REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Kž–380/2024-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Dragane Kos Milevoj, kao predsjednice vijeća te suca Zdravka Garića i Miroslava Ružića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Vlatke Turčinov kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog AŠ zbog kaznenog djela iz članka 247. stavka 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15 – ispravak, 101/17., 118/18., 126/19., 114/23., 114/23. i 36/24.; dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženog podnesenoj protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, od 11. lipnja 2024., broj: K-1071/2015-71, u sjednici održanoj 9. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e:

Žalba branitelja optuženog AŠ, odvjetnika Ivana Oreškovića odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, od 11. lipnja 2024., broj: K-1071/2015-71, optuženik AŠ proglašen je krivim zbog kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 247. stavka 1. i 2. KZ/11. i na temelju članka 247. stavka 2. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci.

1.1. Na temelju članka 54. KZ/11. optuženom AŠ je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme oduzimanja slobode od 22. siječnja do 17. veljače 2015.

1.2. Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22. i 36/24.; dalje: ZKP) oštećenom trgovačkom društvu Centar za vozila Hrvatske d.d., Zagreb, Capraška 6, OIB: 73294314024 djelomično je dosuđen imovinskopravni zahtjev u iznosu od 92.815,62 kuna/12.318,751 eura te je naloženo optuženom AŠ da navedeni iznos naknadi oštećeniku u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude, dok je s ostatkom imovinskopravnog zahtjeva u odnosu na zakonske zatezne kamate oštećeno trgovačko društvo upućeno u parnični postupak.

1.3. Na temelju članka 148. stavka 6. ZKP-a optuženi AŠ je u cijelosti oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 6. ZKP/08., te nagrade i nužnih izdataka branitelja po službenoj dužnosti.

2. Protiv te presude žalbu je podnio branitelj optuženog AŠ, odvjetnik Ivan Orešković, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni, s prijedlogom da „Županijski sud prihvaćanjem ove žalbe pobijanu presudu u odnosu na optuženog AŠ ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.“

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Spis je, sukladno članku 474. stavku 1. ZKP-a prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Puli-Pola.

5. Žalba nije osnovana.

6. Neosnovano se optuženik žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ustvari samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja jer ne navodi koja to odlučna činjenica nije utvrđena, odnosno koji dokaz nije izveden.

7. Nakon što je prvostupanjski sud na raspravi proveo sve potrebne dokaze koje je iscrpno, savjesno i sveobuhvatno ocijenio opravdano je zaključio da je optuženik počinitelj kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 247. stavka 1. i 2. KZ/11. Razlozi prvostupanjskog suda o ocjeni personalnih dokaza, poglavito prihvaćanje i ocjena iskaza DŠ vjerodostojnim, uvjerljivi su, logični i takvima ih prihvaća i drugostupanjski sud.

7.1. Opravdano prvostupanjski sud cijeni iskazivanje svjedoka DŠ, predstavnika oštećenog trgovačkog društva, odnosno rukovoditelja pravnih poslova „Centra za vozila Hrvatske" u Zagrebu, istinitim jer dosljedno i ustrajno tereti optuženika za učin terećenog mu kaznenog djela, dok ni sam optuženik ne daje životno uvjerljiv i logičan razlog zbog kojeg bi ga ovaj svjedok neosnovano teretio za inkriminirano kazneno djelo, poglavito povezujući njegov iskaz s objektivnom materijalnom dokumentacijom, pa nema nikakve dvojbe da je optuženik počinitelj terećenih radnji kako opravdano zaključuje prvostupanjski sud.

7.2. Naime, iz iskaza svjedoka DŠ, proizlazi da je 2010., na inicijativu optuženika AŠ između trgovačkog društva „Denis turizam" d.o.o., zastupanog po optuženiku i oštećenog trgovačkog društva zaključen ugovor o servisiranju i registriranju vozila u oštećenom trgovačkom društvu, te da je za osiguranje ispunjenja obveza optuženik predao ovjerenu bjanko zadužnicu. Nadalje, da se pregled vozila vršio u stanici u Slavonskom Brodu, a svaki put kada bi došao na tehnički pregled i registraciju optuženik bi došao s ugovorom o najmu za vozilo za koji je tražio tehnički pregled i registraciju jer trgovačko društvo „Denis turizam" d.o.o. nije bilo u vlasništvu vozila, već bi njemu vlasnik iznajmio vozilo za vršenje djelatnosti. Trgovačko društvo „Denis turizam" d.o.o., bilo je dužno fakturu platiti u roku od 7 dana što nije nikada učinjeno, pa kada je svjedok pokušao stupiti u kontakt s optuženikom putem mobitela ovaj mu se u jednom navratu javio, nakon čega se prestao javljati, a kada je poslao bianco zadužnicu na naplatu, nije ju mogao realizirati, jer je račun trgovačkog društva „Denis turizam" d.o.o. bio u blokadi.

7.3. Iskaz svjedoka DŠ potvrđen je podacima sadržanim u ugovoru broj: 957-1/2010 zaključenim između trgovačkog društva „Centar za vozila Hrvatske d.d.“ i trgovačkog društva „Denis turizam" d.o.o., iz kojih proizlazi kako je taj ugovor dana 30. ožujka 2010., u ime trgovačkog društva „Denis turizam" d.o.o., potpisao optuženik AŠ, kako je trgovačko društvo „Centar za vozila Hrvatske" d.d. davatelja usluge, a trgovačko društvo „Denis turizam" d.o.o. primatelj usluga za ugovoreno pružanje usluge stanicama za tehnički pregled vozila za sva vozila u vlasništvu tog trgovačkog društva kao primatelja usluga kao i za vozila u vlasništvu trećih osoba kojih je primatelj korisnik, te kako se trgovačko društvo „Centar za vozila Hrvatske" d.d. kao primatelj usluga obvezuje predati davatelju uslugu bianco zadužnicu s naznakom najvišeg iznosa do 100.000,00 kuna. Nadalje i podaci iz bianco zadužnice iz koje proizlazi da je istu dana 30. ožujka 2010., na iznos od 100.000,00 kuna, izdalo trgovačko društvo „Denis turizam" d.o.o., da ju je potpisao optuženik AŠ, podaci iz dopisa „Zagrebačke banke" od 12. srpnja 2010., iz kojih proizlazi kako trgovačko društvo „Centar za vozila Hrvatske" d.d. svoja potraživanja od trgovačkog društva „Denis turizam" d.o.o. po rješenju broj: OV- 4813/10 nije moglo naplatiti nedostatka sredstava na računu trgovačkog društva „Denis turizam" d.o.o., u cijelosti korespondiraju s iskazom svjedoka DŠ.

7.4. Iskaz svjedoka DŠ ima svoju potvrdu i u izvodu otvorenih stavki na dan 21. rujna 2010., iz koje proizlazi kako je ukupno dugovanje trgovačkog društva "Denis Turizam" d.o.o. prema trgovačkom društvu "Centar za vozila Hrvatske" d.d. 93.125,22 kuna prema računu broj 120030-102725, i to na ime izvršenih usluga u vremenskom razdoblju od svibnja do lipnja 2010., kojem izvodu korespondiraju podaci iz očitovanja trgovačkog društva "Centar za vozila Hrvatske" d.d. koje to trgovačko društvo dostavlja Ministarstvu unutarnjih poslova u odnosu na mjesto obavljanja usluga tehničkog pregleda i registracija, pa tako i onih u odnosu na vozila koja su se odnosila na trgovačko društvo „Denis turizam" d.o.o. , i to, za ta vozila, u vrijednosti koja je naznačena u činjeničnom opisu izreke pobijane presude, kako potonje proizlazi iz računa i specifikacije obavljenih usluga trgovačkog društva „Centar za vozila Hrvatske“ d.d.

7.5. Kod takvog stanja stvari, kada svjedok DŠ o odlučnim činjenicama kategorički iskazuje te kada takav njegov iskaz ima svoju potvrdu u materijalnim dokazima, onda je osnovano za zaključiti da se inkriminirani događaj zbio onako kako on opisuje, i kako je to činjenično rekonstruirano u izreci pobijane presude, pa je opravdano prvostupanjski sud taj iskaz u cijelosti prihvatio kao vjerodostojan te je prvenstveno na njemu, a onda i na materijalnim dokazima koji potkrjepljuju njegov iskaz, utemeljio osuđujuću presudu.

7.6. Prema tome, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je optuženik kao osoba koja je zastupala trgovačko društvo "Denis Turizam" d.o.o., i u ime tog trgovačkog društva s oštećenim trgovačkim društvom zaključila ugovor i u realizaciji tog ugovora izdala bianco zadužnicu i kao primatelj usluga obvezivala društvo ispunjenjem odredbi ugovora, dakle postupala kao odgovorna osoba prikazujući da će trgovačko društvo "Denis Turizam" d.o.o., sve svoje obveze ispuniti u dogovorenim rokovima prema izdanim fakturama, iako je evidentno znao da trgovačko društvo "Denis Turizam" d.o.o., na svom računu nema sredstava za plaćanje potraživanja trgovačkog društva „Centar za vozila Hrvatske“ d.d., a kamo li da se izdana bianco zadužnica na iznos od 100.000,00 kuna može naplatiti, a onda se po dospijeću obveza prestao javljati predstavniku oštećenog trgovačkog društva „Centar za vozila Hrvatske“ d.d., koje se do danas nisu naplatili, to sve navedeno bez sumnje ukazuje na njegovu prijevarnu namjeru s ciljem da trgovačkom društvu "Centar za vozila Hrvatske" d.d. pribavi znatnu imovinsku korist u inkriminiranom iznosu. Stoga žalba optuženika kojom osporava dokazanost prijevarne namjere na strani optuženika nije osnovana.

7.7. Stoga je prvostupanjski sud s pravom otklonio obranu optuženika, a koja se sada ponavlja i u žalbi, da je sve radnje opisane u činjeničnom dijelu izreke pobijane presude poduzimao prema nalozima izvjesnog ŽŠ te da nije postupao s prijevarnom namjerom, za što je dao sasvim životno i logično obrazloženje temeljeno na iskazu svjedoka DŠ, ali i materijalnom dokumentacijom, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud i na koje se zbog nepotrebnog ponavljanja upućuje žalitelja (točke 23. do 29. obrazloženja prvostupanjske presude), a što žalbom branitelja optuženika nije dovedeno u sumnju. Osim toga iz izvoda iz sudskog registra Trgovačkog suda u Zagrebu jasno proizlazi da je optuženi OŠ u inkriminirano vrijeme bio direktor i odgovorna osoba trgovačkog društva "Denis Turizam" d.o.o., te da je to društvo zastupao pojedinačno i samostalno. 7.8. Slijedom iznijetoga, prvostupanjski sud je pravilno (i potpuno) utvrdio činjenično stanje i na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenio kazneni zakon proglasivši optuženika krivim za kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 247. stavka 1. i 2. KZ/11., na način kako je to opisano u izreci pobijane presude, pa je neosnovana žalba branitelja optuženika iz osnove pogrešno (i nepotpuno) utvrđenog činjeničnog stanja.

8. Žaleći se zbog odluke o kazni, branitelj optuženika izrečenu kaznu smatra neprimjerenom, jer da utvrđene olakotne okolnosti nisu adekvatno cijenjene, a postojeće da sud nije uzeo u obzir. Tako smatra da sud kao olakotnu okolnost optuženiku nije cijenio činjenicu da je od inkriminiranog razdoblja proteklo 15-ak godina, da je optuženik otac dvoje djece i stalno zaposlen. Smatra uz to da je prvostupanjski sud pogrešno kao otegotnu okolnost uzeo visinu ostvarene imovinske koristi koja nije dokazana.

8.1. Protivno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je, osim pogrešne konstatacije da je optuženiku protek vremena od počinjena djela valjalo cijeniti olakotnim, pravilno utvrdio i ispravno cijenio da je otac dvoje djece, a kao otegotno njegovu raniju osuđivanost u tri navrata zbog kaznenih djela prijevare, prijevare u gospodarskom poslovanju te krivotvorenja isprave te da je kazneno djelo počinio s najtežim stupnjem krivnje – izravnom namjerom prvog stupnja.

8.2. Naime, protek vremena nije okolnost koju treba cijeniti kao olakotnu okolnost samu za sebe, jer bi sporost pravosuđa stimulativno djelovala na optuženike da odugovlače postupak, a upravo je u konkretnom slučaju svojim ponašanjem optuženik utjecao na dugotrajnost postupka, a samo inkriminirano djelo nije bio eksces u njegovom životu.

8.3. Imajući stoga u vidu da je optuženi AŠ u vrijeme počinjenja djela bio ubrojiv, da je postupao s izravnom namjerom (bio je svjestan obilježja kaznenog djela i htio je njegovo ostvarenje) te da je bio je svjestan da je njegovo djelo zabranjeno, dakle, da je njegov stupanj krivnje najviši, da ranija osuđivanost kao otegotna okolnost koju je utvrdio prvostupanjski sud, ima veći značaj od standardnog s obzirom na činjenicu da je optuženik specijalni povratnik, i jer ukazuje kako ponovljena neusklađenost optuženikova ponašanja s društveno prihvatljivim normama ponašanja nije događaj izdvojen od osobina optuženikove ličnosti kao i da kaznenopravne sankcije iz ranijih osuda nisu ispunile svrhu kažnjavanja, uz utvrđenu olakotnu okolnost da je otac dvoje djece, dok navod iz žalbe da je optuženik sada zaposlen nema značaj olakotne okolnosti jer je to očekivano i redovno stanje imanentno osobama optuženikove životne dobi, optuženiku je izrečena primjerena kazna zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci, koju prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, nalazeći da će se njome ostvariti svi vidovi svrhe kažnjavanja predviđeni u članku 41. KZ/11.

9. Stoga je, a budući da ne postoje razlozi zbog kojih se pobija prvostupanjska presuda niti su prilikom njezinog ispitivanja utvrđene povrede zakona iz članka 476. stavka 1. ZKP-a na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, žalbu optuženog AŠ trebalo odbiti kao neosnovanu i na temelju članka 482. ZKP-a odlučiti kao u izreci ove presude.

U Puli – Pola 9. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća:

Dragana Kos Milevoj