REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI - POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj Gž-92/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Alenke Paus, predsjednice vijeća, Ive Kancijanić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Dolores Peruško, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice GO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Marinko Brajko, odvjetnik u Đakovu, protiv tuženog Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnica Iris Šanjug, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-22/2022-33 od 16. studenoga 2023., u sjednici održanoj 9. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se u cijelosti žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-22/2022-33 od 16. studenoga 2023. u točkama I. i II. izreke te u dijelu točke III. izreke kojim su tužiteljici dosuđeni troškovi postupka i u kojem troškovi postupka nisu dosuđeni tuženiku.

II. Djelomično se prihvaća žalba tužiteljice te se preinačuje presuda Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-22/2022-33 od 16. studenoga 2023.:

- u dijelu točke III. izreke kojim tužiteljici nisu dosuđeni troškovi postupka na način da se nalaže tuženiku naknaditi tužiteljici daljnje troškove postupka u iznosu od 202,68 eura sa zateznim kamatama koje teku od 16. studenoga 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana i

- u dijelu točke IV. izreke koji se odnosi na deklaraciju ništetnosti te se sudi: „Utvrđuje se ništetnom odredba članka 4. Ugovora o kreditu broj 5140260452- 61000060843/2006, sklopljenog između tužiteljice i Slavonske banke d.d. Osijek koja glasi: „Korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene i zatezne), sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke, koje se smatraju sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ovom Ugovoru, što potvrđuje svojim potpisom na ovom Ugovoru“ i ista ne proizvodi pravne učinke.“

III. Žalba tužiteljice protiv preostalog odbijajućeg dijela točke III. i dijela točke IV. izreke presude Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-22/2022-33 od 16. studenoga 2023. kojim je odlučeno o zahtjevu za isplatu odbija se kao neosnovana i potvrđuje se u tom dijelu pobijana presuda.

IV. Odbijaju se zahtjevi obiju parničnih stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

„I Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 5140260452- 61000060843/2006, sklopljen između tužiteljice i Slavonske banke d.d. Osijek koja glasi: „Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima uvećano za obračunanu i pripisanu kamatu, a podmiruje se u kunama obračunanim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća“ i ista ne proizvodi pravne učinke.

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, da tužiteljici GO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 980,46 eura/ 7.387,26 kuna na ime ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF s pripadajućim zateznim kamatama računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa tj. od 01. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14 % godišnje, od 01. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 12 % godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022.g. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za osam postotna poena, a od 01. siječnja 2023. prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, a sve to u roku 15 dana i to na:

- iznos od 1,39 eura/ 10,49 kn počev od 01.07.2006.g. pa do isplate

- iznos od 0,56 eura/ 4,19 kn počev od 01.10.2006.g. pa do isplate

- iznos od 0,29 eura/ 2,17 kn počev od 01.11.2006.g. pa do isplate

- iznos od 13,82 eura/ 104,11 kn počev od 01.12.2008.g. pa do isplate

- iznos od 14,01 eura/ 105,56 kn počev od 01.02.2009.g. pa do isplate

- iznos od 17,05 eura/ 128,43 kn počev od 01.03.2009.g. pa do isplate

- iznos od 23,75 eura/ 178,95 kn počev od 01.04.2009.g. pa do isplate

- iznos od 16,59 eura/ 124,99 kn počev od 01.05.2009.g. pa do isplate - iznos od 16,19 eura/ 121,96 kn počev od 01.06.2009.g. pa do isplate

- iznos od 10,18 eura/ 76,73 kn počev od 01.07.2009.g. pa do isplate

- iznos od 7,29 eura/ 54,93 kn počev od 01.08.2009.g. pa do isplate

- iznos od 8,42 eura/ 63,46 kn počev od 01.09.2009.g. pa do isplate

- iznos od 11,91 eura/ 89,71 kn počev od 01.10.2009.g. pa do isplate

- iznos od 11,42 eura/ 86,04 kn počev od 01.11.2009.g. pa do isplate

- iznos od 9,33 eura/ 70,29 kn počev od 01.12.2009.g. pa do isplate

- iznos od 15,19 eura/ 114,47 kn počev od 01.01.2010.g. pa do isplate

- iznos od 19,02 eura/ 143,30 kn počev od 01.02.2010.g. pa do isplate

- iznos od 23,94 eura/ 180,41 kn počev od 01.03.2010.g. pa do isplate

- iznos od 25,87 eura/ 194,94 kn počev od 01.04.2010.g. pa do isplate

- iznos od 32,10 eura/ 241,84 kn počev od 01.05.2010.g. pa do isplate

- iznos od 30,89 eura/ 232,77 kn počev od 01.06.2010.g. pa do isplate

- iznos od 34,28 eura/ 258,30 kn počev od 01.07.2010.g. pa do isplate

- iznos od 57,15 eura/ 430,60 kn počev od 01.08.2010.g. pa do isplate

- iznos od 52,02 eura/ 391,98 kn počev od 01.09.2010.g. pa do isplate

- iznos od 70,50 eura/ 531,20 kn počev od 01.10.2010.g. pa do isplate

- iznos od 62,26 eura/ 469,09 kn počev od 01.11.2010.g. pa do isplate

- iznos od 55,38 eura/ 417,25 kn počev od 01.12.2010.g. pa do isplate

- iznos od 78,60 eura/ 592,24 kn počev od 01.01.2011.g. pa do isplate

- iznos od 92,27 eura/ 695,19 kn počev od 01.02.2011.g. pa do isplate

- iznos od 82,78 eura/ 623,71 kn počev od 01.03.2011.g. pa do isplate

- iznos od 86,00 eura/ 647,96 kn počev od 01.04.2011.g. pa do isplate

III Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 821,82 eura/6.192,00 kn sa zateznim kamatama počev od dana 16. studenog 2023. po stopi u smislu čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

IV Tužiteljica se odbija s tužbenim zahtjevom koji glasi:

„Utvrđuje se ništetnom odredba članka 4. Ugovora o kreditu broj 5140260452- 61000060843/2006, sklopljen između tužiteljice i Slavonske banke d.d. Osijek koja glasi: „Korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene i zatezne), sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke, koje se smatraju sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ovom Ugovoru, što potvrđuje svojim potpisom na ovom Ugovoru“ i ista ne proizvodi pravne učinke, te je tuženik dužan tužiteljici na ime ništetne ugovorne odredbe o načinu promijene kamatne stope isplatiti iznos od 301,79 eura1/2.273,85 kuna.“

2. Pravovremenim i dopuštenim žalbama tu presudu pobijaju obje parnične stranke.

2.1. Tužiteljica pobija navedenu presudu u točki IV. izreke i odbijajućem dijelu odluke o troškovima postupka zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi da je tužbeni zahtjev u odnosu na isplatu na temelju ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi povukla, jer je nakon podnošenja tužbe Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje: Vrhovni sud) donio objedinjeno pravno shvaćanje od 1. ožujka 2022. kojim je točno utanačeno od kada počinje teći rok zastare za isplatu za pojedine ugovorne odredbe. Odbijanjem tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnom odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 187. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP), a pogrešno je primijenjeno i materijalno pravo budući da se prema članku 328. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO) pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, a tužiteljica je imala pravni interes za isticanje deklaratornog zahtjeva, jer uz taj zahtjev egzistira i zahtjev za isplatu na temelju takve ugovorne odredbe iako ga je sud kasnije u presudi meritorno odbio. Ističe da pravna prednica tuženika Slavonska banka d.d. nije bila tuženik u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava pa se na istu ne odnose učinci koje ta presuda proizvodi, posebice po pitanju početka tijeka zastare već da zastara počinje teći tek pravomoćnim utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom u ovom postupku. Posljedično navedenom, osporava utvrđenje suda o postotku njenog uspjeha u sporu od 40,14%. Smatra da joj je sud trebao dosuditi sve troškove u skladu s pravnim shvaćanjem izraženim u presudi Suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19. Navodi i da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka time što joj je bez obrazloženja odbio priznati trošak pristupa ročištu za objavu presude. Predlaže uvaži žalbu i preinači pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda.

2.2. Tuženik žalbom pobija navedenu presudu, osim točke IV. izreke, zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka. Ističe da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Presuda da proturječi sama sebi, jer prvostupanjski sud navodi da je prilikom sklapanja ugovora izostalo pojedinačno pregovaranje iako nije saslušao javnog bilježnika koji je ugovor solemnizirao. Odbijanjem toga dokaznog prijedloga da je sud povrijedio odredbe parničnog postupka, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Ističe i da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a, jer je neosnovano i neobrazloženo odbio sve prigovore tuženika na nalaz i mišljenje vještaka, bez da je na adekvatan način obrazložio razloge odbijanja, a vještak svojim saslušanjem nije otklonio istaknute prigovore. Prigovara što sud nije obrazložio razloge odbijanja njegovog prijedloga za dopunu vještačenja obračunom dugovanja po promjenjivoj kamatnoj stopi koja je važila za kunske kredite u doba trajanja predmetnog ugovora o kreditu, s obzirom na to da promjenjiva kamatna stopa nije utvrđena ništetnom, a u slučaju da se isto i utvrdi da bi bilo potrebno odrediti kamatnu stopu koja bi služila kao osnova za usporedbu kamatne stope mijenjane od strane tuženika, a ne koristiti početnu kamatnu stopu. S time u vezi ističe i da je kamatna stopa na kredite koji su odobravani u HRK bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren uz valutnu klauzulu u CHF u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Ističe da je sud neosnovano prihvatio izračun vještaka imajući u vidu samo pozitivne razlike, a ne i negativnu razliku vrijednosti valutnoj tečaja, s obzirom na to da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, sukladno članku 323. stavku 1. ZOO-a. Budući da se u predmetnom postupku ne radi o postupku naknade štete, već o potraživanju stečenog bez osnove, smatra da ne postoji ni pravni osnov ni pravni interes tužiteljice za podnošenjem ove tužbe. Ističe da sud nije dao jasne i konkretne razloge zbog kojih bi našao da su sporne ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli CHF ništetne pa da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. Navodi da je prije sklapanja ugovora o kreditu, a nakon što mu se tužiteljica obratila s interesom za sklapanje ugovora o kreditu, upoznao tužiteljicu sa svim mogućnostima kreditiranja i vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, i to o promjenjivoj kamatnoj stopi, a sam je tuženik u cijelosti poštovao sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa o tome da tužiteljica jasno izrazi svoju ugovornu volju te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženikom zaključiti. Ističe da je tužiteljica imala mogućnost odabrati kredit s fiksnom kamatnom stopom ili onom promjenjivom, a jednako tako i kunski kredit, kredit s valutnom klauzulom u EUR ili pak valutnom klauzulom u CHF. Prigovara zauzetom shvaćanju u vezi s prigovorom zastare i tijekom zateznih kamata koje da mogu teći tek od podnošenja tužbe. Ističe da je prvostupanjski sud počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka s obzirom na to da je u cijelosti zanemario navode tuženika kako Slavonska banka d.d. nije obuhvaćena kolektivnom tužbom, odnosno nije utvrđeno da bi koristila nepoštenu praksu ugovaranja ništetnih odredaba vezano za promjene kamatne stope i za ugovaranje valutne klauzule u CHF, posljedično čemu se na predmetni postupak ne može primijeniti odredba članka 502.c ZPP-a. Prigovara što sud nije odlučio o njegovom zahtjevu za naknadu troškova postupka. Smatra da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je protivno zabrani retroaktivnosti propisanoj člankom 90. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14., dalje: Ustav) na sve radnje primijenio odredbe Izmjene Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 126/22., dalje: Izmjena Odvjetničke tarife). Žalitelj predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te naložiti tužiteljici da mu naknadi troškove postupka, a podredno usvojiti žalbu, ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

3. Sa žalbama je sud prvog stupnja postupio prema odredbi članka 359. stavka 1.

ZPP-a. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Žalba tužiteljice je djelomično osnovana, dok tuženikova žalba nije osnovana.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti dijela odredaba članka 3. točke 3. i članka 4. solemniziranog Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnini broj 140260452-61000060843/2006 sklopljenog 1. veljače 2006. između pravne prednice tuženika Slavonske banke d.d., kao davateljice kredita, i tužiteljice, kao korisnice kredita, i zahtjev za isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak (CHF) i promjenjivoj kamatnoj stopi. Zahtjev za restituciju stečenoga po osnovi promjenjive kamatne stope tužiteljica je u tijeku postupka povukla, ali se tuženik usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe pa je stoga pobijanom presudom odlučeno i o tome zahtjevu.

5.1. Tužiteljica je tužbu temeljila na pravnim shvaćanjima izraženima u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

6. Nije sporno da je između tužiteljice kao korisnice kredita i pravne prednice tuženika Slavonske banke d.d. kao davateljice kredita sklopljen predmetni Ugovor o kreditu kojim se pravna prednica tuženika obvezala staviti na raspolaganje tužiteljici iznos od 26.029,28 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 5 godina, uz ugovorenu promjenjivu redovnu kamatnu stopu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,25% godišnje, a koji iznos kredita se tužiteljica obvezala podmiriti u jednakim mjesečnim anuitetima, u kunama, obračunato po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja.

6.1. Sporno je primjenjuju li se na konkretni ugovor o kreditu utvrđenja iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava s obzirom na nespornu činjenicu da Slavonska banka d.d. nije sudjelovala u tome postupku odnosno općenito sporna je ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva za isplatu, osnovanost prigovora zastare te tijek zateznih kamata.

7. Odlučujući o ovim spornim pitanjima i, posljedično tome, osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je pobijanom presudom prihvatio zahtjev tužiteljice zaključujući, u bitnome, da osnovanost toga zahtjeva proizlazi iz pravnih shvaćanja izraženih u pravomoćnim presudama donesenim u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

7.1. Polazeći od utvrđenja da je tužiteljica potrošač i da se radi o ugovoru sklopljenom u razdoblju na koje se primjenjuju utvrđenja iz odluka donesenih u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, prvostupanjski sud zaključuje da je na temelju odredbe članka 502.c ZPP-a i članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 58/13.) vezan za utvrđenja iz tih presuda pa utvrđuje ništetnom odredbu o valutnoj klauzuli i zaključuje da tužiteljici pripada pravo na zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove na temelju odredaba članaka 323. stavka 1., 1111. i 1115. ZOO-a onih iznosa koje je tuženiku isplatila na temelju ništetnih odredaba navedenog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu od ukupno 980,46 eura / 7.387,26 kuna, a koji iznos je utvrđen financijskim vještačenjem. U odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan tuženičin prigovor zastare, zaključujući da zastara teče od pravomoćnosti odluke kojom je u kolektivnom sporu utvrđena ništetnost predmetnih ugovornih odredaba.

7.2. Istovremeno, zbog prihvaćenog prigovora zastare, prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev za restituciju po osnovi ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a posljedično tome i tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ove ugovorne odredbe zbog nedostatka pravnog interesa.

8. Pobijana presuda ispitana je u granicama razloga određenih u žalbama, pazeći po službenoj dužnosti na zakonom propisane bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (članak 365. ZPP-a).

9. Prvostupanjski sud počinio je bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer je izreka pobijane presude u proturječju s obrazloženjem. Naime, sud u izreci (točka II.) tužiteljici dosuđuje 980,46 eura/7.387,26 kuna, dok u obrazloženju (točka 16.) navodi da joj je dosudio iznos od 706,35 eura/5.322,02 kune. Međutim, budući da je bitne činjenice moguće utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, počinjena bitna povreda nije razlog za ukidanje prvostupanjske odluke (arg. iz članka 373.a stavka 3. u vezi sa stavkom 1. točkom 2. ZPP-a).

9.1. Time što sud nije obrazložio razloge odbijanja dokaznog prijedloga za saslušanje javnog bilježnika nije počinjena bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, a niti se radi o relativno bitnoj povredi iz članka 354. stavka 1. ZPP- a budući da taj propust nije bio od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke. Ovo iz razloga što je jasno da se saslušanjem javnog bilježnika ne bi mogle utvrditi odlučne činjenice u ovom sporu kako će nastavno biti obrazloženo. Neosnovano tuženik prigovara ovoj povredi, jer da sud prvog stupnja nije odgovorio na njegov prigovor da se u konkretnom slučaju ne primjenjuju utvrđenja iz kolektivnog spora s obzirom na činjenicu da Slavonska banka d.d. nije bila stranka toga spora, budući da je u točki 11. obrazloženja sud obrazložio iz kojeg razloga ovaj prigovor smatra neosnovanim.

9.2. U prvostupanjskom postupku nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a u vezi s provedenim vještačenjem, jer je sud prvog stupnja povodom primjedbi koje je tuženik iznio na nalaz i mišljenje, vještaka saslušao na raspravi i time mu omogućio da postavljanjem pitanja i na drugi način razjasni sve eventualne nejasnoće u vezi s nalazom i mišljenjem.

9.3. Prvostupanjski sud nije počinio ni ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti prema članku 365. stavku 2. ZPP-a.

10. Ovaj sud u bitnome prihvaća pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na, za ovaj postupak, pravilno utvrđenom činjeničnom stanju.

11. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je pravilno pošao od odredbe članka 502.c ZPP-a kojom je propisan direktni učinak presuda iz spora za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. tog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni i ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12. U žalbenoj fazi postupka obje parnične stranke problematiziraju vezanost učincima presuda donesenih u prethodno navedenom kolektivnom sporu, jer je sporni ugovor kao trgovac sklopila Slavonska banka d.d. koja nije bila obuhvaćena kao tuženik u tom sporu. Tužiteljica je u prvostupanjskom postupku tužbeni zahtjev temeljila upravo na utvrđenjima iz predmetnog kolektivnog spora dok je tuženik ovaj prigovor isticao i u prvostupanjskom postupku.

12.1. S obzirom na to da je tuženik u odgovoru na tužbu priznao da je Slavonska banka d.d. njegov pravni prednik odnosno nije osporio tvrdnje iz tužiteljičinog podneska od 4. travnja 2022. da je ta banka pripojena tuženiku (koji je tada imao naziv Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.), presude donesene u kolektivnom sporu protiv Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (sada Addiko Bank d.d.) odnose se i na ugovore koje je prije pripajanja sklopila Slavonska banka d.d. Pritom nije pravno odlučno što nekadašnja Slavonska banka d.d. nije bila stranka u tome kolektivnom sporu, jer je tuženik pripajanjem Slavonske banke d.d. kao univerzalni pravni slijednik preuzeo sva prava i obveze te banke kao pripojenog društva.

12.2. Prema odredbi članka 522. stavka 3. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj 111/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07. i 146/08.) upisom pripajanja u sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenoga društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja. Ako se pri tome na strani društva preuzimatelja nađu obveze iz dvostranoobveznih ugovora koje do trenutka pripajanja nijedna strana nije potpuno ispunila, a koje su međusobno nespojive ili čije bi ispunjenje bilo za društvo preuzimatelja posebno nepravično, njihov se opseg pravično određuje, uzimajući u obzir ugovorna prava svih strana.

12.3. I Vrhovni sud je u činjenično i pravno podudarnim predmetima broj Rev 1135/2023-2 od 3. siječnja 2024. i Rev-462/2024-2 od 12. lipnja 2024. zauzeo pravno shvaćanje da se odluke donesene u kolektivnom sporu protiv Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. odnose i na odnose nastale između potrošača i Slavonske banke d.d.

12.4. S time u vezi, a glede tvrdnji tuženika da u kolektivnom sporu nisu analizirani ugovori Slavonske banke d.d. valja navesti da iz pečata na Ugovoru o kreditu proizlazi da je Slavonska banka d.d. bila članica Hypo grupe. Budući da je pripojena tuženiku 2009., Slavonska banka d.d. nije mogla niti biti stranka kolektivnog spora pokrenutog 2012. Osim toga, tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije ni pokušavao dokazati da je sadržaj formularnih ugovora o kreditu Slavonske banke d.d. bio drugačiji od odredaba formularnih ugovora o kreditu drugih banaka koje su razmatrane u kolektivnom sporu pa i same Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Naprotiv, tuženik je tijekom postupka prilagao upravo isprave Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. koja je bila tužena u kolektivnom sporu, kao da su mjerodavne i za ugovorne odnose Slavonske banke d.d. što je samo po sebi proturječno prigovoru o nevezanosti suda pravomoćnim presudama iz kolektivnog spora u kojem je bila tužena Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. Tuženik tijekom postupka nije dokazao da je postupanje Slavonske banke d.d. u konkretnom slučaju odstupalo od postupanja banaka kakvo je utvrđeno u kolektivnom sporu, a posljedica kojega je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovornih odredaba za koje tužiteljica i u ovom postupku predlaže da ih se utvrdi ništetnima.

12.5. Navedeno je u osnovi bilo razlogom da je i Ustavni sud Republike Hrvatske u odlukama broj U-III/7002/2021 i dr. od 11. svibnja 2023., U-III/1593/2021 i dr. od 29. studenoga 2023. i U-III/1709/2023 od 9. svibnja 2024. odbio ustavne tužbe u povodu presuda sudova kojima su prihvaćeni tužbeni zahtjevi pozivom na utvrđenja iz prethodno navedenog kolektivnog spora u odnosu na ugovore o kreditu koje su potrošači sklapali s tadašnjom Slavonskom bankom d.d.

13. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. je (i) u odnosu na tuženika utvrđeno da je u razdoblju određenom tom presudom, a unutar kojega je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, te na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama banke, drugim internim odlukama banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije s korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre, metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je postupao protivno odredbama članaka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., dalje: ZZP/03 ) te članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/07., 79/09., 89/09. i 133/09.), kao i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U odnosu na tuženika presuda je, u dijelu koji se odnosi na kamatnu stopu, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., dok je u odnosu na valutu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. Pravna shvaćanja iz ovih odluka potvrđena su presudama Vrhovnog suda broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/2018- 11 od 3. rujna 2019.

13.1. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.), a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pregovaralo dužan je to dokazati (stavak 4.). Prema članku 83. ZZP/03, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Posljedica nepoštene odredbe je ništetnost (članka 87. stavak 1. ZZP/03).

13.2. Pravilno je, dakle, shvaćanje prvostupanjskog suda da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji na temelju već navedenog članka 502.c ZPP-a, a jednako tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15., 14/19., dalje: ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

13.3. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokazivanja takve činjenice na banci kao kreditoru. Međutim, tuženik u ovom postupku nije iznosio pa ni dokazao nikakve posebne okolnosti, mimo onih iznijetih u kolektivnom sporu, iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih specifičnih okolnosti odluke iz kolektivnog spora nisu primjenjive na predmetni ugovor o kreditu. Prvostupanjski sud izveo je dokaz saslušanjem tužiteljice iz čije iskaza proizlazi da joj je osobni bankar preporučio da uzme predmetni kredit za kupnju vozila u CHF jer je to stabilna valuta i da će plaćati nižu kamatu pa je unatoč činjenici što je namjeravala uzeti kredit u eurima na nagovor bankara uzela kredit u CHF. U vrijeme podizanja kredita plaća joj je iznosila 5.000,00 do 6.000,00 kuna, a početna rata kredita bila je 1.900,00 kuna da bi kasnije narasla na preko 3.000,00 kuna. Iz iskaza saslušane svjedokinje SO ne može se zaključiti da je uopće sudjelovala u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu budući da je prema vlastitom iskazu od 1999. do 2009. radila u Vinkovcima, a predmetni ugovor sklopljen je 2006. u [adresa]. Stoga njen iskaz nije od značaja za odluku o tužbenom zahtjevu.

13.4. Ovaj sud stoga prihvaća utvrđenja prvostupanjskog suda da su odredbe o valutnoj klauzuli određene u tipskom ugovoru od strane tuženika u unaprijed formuliranom obrascu te da o navedenim ugovornim odredbama tužiteljica nije mogla pregovarati niti utjecati na sadržaj ugovora, kao i da joj je predmetni kredit predočen kao najpovoljniji. S obzirom na to da tuženik nije dokazao da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tomu što ih nije utvrdio konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dao odgovarajuće obavijesti tužiteljici kao potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredaba na određivanje njene novčane obveze i da je tužiteljica, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristala na sklapanje takvog ugovora, pravilna je odluka suda prvog stupnja da su te odredbe suprotne odredbama članaka 81. i 82. ZZP/03, a time su i ništetne prema članku 87. stavku 1. ZZP/03.

14. Pravilna je i odluka prvostupanjskog suda da ne saslušava javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni Ugovor o kreditu budući da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora, jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (tako npr. i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021).

15. Prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe članka 323. stavka 1. ZOO- a u vezi s odredbama članaka 1111. i 1115. ZOO-a pravilno odlučio i o zahtjevu tužiteljice za isplatu utuženog novčanog iznosa po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

16. S obzirom na utvrđenu ništetnost ugovorne odredbe kojom se valuta obveze vezuje uz tečaj CHF, tužiteljici pripada razlika između stvarno plaćenih iznosa i iznosa koje bi trebala platiti po početnom tečaju, kao da valutna klauzula nije ugovorena. Naime, ništetni dio odredaba Ugovora o kreditu, koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. Pritom, iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Ane Šarić priloženog spisu proizlazi da razlika između obračuna rata koje je banka obračunavala sukladno važećim tečajevima na dan valute i rata obračunatih prema početno ugovorenom tečaju za CHF na dan korištenja kredita za razdoblje od 1. ožujka 2006. do 1. ožujka 2011. iznosi 7.387,25 kuna / 980,46 eura, koji iznos je tužiteljici i dosuđen.

16.1. Iznos od 5.322,02 kuna / 706,35 eura kojega sud spominje u obrazloženju pobijane odluke (i navodi da je tužbeni zahtjev prihvaćen u tom dijelu) predstavlja prethodno navedenu razliku umanjenu za manje plaćeni iznos anuiteta tj. za tzv. negativne tečajne razlike. Međutim, sud u izreci pobijane odluke pravilno nije umanjio tužiteljičinu tražbinu za tzv. potplaćene iznose zbog negativnih tečajnih razlika koje se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita već radi toga što tijekom prvostupanjskog postupka tuženik nije s time u vezi istaknuo prigovor radi prebijanja, materijalnopravni prigovor prijeboja, a ni protutužbeni zahtjev (tako i Vrhovni sud u presudi broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.). Naime, prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovnopravnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s time da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. Stoga se navodi iz podneska tuženika od 1. lipnja 2023. ne mogu uzeti kao valjano istaknuti prigovor radi prebijanja, jer nije kvantitativno određen.

16.2. Sud prvog stupnja je pravilno primijenio kamatnu stopu koja je primjenjivana na konkretni ugovor o kreditu, a ne onu koja bi se primjenjivala na kunski kredit, jer za takvo supstituiranje ugovorne odredbe nedostaje ugovorna volja stranaka i zakonska osnova.

17. Suprotno žalbenim navodima tuženika, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, tuženik je u konkretnom slučaju nepošteni stjecatelj i kao takav je na utuženi iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (članak 1115. ZOO-a), jer je njegova prednica kao sastavljač ugovora, s obzirom na odredbu članka 87. ZZP/03 već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogla znati da je navedena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF nepoštena i posljedično tome ništetna i da joj sve ono što na temelju tako ugovorene odredbe bude primila ne pripada, pa je žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i u ovom dijelu.

18. Pravilno je prvostupanjski sud prihvatio prigovor zastare u odnosu na restitucijski zahtjev za vraćanje stečenoga po osnovi ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a odbio taj prigovor u odnosu na restitucijski zahtjev po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Naime, u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredaba kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite (tako i Objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda poslovni broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022.).

18.1. Pri takvom shvaćanju posebice treba imati na umu odredbu prethodno citiranog članka 502.c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora.

18.2. U vezi s ovim pitanjem treba cijeniti da od 1. srpnja 2013., kada je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije, pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati te je nadređeno onom nacionalnom. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe), a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 78/12.) te se primjenjuju kao nacionalni propis. Na pravne odnose i sporove proizašle iz njih koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, kakav je i predmetni, pravo Europske unije ne primjenjuje se neposredno, ali i u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, koji je u primjeni od 2005.

18.3. Iskazano shvaćanje o početku roka zastare za restitucijski zahtjev potrošača, kao posljedice nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe, u duhu je presude Suda Europske unije od 22. travnja 2021., LH protiv Profi Credit Slovakia s.r.o., broj C- 485/19, ECLI:EU:C:2021:313, u kojoj je taj sud odlučio da „Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare (...) koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.“ S time u vezi, u presudi Suda Europske unije od 16. srpnja 2020., CY protiv Caixabank SA i LG, PK protiv Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA, u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, ECLI:EU:C:2020:578, navedeno je:„ U tom pogledu valja uzeti u obzir okolnost da je moguće da potrošači nisu svjesni nepoštenosti odredbe ugovora o hipotekarnom zajmu ili ne percipiraju opseg svojih prava koja proizlaze iz Direktive 93/13 (…). Međutim, primjena roka zastare od pet godina koji počinje teći od sklapanja ugovora, s obzirom na to da podrazumijeva da potrošač može tražiti povrat plaćanja na temelju izvršenja ugovorne odredbe za koju je utvrđeno da je nepoštena samo tijekom pet godina nakon potpisivanja ugovora, neovisno o tome je li imao ili je mogao razumno znati za nepoštenost te odredbe, pretjerano otežava ostvarivanje prava tog potrošača koja su dodijeljena Direktivom 93/13 i time povređuje načelo djelotvornosti u vezi s načelom pravne sigurnosti.“

18.4. S obzirom na to da od pravomoćnosti sudske odluke kojom je u kolektivnom sporu odlučeno o ništetnosti valutne klauzule u CHF, 14. lipnja 2018., do podnošenja tužbe u ovom postupku 19. siječnja 2022. nije protekao zastarni rok od pet godina, u kojem roku zastarijeva ova tražbina (članak 225. ZOO-a), proizlazi da je prigovor zastare za ovu tražbinu neosnovan. Od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu kojom je odlučeno o ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi 13. lipnja 2014. do podnošenja tužbe protekao je petogodišnji zastarni rok pa je u tom dijelu pravilno odbijen tužbeni zahtjev zbog prihvaćenog prigovora zastare.

19. Nije međutim pravilna odluka iz točke IV. izreke pobijane presude kojom je odbijen dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Prvostupanjski sud odbija ovaj dio tužbenog zahtjeva s obrazloženjem da zbog neosnovanosti tužbenog zahtjeva za vraćanje stečenog bez osnove na temelju te ništetne ugovorne odredbe uslijed zastare, tužiteljica nema pravni interes ni da se ova ugovorna odredba utvrdi ništetnom. Pravni interes je pretpostavka dopustivosti suđenja a ne materijalnopravne osnovanosti tužbenog zahtjeva pa bi uslijed nedostatka pravnog interesa tužbu trebalo odbaciti (članak 288. stavak 2. ZPP-a), a ne meritorno odlučiti i odbiti tužbeni zahtjev. Međutim, u konkretnom slučaju je pored postavljenog restitucijskog zahtjeva za vraćanje stečenog bez osnove tužiteljica svakako imala pravni interes za postavljanje deklaratornog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe iz koje izvodi zahtjev za restituciju.

19.1. Osim toga, utvrđenje ništetnosti i ove ugovorne odredbe uz onu o valutnoj klauzuli dodatno potkrepljuje osnovanost prihvaćenog kondemnatornog zahtjeva s obzirom na odredbu članka 83. ZZP/03, jer upućuje na zaključak da tuženik nije postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja. Pritom valja istaknuti da se prema članku 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

19.2. Ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi proizlazi iz sadržaja prethodno citirane pravomoćne presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te činjenice da tuženik u ovom postupku nije dokazao da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, u kojem slučaju se utvrđenja iz kolektivnog spora ne bi mogla primijeniti u ovoj parnici.

19.3. Stoga su u odnosu na točku IV. izreke pobijane presude ostvarene pretpostavke za preinaku odluke i prihvaćanje tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

20. Odluka o troškovima postupka rezultat je pogrešno utvrđenog omjer uspjeha stranaka u parnici prema članku 154. stavku 2. ZPP-a. Sud prvog stupnja je utvrdio da uspjeh tužiteljice iznosi 70,07% stavljajući u omjer iznos od 706,35 eura / 5.322,02 kune i iznos od 1.008,15 eura/7.595,87 kuna. Međutim pobijanom presudom je odlučeno o tužbenom zahtjevu za isplatu u ukupnom iznosu od 1.282,25 eura. Od toga je prihvaćen iznos od 980,46 eura, a odbijen iznos od 301,79 eura. Odbijajućim dijelom je tužbeni zahtjev prekoračen, ali u tom dijelu presuda nije pobijana žalbom. Deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu odnosno isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu odnosno isplatu (tako i Vrhovni sud u odlukama poslovni broj Rev 1811/2016 od 29. rujna 2020., Rev 1605/2017 od 2. veljače 2021. te Rev 1927/2017 od 18. siječnja 2022.).

20.1. Slijedom navedenoga, pravilno utvrđeni omjer uspjeha tužiteljice u sporu iznosi 76%, što umanjeno za tuženičin uspjeh od 24% tužiteljici daje pravo na naknadu troškova postupka u omjeru od 52%.

20.2. Pravna shvaćanja iz predmeta Suda Europske unije C-224/19 i C-259/19 u ovom postupku nisu primjenjiva u odnosu na odluku o troškovima postupka, jer je odbijanje dijela tužbenog zahtjeva posljedica činjenice da je dio tražbine prije pokretanja postupka zastario. Pritom tužiteljica neosnovano navodi da je Vrhovni sud shvaćanje o pitanju zastare ovakvih tražbina zauzeo tek na sjednici od Građanskog odjela iz 2022., dakle nakon podnošenja tužbe, jer ga je tada (31. siječnja 2022.) samo dodatno protumačio objedinivši shvaćanja iz revizijske odluke broj Rev- 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020.

20.3. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odluku o visini troškova zastupanja utemeljio na odredbama Izmjene Odvjetničke tarife. Naime, odredbom Tbr. 48. stavka 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22., dalje: Odvjetnička tarifa) propisano je da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, a odredbe Izmjena Odvjetničke tarife su bile na snazi u vrijeme zaključenja glavne rasprave i donošenja pobijane odluke. Tuženik neosnovano prigovara da se radi o retroaktivnoj primjeni podzakonskog propisa protivnoj članku 90. Ustava, s obzirom na to da prije donošenja pobijane odluke obveza tuženika na naknadu parničnih troškova protivnoj strani nije niti dospjela.

20.4. Troškovima zastupanja koji su priznati u ukupnom iznosu od 1.353,12 eura valja dodati i trošak ročišta za objavu i uručenje presude u iznosu od 93,32 eura s uključenim PDV-om prema tbr. 9. toč. 3. Odvjetničke tarife, koji tužiteljici neosnovano nije priznat, pa ukupni troškovi zastupanja tužiteljice iznose 1.446,44 eura. Uvećano za trošak sudske pristojbe na tužbu to iznosi 1.459,71 eura, a tužiteljici pripada 52% tog iznosa ili 759,05 eura. Ovome valja dodati trošak vještačenja u cjelokupnom zatraženom iznosu od 265,45 eura pa tužiteljici pripadaju troškovi (prvostupanjskog) postupka u iznosu od 1.024,50 eura. Stoga je valjalo preinačiti odluku o troškovima postupka i, pored već priznatih 821,82 eura, tužiteljici dosuditi daljnji iznos od 202,68 eura.

21. Slijedom navedenog, na temelju odredaba članka 368. stavka 1., članka 373. točke 3. i članka 380. točke 3. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove odluke.

22. O troškovima žalbenog postupka odlučeno je primjenom članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a.

22.1. Budući da je u žalbenoj fazi postupka tužiteljica uspjela sa žalbom samo protiv odluke o takvom deklaratornom tužbenom zahtjevu koji se (i prema prethodno citiranim odlukama Vrhovnog suda) ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, a glede kojega uostalom nije posebno ni naznačena vrijednost predmeta spora, dok nije uspjela sa žalbom protiv odluke o kondemnatornom zahtjevu, a uspjeh sa žalbom protiv odluke o troškovima postupka kao sporednog zahtjeva se također ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora (članak 35. ZPP-a), tužiteljici ne pripada trošak žalbe.

22.2. Tuženik sa žalbom nije uspio pa ni on nema pravo na naknadu troškova žalbe.

U Puli 9. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Alenka Paus