a što među strankama nije sporno. Nadalje, nesporno je da je tijekom otplate kredita došlo do promjene kamatne stope i da je tečaj švicarskog franka rastao.

9. Među strankama je sporno da li tužitelj ima status potrošača, primjenjivost odluke u postupku kolektivne zaštite potrošača na odnos stranaka, jesu li navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi protivne pozitivnim propisima Republike Hrvatske odnosno jesu li ništetne te je li slijedom toga tuženik u obvezi tužitelju isplatiti razliku između plaćenih iznosa i prvotno ugovorenih iznosa do koje je došlo zbog promjenjive kamatne stope. Dalje je sporna i visina zahtjeva te da li je tužiteljičina tražbina zastarjela.

10.1. U odnosu na status tužiteljice u predmetnom ugovoru o kreditu, odnosno svojstvo potrošača, treba reći da je člankom 3. st. 1. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

10.2. Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je tužiteljica isti sklopila kao fizička osoba, s namjenom kupnje novog automobila Renault. U svom stranačkom iskazu tužiteljica navodi da je ugovor o kreditu sa tuženom sklopila jer je u to vrijeme, kao i danas, bila klijent te banke, pa joj je takav izbor bio logičan. Već ranije je imala jedan kredit kod navedene banke, a proces sklapanja ugovora bio je brz i lagan, tako je bilo i ovaj put, u načelu je dobila ugovor koji je potpisala. Kredit joj je bio potreban za kupnju automobila za osobne potrebe, a taj isti automobil još uvijek koristi. Na pitanje o samom ugovoru tužiteljica navodi da joj je dat isprintani primjerak koji je ona pregledala i potpisala, Upitana da li je razumjela sve što je potpisala tužiteljica navodi da baš i nije, ali pošto je sa ranijim kreditom sve prošlo u redu imala je povjerenja. Nije joj posebno pojašnjeno zašto joj se baš takav kredit nudi kao najpovoljnjiji, ali kao takav joj je predstavljen, a ona je kako je ranije navela imala dobro iskustvo sa tuženom bankom i povjerenje u uspjeh samog procesa, pa je pristala. Nitko joj nije objasnio ništa vezano za moguće promjene iznosa rate kredita, o valuti CHF i njenom rekordno niskom tečaju u to vrijeme, kao ni kolika zapravo razlika rate može biti s obzirom na sve potencijalne promjene. Rata joj je na početku iznosila oko 1.300,00 kuna, da bi na kraju došla na oko 2.600,00 kuna. Ona to više nije mogla podnijeti jer je njena mjesečna plaća tada iznosila oko 3.700,00 kuna, pa je sklopila novi ugovor o kreditu kojim je zatvorila ovaj i prepolovila mjesečnu ratu. Nije mislila da se stvari mogu odviti na ovaj način, i da je bila primjereno informirana nikada ne bi sklopila takav ugovor. Upitana da li je mogla pregovarati o valuti u kojoj se sklapa kredit ili o vrsi i visini kamatne stope na isti, tužiteljica navodi da nije. Na upit da li se raspitivala kod banke zašto je došlo do promjene kamatne stope tužiteljica navodi da se njoj rata kredita odbijala putem trajnog naloga i da je tek naknadno shvatila koliko se rata povećala, kad je o tome počeo govoriti sve veći broj ljudi. Pristupila je kod tužene i kada je shvatila koliki je obračun njenog ukupnog dugovanja šokirala se, te joj nije predstavljen nijedan drugi način rješenja problema osim onog koji je navela, a to je sklapanje novog ugovora i zatvaranje ovog kredita drugim. Za kredit se nije raspitivala kod drugih banaka jer je klijent ove banke preko 20 godina. Na pitanje da li joj je bilo poznato da ako se poveća tečaj CHF-a da će se povećati i rata kredita, tužiteljica navodi da nije znala ali je s protekom vremena to shvatila kada se ona počela povećavati.

10.3. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice kao istinit i vjerodostojan jer je životan, logičan i uvjerljiv te je u suglasnosti s ispravama u spisu predmeta. Ona je ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba za kupnju automobila, za kojeg navodi da ga i danas vozi. Tužiteljica ne može dokazati negativnu činjenicu da sredstva po kreditu nije koristila za poslovnu djelatnosti, dapače na tuženoj je, ako tvrdi da su ista korištena u svrhe namijenjena poslovnoj djelatnosti tužiteljice, da isto dokaže sukladno općem načelu tereta dokaza. Tužena ničim ne dokazuje da bi tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu obavljao poslovnu djelatnost, a niti navedeno proizlazi iz provedenih dokaza.

10.4. Slijedom navedenog, a kako je tužiteljica samim ugovorom o kreditu odnosno njegovim sadržajem te svojim iskazom dokazala da je pravni posao sklopila kao fizička osoba, ista je time stvorila predmnjevu da je potrošač, a kako tužena izvedenim dokazima nije oborila ovu predmnjevu niti je predložila odnosno dostavila druge dokaze da tužiteljica nije potrošač, zaključuje se da je prigovor tužene o ulozi tužiteljice kao potrošača neosnovan.

11.1 U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule, vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, povodom tužbe Udruge Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, a u kojem postupku je sud dana 04. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je, između ostalih, tuženik (u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Spomenuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 09. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija ovdje tuženika protiv spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

11.2. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i predmetni Ugovor o kreditu), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužiteljicu) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 01. studenog 2004.g. do 31. prosinca 2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (pa tako i ovdje tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

11.3. Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. U tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.

11.4. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a.

11.5. Sudovi su u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

11.6. Sve naprijed izloženo ne znači apriori automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora u predmetnoj parnici, već da je u njoj na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor.

11.7. U skladu sa tim na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamatne stope odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača, i da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim.

11.8. Međutim, tužena to u provedenom postupku nije dokazala niti je u tom pravcu ponudila odgovarajuće i konkretne dokaze kojima bi bilo moguće utvrditi kako su tužiteljici pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici (konkretna i po tuženiku imenovana osoba) protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su mu te odredbe učinili razumljivima, i to ne samo formalno i gramatički kako tuženik shvaća razumljivost ugovorne odredbe, već razumljivima i suštinski, kako ju razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, ali i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

11.9. Tužena u ovom postupku nije dokazala da je tužiteljica kao potrošač u konkretnim okolnostima bila upoznata s načinom promjene tečaja i kamate te da se ponašao drukčije, da je njena situacija prilikom sklapanja ugovora o kreditu s tuženom drukčija od onoga što je utvrđeno u kolektivnom sporu. Tužena nastoji dokazati da je tužiteljica nije potrošač, međutim već i samog sadržaja ugovora u vezi s dostavljenim ispravama, proizlazi da je Ugovor o kreditu sklopila tužiteljica kao fizička osoba, što je dodatno potvrđeno iskazom nje same.

12.1. Prema odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Stoga, kako se radi o ništetnosti spornih odredbi (o promjenjivoj kamatnoj stopi), navedeno mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da su ugovorne odredbe ništetne. Stoga je tužena u obvezi vratiti stečeno bez osnove temeljem odredbe čl. 1111. ZOO sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO jer je tužena nepošteni stjecatelj s obzirom da je postupao protivno ZZP/03 i ZOO.

12.2. Slijedom navedenog, ovaj sud je prihvatio zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom tuženika o kreditiranju građana te odlučio kao u točki I. izreke presude.

13.1. Prigovor zastare nije osnovan.

13.2. Podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a koji postupak je pokrenut podnošenjem tužbe 4. travnja 2012., došlo je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a. Po pitanju zastare se izričito izjasnio Vrhovni sud u presudi Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH izraženom u toj odluci pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. glede zahtjeva za povrat preplaćenih iznosa s osnova promjene kamatne stope jednostranom odlukom Banke, odnosno od 14. lipnja 2018. glede zahtjeva za povratom onog novčanog iznosa preplaćenog temeljem odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak. Valja ukazati i na zauzeto pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. godine prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

13.3. U skladu s navedenim, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka:

- od 13. lipnja 2014. glede zahtjeva za povrat preplaćenih iznosa s osnova promjene kamatne stope jednostranom odlukom Banke,

- od 14. lipnja 2018. glede zahtjeva za povratom onog novčanog iznosa preplaćenog temeljem odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.

13.4. Tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje od tuženika više preplaćeni iznos po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke tuženika u iznosu od ukupno 7.384,03 EUR, a koje potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina (čl. 225. ZOO-a).

13.5. S obzirom da je tužba podnesena dana 08. svibnja 2019. od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu po presudi Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. poslovni broj P-1401/2012 koja se odnosi na promjenu kamatne stope koja je postala pravomoćna donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. do podnošenja tužbe nije protekao opći zastarni rok te je prigovor zastare tuženika neosnovan.

14.1. Obzirom da je tuženik na temelju ništetnih odredbi primio uplate po otplati kredita, isti je u obvezi vratiti sve što je primio po ništetnim ugovornim odredbama. Jedine odredbe ugovora o kreditu koje su kao takve jasne i razumljive te odmah određene i primijenjene u smislu kamatne stope i iznosa glavnice tražbine/duga, su po ocjeni ovog suda kamatna stopa od 5,49 % godišnje, kao stopi koja je jedina jasno određena i ugovorena cijena danog zajma, te iznos glavnice koji je primijenjen kod isplate kredita u smislu iznosa kredita koji je isplaćen tužitelju i na koji iznos je primijenjen tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate. To su parametri koji su bili jasni i potpuni i o kojima je tužitelj kao potrošač jasno informiran jer se radi o konkretnim iznosima i parametrima, pa je slijedom navedenog, sudskoj vještakinji dan zadatak da izračuna iznos anuiteta kredita uz primjenu kamatne stope od 5,49 % godišnje kroz cijelo vrijeme otplate kredita i tečaj CHF u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan isplate kredita.

14.2. Na okolnost utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Ivoni Ivanović sa zadatkom da utvrdi kolika je razlika između iznosa mjesečnih anuiteta naplaćenih tužiteljici po Ugovoru o kreditu u otplatnom razdoblju i iznosa koji bi bili naplaćeni da je tužena u otplatnom razdoblju kamatu obračunavala primjenom kamatne stope od 5,49 % godišnje, te kolika je preplata u odnosu na iznose koje bi tužiteljica bila dužna platiti da se od početka otplate do dana konačne otplate kredita primjenjivao ugovoreni tečaj CHF-a spram kune koji je vrijedio na dan isplate kredita.

14.2.. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Ivone Ivanović proizlazi da je razlika između iznosa mjesečnih anuiteta naplaćenih tužitelju i iznosa koji bi istom bili naplaćeni sukladno obračunu prema nalogu suda, iznosi 7.384,03 EUR.

14.3. Na nalaz i mišljenje tužiteljica nije imala primjedbi, te je u skladu sa navedenim nalazom i mišljenjem uredila i konačno postavila tužbeni zahtjev.

14.4.. Tužena nije imala prigovora na nalaz i mišljenje vještaka, a u ranije navedenom podnesku koji je sudu dostavljen dana 27. lipnja 2023.g. iznosi isključivo prigovore pravne prirode, bez referiranja kako na obračun tako i na nalog koji je dat vještaku.

14.5. Kako je sudska vještakinja nalaz i mišljenje iznijela i pismeno i usmeno te na ročištu nije bilo drugih posebnih primjedbi ni pitanja za vještakinju, a nalaz i mišljenje je dala u skladu sa zadatkom suda i pravilima struke, to ga je sud u cijelosti prihvatio. 14.6. Slijedom navedenog, temeljem nalaza i mišljenja sudske vještakinje Ivone Ivanović, koji nalaz sud u cijelosti prihvaća kao vjerodostojan i stručan, sud je utvrdio da je tuženik temeljem odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a u obvezi isplatiti tužitelju na ime preplaćenih iznos od 7.384,03 EUR-a. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a i to od dana kada su izvršene pojedine uplate kako to tužitelj i zahtijeva, a koji datumi uplata su razvidni iz nalaza i mišljenja vještaka.

15. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO- a.

16. Slijedom iznesenog odlučeno je kao u točki I. i II. presude.

17. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154 st. 2. i čl. 155. ZPP-a.

18.1. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, u skladu s dostavljenim i zatraženim troškovnikom, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, te odredbe važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023 dalje u tekstu: Tarifa), i to za sastav tužbe 100 bodova (Tbr.7/1), za sastav podnesaka od 7. travnja 2023.g., 2. studenog 2022.g., 18. ožujka 2020.g. u iznosu od po 100 bodova (Tbr. 8.t.1.), za zastupanje na ročištima od 13. svibnja 2021.g. 9. travnja 2022.g. i 22. listopada 2024.g., u iznosu od po 100 bodova (Tbr. 9.t.1.), za zastupanje na ročištu dana 9. ožujka 2021.g. u iznosu od 25 bodova (Tbr.9.t.5), dakle ukupno 725 bodova, što u skladu s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife iznosi 1.450,00 EUR-a, uvećano za PDV od 25 % iznosi 1.812,50 EUR-a. Tužitelju nije priznata razlika između zatraženog i dosuđenog iznosa za zastupanje na ročištu od dana 9. ožujka 2021.g. s obzirom da je zatražena naknada od 100 bodova, dok je priznato 25, s obzirom da je navedeno ročište odgođeno.

18.2. Tužitelju je priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 3.000,00 kn (398,17 EUR). Tužiteljica nije zatražila, pa joj nije priznata naknada troška sudske pristojbe na tužbu, iako je u vrijeme podnošenja tužbe obveza plaćanja takve pristojbe postojala i pristojba je uredno plaćena. Tužiteljica je temeljem odredbe članka 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/2023) oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi, pa slijedom navedenog nema obvezu plaćanja sudske pristojbe na presudu.

18.3. S obzirom da je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, istoj su priznati ukupni troškovi u iznosu od 2.210,67 EUR. Na tako utvrđeni iznos troška tužiteljici su dosuđene zatezne kamate tekuće od donošenja presude pa do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, a temeljem odredbe čl. 151. stavak 3. ZPP-a.

U Dubrovniku 09. prosinca 2024.

Sutkinja

Ana Poljanić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

PRESUDA SE DOSTAVLJA:

1. punomoćnik tužitelja

2. punomoćnik tuženika