REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI - POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj Gž-770/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Alenke Paus, predsjednice vijeća, Ive Kancijanić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Dolores Peruško, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice FD iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Igor Plavšić, odvjetnik u Vinkovcima, protiv tuženog Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništavosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji poslovni broj P-253/2023-21 od 26. ožujka 2023., u sjednici održanoj 9. prosinca 2024.

p r e s u d i o

Djelomično se odbija žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji poslovni broj P-253/2023-21 od 26. ožujka 2023. u točki I. izreke presude.

r i j e š i o  j e

I. Odbije se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji poslovni broj P-253/2023-21 od 26. ožujka 2023. u dijelu kojim je utvrđeno djelomično povlačenje tužbe.

II. Ukida se presuda Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji poslovni broj P-253/2023-21 od 26. ožujka 2023. u točkama II. i III. izreke i u tom se dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

III. Ostavlja se da se o troškovima žalbe odluči u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Pobijanom odlukom suda prvog stupnja riješeno je da je tužiteljica djelomično povukla „tužbeni zahtjev“ za iznos od 4,25 eura, a presuđeno je kako slijedi:

„I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 69600012959/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 10. listopada 2005., ovjeren po javnom bilježniku Kati Marošević iz Županje, posl. broj OU-561/05 od 19. listopada 2005., a kojim se regulira otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF koji se podmiruju u kunama prema srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek (kao kreditora) za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, odnosno primjena valutne klauzule (otplate mjesečnih rata vezanu uz tečaj CHF na dan plaćanja mjesečnog otplatnog iznosa ugovorenog u anuitetima) tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o kreditu.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, da tužiteljici FD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli izvrši isplatu novčanog iznosa od 1.209,08 EUR (tisućudvjestodeveteuraiosamcenti) sa zakonskim zateznim kamatama kako slijedi:

- Na iznos od 6,76 EUR od 1. prosinca 2010. do isplate,

- Na iznos od 31,37 EUR od 1. siječnja 2011. do isplate,

- Na iznos od 27,21 EUR od 1. veljače 2011. do isplate,

- Na iznos od 27,76 EUR od 1. ožujka 2011. do isplate,

- Na iznos od 25,56 EUR od 1. travnja 2011. do isplate,

- Na iznos od 26,22 EUR od 1. svibnja 2011. do isplate,

- Na iznos od 35,84 EUR od 1. lipnja 2011. do isplate,

- Na iznos od 37,22 EUR od 1. srpnja 2011. do isplate,

- Na iznos od 48,31 EUR od 1. kolovoza 2011. do isplate,

- Na iznos od 44,98 EUR od 1. rujna 2011. do isplate,

- Na iznos od 38,00 EUR od 1. listopada 2011. do isplate,

- Na iznos od 37,53 EUR od 1. studenoga 2011. do isplate,

- Na iznos od 36,86 EUR od 1. prosinca 2011. do isplate,

- Na iznos od 39,28 EUR od 11. siječnja 2012. do isplate,

- Na iznos od 41,52 EUR od 1. veljače 2012. do isplate,

- Na iznos od 41,59 EUR od 1. ožujka 2012. do isplate,

- Na iznos od 40,26 EUR od 1. travnja 2012. do isplate,

- Na iznos od 40,68 EUR od 1. svibnja 2012. do isplate,

- Na iznos od 41,59 EUR od 1. lipnja 2012. do isplate,

- Na iznos od 40,81 EUR od 1. srpnja 2012. do isplate,

- Na iznos od 40,69 EUR od 1. kolovoza 2012. do isplate,

- Na iznos od 39,78 EUR od 1. rujna 2012. do isplate,

- Na iznos od 38,33 EUR od 1. listopada 2012. do isplate,

- Na iznos od 40,07 EUR od 1. studenoga 2012. do isplate,

- Na iznos od 40,90 EUR od 1. prosinca 2012. do isplate,

- Na iznos od 40,60 EUR od 1. siječnja 2013. do isplate,

- Na iznos od 37,52 EUR od 1. veljače 2013. do isplate,

- Na iznos od 39,60 EUR od 1. ožujka 2013. do isplate,

- Na iznos od 40,36 EUR od 1. travnja 2013. do isplate,

- Na iznos od 39,22 EUR od 1. svibnja 2013. do isplate,

- Na iznos od 36,46 EUR od 1. lipnja 2013. do isplate,

- Na iznos od 34,94 EUR od 1. srpnja 2013. do isplate,

- Na iznos od 36,26 EUR od 1. kolovoza 2013. do isplate,

zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31.07.2015., a u periodu od 01.08.2015.g. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, a od 1. siječnja 2023. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.281,25 eura (tisućudvjestoosamdesetjedaneuroidvadesetpetcenti) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. ožujka 2024. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj sa zatraženim parničnim troškom preko dosuđenog iznosa do zatraženog iznosa od 5.031,25 eura.“

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu odluku pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o troškovima postupka. Prvenstveno prigovara počinjenim bitnim povredama odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 6. i 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP), jer tijekom postupka sud nije otklonio njegove financijske prigovore na nalaz i mišljenje sudskog vještaka koji je tečajnu razliku prikazao kao da je tužiteljica podmirila sve anuitete na dan dospijeća, a ne na dan plaćanja, slijedom čega je utvrdio veći iznos preplate. Prvostupanjski sud da je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a i kada nije obrazložio iz kojeg razloga je odbio prijedlog tuženika za dopunu vještačenja primjenom kamatne stope na kunske kredite, a da je neosnovano odbio uračunati i manje plaćene iznose. Smatra da bi radi uspostave ravnoteže među ugovornim stranama trebalo primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za kredite u kunama. Žalitelj ističe da je automatskim pozivanjem na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, bez sagledavanja opravdanosti primjene načela zaštite apstraktnog potrošača na konkretnog tužitelja, počinjenja bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a i članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 502.c ZPP-a te je na pogrešno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osporava da je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF. Osim toga, osporava da bi se u ovom postupku mogla primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora i iz razloga što je Ugovor o kreditu sklopljen sa Slavonskom bankom d.d. koja nije bila stranka tog spora pa ističe da je i iz tog razloga pozivanjem na učinke presude iz kolektivnog spora počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11., kao i članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 502.c ZPP-a. Žalitelj osporava odluku o tijeku zateznih kamata te zauzeto shvaćanje da restitucijski zahtjev nije zastario. Posljedično navedenom, osporava i odluku o troškovima postupka, a posebno činjenicu da je tužiteljici priznat trošak ročišta za objavu presude u iznosu od 37,50 eura uvećano za PDV koji nije dospio do zaključenja glavne rasprave, a niti je nužan za vođenje parnice. Predlaže uvažiti žalbu, preinačiti pobijanu odluku i odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan te tužiteljici naložiti da mu naknadi troškove postupka, a podredno uvažiti žalbu, ukinuti presudu i vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je prema odredbi članka 359. stavka 1. ZPP-a.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti (ništavosti) odredbe članka 3. Ugovora o kreditu broj 69600012959/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 10. listopada 2005., ovjerenog po javnom bilježniku Kati Marošević iz Županje pod brojem OU- 561/05 dana 19. listopada 2005., sklopljenog između pravne prednice tuženika Slavonske banke d.d., kao davateljice kredita, i tužiteljice, kao korisnice kredita, kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak (CHF) i restitucijski zahtjev za isplatu stečenog bez osnove na temelju te ugovorne odredbe. Tužiteljica je tužbu temeljila na pravnim shvaćanjima izraženima u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

6.1. Među strankama nije sporno da se predmetnim Ugovorom o kreditu pravna prednica tuženika Slavonska banka d.d. kao davateljice kredita obvezala staviti na raspolaganje tužiteljici iznos od 24.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 15 godina, uz ugovorenu promjenjivu redovnu kamatnu stopu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,25% godišnje, a koji iznos kredita se tužiteljica obvezala otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunama po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.

6.2. Sporno je u žalbenoj fazi postupka primjenjuju li se na konkretni ugovor o kreditu utvrđenja iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, prvenstveno s obzirom na nespornu činjenicu da Slavonska banka d.d. nije sudjelovala u tome postupku, odnosno općenito sporna je ništavost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva za isplatu, osnovanost prigovora zastare te tijek zateznih kamata.

7. Odlučujući o ovim spornim pitanjima i, posljedično tome, osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je pobijanom presudom prihvatio zahtjev tužiteljice zaključujući, u bitnome, da osnovanost toga zahtjeva proizlazi iz pravnih shvaćanja izraženih u pravomoćnim presudama donesenim u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, koja da se u ovom postupku primjenjuju s obzirom na odredbu članka 522. stavka 3. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj 111/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07. i 146/08., dalje: ZTD), jer je tadašnja Slavonska banka d.d. pripojena Hypo Alpe-Adria-Banci d.d. koja je kao prednik ovdje tuženika preuzela sva prava i obveza tadašnje Slavonske banke d.d. Sud prvog stupnja odluku temelji na odredbama članka 81. stavka 1., 2. i 4., članka 83. i članka 87. stavka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, članka 502.c ZPP-a te članka 118. u vezi s člankom 106. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15., 14/19.).

7.1. Prvostupanjski sud prihvaća i restitucijski zahtjev na temelju odredaba članka 104. stavka 1., članka 210. i članka 214. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje: ZOO/91) koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju članka 1163. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO/05) i dosuđuje tužiteljici iznos od 1.209,08 eura koji je utvrđen financijskim vještačenjem. Prigovor zastare odbijen je kao neosnovan uz zaključak da zastara teče od pravomoćnosti odluke kojom je u kolektivnom sporu utvrđena ništavost predmetne ugovorne odredbe.

8. Pobijana odluka ispitana je u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na zakonom propisane bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (članak 365. ZPP-a).

9. Prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer odluka sadrži jasno i neproturječno obrazloženje o svim odlučnim činjenicama te se može ispitati.

9.1. U prvostupanjskom postupku nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a u vezi s provedenim vještačenjem, jer je sud prvog stupnja povodom primjedbi koje je tuženik iznio na nalaz i mišljenje saslušao vještaka na raspravi i time mu omogućio da postavljanjem pitanja i na drugi način razjasni nejasnoće u vezi s nalazom i mišljenjem. Prigovori koje tuženik (osnovano) upućuje na nalaz i mišljenje vještaka ustvari predstavljaju povredu odredaba materijalnog prava zbog koje je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, kako će nastavno biti obrazloženo.

9.2. Prvostupanjski sud nije počinio ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti prema članku 365. stavku 2. ZPP-a.

10. Ovaj sud u bitnome prihvaća pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i posljedično tome primjenu materijalnog prava u odnosu na utvrđenje ništavosti sporne ugovorne odredbe, koja su utemeljena na, za ovaj postupak, pravilno utvrđenom činjeničnom stanju.

11. Odlučujući u tom dijelu o osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je pravilno pošao od odredbe članka 502.c ZPP-a kojom je propisan direktni učinak presuda iz spora za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. tog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni i ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12. Tuženik problematizira vezanost učincima presuda donesenih u prethodno navedenom kolektivnom sporu, jer je sporni ugovor kao trgovac sklopila Slavonska banka d.d. koja nije bila obuhvaćena kao tuženik u tom sporu.

12.1. S obzirom na nespornu činjenicu da je Slavonska banka d.d. pripojena tuženiku (koji je tada imao naziv Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.), presude donesene u kolektivnom sporu protiv Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (sada Addiko Bank d.d.) odnose se i na ugovore koje je prije pripajanja sklopila Slavonska banka d.d. Pritom nije pravno odlučno što nekadašnja Slavonska banka d.d. nije bila stranka u tome kolektivnom sporu, jer je tuženik pripajanjem Slavonske banke d.d. kao univerzalni pravni slijednik preuzeo sva prava i obveze te banke kao pripojenog društva.

12.2. Prema odredbi članka 522. stavka 3. ZTD-a upisom pripajanja u sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj imovina pripojenoga društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja. Ako se pri tome na strani društva preuzimatelja nađu obveze iz dvostranoobveznih ugovora koje do trenutka pripajanja nijedna strana nije potpuno ispunila, a koje su međusobno nespojive ili čije bi ispunjenje bilo za društvo preuzimatelja posebno nepravično, njihov se opseg pravično određuje, uzimajući u obzir ugovorna prava svih strana.

12.3. I Vrhovni sud je u činjenično i pravno podudarnim predmetima broj Rev 1135/2023-2 od 3. siječnja 2024. i Rev-462/2024-2 od 12. lipnja 2024. zauzeo pravno shvaćanje da se odluke donesene u kolektivnom sporu protiv Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. odnose i na odnose nastale između potrošača i Slavonske banke d.d.

12.4. S time u vezi, a glede tvrdnji tuženika da u kolektivnom sporu nisu analizirani ugovori Slavonske banke d.d. valja navesti, kako to pravilno utvrđuje i prvostupanjski sud, da Slavonska banka d.d. u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača nije postojala kao poseban pravni subjekt budući da je već bila pripojena tuženiku. Osim toga, ovaj sud primjećuje da iz pečata na Ugovoru o kreditu proizlazi da je Slavonska banka d.d. bila članica Hypo grupe. Tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije ni pokušavao dokazati da je sadržaj formularnih ugovora o kreditu Slavonske banke d.d. bio drugačiji od odredaba formularnih ugovora o kreditu drugih banaka koje su razmatrane u kolektivnom sporu pa i same Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Naprotiv, tuženik je tijekom postupka prilagao upravo isprave Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. koja je bila tužena u kolektivnom sporu, kao da su mjerodavne i za ugovorne odnose Slavonske banke d.d. što je samo po sebi proturječno prigovoru o nevezanosti suda pravomoćnim presudama iz kolektivnog spora u kojem je bila tužena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Tuženik tijekom postupka nije dokazao da je postupanje Slavonske banke d.d. u konkretnom slučaju odstupalo od postupanja banaka kakvo je utvrđeno u kolektivnom sporu, a posljedica kojega je pravomoćno utvrđena ništavost ugovorne odredbe za koju tužiteljica i u ovom postupku zahtijeva da se utvrdi ništavom.

12.5. Navedeno je u osnovi bilo razlogom da je i Ustavni sud Republike Hrvatske u odlukama broj U-III/7002/2021 i dr. od 11. svibnja 2023., U-III/1593/2021 i dr. od 29. studenoga 2023. i U-III/1709/2023 od 9. svibnja 2024. odbio ustavne tužbe u povodu presuda sudova kojima su prihvaćeni tužbeni zahtjevi pozivom na utvrđenja iz prethodno navedenog kolektivnog spora u odnosu na ugovore o kreditu koje su potrošači sklapali s tadašnjom Slavonskom bankom d.d.

13. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. je (i) u odnosu na tuženika utvrđeno da je u razdoblju određenom tom presudom, a unutar kojega je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je postupao protivno odredbama članaka 81., 82. i 90. ZZP/03 te članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/07., 79/09., 89/09. i 133/09.), kao i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U odnosu na tuženika presuda je u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., a pravna shvaćanja iz ovih odluka potvrđena su presudom Vrhovnog suda broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

13.1. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.), a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pregovaralo dužan je to dokazati (stavak 4.). Posljedica nepoštene odredbe je ništavost (članka 87. stavak 1. ZZP/03).

13.2. Pravilno je, dakle, shvaćanje prvostupanjskog suda da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništavosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije potrebno ponovno utvrđivati je li sporna odredba ugovora o kreditu ništava, s obzirom na to da postoji na temelju već navedenog članka 502.c ZPP-a vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništavosti u kolektivnom sporu.

13.3. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokazivanja takve činjenice na banci kao kreditoru. Međutim, tuženik u ovom postupku nije iznosio pa ni dokazao nikakve posebne okolnosti, mimo onih iznijetih u kolektivnom sporu, iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih specifičnih okolnosti odluke iz kolektivnog spora nisu primjenjive na predmetni ugovor o kreditu. Prvostupanjski sud izveo je dokaz saslušanjem tužiteljice iz čijeg iskaza proizlazi da joj je službenik u banci rekao da je za nju najbolji kredit u CHF odnosno da samo daju kredite s valutnom klauzulom CHF, da su je u banci držali u uvjerenju da je CHF stabilna valuta i da neće biti značajnijih promjena tečaja u odnosu na kune, da će joj mjesečna rata kredita biti 920,00 kuna te da se zbog promjenjive kamatne stope i tečaja CHF neće značajnije mijenjati.

13.4. Ovaj sud stoga prihvaća utvrđenja prvostupanjskog suda da se i u konkretnom slučaju radilo o unaprijed pripremljenom obrascu ugovora o kreditu odnosno tipskom ugovoru, da je sporna ugovorna odredba bila unaprijed formulirana i da nije bila podložna nikakvoj mogućnosti pregovaranja parničnih stranaka te da je i Slavonska banka d.d. postupala kao ostale banke koje su sudjelovale u kolektivnom sporu odnosno da korisnicima kredita nije dovoljno obrazložen rizik tečajnih razlika zbog čega su potrošači mogli doći do zaključka da je ponuda kredita vezanih u CHF najpovoljnija pa da se uslijed izostanka pojedinačnog pregovaranja tužiteljica može pozivati na pravna utvrđenja iz presude koja je donesena povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača. Osim toga, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da bi ništavost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli proizlazila iz provedenog postupka i u situaciji da presuda iz kolektivnog spora ne obvezuje sud s obzirom na utvrđenu činjenicu da prednica tuženika nije tužiteljicu dovoljno informirala o uvjetima ugovora o kreditu naročito o rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom gdje se povrat kredita vezuje za tečaj CHF.

13.5. Budući da tuženik nije dokazao da je njegova prednica u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tomu što ih nije utvrdila konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dala odgovarajuće obavijesti tužiteljici kao potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe na određivanje njene novčane obveze i da je tužiteljica, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristala na sklapanje takvog ugovora, pravilna je odluka suda prvog stupnja da je ta odredba suprotna odredbi članaka 81. ZZP/03, a time i ništava prema članku 87. stavku 1. ZZP/03.

13.6. Stoga je valjalo odbiti žalbu u odnosu na utvrđenje ništavosti i u tom dijelu potvrditi presudu suda prvog stupnja.

14. Međutim, odlučujući o postavljenom restitucijskom zahtjevu u smislu odredbe članka 104. stavka 1. u vezi s odredbom članaka 210. ZOO/91, sud prvog stupnja je zbog pogrešne primjene materijalnog prava pogrešno utvrdio visinu tužbenog zahtjeva. Prvostupanjski sud je odluku u tom dijelu utemeljio na nalazu i mišljenju financijskog vještaka iz kojega je utvrdio da ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na povećanje tečaja CHF-a, uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadna povećanja tečaja CHF odnosno promjene na više od početno ugovorenog tečaja u razdoblju otplate kredita (tzv. pozitivne razlike) iznosi 1.411,19 eura, a umanjeno za tzv. negativne razlike kada je tečaj CHF bio manji od početno ugovorenoga koje iznose 202,11 eura, daje 1.209,08 eura. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka proizlazi da su plaćanja bila zakašnjela te je banka primjenjivala tečaj na dan plaćanja, a u plaćenim iznosima da je vrlo vjerojatno sadržan i iznos glavnice, kamate, zatezne kamate (zbog kašnjenja) i ostali troškovi. Sudski vještak je primijenio tečaj na dan dospijeća neovisno o danu plaćanja, a sud je takav nalaz i mišljenje prihvatio pozivom na članak 3. stavak 2. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena primjena tečaja na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja ako se vrši prije dospijeća, a koja odredba da obvezuju stranke.

14.1. Takva odluka suda prvog stupnja nije pravilna. Naime, s obzirom na to da je riječ o restitucijskom zahtjevu, koji je posljedica utvrđene ništavosti ugovorne odredbe kojom se valuta obveze vezuje uz tečaj CHF i prosuđuje se po pravilima o stjecanju bez osnove, tužiteljici pripada razlika između stvarno plaćenih iznosa (dakle neovisno o tečaju na dan dospijeća) i iznosa koje bi trebala platiti po početnom tečaju, kao da valutna klauzula nije ugovorena. Pritom tužiteljica ne bi imala pravo na vraćanje zateznih kamata koje joj je tuženik naplatio zbog kašnjenja u ispunjenju ugovorne obveze po dospijeću na iznos anuiteta obračunat prema početnom tečaju, a iz izračuna valja isključiti i one iznose koji su joj naplaćeni po drugoj osnovi koja nije predmet tužbenog zahtjeva. Kako sud prvog stupnja visinu tražbine tužiteljice nije utvrdio na taj način, u tom su dijelu ostvarene pretpostavke za ukidanje pobijane presude (točka II. izreke rješenja).

15. U preostalom dijelu, u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik neosnovano prigovara da sud nije umanjio tužiteljičinu tražbinu za tzv. potplaćene iznose zbog negativnih tečajnih razlika koje se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita, jer je iz stanja spisa jasno da je sama tužiteljica za te iznose smanjila svoju tražbinu pa joj tzv. negativne razlike nisu ni dosuđene.

15.1. Osim toga, sud prvog stupnja je pravilno primijenio kamatnu stopu koja je primjenjivana na konkretni ugovor o kreditu, a ne onu koja bi se primjenjivala na kunski kredit, jer za takvo supstituiranje ugovorne odredbe nedostaje ugovorna volja stranaka i zakonska osnova.

16. Ovaj sud podržava pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da je tuženik u konkretnom slučaju nesavjesni stjecatelj i kao takav je na utuženi iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (članak 214. ZOO-a), jer je njegova prednica kao sastavljač ugovora, s obzirom na odredbu članka 87. ZZP/03 već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogla znati da je navedena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF nepoštena i posljedično tome ništava i da joj sve ono što na temelju tako ugovorene odredbe bude primila ne pripada. Međutim, pobijanom presudom tužiteljici su zatezne kamate dosuđene od dana dospijeća a ne od dana plaćanja pa je i u tom dijelu materijalno pravo pogrešno primijenjeno.

17. Pravilno je prvostupanjski sud odbio prigovor zastare u odnosu na restitucijski zahtjev za vraćanje stečenoga po osnovi ništave ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Naime, u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništavosti ugovornih odredaba u CHF, ako je ništavost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništavost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništavosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredaba kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite (tako i Objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda poslovni broj: Su-IV- 33/2022-2 od 31. siječnja 2022.). S obzirom na to da od pravomoćnosti sudske odluke kojom je u kolektivnom sporu odlučeno o ništavosti valutne klauzule u CHF, 14. lipnja 2018., do podnošenja tužbe u ovom postupku 29. svibnja 2023. nije protekao zastarni rok od pet godina, u kojem roku zastarijeva ova tražbina (članak 371. ZOO/91), proizlazi da je prigovor zastare za ovu tražbinu neosnovan.

17.1. Tražbina tužiteljice ne bi zastarjela ni da se u konkretnom slučaju ne primjenjuju utvrđenja iz kolektivnog spora (s obzirom na to da u tome sporu nije sudjelovala Slavonska banka d.d.), jer bi tada zastarni rok tekao tek od pravomoćnog utvrđenja ništavosti u ovom sporu, dakle od donošenja ove odluke, kako je pravilno zaključio prvostupanjski sud.

18. Odluka iz rješenja o djelomičnom povlačenju tužbe nije određeno osporena žalbom, a posljedice je pravilne primjene odredbe članka 193. stavka 2. ZPP-a (točka I. izreke rješenja).

19. Uslijed djelomičnog ukidanja odluke o glavnoj stvari valjalo je u cijelosti ukinuti i dosuđujući dio odluke o troškovima postupka (točka II. izreke rješenja).

20. Slijedom navedenog, na temelju odredaba članka 368. stavka 1., članka 370. i članka 380. točke 3. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove odluke.

21. U ponovljenom postupka sud prvog stupnja dopunit će financijsko vještačenje radi pravilnog utvrđenja visine tužbenog zahtjeva odnosno preplaćenih iznosa u odnosu na početno ugovoreni tečaj CHF na način da utvrdi razliku između plaćenih anuiteta prema tečaju na dan plaćanja u odnosu na početni tečaj, vodeći računa da tuženika ne može teretiti obveza vraćanja zateznih kamata koje su eventualno naplaćene zbog kašnjenja u ispunjenju tužiteljičine obveze utvrđene prema početnom tečaju (kako je već obrazloženo u točki 14.1.).

22. Odluka o troškovima žalbenog postupka ostavlja se za konačnu odluku na temelju članka 166. stavka 3. ZPP-a (točka III. izreke rješenja).

U Puli 9. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Alenka Paus