REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Kž–67/2024-7

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Dragane Kos Milevoj, kao predsjednice vijeća te Zdravka Garića i Miroslava Ružića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Vlatke Turčinov kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog DD, zbog kaznenog djela iz članka 315. stavka 4. u vezi stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19 i 84/21– dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Virovitici, od 22. rujna 2023., broj: 6 K-47/2023-28, u sjednici održanoj 9. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se kao neosnovana žalba optuženog DD i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Virovitici, proglašen je krivim optuženi DD zbog kaznenog djela protiv javnog reda – napad na službenu osobu iz članka 315. stavka 4. u vezi stavka 1. istog članka KZ/11, pa je na temelju članka 315. stavka 4. uz primjenu članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točka 4. KZ/11, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci.

1.1. Na temelju članka 55. KZ/11, ta kazna zatvora zamijenjena je radom za opće dobro na način da se jedan dan zatvora zamjenjuje s dva sata rada za opće dobro time da će rok za izvršenje rada za opće dobro odrediti nadležno tijelo za probaciju nakon pristanka optuženika s time da trajanje ne može biti dulje od dvije godine računajući od početka rada za opće dobro. Optuženik je upozoren da će nadležno tijelo za probaciju obavijestiti nadležnog suca izvršenja u smislu članka 55. stavka 7. KZ/11 koji će pokrenuti postupak izvršenja kazne zatvora ukoliko se u roku osam dana od dana za koji bude pozvan ne javi nadležnom tijelu za probaciju ili mu se poziv ne bude mogao uručiti na adresu poznatu sudu, ili ukoliko ne da pristanak, a ukoliko pak optuženik svojom krivnjom u cijelosti ili djelomično ne izvrši rad za opće dobro u roku određenom po nadležnom tijelu za probaciju, sud će donijeti odluku kojom određuje izvršenje izrečene kazne u cijelosti ili u neizvršenom dijelu. Ukoliko optuženik ne izvrši rad za opće dobro bez svoje krivnje nadležno tijelo za probaciju će produžit rok.

1.2. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi članka 145. stavka 2. točke 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12–Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19. i 80/22–dalje u tekstu: ZKP/08) optuženiku DD naloženo je plaćanje troškova kaznenog postupka u iznosu od 770,65 eura[1] / 5.806,46 kuna i paušalne naknade u iznosu od 132,72 eura/ 1.000,00 kuna u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske, pod prijetnjom ovrhe.

2. Protiv te presude žalbu je podnio optuženi DD putem branitelja, Zorislava Krivačića, odvjetnika iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Zorislav Krivačić i Korana Krivačić, iz Bjelovara, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, zbog odluke o kazni te zbog odluke o troškovima postupka. Predlaže „da se žalba priklopi spisu, spis dostavi drugostupanjskom sudu na odlučivanje, te da ovaj u smislu žalbenih razloga napadanu presudu preinači i odbaci optužbu protiv optuženika za inkriminirano kazneno djelo, odnosno podredno, da presudu ukine i predmet vrati na ponovni postupak.“

3. Odgovor na žalbu podnio je državni odvjetnik te je isti dostavljen optuženom DD i njegovom branitelju, koji se o tom odgovoru nisu očitovali.

4. Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08, dostavljen na razgledavanje Županijskom državnom odvjetništvu u Puli – Pola.

5. Žalba nije osnovana.

6. Optuženik u uvodu žalbe ističe da se, između ostaloga, žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona. Međutim, osim što navedene žalbene osnove ne označava navođenjem zakonskih odredaba, iste niti ne obrazlaže, a ni ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti nije utvrđeno postojanje nijedne od povreda na koje drugostupanjski sud pazi sukladno članka 476. stavka 1. točke 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09. – izmjene i dopune, 80/11. - izmjene i dopune, 91/12. - Odluka i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12. - izmjene i dopune, 56/2013 – izmjene i dopune, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22 i 36/24 – koji se sada primjenjuje, u nastavku: ZKP).

7. U odnosu na žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik u žalbi navodi da je sud prvog stupnja pogrešno, kao vjerodostojne, prihvatio iskaze oštećenika VD te svjedoka DDC i AD, iako njihovi iskazi u pogledu bitnih činjenica znatno odstupaju, dok nije prihvatio njegovu obranu u kojoj je naveo kako kritične prigode nije bježao s mjesta događaja te kako nije udario policijskog službenika u predjelu usnice, iako je ta njegova obrana u bitnom suglasna s iskazima svjedoka JD, ID, ČD i MD. Uz to smatra da bi vjerodostojnost iskaza oštećenika VD te svjedoka DDC i AD bila kompromitirana da je sud u postupku utvrdio identitet osobe koja je bila u fizičkom sukobu s optuženikom, potom identitet osoba koje su navodno sprječavale policijske službenike u sustizanju optuženika te jer policija nije pribavila snimke nadzornih kamera s obližnjih objekata koje bi onda objektivno prikazale inkriminirani događaj. Daljnjim obrazlaganjem ove žalbene osnove optuženik u suštini ponavlja obranu iznesenu tijekom postupka ustrajući na navodima da se kritične zgode inkriminirani događaj nije odvijano na način kako je to rekonstruirano optužnicom, odnosno izrekom pobijane presude, a posljedično tome i da nije na inkriminirani način djelovao prema policijskom službeniku VD uzrokujući mu ozljedu lake naravi, pri čemu polemizira i s analizom, a naročito ocjenom te obrane, ali i iskaza oštećenika VD te svjedoka DDC i AD, iznesenom u pobijanoj presudi, suprotstavljajući im vlastitu ocjenu tih dokaza.

7.1. Protivno izloženom motrištu optuženika, prvostupanjski sud je savjesnom i svestranom ocjenom svih izvedenih dokaza, kako svako ponaosob, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, ispravno utvrdio činjenično stanje, pobliže opisano u izreci te presude. Pouzdanost, pak, s kojom ga je taj sud utvrdio i način na koji je međusobno povezao i obrazložio tijekom prvostupanjskog postupka izvedene dokaze, čini suvišnim iznesene razloge prvostupanjskog suda ponavljati, pa se optuženik na njih upućuje, a u odgovoru na žalbene navode sažeto se ističe samo sljedeće:

7.2. Iskazi oštećenika VD te svjedoka DDC i AD, koji su kao policijski službenici kritične prigode uredovali na temelju policijskih ovlasti radi uspostavljanja narušenog javnog reda i mira, što inače nitko od ispitanih svjedoka ne osporava, pa čak niti optuženik u svojoj obrani, dosljedni su i izričiti u pogledu bitnih okolnosti djela, a to da je oštećenika VD u momentu poduzimanja službene radnje u odnosu na optuženika, a sve nakon izdane službene zapovjedi, udario upravo optuženik u predjelu glave, i to nakon što se okrenuo prema oštećeniku VD. Vjerodostojnost iskazivanja oštećenika i navedenih svjedoka potkrijepljena je materijalnim dokazom i na osnovi njega, provedenom sudsko medicinskom vještačenju.

7.3. Naime, mehanizam ozljeđivanja oštećenika po liječniku vještaku zasnovan na liječničkoj prijavi Opće bolnice Virovitica od 12. prosinca 2021., identičan je opisu događaja oštećenika VD te svjedoka DDC i AD čime su njihovi svjedočki iskazi u potpunosti potvrđeni. Liječnik vještak, prof.dr.sc. Davor Majer, uzimajući u obzir lokaciju i opis ozljede, zaključuje da je moguć i podesan mehanizam ozljeđivanja oštećenika taj, da je optuženik leđima okrenut oštećeniku pa mu onda iz okreta zadaje udarac.

7.4. Iako je vještak naveo i druge moguće mehanizme nastanka inkriminirane ozljede, očigledno je da su ti mehanizmi ozljeđivanja oštećenika VD u konkretnom slučaju isključeni obzirom da optuženik u svojoj obrani te svjedoci JD, ID, ČD i MD u svojim iskazima isključuju bilo kakvo ozljeđivanje ovog oštećenika, a pogotovo da mu je to ozljeđivanje svojim djelovanjem uzrokovao optuženik.

7.5. Stoga je sud prvog stupnja ispravno postupio kada je u cijelosti vjerovao iskazu oštećenika VD i navedenih svjedoka, a ne obrani optuženika kojom poriče djela, kao i svjedocima JD, ID, ČD i BD koji suglasno obrani optuženika negiraju inkriminirano djelovanje optuženika prema oštećeniku VD i uzrokovanje mu tjelesne ozljede, već naprotiv ukazuju kako je oštećenik ZD udario optuženika, ali suprotno njegovoj obrani u kojoj je ustvrdio kako je s leđa udaren u glavu nakon čega se uputio prema osobnom automobilu, ovi svjedoci, iako se žalbom inzistira da iskazuju suglasno optuženiku, različito od optuženika navode okolnosti tog udaranja. Tako svjedok JD navodi kako je optuženik po djelatniku policije laktom udaren u zatiljni dio tijela, nakon čega se optuženik ubrzano kretao prema vozilu s kojim su došli u Viroviticu, dok svjedok ID navodi kako jedan policijski službenik prilazi optuženiku i sa leđa mu zadaje udarac podlakticom u predio vrata nakon čega je optuženik krenuo prema automobilu jer je mislio da je napadnut još od nekih drugih osoba. Svjedok ČD u svom iskazu tvrdi kako je optuženika s leđa u predio gornjeg dijela kralježnice, odnosno ramena udario jedan policijski službenik nakon čega je optuženik počeo bježati jer je mislio da je napadnut od drugih osoba , dok je svjedok MD naveo kako je uočio da je policijski službenik udario optuženika s leđa, i to podlakticom u predio vrata zbog čega se optuženik počeo udaljavati s mjesta događaja jer nije znao tko ga je udario budući da se nije okretao.

7.6. Osnovano prvostupanjski sud nije prihvatio iskaze ovih svjedoka kao životno neuvjerljive i stoga neprihvatljive koincidencije i slučajnosti da su u dinamici opće tučnjave u kojoj sudjeluje više osoba oni uočili da je optuženik udaren upravo laktom u predio vrata, premda sam optuženik tvrdi da je udaren u glavu, a spominje se i udarac u gornji dio kralježnice, odnosno ramena, i k tome da ovi svjedoci znaju zašto se optuženik nakon udarca uputio prema vozilu, time i da svjedok ČD spominje i bježanje optuženika s mjesta događaja, koji prema njihovim iskazima praktički uopće ne reagira na navodno zadan mu udarac po policijskom službeniku.

7.7. Tvrdnja žalitelja, kako su policijski službenici usuglasili svoje iskaze te u suštini imali neki interes teretiti optuženika radi otklanjanja odgovornosti od vlastitih postupaka kritične prigode, ne samo da je neosnovana s obzirom na provedene dokaze, nego sama po sebi, ostaje na nelogičnoj i u žalbi, ni sa čime argumentiranoj insinuaciji. Odstupanja u iskazima ovih svjedoka na koja upire žalitelj ne odnose se na sam sadržaj činjeničnog opis djela, nego na okolnosti koje su izvan inkriminiranog konteksta očekivana su posljedica dinamičnosti događaja i nisu značajna u smislu da bi iskaze oštećenika VD te svjedoka DDC i AD činila neuvjerljivim.

8. S obzirom na sve navedeno nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Iako se optuženik u žalbi poziva i na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, činjenica je da sadržajno ne predlaže bilo kakve nove dokaze, te se zapravo radi samo o prigovorima pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

9. Kako je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjen kazneni zakon nije osnovana niti žalba optuženika iz tog žalbenog osnova.

10. Optuženik se žali i zbog odluke o kazni, smatrajući da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje uvjetovalo i pogrešnu odluku o kazni.

10.1. Protivno tome, uzimajući u obzir sve okolnosti koje su u smislu članka 47. KZ/11. odlučne za proces individualizacije kazne, kojima je prvostupanjski sud dao pravilan značaj, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud, u konkretnom slučaju, izrekao primjerenu kaznu.

10.2. Tako je prvostupanjski sud prilikom odmjeravanja kazne osnovano kao olakotno cijenio optuženikovu mlađu životnu dob te da je predmetne zgode postupao povodom zamolbe susjeda da ga zaštiti od drugih osoba, a otegotnim da je ranije osuđen zbog kaznenog djela prijetnje. Kada se uzmu u obzir sve tako utvrđene okolnosti, može se zaključiti da je ovo ipak jedan eksces u njegovom životu, pa je ispravno prvostupanjski sud izložene okolnosti cijenio kao osobito olakotne. Slijedom navedenog, i ovaj drugostupanjski sud nalazi da se izrečena kaznena sankcija ukazuje primjerenom težini i posljedicama djela, te stupnju krivnje optuženika. Naime, optuženik je, ispravnom i opravdanom primjenom odredaba o ublažavanju, osuđen na kaznu zatvora u trajanju deset mjeseci, koja mu je, na temelju članka 55. stavak 1. i 2. KZ/11. pravilno zamijenjena radom za opće dobro na način da se jedan dan zatvora zamjenjuje sa dva sata rada.

10.3. Upravo ovako izrečenom kaznenom sankcijom, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ostvariti će se zakonom predviđena svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11., odnosno izraziti društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela, kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja te omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo, radi čega je žalbu optuženog DD, zbog odluke o kazni, trebalo odbiti kao neosnovanu.

11. Nije osnovana ni žalba optuženika protiv odluke o troškovima kaznenog postupka. Naime, sud prvog stupnja je sukladno članka 148. ZKP/08., nakon što je optuženika proglasio krivim, istom osnovano naložio i platež efektivnih troškova kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 770,65 eura kao i troškova paušala u iznosu od 132,72 eura, pri čemu su navedeni troškovi odmjereni u skladu s trajanjem i složenošću postupka. Kako optuženik ni tijekom postupka, niti u žalbi nije naveo ni jednu relevantnu okolnost iz koje bi proizlazilo da bi njihovim plaćanjem bilo dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje ili osoba koje je on dužan uzdržavati, to žalitelj, u odnosu na pobijanje troškova postupka, nije u pravu.

12. Slijedom iznijetoga na temelju članka 482. ZKP-a odlučeno je kao u izreci.

U Puli – Pola 9. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća:

Dragana Kos Milevoj