REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Poslovni broj: Gž-1668/2024-2

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Sošić kao predsjednice vijeća, Helene Poropat kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Igora Rakića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EN, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] zastupanog po opunomoćenicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Hećimović i partneri d.o.o., sa sjedištem u [adresa], protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 65, zastupanog po opunomoćenicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kallay & Partneri d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Požegi, poslovni broj: P-245/2022-35 od 27. rujna 2024., na sjednici vijeća održanoj 9. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Požegi, poslovni broj: P-245/2022-35 od 27. rujna 2024.

r i j e š i o je

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., kao neosnovana i potvrđuje odluka kojom je odbijen kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti (točka I. izreke) i kojom je odlučeno o parničnom trošku (točka IV. izreke) rješenja Općinskog suda u Požegi, poslovni broj: P-245/2022-35 od 27. rujna 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1.1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 918-50-4114190 od dana 21.05.2007. godine sklopljenog između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao kreditora i tužitelja EN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost 22.439,35 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, a način otplate kredita mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća (članak 1. i članak 7. Ugovora o kreditu).

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju EN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove po osnovi razlike u tečaju CHF iznos od 3.780,86 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:

-0,35 eur od dana 04.07.2007. do isplate,

-0,56 eur od dana 01.08.2007. do isplate,

-1,55 eur od dana 01.09.2007. do isplate,

-0,56 eur od dana 01.12.2007. do isplate,

-2,98 eur od dana 01.02.2008. do isplate,

-4,85 eur od dana 01.03.2008. do isplate,

-8,05 eur od dana 01.04.2008. do isplate,

-3,24 eur od dana 01.05.2008. do isplate,

-1,33 eur od dana 01.06.2008. do isplate,

-3,68 eur od dana 01.07.2008. do isplate,

-0,24 eur od dana 01.08.2008. do isplate,

-0,41 eur od dana 01.09.2008. do isplate,

-2,45 eur od dana 01.10.2008. do isplate,

-17,90 eur od dana 01.11.2008. do isplate,

-7,55 eur od dana 01.12.2008. do isplate,

-20,71 eur od dana 01.01.2009. do isplate,

-22,73 eur od dana 03.02.2009. do isplate,

-23,65 eur od dana 01.03.2009. do isplate,

-21,13 eur od dana 01.04.2009. do isplate,

-21,16 eur od dana 03.05.2009. do isplate,

-17,76 eur od dana 01.06.2009. do isplate,

-14,84 eur od dana 04.07.2009. do isplate,

-15,67 eur od dana 01.08.2009. do isplate,

-17,17 eur od dana 01.09.2009. do isplate,

-17,04 eur od dana 01.10.2009. do isplate,

-15,34 eur od dana 05.11.2009. do isplate,

-17,87 eur od dana 05.12.2009. do isplate,

-20,64 eur od dana 01.01.2010. do isplate,

-23,87 eur od dana 01.02.2010. do isplate,

-23,13 eur od dana 02.03.2010. do isplate,

-29,19 eur od dana 03.04.2010. do isplate,

-26,66 eur od dana 04.05.2010. do isplate,

-29,55 eur od dana 03.06.2010. do isplate,

-41,26 eur od dana 06.07.2010. do isplate,

-39,47 eur od dana 01.08.2010. do isplate,

-49,23 eur od dana 05.09.2010. do isplate,

-44,41 eur od dana 07.10.2010. do isplate,

-40,34 eur od dana 03.11.2010. do isplate,

-51,68 eur od dana 03.12.2010. do isplate,

-63,88 eur od dana 01.01.2011. do isplate,

-54,55 eur od dana 01.02.2011. do isplate,

-57,82 eur od dana 01.03.2011. do isplate,

-52,38 eur od dana 03.04.2011. do isplate,

-56,44 eur od dana 06.05.2011. do isplate,

-69,61 eur od dana 02.06.2011. do isplate,

-66,83 eur od dana 06.07.2011. do isplate,

-89,84 eur od dana 03.08.2011. do isplate,

-89,70 eur od dana 03.09.2011. do isplate,

-74,03 eur od dana 05.10.2011. do isplate,

-72,76 eur od dana 06.11.2011. do isplate,

-69,90 eur od dana 07.12.2011. do isplate,

-74,87 eur od dana 04.01.2012. do isplate,

-78,79 eur od dana 04.02.2012. do isplate,

-78,51 eur od dana 04.03.2012. do isplate,

-76,20 eur od dana 17.04.2012. do isplate,

-77,19 eur od dana 06.05.2012. do isplate,

-79,51 eur od dana 12.06.2012. do isplate,

-76,94 eur od dana 11.07.2012. do isplate,

-77,15 eur od dana 14.08.2012. do isplate,

-72,72 eur od dana 11.09.2012. do isplate,

-74,32 eur od dana 12.10.2012. do isplate,

-77,40 eur od dana 14.11.2012. do isplate,

-76,37 eur od dana 11.12.2012. do isplate,

-77,25 eur od dana 01.01.2013. do isplate,

-73,83 eur od dana 13.02.2013. do isplate,

-72,68 eur od dana 10.03.2013. do isplate

-77,11 eur od dana 13.04.2013. do isplate,

-70,75 eur od dana 15.05.2013. do isplate,

-70,99 eur od dana 13.06.2013. do isplate,

-70,39 eur od dana 17.07.2013. do isplate,

-70,54 eur od dana 15.08.2013. do isplate,

-72,45 eur od dana 12.09.2013. do isplate,

-73,76 eur od dana 16.10.2013. do isplate,

-74,55 eur od dana 16.11.2013. do isplate,

-76,70 eur od dana 11.12.2013. do isplate,

-74,41 eur od dana 14.01.2014. do isplate,

-77,26 eur od dana 13.02.2014. do isplate,

-79,55 eur od dana 15.03.2014. do isplate

-78,36 eur od dana 15.04.2014. do isplate,

-76,38 eur od dana 10.05.2014. do isplate,

-75,99 eur od dana 10.06.2014. do isplate,

i to do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju EN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 2525,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana. U točki II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime razlike u tečaju od 3.780,86 eura sa pripadajućim zateznim kamatama kako je to pobliže navedeno u toj točki. U točki III. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju na ime naknade parničnog troška isplati iznos od 2.525,00 eura sa zateznom kamatom pobliže označenom u toj točki.

1.2. Prvostupanjskim rješenjem utvrđeno je:

I. Odbija se kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Požegi koji je istaknuo tuženik na pripremnom ročištu 11.ožujka 2024.

II. Utvrđuje se da je tužitelj povukao tužbu za iznos glavnog dugovanja od 864,44 eura skupa sa zakonskim zateznim kamatama.

III. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu dijela troškova postupka u iznosu od 225,00 eura kao neosnovanim.

IV. Odbija se tuženik s troškovima postupka u iznosu od 2.125,00 eura s uključenim PDV od 25%.

V. Tužitelj je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi u ovom postupku.

2. Protiv navedene presude u cijelosti i točke I. i IV. rješenja pravovremenu i dopuštenu žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga. Predlaže žalbu usvojiti i preinačiti pobijanu presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti a da se rješenje preinači sukladno žalbenim navodima. Potražuje cjelokupni trošak postupka, uključujući i ovog žalbenog.

3. Žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. je neosnovana.

4. Predmet spora je konačni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe o promjeni tečaja za valutu CHF po ugovoru o potrošačkom kreditu i za povrat preplaćenih iznosa kredita temeljem stečenog bez osnove uslijed ništetnosti navedene ugovorne odredbe.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu i rješenje u pobijanom dijelu i postupak koji je prethodio njihovom donošenju nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje žalitelj jer je izreka presude jasna i razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, a u presudi su navedeni razlozi o svim odlučnim činjenicama koji su jasni i ne proturječe izvedenim dokazima, tako da nije osnovan ovaj žalbeni razlog.

5.1. Nije počinjena niti apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP, jer se prvostupanjski sud pod toč. 10. obrazloženja pobijane presude u odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti dao valjano obrazloženje. Osim toga prema Zaključku donesenom na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je održan 5. studenog 2020. zauzet je stav, u odnosu na pitanje smatra li se nepoštenom odredba ugovora o kreditu o prorogaciji mjesne nadležnosti, koji glasi "Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.".

5.2. U konkretnom slučaju predmetna odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda prema mjestu sjedišta tuženika u Zagrebu ništetna jer se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo već je bila sadržana na unaprijed pripremljenom obrascu ugovora o kreditu i koja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer on ima prebivalište u [adresa], gdje je ugovor sklopljen i gdje tuženik ima poslovnu jedinicu.

6. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore, te je na osnovi izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da je Ugovorom o kreditu broj: 918-50-4114190 od 21. svibnja 2005. tuženik kao davatelj kredita stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 22.439,35 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF na dan puštanja kredita uz redovnu kamatu od 5,20% godišnje, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama kreditora, da je način otplate kredita ugovoren u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća prema otplatnom planu koji se uručuje korisniku kredita, da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, time da prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 30. rujna 2007., kao i da se uplate po kreditu valutiraju s danom odobrenja računa Banke. Točkom 12. je ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud sjedišta Kreditora. Financijskim vještačenjem sud je utvrdio da razlika više obračunatih i naplaćenih anuiteta zbog razlike više obračunatih anuiteta zbog tečaja CHF iznosi 3.780,86 eura.

8. Odlučujući o tužbenom zahtjevu prvostupanjski sud se pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je ovdje tuženik povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. ugovore o kreditima u kojima su koristili nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključivanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formuliran ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što ovdje nije slučaj.

9. Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom je odlukom poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., odlučujući o podnesenim revizijama protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.) utvrdio da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP/03) i odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09 - dalje: ZZP) i to čl. 96. i 97. toga Zakona, kao i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO).

10. Pozivom na navedena utvrđenja i pravna shvaćanja izražena u prednje navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača, prvostupanjski sud nalazi da postupanje tuženika u pogledu ugovaranja valutne klauzule u CHF nije bilo opravdano i dopušteno, jer je riječ o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i jer su suprotne načelu savjesnosti i poštenja, te uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, zbog čega je pravilnom primjenom odredbe čl. 323. ZOO prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim dijelova ugovornih odredbi o promjenjivoj valutnoj klauzuli u CHF i posljedično tome da tužitelju primjenom odredbi čl. 1111. ZOO pripada pravo na isplatu razlike preplaćenih iznosa anuiteta koje je tuženiku platio na temelju takvih ništetnih odredbi ugovora o kreditu po pravilima stečenog bez osnove.

11. Suprotno navodima žalbe, sukladno Zaključku donesen na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je održan 5. studenog 2020., kao i primjenom materijalnog prava iz odredbi čl. 49, 51. i 55. ZZP te čl. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. je odredba čl. 12. spornog Ugovora o kreditu kojim je ugovorena mjesna nadležnost mjesta sjedišta kreditora, utvrđena nepoštenom, a time i ništetnom jer se također radi o unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi od strane trgovca o kojoj stranke nisu pojedinačno pregovarale i na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakvog utjecaja, a imajući u vidu teritorijalnu udaljenost prebivališta tužitelja u [adresa] do suda čija je nadležnost predmetnom odredbom ugovorena (Zagreb), logično je i očito da bi ista izazvala visoke troškove dolaska tužiteljice pred taj sud što bi dovelo do znatne neravnoteže u procesno pravnom položaju ugovornih strana, to zaključak prvostupanjskog suda da je mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, tuženik svojim žalbenim navodima nije doveo u sumnju.

12. Pravilno je prvostupanjski sud na temelju navedenih činjeničnog stanja, a polazeći od odredbe čl. 118. ZPP i čl. 502c ZPP prema kojima je sud vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kojima su utvrđene ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, pri čemu je sud je prihvatio tužbeni zahtjev pozivom na pravna shvaćanja izražena u prednje navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača i pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. prema kojemu sudovi u pojedinačnim postupcima nisu više dužni ponovno provoditi nikakve dokaze za utvrđenje ništetnim navedenih ugovornih odredbi, jer su već kao takve utvrđene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača nastalih kao posljedica nepoštenosti ugovornih odredbi koje su kao takve utvrđene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, jer zakon obvezuje ostale sudove u svim pojedinačnim postupcima koje potrošač osobno pokrene na ime restitucije zbog kolektivnim sporom utvrđenog protupravnog postupanja tuženika, a posljedično tome ocijenio je da tužitelju pripada pravo na isplatu razlike koju je tuženiku platio na temelju takvih ništetnih odredbi ugovora o kreditu po pravilima stečenog bez osnove.

13. Tuženik u žalbi prigovara da su sudovi u postupku kolektivne zaštite na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe o valutnoj klauzuli dovesti do neravnoteže na štetu potrošača, te da je sud bio dužan u svakom pojedinačnom postupku utvrditi je li odredba o valutnoj klauzuli a priori protivna načelu savjesnosti i poštenja, a da to nije učinio. Međutim, iz stanja spisa proizlazi da to nije točno jer je sud proveo dokaz saslušanjem tužitelja na okolnost njegove informiranosti odnosno obaviještenosti kao određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora o kreditu.

14. Valja istaći da se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu, fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a što je tužitelj podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinio, te je pravilan pravni pristup prvostupanjskog suda da je iz tih razloga temeljem odredbi čl. 502.c ZPP i čl. 118. ZZP sud vezan za postojanje povrede propisa o zaštiti potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP), a slijedom toga i obveze primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

15. U konkretnom slučaju, polazeći od pravomoćnih utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012, i sadržaja točku 4. navedene presude kojom je u odnosu na tuženika utvrđeno da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, za koja utvrđenja je sud u ovoj parnici vezan.

16. Protivno tvrdnji tuženika valja istaći da je tužitelj "potrošač" u smislu odredbe čl. 3. točke 2. ZZP/03, jer je riječ o potrošačkom ugovoru, a za zakonom predviđenu zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi nije odlučno to da je potrošač izabrao određeni pravni posao, kao niti to je li mogao izabrati što drugo, nego je odlučno da je riječ o ugovorenoj odredbi koja je unesena u izabrani ugovor bez pregovaranja.

17. Naime, prihvaćen je iskaz tužitelja, koji nije doveden u sumnju ijednim dokazom tuženika, da je kredit koristio za kupnju novog automobila Opel u auto kući Opel Dankić u kojoj su obavljene sve radnje u vezi sklapanja ugovora o kreditu i u kojoj mu je rečeno da je to najpovoljniji kredit.

18. Imajući u vidu izložena pravna utvrđenja i shvaćanja u citiranim sudskim presudama iz postupka kolektivne zaštite potrošača, očito je da su ona primjenjiva i na konkretan ugovor stranaka jer tuženik nije uopće kontaktirao tužitelja pri sklapanju ugovora a time ni s njime pojedinačno pregovarao o pojedinim odredbama.

19. Suprotno navodima žalitelja, pravilno je utvrđenje suda o statusu tužitelja kao potrošača. Naime, iz ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopio kao fizička soba, za kupnju osobnog automobila, za osobne potrebe. Tuženik te činjenice i iskaz tužitelja nije osporio određenim i konkretnim tvrdnjama u smislu odredbe čl. 219. st. 1. ZPP, a na njemu je bio teret dokaza da tužitelj nije potrošač.

20. Činjenica da su sporne ugovorne odredbe za tužitelja mogle biti bile jasne i razumljive u jezičnom smislu ali to ne znači da su mu bile jasne obveze koje njime preuzima. Naime, zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi za njega kao prosječnog potrošača ne svodi se samo na jezičnu i formalnu razumljivost ugovora već i na razumljive i precizne informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice i rizike koje određene ugovorne odredbe mogu imati na njegove financijske obveze, tuženik nije dokazao da je takve informacije dao.

21. Odredbom čl. 502.c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

21. Kako dakle pravomoćne odluke o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke veže sud i u ovom sporu stranaka prvostupanjski sud je pravilno odlučio primjenom pravnih utvrđenja sudova u postupku kolektivne zaštite potrošača te su irelevantni žalbeni razlozi kojima žaliteljica osporava pravilnost zaključka o ništetnosti ugovornih odredbi.

22. Ništetnost kao posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe nastaje ugovaranjem takve odredbe, ona je ništava od svog početka (ex tunc).

23. Institut ništetnosti, kao i sam ugovor o kreditu, reguliran je odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05 - dalje: ZOO). Prema odredbi čl. 323. toga Zakona, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvoga ugovora a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

24. Imajući u vidu pravno pravilo o ex tunc učincima utvrđenja ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe, ono ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. U konkretnom slučaju to znači da potrošač kao korisnik kredita ima pravo na punu restituciju svih iznosa isplaćenih od trenutka sklapanja ugovora, temeljem ništetnih odredbi.

25. Pravilnom primjenom materijalnoga prava osnovano je sud prvog stupnja odbio kao neosnovan prigovor zastare restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

26. Budući da je tuženik ovdje sporni iznos primio temeljem ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove, njegova obveza vraćanja proizlazi i iz odredbe čl. 1111. ZOO koja regulira institut stjecanja bez osnove, a zastara potraživanja stečenog bez osnove nastupa u općem zastarnom roku od 5 godina (čl. 225. ZOO).

27. Nadalje, pokretanjem parničnih postupaka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. za kamatu i 14. lipnja 2018. za valutu. Na takav zaključak upućuje i već citirana odredba čl. 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer u protivnom zbog relativno kratkih zastarnih rokova restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora, vođenje postupka kolektivne zaštite ne bi imalo smisla. Kako je tužitelj podnio tužbu 3. svibnja 2021. zastara zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa glavnice kredita nije nastupila dok je nepobijanim dijelom presude odbijen zbog zastare zahtjev za isplatu po osnovi promjenjive kamatne stope.

28. Dakle, budući da utvrđenja iz pravomoćne kolektivne presude o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli kojom je glavnica bila vezana uz valutu švicarski franak veže sud i u ovom sporu stranaka, neodlučni su za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude i svi žalbeni navodi tuženika kojima osporava pravilnost zaključka o ništetnosti, jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite.

29. Sud prvog stupnja svoju odluku u pogledu preplaćenih iznosa na ime razlike između tečaja za valutu CHF na dan plaćanja anuiteta i tečaja za valutu CHF pravilno je temeljio na nalazu i mišljenju financijskog vještaka uzimajući pri tome u obzir preplatu koju je tužitelj izvršio upravo zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj, a kao posljedicu ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, zbog čega suprotni žalbeni navodi tuženika nisu osnovani.

30. Valja istaći da prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi Rev 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. kojom je odredba o valutnoj klauzuli utvrđena ništetnom.

31. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“ Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan.

32. Materijalno pravo iz odredbi čl. 1111. i 1115. ZOO pravilno je primijenjeno kada je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu sveukupnog iznosa od 3.780,86 eura sa zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate, koji je tuženik stekao bez osnove na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu.

33. Budući da je sud vezan za pravne učinke prethodno navedene pravomoćne presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, u kojem postupku je utvrđeno da su odredbe o ugovaranju valutne klauzule vezane uz CHF nepoštene, a time i ništetne, jer je tuženik ponudio tužitelju sklapanje ugovora s nepoštenim odredbama i pri tom postupao nepošteno, a time je postao nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO) za iznose koje je nepripadno primio na temelju ugovornih odredbi koje su utvrđene ništetnim, to je temeljem ništetne odredbe ugovora o kreditu u obvezi isplatiti tužitelju zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice od dana stjecanja svake pojedine uplate iznosa koji je bio veći od ugovorenog do isplate, kako je to pravilno i dosuđeno pobijanom presudom.

34. Odluka o troškovima postupka pravilo je utemeljena na odredbama čl. 154. st. 5. 155. st. 1. ZPP, a koju odluku tuženik žalbenim navodima nije doveo u sumnju.

35. Naime, po ocjeni ovog suda, a suprotno žalbenim navodima, tuženiku opravdano nije dosuđen zatraženi parnični trošak nakon što je tužitelj podneskom od 16. svibnja 2024. (list 187 spisa) snizio tužbeni zahtjev za 1.093,82 eura, jer nije u skladu s načelom djelotvornosti da se tužitelju kao potrošaču naloži snošenje troškova postupka ovisno o iznosima koji mu se vraćaju, iako je u cijelosti uspio u postupku u pogledu nepoštenosti sporne ugovorne odredbe. Ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava.

35.1. Takvo shvaćanje izrazio je Sud Europske unije u predmetu C-244/19 u presudi od 16. srpnja 2020., u kojoj je na postavljeno prethodno pitanje, između ostaloga, odgovoreno da: "čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L95, str. 29.) (SL posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15, svezak 12, str. 24.), te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivnom 93/13."

36. Za istaći je i da su neosnovani žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud vezano uz povučeni dio zahtjeva tužitelja bio dužan primijeniti odredbu čl. 158.st.1. ZPP-a te vezano uz povučeni dio mu dosuditi zatraženi trošak parničnog postupka. Iako takvo smanjenje tužbenog zahtjeva ima značenje djelomičnog povlačenja tužbe kojem se tuženik konkretno nije protivio te je vezano uz povučeni dio zatražio naknadu parničnog troška, pravilno je prvostupanjski sud primijenjeno materijalno pravo kada tuženiku vezano uz tako povučeni dio nije priznao pravo na naknadu prema zatraženom troškovniku.

37. Ovo iz razloga jer je visina troškova zastupanja po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika jednaka i prema vrijednosti predmeta spora iz tužbe i prema vrijednosti sniženog zahtjeva pa tuženiku zbog sniženja tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari nije nastao nikakav posebni trošak. Tuženiku bi po ocjeni ovoga suda takvi troškovi pripadali samo u slučaju ako bi troškovi izračunati prema vrijednosti predmeta spora ranijeg zahtjeva bili veći od troškova izračunatih prema vrijednosti smanjenog tužbenog zahtjeva, što konkretno nije slučaj ( identičan pravni stav izražen je i u odluci VSRH Rev-80/22).

38. Neosnovano tuženik smatra da tužitelj ne bi imao pravo na cijeli trošak vještačenja u iznosu od 400,00 eura jer je vještak u svom nalazu i mišljenju, sukladno zadatku tužitelja i suda utvrđivao preplaćene iznose i po osnovi primjenjive kamatne stope, koji dio tužbenog zahtjeva je tužitelj povukao zbog zastare, iz razloga što po ocjeni ovog suda ta činjenica nije imala utjecaj na trošak vještačenja.

39. Protivno žalbi tuženika tužitelju pripada pravo na trošak njegova zastupanja po odvjetniku za ročište za objavu presude sukladno Tbr. 9.t.3. važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i taj trošak nije bio nepotreban za vođenje ove parnice.

40. Slijedom iznijetoga, temeljem odredbi čl. 368. st. 1. ZPP valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi u pobijanom dijelu prvostupanjsku presudu i rješenje u cijelosti.

41. Kako tuženik nije uspio u žalbenom postupku, odbijen je sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe (čl. 166. st.1. u svezi s čl. 154. st.1. ZPP-a).

U Puli 9. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća

Marija Sošić