Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Stalna služba u Županji

32270 Županja

Veliki kraj 48

Poslovni broj: P-272/2023-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, Stalna služba u Županji, po sucu Heleni Zetić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja JH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Igoru Plavšiću, odvjetniku u Vinkovcima, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane 23. listopada 2024., u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Ane Neralić, odvjetnika u Vinkovcima, te zamjenika punomoćnika tuženika Tihane Klaić, odvjetnika u Županji, a koja presuda je donesena i objavljena 9. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 7. 2. Ugovora o kreditu broj: 9010576790 od 6. lipnja 2005. ovjeren po javnom bilježniku Kate Marošević iz Županje pod brojem OU-333/05 10. lipnja 2005., a kojim se regulira otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, odnosno primjena valutne klauzule (otplate mjesečnih rata vezanu za tečaj CHF na dan plaćanja mjesečnog otplatnog iznosa ugovorenog u anuitetima) tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o kreditu.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju JH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati-vrati na ime nepripadno plaćenog iznosa zbog promjene tečaja CHF iznos od 4.226,30 eura (slovima: četiri tisuće dvije stotine dvadeset šest eura i trideset centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate i to na svaki pojedinačni iznos:

-0,44 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 31. kolovoza 2005.,

-0,18 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 30. rujna 2005.,

-0,15 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 31. listopada 2005.,

-0,30 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 30. studenog 2005.,

-3,14 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 31. listopada 2008.,

-3,56 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 31. prosinca 2008.,

-28,69 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 31. siječnja 2009.,

-4,58 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 28. veljače 2009.,

-5,02 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 31. ožujka 2009.,

-3,62 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 30. travnja 2009.,

-3,84 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 31. svibnja 2009.,

-2,01 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 30. lipnja 2009.,

-0,45 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 31. srpnja 2009.,

-0,80 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 31. kolovoza 2009.,

-1,70 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 30. rujna 2009.,

-1,60 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 31. listopada 2009.,

-0,74 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 30. studenog 2009.,

-2,35 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 31. prosinca 2009.,

-5,39 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 31. siječnja 2010.,

-4,90 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 28. veljače 2010.,

-7,32 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 31. ožujka 2010.,

-6,79 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 30. travnja 2010.,

-7,90 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 31. svibnja 2010.,

-15,24 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 30. lipnja 2010.,

-13,67 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 31. srpnja 2010.,

-17,90 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 31. kolovoza 2010.,

-16,54 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 30. rujna 2010.,

-13,66 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 31. listopada 2010.,

-18,81 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 30. studenog 2010.,

-25,60 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 31. prosinca 2010.,

-20,92 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 31. siječnja 2011.,

-22,62 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 28. veljače 2011.,

-20,34 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 31. ožujka 2011.,

-20,68 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 30. travnja 2011.,

-29,30 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 31. svibnja 2011.,

-29,90 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 30. lipnja 2011.,

-37,73 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 31. srpnja 2011.,

-33,47 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 31. kolovoza 2011.,

-29,40 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 30. rujna 2011.,

-28,89 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 31. listopada 2011.,

-28,53 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 30. studenog 2011,

-30,32 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 31. prosinca 2011.,

-32,20 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 31. siječnja 2012.,

-32,34 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 29. veljače 2012.,

-31,08 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 31. ožujka 2012.,

-31,70 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 30. travnja 2012.,

-32,29 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 31. svibnja 2012.,

-31,36 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 30. lipnja 2012.,

-3.511,51 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 31. srpnja 2012., zakonske zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. po stopi od 15%, a od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. u visini stope koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena godišnje, a od 1. siječnja 2023. do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi od 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju JH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.015,45 eura (slovima: dvije tisuće petnaest eura i četrdeset pet centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 9. prosinca 2024. kao dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi od 1. srpnja te godine. u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita sa tuženikom 6. lipnja 2005. sklopio Ugovor o kreditu broj: 9010576790 i to na iznos od 23.000,00 CHF, sa rokom vraćanja od 240 mjeseci plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita, da je ugovorom o kreditu ugovoreno je da se kredit u iznosu od 23.000,00 CHF otplaćuje u 240 mjesečnih anuiteta nakon puštanja kredita u tečaj, te da kredit dospijeva na naplatu svakog zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počev od dana dospijeća prvog anuiteta (a koji dospijeva na naplatu istekom mjesec dana od dana prijenosa kredita u otplatu), a sve to na način da je ugovorena „valutna klauzula“, prema kojem se navodi kako korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, a prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio predmetnog Ugovora. No unatoč otplatnim tablicama, iznosi pojedinačnih anuiteta po dospijeću u kunama nastalog uslijed promjena tečaja, su rasli s osnova rasta tečaja CHF-a, a što je vidljivo iz otplatnih lista i pregleda prometa. Tužitelj navodi da je dakle, pokojni suprug tužiteljice vršio plaćanje kako je i prvotnim ugovorom o kreditu određeno, odnosno dospijeće rate/anuiteta ugovoreno svakog zadnjeg dana u mjesecu, te je tijekom trajanja otplate po predmetnom kreditu tečaj CHF rastao je u odnosu na HRK, što je imalo za posljedicu povećanje anuiteta nominalno iskazano u HRK., da je za vrijeme trajanja ugovornog odnosa po osnovi odobrenog kredita, korisnik kredita je preminuo, a tužiteljica je nastavila redovno otplaćivati predmetni kredit, te isto tako tužiteljica je proglašena zakonskom nasljednicom iza istog, kako po osnovi naslijeđene imovine, tako i po osnovi novčanih sredstava kod PBZ d.d. po osnovi pretplaćenih anuiteta po tečaju CHF, temeljem Ugovora o kreditu broj 9010576790. Tužitelj smatra da je navedena odredba o valutnoj klauzuli ugovorena u predmetnom ugovoru o kreditu nepoštena, neodrediva, izaziva neravnotežu prava i obveza na štetu potrošača, te kao takva ništetna i nema pravni učinak na obvezno pravni odnos ugovornih stranaka, budući je takav način ugovaranja istih suprotan pozitivnoj praksi kako domaćih sudova, pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, pa tako i suda Europske unije, slijedom čega tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe. Nadalje navodi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na koju je Vrhovni sud u odluci Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. odbio reviziju tuženika. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b Zakona o parničnom postupku propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a Zakona o parničnom postupku, dok je čl. 502. c Zakona o parničnom postupku propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Da prema navedenom, citirane odredbe Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača. Da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica za CHF kao i ugovorna odredba kojim je određena promjenjiva kamatna stopa i koja se mijenjala jednostranom odlukom banaka, te je ta odluka u kolektivnom sporu temeljem odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno sud je vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti. Ovaj sud je svojim odlukama broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. odbio revizije banaka u odnosu na utvrđenje ništetnim odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenjala jednostranim odlukama banaka s time da je tuženik obuhvaćen odlukom u kolektivnom sporu kao tuženik. Navodi da je tako i u odluci poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. VSRH navodi: „Kod činjenice da je tužitelj odlukom Vlade Republike Hrvatske u smislu odredbi ZZP/09 određen osobom ovlaštenom za pokretanje postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a tužitelj pokrenuo ovaj postupak vezano za ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditiranju u kojima je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica kredita, a koji ugovori su sklapani u razdoblju 2004. -2008., a za koje ugovorne odredbe tužitelj smatra da su nepoštene te ništetne, onda se nameće zaključak kako je tužitelj imao pravni interes za pokretanje ovog postupka u vrijeme podnošenja tužbe, a koji pravni interes postoji i dalje, unatoč tome da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj :102/15.) omogućeno korisnicima tih kredita konverzija iznosa kredita vezanih uz švicarski franak vezati uz euro. To stoga što je tim Zakonom potrošačima - korisnicima kredita ponuđena mogućnost konverzije kreditnog duga vezanog uz švicarski franak, vezati uz valutu euro, ali ne kao njihova obveza, što znači da su i dalje u neodređenom broju ostali na snazi ugovori sklopljeni sa valutnim klauzulama u švicarskim francima, a time i dalje pitanje valjanosti takvih ugovornih odredbi ostalo sporno. U takvim okolnostima i dalje postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka.” Zaključno navodi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev- 2221/2018-11 dana 3. rujna 2019. kojom je u bitnome odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenje Visokog trgovačkog suda RH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi. Navedena presuda ima se primijeniti i na predmetni spor. Također navodi da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci poslovni broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14 i 110/15; u daljnjem tekstu: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Da navedena pravna shvaćanja Vrhovnog suda RH, su obvezujuća u pojedinačnim individualnim sporovima, pa stoga su odredbe iz predmetnog ugovora ništetne i nepoštene, jer u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica (CHF-švicarski franak), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 i to člancima 81., 82., i 90., a od 7. kolovoza 2007. do prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Da je presudom suda EU C-186/16 je pravomoćno presuđeno da ugovorena odredba o valutnoj klauzuli nije poštena ukoliko vjerovnik-kreditor potrošaču nije dao informacije koje su potrebne za donošenje valjane odluke o ugovaranju valutne klauzule, zbog čega je kasnije nastala neravnoteža prava i obveza na štetu potrošača. Sukladno navedenom tužitelj smatra da je aktivno legitimiran i ima pravni interes potraživati utvrđenje ništetnosti pojedine odredbe ugovora, kao i od tuženika tražiti povrat svih preplaćenih iznosa koje je preplatio temeljem ništetnih odredbi o tzv. „valutnoj klauzuli“, za koje smatra kako su nepoštene, te stoga ništetne, te je potrebno utvrditi preplatu po ugovoru o kreditu, jer je vidljivo da je tuženik po dospijeću svakog pojedinog obroka zadnjeg dana u mjesecu obračunavao anuitet po tečaju CHF u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja anuiteta, a ne prema tečaju na dan isplate kredita tužitelju, a što je i vidljivo iz otplatnog plana, kao i pregledu prometa po kreditu. Nadalje navodi da temeljem čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača, te čl. 502. Zakona o parničnome postupku, pravomoćna Presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu, pa je zbog činjenice da tuženik bez valjane pravne osnove naplaćen iznos na ime s osnove valutne klauzule, odnosno zbog promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na tečaj CHF na dan isplate kredita, a obzirom je plaćanje bilo vezano za valutu CHF i kamatne stope čija je vrijednost u kritičnom razdoblju dramatično porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama, tužbu je koncipirao kao stupnjevitu sukladno čl. 186. b Zakona o parničnom postupku, te predlaže da sud po provedenom postupku donese presudu kojom će utvrditi ništetnim odredbu čl. 7.2. citiranog ugovora o kreditu, te kojom će naložiti tuženiku da na ime preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetnih odredbi vezanih za valutnu klauzulu isplati novčani iznos čiju će visinu i tijek zakonskih zateznih kamata označiti i specificirati nakon što tuženik dostavi u sudski spis, po rješenju suda, potrebnu dokumentaciju za precizno postavljanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva, kao i da sud obveže tuženika da naknadi tužitelju parnični trošak.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da tužitelj postavlja tužbeni zahtjev upravljen na utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj 9010576790 te na isplatu iznosa s pripadajućom zateznom kamatom, a koji bi iznos predstavljao iznos za koji je tužitelj navodno „preplatio“ rate kredita temeljem ugovora o kreditu uslijed promjena tečaja koje su se događale za vrijeme otplate kredita. U odnosu na tako postavljeni tužbeni zahtjev tuženik ističe da u cijelosti spori osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, da je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Tuženik ističe kako sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Da je izrekom točke IV. presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13, tuženiku se: „..nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i kojima im se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće“. Da je pozivanje tužitelja na utvrđenja iz presude VTS, Pž-7129/13 promašeno budući da se predmetna presuda ne odnosi, niti se može odnositi na predmetni ugovor koji je istekao. Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika (koje tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije, niti bilo. Nadalje, tuženik ističe kako iz odredbi čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača te 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete. Budući da se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ-7129/13 pravno je irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a ZZP i 502.c. ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima. Osim toga, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe (o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača) i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem, pa se individualni potrošač na presudu ne može pozivati, niti bi to imalo smisla, slijedom čega je presuda VTSRH irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja. Nadalje, u stvarnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke 80 % ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kojom se utvrđuje ništetnim u cijelosti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost. Valutna klauzula, dakle, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije „nečija špekulacija“ već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Nesporno je da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu! Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. Osim toga, u ugovoru o kreditu ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. Naime u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO. Naime, ako je temeljem čl. 22. ZOO valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Kao jednu od temeljnih odluka Vrhovnog suda u zauzimanju pravnog stava oko primjene i dopuštenosti valutne klauzule, odnosno valjanosti ugovora koji je predviđaju, tuženik navodi presudu Vs-Rev 1990/91, koja utvrđuje: „Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute.“ Također, tuženik navodi i odluku Ustavnog suda RH U-I-1746/2006 od 17.06.2009. u kojoj se navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju čl. 2. st. 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praski prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978. godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (čl. 22. st. 1. ZOO), indeksnu klauzulu (čl. 23. ZOO) ili kliznu skalu (čl. 24. ZOO).“ Nadalje, nesporno je da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala, niti podržava ukidanje valutne klauzule. Čak štoviše, u okviru svojih zakonskih ovlasti, HNB regulatornim propisima nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve. Dakle, tuženik smatra da je jasno kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Tuženik ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu javnobilježničkog akta. Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora je neosnovan. U ovome pravcu, ustanovljena je i praksa Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, u presudi VSRH Rev-895/2003, od dana 09. veljače 2005., prema kojoj: „Naime, iz ukupno provedenog postupka jasno proizlazi da je u sklapanju Sporazuma, te prilikom njegovog solemniziranja tužiteljica aktivno sudjelovala ne samo kao direktor trgovačkog društva H d.o.o., već i kao založni dužnik i kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki, niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovoga, a time ni pretpostavki za brisanje upisane hipoteke. Da je tužitelj poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno odlučila za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sama ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. Ako tužitelj smatra da ga je tuženik trebao „prisiliti“ na pregovaranje o pojedinim odredbama ugovora, nakon što je tužitelj sam donio odluku o zaključivanju upravo predmetnog ugovora, te da je bez ikakvih daljnjih pitanja i kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovor svojevoljno potpisao, očito je da vrlo jednostrano i neživotno promatra predmetnu situaciju ne uzimajući u obzir sve moguće aspekte toga pitanja. Naime, u takvom bi slučaju upravo i jedino banka u tom poslovnom odnosu bila prisiljena preuzeti cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje tako i za postupanje i odluke poslovno sposobnog sukontrahenta. Takvo što zacijelo se ne bi moglo podvesti pod „fer“ poslovni odnos jer ne smije se zanemariti činjenica da je svaki poslovni odnos najmanje dvostran te se mora voditi računa o svim ugovornim stranama takvog odnosa. Banka međutim, ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio. Nadalje, iluzorno je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To, obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Upravo iz toga razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima. Osim toga, potrošač/korisnik kredita je poslovno sposobna osoba koja je, od tuženika prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Presuda Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 jasno ističe kako niti valutna klauzula niti promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu nisu ništetni, neodređeni niti neodredivi, te da nisu narušena načela obveznih odnosa, odnosno da je solemnizacijom ugovora o kreditu stvorena neoboriva pretpostavka da je tužitelj, kao korisnik kredita, upoznat sa svim ugovornim klauzulama, te jasno navodi: "Tužiteljica je svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom, Ugovor o kreditu je solemniziran pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica bila upoznata sa svakom od točaka Ugovora.“ Iz odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da je tuženik upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja ugovorenih valuta, te da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja. U odnosu na zahtjev za isplatom, jedino nedvojbeno proizlazi iz navoda tužitelja jest da je zahtjev temeljen na promašenoj premisi- da je tečaj trebao ostati fiksan kroz cijelo promatrano razdoblje. Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, tuženik zaključuje kako tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude presude VTS Pž-6632/17, te nadalje očito pogrešno tumači da je svaka ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bez pravnog učinka, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Tuženik se, nadalje, protivi i provođenju dokaza financijskim vještačenjem na okolnost utvrđivanja razlike između početno ugovorenog tečaja i svih kasnijih izmjena. Naime, ukoliko tužitelj tvrdi da bi odredba o valutnoj klauzuli bila nepoštena, a s druge strane je nesporno da je odredba kojom se ugovara valutna klauzula dopuštena i u skladu sa zakonom, te je ista uobičajena u kreditnim odnosima između banaka i klijenata, tada je upravo na tužitelju da dokaže koja je to promjena tečaja, odnosno iznos obračunat po osnovi tečaja ugovorenog spornim ugovorom o kreditu nepošteno i protuzakonito naplaćen i na čemu isti temelji svoj tužbeni zahtjev, jer niti pravna osnova, niti visina zahtjeva ne proizlaze iz tužbe niti iz dokumentacije priložene uz tužbu, a konačno, tužitelj osnovanost tužbenog zahtjeva očigledno ne može dokazati niti ostalim dokazima predloženima u tužbi, posebice ne predloženim financijskim vještačenjem. Zaključno, tuženik ističe kako je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje kredita s valutnom klauzulom, te da je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena klauzula pa je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom promjene tečaja, a tuženik ističe i prigovor zastare. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže Naslovljenom sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka tuženiku.

3. Tužitelje je podneskom od 22. siječnja 2024. (list 134 do 136 spisa), a nakon što mu je je specificirao kondemnatorni tužbeni zahtjev na način da istim potražuje preplatu na ime ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli ukupni iznos od 4.226,30 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni iznos od dana dospijeća do isplate.

4. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je podneskom od 5. travnja 2024. (list 158 do 160 spisa) uskladio tužbeni zahtjev sa navedenim vještačenjem i specificirao i postavio isti u ukupnom iznosu od 4.068,35 eura, dok je pojedinačne iznose uskladio sa nalazom i mišljenjem vještaka u onom dijelu u kojem je vještak utvrdio tzv. pozitivne razlike, sve sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni mjesečni iznos od dana dospijeća do isplate, a tuženik se protivio ovako postavljenom tužbenom zahtjevu.

5. Na raspravnom ročištu od 23. listopada 2024. (list 166 do 167 spisa), budući da je financijsko - knjigovodstveni vještak utvrdio da je tužitelj u podnesku od 5. travnja 2024., počinio pogrešku u pisanju, tako da je umjesto ukupnog iznosa od 4.226,30 eura naveo iznos 4.068,35 eura, a da je u ostalom dijelu taj tužbeni zahtjev u cijelosti sa nalazom i mišljenjem vještaka, tužitelj je ispravio očitu pogrešku pisanju u skladu sa uputom vještaka, te je postavio kondemnatorni tužbeni zahtjev na način kako je to pobliže navedeno u točki II. izreke ove presude.

6. Budući da se u konkretnom predmetu radi o stupnjevitoj tužbi, te da tužitelj nije mogao točno i precizno postaviti kondemnatorni zahtjev prije provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, ovdje se ne radi o preinaci u vidu povećanja tužbenog zahtjeva, kako to pogrešno smatra tuženik, nego se radi samo o postavljanju određenog tužbenog zahtjeva u kojem je specificirana njegova visina.

7. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u: Zahtjev za dostavu podataka od 25. svibnja 2023. s lista 7 spisa, naknadnu potvrdu o primitku pošiljke s lista 8, Ugovor o kreditu broj: 9010576790 od 6. lipnja 2005. s lista 9 do 15, pročitana je Obavijest o konačnoj otplati kredita od 9. kolovoza 2012. s lista 16, izvršen je uvid u izvadak računa po kreditu broj: 9010576790 od 6. lipnja 2005. s lista 17 i 18, proveden je dokaz saslušanjem tužitelja, te financijsko-knjigovodstvenog vještaka Mate Ivanovića, dok drugih dokaza nije bilo.

8. Cijeneći navode parničnih stranaka, ovako proveden dokazni postupak, te na temelju njih utvrđeno činjenično stanje, sud tužbu smatra osnovanom, stoga je tužbeni zahtjev usvojen na način kako je to pobliže navedeno pod točkom I. i II. izreke ove presude.

9. Temeljem provedenih dokaza i to prije svega uvidom u: zaključeni Ugovor o kreditu broj: 9010576790 od 6. lipnja 2005. (list 9 do 15 spisa) nesporno je utvrđeno da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita, zaključili Ugovor o kreditu, a temeljem kojega ugovora je tužitelju odobren kredit u iznosu od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke na dan korištenja kredita, da je čl. 7. određeno da se korisnik kredita obvezuje kredit otplaćivati u 240 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važećem na dan plaćanja, te da je čl. 4. ugovorena redovna kamata od 5,35% godišnje, kao promjenjiva sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana.

10. Nesporno je među parničnim strankama da je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013., donesena pravomoćna presuda, a kojom presudom je utvrđeno da je i ovdje tuženik između ostalih u razdoblju kada je tužitelj podigao kredit kod tuženika povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora ista banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da je istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju podizanja kredita povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena Banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

11. Nesporno je da je naprijed navedena prvostupanjska presuda u odnosu na tuženika u pogledu ništetnosti načina promjene kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u pogledu načina ugovaranja valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

12. U pogledu dosega ovako pravomoćne presude donesene povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača nesporno je da se u tom postupku utvrđivalo i ocjenjivalo da li su tužene banke, pa tako i ovdje konkretno tuženik, potrošačima objasnili razloge i iznijeli točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredaba, odnosno u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe nije utvrđivano da li je pojedini potrošač dobio sve relevantne informacije za donošenje informirane odluke hoće li ugovor s takvim odredbama sklopiti ili ne.

13. Sporno je među parničnim strankama da li su ništetni dijelovi članaka zaključenoga Ugovora o kreditu kojim je ugovoren način otplate kredita u iznosu od 23.000,00 CHF i kamata u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF te čajne liste banke važećem na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora o kreditu (čl. 7.2. Ugovora o kreditu), a kojim je ugovorena primjena valutne klauzule.

14. Sporno je nadalje da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, te da li je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na ovaj konkretni slučaj tj. na zaključeni Ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika, te da li je u ovom postupku nužno provoditi "test poštenja" odnosno utvrđivati da li je konkretna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da li se o istim odredbama prethodno pregovaralo, te da li je tužitelj tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni Ugovor o kreditu još uvijek na snazi, iako je isti prestao u cijelosti, također je sporno da li obzirom na činjenicu da je kreditni odnos prestao otplatom kredita tužitelj može isticati zahtjev za utvrđenje toga kredita ništetnim, da li je tužitelj dokazao svojstvo potrošača, te da li je potraživanje tužitelja u zastari.

15. Ocjena je ovoga suda da je u ovom konkretnom slučaju moguće primijeniti pravomoćnu presudu donesenu povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača i u ovom pojedinačnom sporu, s obzirom da je analizom sporne odredbe čl. 7.2. Ugovora o kreditu kojim je ugovoren način otplate kredita u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF te čajne liste banke važećem na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora o kreditu, jer je utvrđeno da su iste identične ugovornoj odredbi u odnosu na koju je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača, te je iz tog razloga ista odredba sukladno čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03; dalje u tekstu ZZP/03) nepoštena ugovorna odredba i ništetna sukladno čl. 87. st. 1. ZPP/03.

16. Nesporno je da je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu tužitelju bilo poznato što znači ugovaranje kredita uz valutnu klauzulu, ali samo to nije dovoljno da bi se ista ugovorna odredba mogla tretirati kao poštena ugovorna odredba, budući je prema zauzetom stavu suda Europske unije u predmetu C-186/16, i to u presudi donesenoj 20. rujna 2017., jasno navedeno da odredbu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13, a koja odgovara čl. 84. ZZP/03, treba tumačiti na način da nije dovoljno da ugovorna odredba mora biti samo jasno i razumljivo sastavljena, već da je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite i formirane odluke, te sa tim potrošač mora biti upoznat kako na formalnoj, tako i na gramatičkoj razini, da može procijeniti ekonomske posljedice te odredbe za njegove financijske obveze.

17. U postupku koji se vodio za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, a u kojem je i donesena presuda poslovni broj P- 141/12 od 4. srpnja 2013., nesporno je utvrđeno da odredbe ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu prošle "test poštenja" odnosno da isti "test poštenja" u konkretnom slučaju nije prošao, niti tuženik, odnosno da je i tuženik kao i sve druge banke u tom promatranom razdoblju isti kredit prikazivao na način da se rizik tečajnih razlika klijentima uglavnom prešućivao ili im se umanjivao isti rizik, odnosno u svakom slučaju da taj rizik tečajnih razloga korisnicima kredita nije dovoljno obrazložen, zbog čega su potrošači mogli doći do zaključka da je ponuda kredita vezanih u CHF najpovoljnija, a u ovom postupku tuženik nije na odgovarajući način pokušao dokazivati relevantnim dokaznim sredstvima da je dao odgovarajuću obavijest tužitelju o rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

18. S obzirom na navedeno utvrđeno je da je ništetna i odredba čl. 7.2. Ugovora o kreditu, a kojom se regulira način obveze otplate kredita i to u mjesečnim ratama u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja i kojom je ugovoren na čin otplate kredita u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora o kreditu.

19. S obzirom da su utvrđene ništetnim odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule, to temeljem odredbi čl. 210. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; u daljnjem tekstu: Zakona o obveznim odnosima) tužitelju pripada pravo da mu tuženik naknadi sve ono što je stekao temeljem tako ništetnih odredbi ugovora.

20. Radi utvrđivanja visine onoga što je tuženik dužan vratiti tužitelju, provedeno je odgovarajuće financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Mati Ivanoviću.

21. Iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenoga vještaka utvrđeno je da je predmetnim Ugovorom o kreditu tužitelju odobren kredit u iznosu od 23.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke na dan korištenja kredita, te da je na taj dan srednji tečaj iste banke iznosio 4,759887 kn za 1,00 CHF, te da je isti kredit odobren s kamatnom stopom od 5,35% godišnje i rokom otplate od 240 mjeseci. Nadalje, utvrđeno je da je vještak u svom nalazu i mišljenju utvrdio da su se tijekom razdoblja otplate kredit u nekoliko navrata kamatne stope mijenjale, te da se tečaj CHF mijenjao, što je uvjetovalo i porast visine otplatnog anuiteta.

22. U svom nalazu i mišljenju vještak je ukupnu razliku u uplatama vršenim od strane tužitelja u odnosu na kretanje tečaja CHF, i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF u vrijeme isplate kredita i sve naknadne izmjene tečaja CHF utvrdio u sveukupnom iznosu od 4.226,30 eura, ovo uzimajući u obzir samo tzv. "pozitivne razlike", (kada je tečaj CHF bio viši od početno ugovorenog tečaja), a također vještak je tako dobivene tzv. "pozitivne razlike" umanjio za tzv. "negativne razlike"(kada je tečaj CHF bio niži od ugovorenog), te je utvrdio tako umanjene razlike preplate u iznosu od 4.068,35 eura.

23. Na nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenoga vještaka tužitelj nije imao primjedbi, te je stoga svoj kondemnatorni tužbeni zahtjev podneskom od 5. travnja 2024. (list 158 do 160 spisa) specificirao sukladno istome nalazu i mišljenju na način kako je to pobliže navedeno u točki II. izreke ove presude.

24. Na nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka tuženik je imao primjedbe. Vještak je naveo da je konačno postavljeni i specificirani tužbeni zahtjev po podnesku tužitelja od 5. travnja 2024. u skladu sa nalazom vještaka, da je tužitelj postavio kondemnatorni zahtjev u ukupnom iznosu od 4.226,30 eura, a što je u skladu sa izračunima iz nalaza i mišljenja, odnosno tužitelj je tražio samo pozitivne razlike; u pojedinačnim iznosima navedene su isto također samo pozitivne razlike, dok je točki 2. izreke navedenog podneska počinio omašku u pisanju, tako da je pogrešno naveden iznos 4.068,35 eura, a treba biti naveden iznos od 4.226,30 eura, kako je to navedeno i na prvoj stranici. Na primjedbu tuženika da se nalaz i mišljenje bazira na pogrešnoj premisi, te da je izrađen kao da je između stranaka ugovoren fiksni tečaj, što nije bila volja ugovornih stranaka, vještak je naveo da navedene primjedbe smatra da su pravne prirode, te se na iste ne može očitovati, a izračune iz nalaza i mišljenja je izradio u s kladu sa nalogom suda. Radi svega naprijed navedenog u cijelosti je ostao kod svog pisanog nalaza i mišljenja od 28. ožujka 2024.

25. Nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka sud je prihvatio kao stručan i objektivan, imajući u vidu da je isti detaljno odgovorio na sva pitanja i primjedbe tuženika, te ga one nisu stoga ničim dovele u pitanje, sumnju, niti dvojbu, a pogotovo što nakon detaljnog i iscrpnog usmenog iznošenja vještaka, niti jedna parnična stranka nije imala primjedbi.

26. Upravo iz tog razloga, a uvažavajući nalaz i mišljenje vještaka kao stručan i objektivan i jer je sačinjen upravo po nalogu suda, odlučeno je kao u točki II. izreke presude.

27. S obzirom na to da je odredba ugovora o kreditu koja se odnosi na ugovaranje valute kredita koja se vezuje za švicarski franak odredba o bitnom sastavnom dijelu ugovora, a koji je nesporno utvrđen ništetnim, potrebno je utvrditi može li se ugovor održati na snazi bez te djelomično ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Pri tome su mjerodavne odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., a prema kojoj odredbi je ništava nepoštena ugovorna odredba, dok prema st. 2. istog članka ništavost pojedine odredbe ne povlači i ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, a podredno i opća odredba iz čl. 105. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, a prema kojoj ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Iste odredbe potrebno je tumačiti na način da predmetni ugovor o kreditu može opstati i bez ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, te se taj dio odredbe Ugovora o kreditu ima smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.

28. S obzirom na to da su stranke Ugovora o kreditu iskazale volju da se na isti ugovorni odnos primjenjuje tečaj CHF koji je važio na dan korištenja kredita, sukladno početnom otplatnom planu, a to je tečaj od 4,759887 kn za 1 CHF, stoga se na ugovorni odnos primjenjuje odredba tečaju CHF na dan korištena kredita, sve dotle, dok se na zakonom pripisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakoniti mehanizam promjene kamatnih stopa. Način na koji bi se mogle nadomjestiti odredbe Ugovora o kreditu koja je utvrđena ništetnom je volja stranaka, zakon i odluka suda ili neke druge vlasti. Identično se odnosi i na valutnu klauzulu.

29. Stav je suda da u odnosu na predmetni Ugovor o kreditu nije došlo do nikakvog mehanizma utvrđivanja tečaja CHF po nekoj od naprijed navedenih osnova kojom bi se dopunom ugovora nadomjestila ništetna odredba i na temelju kojeg bi tuženik bio ovlaštena u razdoblju nakon sklapanja ugovora pa do konačne otplate kredita obračunati i naplatiti švicarski franak po tečaju višem od onoga koji je vrijedio na dan korištenja kredita. Naime, nesporno je da odlukom suda nije došlo do intervencije u predmetni ugovorni odnos na način da se presudom dopunjava ugovor o kreditu tako što bi sud odredio parametre za izračun promjenjive kamatne stope, a takva mogućnost intervencije suda nije, ni bila predviđena odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji se primjenjuje na predmetni ugovor.

30. Nadalje, niti zakoni koji su uređivali ovu materiju od dana sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i to počevši od Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07 i 125/07), te Zakona o potrošačkom kreditiranju, proizlazi da nije bilo nikakve zakonske intervencije u ugovorne odnose iz ugovora o potrošačkom kreditiranju.

31. Zbog svega naprijed navedenog, a uzimajući u obzir pravne posljedice ništetnosti dijela odredi o tečaju CHF, smatra se da je nužno primijeniti jedino poznat tečaj CHF, a to je onaj koji je bio na dan korištenja kredita (tako u svojoj odluci i Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1172/2018, od 19. ožujka 2019.).

32. Sud nije prihvatio, niti prigovor tuženika, a koji se odnosio na način izračuna preplate zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli gdje je isti iznos preplate utvrđivan uzimajući u obzir tečaj CHF u vrijeme korištenja kredita, odnosno prigovor tuženika da se na taj način isti kredit pretvorio u kunski kredit, a što nije bila volja ugovornih strana. Naime, nesporno je u ovom postupku utvrđeno da je odredba o valutnoj klauzuli ništetnom i stoga je početni tečaj jedini odrediv kriterij temeljem kojega je moguće utvrditi iznose kojega je tuženik u obvezi isplatiti tužitelj temeljem tako ništetne odredbe.

33. Tijek zakonskih zateznih kamata određen je sukladno odredbi čl. 214. Zakona o obveznim odnosima, iako je sukladno navedenom određeno da je tuženik obvezan na dosuđene svakomjesečne iznose platiti zatezne kamate od dana stjecanja i to iz razloga, jer je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi i to propustom tuženika da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora, a kako je tužitelj potraživao zakonsku zateznu kamatu na ukupno utvrđene iznose preplate počevši od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa sukladno obračunu vještaka, odnosno počevši od 31.kolovoza 2005. pa nadalje, tužitelju je i dosuđena kamata na način kako je to pobliže navedeno u točki II. izreke ove presude.

34. Nije sporno da je vještak u svom nalazu i mišljenju prilikom utvrđivanja pretplate iskazao negativne iznose, odnosno one iznose koje je tužitelj u utuženom razdoblju manje platio od kada je tečaj CHF u odnosu na kunu bio niži od tečaja u vrijeme korištenja kredita.

35. Činjenica je da tuženik nije potraživao isplatu kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na ugovoreni, te da tuženik, niti nije stavio odgovarajući zahtjev za isplatu ili eventualni prijeboj ove tražbine, s tražbinom tužitelja kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na ugovoreni. Ovdje je potrebno dodati da ugovor o kreditu treba sagledati kao jedan cjeloviti odnos s pravima i obvezama obiju ugovornih strana, pa se slijedom toga tužitelju, kao korisniku kredita i jednoj ugovornoj strani ovim ne dosuđuje ništa više od onoga što je on stvarno platio tuženiku, temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Čak i da je tuženik stavio prigovor prijeboja, tužitelj kao stranka ugovora nije odgovoran za ništetnost ugovornih odredbi, nego je upravo tuženik povrijedio kolektivne interese i pravo potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi, a odredba čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača odnosi se samo na povrat koje pravo pripada zahtijevati potrošaču. Cijelu isplatu iznosa je primio tuženik, a ne tužitelj, pa ne postoji stoga, niti obveza tužitelja na vraćanje, jer tužitelj ništa nije primio odnosno stekao bez osnove.

36. Nije sporno da je vještak u svom nalazu i mišljenju prilikom utvrđivanja pretplate vezano za odredbe o valutnoj klauzuli iskazao negativne iznose, odnosno one iznose koje je tužitelj u utuženom razdoblju manje platio, kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na početno ugovoreni, te da se iz njegovog mišljena mogu utvrditi i pozitivne razlike i negativne razlike.

37. Činjenica je da je tužitelj potraživao samo tzv. pozitivne razlike, da tuženik nije potraživao isplatu koju bi imao pravo zahtijevati kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na ugovoreni, te da tuženik, niti nije stavio odgovarajući zahtjev za isplatu ili eventualni prijeboj ove tražbine, s tražbinom tužitelja kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na ugovoreni, no parnične stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun vještaka, pa imajući u vidu da tuženik nije zahtijevao isplatu iznosa kada je tečaj bio niži u odnosu na početno ugovoreni, stoga tužitelju pripada pravo potraživati samo pozitivne razlike, jer je to i utvrđeno nalazom i mišljenjem vještaka.

38. Ovdje je potrebno dodati da ugovor o kreditu treba sagledati kao jedan cjeloviti odnos s pravima i obvezama obiju ugovornih strana, pa se slijedom toga tužitelju, kao korisniku kredita i jednoj ugovornoj strani ovim ne dosuđuje ništa više od onoga što je on stvarno platio tuženiku, temeljem ništetnih ugovornih odredbi , no kako tuženik nije postavio zahtjev za isplatu ovih razlika u vidu da je isto potraživanje stavio u prijeboj, odnosno za isto nije postavio bilo kakav zahtjev za isplatu u vidu eventualne protutužbe, stoga sud o uračunavanju tzv. negativnih kamata, bez takvog zahtjeva, nije niti mogao odlučivati. Ovdje je potrebno dodati je da hrvatsko pravo ne poznaje prijeboj ex lege. No, čak i da je tuženik istakao prigovor prijeboja, tužitelj kao stranka ugovora nije odgovoran za ništetnost ugovornih odredbi, nego je upravo tuženik povrijedio kolektivne interese i pravo potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi, a odredba čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača odnosi se samo na povrat koje pravo pripada zahtijevati potrošaču. Cijelu isplatu iznosa je primio tuženik, a ne tužitelj, pa ne postoji stoga, niti obveza tužitelja na vraćanje, jer tužitelj ništa nije primio odnosno stekao bez osnove.

39. Ovakav stav u potpunosti je sa odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023., u kojoj je navedeno da u slučaju izostanak prigovora radi prebijanja ili materijalno-pravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten, niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima odnosno negativnim tečajnim razlikama koje se odnose na razdoblje kada je tečaj kn u odnosu na tečaj CHF bio manji, odnosno sud nije dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu za tzv. negativne razlike, a ovdje je posebno prvostupanjski sud imao u vidu da tužitelj nije postavio prigovor radi prebijanja ili materijalno pravni prigovor prijeboja, niti protutužbeni zahtjev, nego je samo osporavao tužitelju pravo na isplatu tzv. pozitivnih razlika.

40. Odluka o stopi zakonske zatezne kamate temelji se na čl. 277. Zakona o obveznim odnosima i čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22).

41. Prigovor zastare tuženika je neosnovan i to iz razloga, jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, iznesenom u njegovoj odluci poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 241. Zakona o obveznim odnosima i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. u odnosu na preplatu utvrđenu temeljem ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope, a od 14. lipnja 2018. u odnosu na preplatu utvrđenu temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, a kako je tužba u ovom predmetu podnesena radi utvrđenja ništetnim odredbi o valutnoj klauzuli dana 2 lipnja 2023., nakon ponovnog početka tijeka zastarnog roka od 14. lipnja 2018., nije istekao zastarni rok od 5 godina iz čl. 135. Zakona o obveznim odnosima, zbog čega je i odbijen prigovor zastare od strane tuženika.

42. Iako iz odluke Vrhovni sud RH u svojoj presudi poslovni broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019. nedvojbeno proizlazi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači uopće nije nužno provoditi poseban dokazni postupak, jer bi isto bilo, a s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, potpuno neekonomično i previše tegobno za potrošača, a isto tako i suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača, no unatoč tome poštujući stav Ustavnog suda Republike Hrvatske izražen u odluci poslovni broj U-III-3581/2021 od 30. lipnja 2022. da okolnost obavještavanja tužitelja u predugovornoj fazi sklapanja ugovora o kreditu, nije bila predmetom utvrđivanja u kolektivnom sporu saslušan je tužitelj kao stranka, a na okolnost informiranosti tužitelja kao potrošača u predugovornoj fazi.

43. Iskaz saslušanog tužitelja kao stranke u pogledu radnji i informacija koje su dane i dobivene prije zaključenja Ugovora o kreditu sud je cijenio kao istinit i uvjerljiv, odnosno da tužitelju kao zainteresiranoj osobi za podizanje kredita nije bilo detaljno pojašnjeno ništa vezano uz značenje valutne klauzule, niti mu je itko od strane tuženika bilo što vezano za valutnu klauzulu tumačio, a tužitelj u to vrijeme nije imao nikakvo vlastito poimanje i shvaćanje navedenog pojma, ovo stoga što je on po zanimanju radnik u mlinu. Dakle, iz iskaza saslušanog tužitelja proizlazi da isti nije posebno upozoravao tužitelja na značenje valutne klauzule kod ugovaranja kredita vezanog uz valutu CHF, odnosno da isti nije bio posebno upozoren da u slučaju eventualnog rasta tečaja CHF u odnosu na kunu Republika Hrvatska putem svojim ovlaštenih institucija ne štiti tečaj kune u odnosu na bilo koju drugu valutu nego samo na euro, a što je onda po stavu ovog suda dovelo do toga da tužitelju nije dovoljno i na odgovarajući način predočena eventualna rizičnost takvog kredita vezanog uz valutu CHF. Također je potvrđeno da je ugovor o kreditu unaprijed formuliran i da dakle nije bio podložan nikakvoj mogućnosti pregovaranja parničnih stranaka i eventualnom utjecaju tužitelja na sadržaj odnosno na odredbe istog, jer je iz iskaza tužitelja utvrđeno da je on potpisao ugovor o kreditu koji mu je predan od strane tuženika, da na isti nije imao mogućnost stavljati primjedbe, niti je imao mogućnost raspravljanja o sadržaju ugovora, a što samo potvrđuje utvrđenja iz postupka da je ugovor sastavljen kao unaprijed formulirani standardni obrazac- ugovor, o čijem sadržaju se nije pojedinačno pregovaralo, te da tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati na njegov sadržaj.

44. Odbijen je prigovor tuženika da tužitelj nema svojstvo potrošača. Naime, prema odredbi čl. 5. st. 1. točka 15. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 97/03; dalje u tekstu: ZZP/03), i prema svim kasnijim izmjenama istoga zakona, određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

45. Uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužitelj zaključio kao fizička osoba i da je isti kredit određen kao namjenski kredit i to na način da je u čl. 2. istog Ugovora o kreditu određeno da kredit služi za izgradnju i dovršenje stambenog objekta, a saslušanjem tužitelja, čijem iskazu je sud u cijelosti povjerovao, utvrđeno je da je tužitelj u vrijeme zaključenja spornog Ugovora o kreditu bio zaposlen radnik u Mlinu, da u to vrijeme nije imao registriran bilo kakav obrt, niti se bavio nekim samostalnim ili slobodnim zanimanjem.

46. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga, jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene, a tuženik tijekom postupka nije niti pokušavao dokazivati drugačije.

47. Tužba je u ovom predmetu upravljena na utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu, a pravo na isticanje (utvrđenje) ništetnim, ali i pravnih posljedica ništetnosti odnosno prava koja proizlaze iz ništetnosti, sukladno čl. 110. Zakona o obveznim odnosima ne gase se, stoga nije utjecaja činjenica što je Ugovor o kreditu zatvoren odnosno više nije na snazi, (jer je otplaćen u cijelosti ili nije na snazi zbog nekih drugih razloga) kako to u odgovoru na tužbu pogrešno smatra tuženik.

48. Nema zastare konačno postavljenog i specificiranog dijela tužbenog zahtjeva (kondematornog tužbenog zahtjeva) u slučaju kada je tužitelj pravovremeno podnio tužbu, u konkretnom slučaju stupnjevitu tužbu, pa kako se zbog podnošenja stupnjevite tužbe specificiranje kondemnatornog tužbenog zahtjeva ne smatra preinakom, u pogledu zastare, tako postavljeni kondematorni tužbeni zahtjev dijeli isti ishod kao i prvotno postavljeni tužbeni zahtjev, kako je utvrđeno da prvotno postavljeni tužbeni zahtjev nije u zastari, prigovor zastare naknadno specificiranog dijela kondemnatornog tužbenog zahtjeva kod stupnjevite tube, koji tuženik pogrešno naziva "povećanim-preinačenim dijelom tužbenog zahtjeva" odbijen je kao neosnovan.

49. O troškovima postupka odlučeno je temeljem čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; u daljnjem tekstu: Zakona o parničnom postupku), imajući u vidu vrijednost predmeta spora i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23; u daljnjem tekstu: Odvjetničke tarife).

50. Tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku kao osnovani priznati su troškovi sastava tužbe (prema Tbr. 7. toč. 1. Odvjetničke tarife), sastav 3 obrazložena podneska (i to podnesak od 18. rujna 2023., 24. listopada 2023. i 22. siječnja 2024.), zastupanja tužitelja na 3 ročišta (Tbr. 9. toč 1. Odvjetničke tarife i to ročište od 13. prosinca 2023., 13. ožujka 2023. i 23. listopada 2023.), svaka radnja po 100 bodova, što ukupno iznosi 700 bodova, te pripadajući porez na dodanu vrijednost u iznosu od 175 bodova, što iznosi sveukupno 875 bodova, što preračunato u eure, a imajući u vidu vrijednost odvjetničkog boda, iznosi 1.750,00 eura.

Pored toga, tužitelju je još u cijelosti priznat trošak predujmljenoga vještačenja u iznosu od 265,45 eura, tako da ukupno priznati troškovi tužitelju iznose 2.015,45 eura.

Imajući u vidu navedeno odlučeno kao u točki III. izreke ove presude, te je tužitelju dosuđen ukupni trošak od 2.015,45 eura.

51. Temeljem čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku na dosuđeni parnični trošak priznato je pravo i na zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja odluke, s obzirom da je takav zahtjev za naknadu ove kamate postavljen.

U Županji  9. prosinca 2024.

Sudac

Helena Zetić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda i rješenje objavljuju, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude i rješenja obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda i rješenje objavljuju.

Rok za žalbu za stranku koja je uredno pozvana na ročište za objavu presude i rješenja teče od dana kada je održano ročište na kojem se presuda i rješenje objavljuju (čl. 335. st. 9. ZPP).

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojoj se presuda i rješenje objavljuju, sud će presudu i rješenje dostaviti prema odredbama ovog zakona o dostavi pismena, te tada rok za žalbu počinje teći od dana primitka ovjerenog prijepisa presude i rješenja.

Žalba se podnosi ovome sudu pisanim putem, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

O tom obavijest:

1. Tužitelj po punomoćniku Igoru Plavšiću, odvjetniku u Vinkovcima,

2. Tuženik po punomoćnicima odvjetnicima iz OD Leko i partneri d.o.o. u Zagrebu.