Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: K-183/2017-71

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sucu Zvonimiru Biškupu, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Marine Martan, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog ŠE, zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 1. Kaznenog zakona (Narodne novine, broj: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 – ispravak, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21, 114/22, 114/23 i 36/24 – u daljnjem tekstu: KZ/11), u povodu optužnice Županijskog državnog odvjetništva u Varaždinu broj: K-DO-13/11, KPO-DO-3/11 od 29. svibnja 2014., izmijenjene na raspravi 4. prosinca 2024., nakon javne rasprave održane 4. prosinca 2024. u prisutnosti zamjenika Općinskog državnog odvjetnika u Varaždinu Kreše Barleka, okrivljenog ŠE, braniteljice okrivljenika Nele Pilipović Ramušćak, odvjetnice u [adresa], i GE, predstavnika oštećenika, **.**.2024. objavio je, a 4. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Okrivljeni ŠE, OIB: [osobni identifikacijski broj], sin ŽE i TE, rođ. Š, rođen **.**.1974. u [adresa], s prebivalištem u [adresa], državljanin RH, pismen, VŠS-ing. prometa, zaposlen u tvrtki Qmini sa sjedištem u [adresa], s mjesečnim primanjima u iznosu od oko 1.200,00 EUR, ne posjeduje pokretnu niti nepokretnu imovinu, živi u izvanbračnoj zajednici sa G, otac jednog djeteta u dobi od 17 godina, izvanbračna supruga nezaposlena, izvanbračna supruga vlasnica osobnog vozila marke Audi A3 starog 20 godina, vojsku služio u Borongaju u Zagrebu, odlikovan činom razvodnika, ne vodi se drugi kazneni postupak, neosuđivan

k r i v  j e

što je

u razdoblju od 21. prosinca 2009. do 7. kolovoza 2010. u Varaždinu, radeći kao zamjenik direktora trgovačkog društva Varaždinske vijesti d.d., temeljem sklopljenog ugovora o radu, prema kojem ugovoru i u skladu sa čl. 252. Zakona o trgovačkim društvima je bio dužan voditi poslove i upravljati imovinom društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika, pa koristeći se svojim ovlastima i protivno interesima društva, a u cilju da se nepripadno okoristi, ispostavljao putne naloge za obavljena službena putovanja u kojima je neosnovano obračunavao i naknadu za korištenje osobnog vozila registarske oznake [registarska oznaka], prikazujući kao da se koristi vlastitim vozilom u službene svrhe, iako je vozilo bilo u vlasništvu društva Varaždinske vijesti d.d., kojemu ga je prethodno prodao te znajući da stoga nema pravo na naknadu za korištenje tog vozila, na koji je način u 19 putnih naloga brojeva 175/2009., 4, 10, 15, 16, 20, 22, 44, 58, 63, 68, 70, 84, 85, 89, 93, 102, 108, 110/2010., obračunao ukupan iznos od 1.814,61 eura (13.672,20 kn) te naložio knjigovodstvu društva da mu isti iznos i isplati, u kojem iznosu je ostvario nepripadnu imovinsku korist, a oštetio društvo Varaždinske vijesti d.d.,

dakle, u gospodarskom poslovanju povrijedio dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa koja se temelji na zakonu i pravnom poslu i na taj način pribavio sebi protupravnu imovinsku korist te time onome o čijim se imovinskim interesima dužan brinuti prouzročio štetu,

čime je počinio kazneno djelo protiv gospodarstva – zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju – opisano i kažnjivo po čl. 246. st. 1. Kaznenog zakona (Narodne novine, broj: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 – ispravak, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21, 114/22, 114/23 i 36/24 – dalje: KZ/11).

II. Na temelju čl. 246. st. 1. KZ/11 okrivljeni ŠE se

o s u đ u j e

NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 8 (OSAM) MJESECI

III. Na temelju čl. 56. KZ/11 okrivljenom ŠE se

i z r i č e

UVJETNA OSUDA

tako da se izrečena kazna zatvora od 8 (osam) mjeseci neće izvršiti ako okrivljenik u roku od 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo.

IV. Na temelju čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine, broj: 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 - pročišćeni tekst, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20 - Odluka i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22 i 36/24 – u daljnjem tekstu: ZKP/08), oštećenom trgovačkom društvu Varaždinske vijesti d.d. u cijelosti se dosuđuje postavljeni imovinskopravni zahtjev u iznosu od 1.814,61 eura (tisuću osamsto četrnaest eura i šezdeset jedan cent) te se nalaže okrivljenom ŠE da navedeni iznos isplati oštećenom trgovačkom društvu Varaždinske vijesti d.d. u roku od 15 (petnaest) dana od pravomoćnosti presude.

V. Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08, okrivljeni ŠE dužan je naknaditi troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. i 6. ZKP/08, i to paušalnu svotu od 300,00 (tristo) eura te trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja od 209,04 eura (dvjesto devet eura i četiri centa), sve u roku od 15 (petnaest) dana od pravomoćnosti presude.

Obrazloženje

1. Županijsko državno odvjetništvo u Varaždinu podnijelo je Županijskom sudu u Varaždinu u uvodu navedenu optužnicu protiv ovdje okrivljenog ŠE, te protiv okrivljenih ŽE, HE i trgovačkih društava „Varaždinske vijesti“ d.d. i „Varaždinac plus“ d.o.o.

1.1. Rješenjem Županijskog suda u Varaždinu broj: K-18/14-29 od 10. svibnja 2017. razdvojen je postupak protiv okrivljenog ŠE za kazneno djelo iz čl. 246. st. 1. KZ/11 iz toč. 6. naprijed navedene optužnice te je spis dostavljen ovom sudu, pred kojim je optužbu dalje zastupalo Općinsko državno odvjetništvo u Varaždinu (u daljnjem tekstu: ODO u Varaždinu).

1.2. Na raspravi 4. prosinca 2024. zastupnik optužbe izmijenio je činjenični opis optužnice na način da se u prvom redu činjeničnog opisa umjesto brojke "3." stavlja brojka "21.", sukladno tome u jedanaestom redu umjesto brojke "20" stavlja se brojka "19", dok se u istom redu ispušta brojka "166" te konačno u dvanaestom redu umjesto brojke "14.197,20" stavlja brojka "1.814,61" EUR (13.672,20 kn), a u ostalom dijelu da optužnica ostaje neizmijenjena.

1.3. Predstavnik oštećenika postavio je na istoj raspravi imovinskopravni zahtjev u iznosu 1.814,61 eura.

2. Očitujući se na optužbu, okrivljeni ŠE izjavio je da se ne smatra krivim za kazneno djelo za koje ga se tereti, dok se imovinskopravnom zahtjevu usprotivio. 3. Tijekom dokaznog postupka uz suglasnost stranaka pročitana je dokumentacija, i to: ugovor o prijenosu dionica zaključen između HE i ŠE od 26.01.2011. (list 1246-1247 spisa Županijskog suda u Varaždinu), odluka trgovačkog društva Varaždinske vijesti d.d. o imenovanju ŠE za zamjenika direktora, zamjenika glavnog urednika i voditelja tehničke redakcije od 17.02.2007. (list 1248), zapisnik o pretrazi stana i drugih prostorija vlasništvo ŠE od 02.05.2011., potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta broj 0500573, zapisnik o pretrazi stana i drugih prostorija – službenih prostorija koje koristi ŠE od 02.05.2011., potvrde o privremenom oduzimanju predmeta broj 0500574 i 0500575, zapisnik o pretrazi prijevoznog sredstva – automobila marke Audi A4 reg. oznake [registarska oznaka] od 02.05.2011. (listovi od 1562-1571), zapisnik o pretrazi stana i drugih prostorija u trg. društvu Varaždinske vijesti d.d., potvrda o privremenom oduzimanju predmeta broj 0500574, potvrda o privremenom oduzimanju predmeta broj 0500575, zapisnik o pretrazi prijevoznog sredstva osobnog vozila marke Audi A4 reg. oznake [registarska oznaka] (listovi 1542-1550), zahtjev trgovačkog društva Varaždinske vijesti d.d. za odobrenjem dugoročnog kredita od 18.02.2009. za kupnju vozila marke Audi A4, kartice analitičkog konta, konta – kartica, knjigo. kartice, registracijski list za vozilo [registarska oznaka], ugovor o kupoprodaji i korištenju automobila od 18.02.2009., aneks ugovora o kupoprodaji i korištenju automobila od 28.01.2010., preslika prometne dozvole PU varaždinske za isto vozilo, punomoć od 03.02.2010. izdana ŠE (listovi 1880-1894), zapisnik o pretrazi pokretne stvari – računala ŠE od 10.05.2011. sa službenim bilješkama o obavljenoj pretrazi (list 2132-2139), zapisnik o vraćanju privremeno oduzetih predmeta ŠE od 21.06.2011. (list 2399), putni nalozi za 2009. i 2010. navedeni po brojevima iz činjeničnog opisa optužnice (posebni omoti od 1 do 5), očitovanje Varaždinskih vijesti od 21. listopada 2020. te uz isto priloženi Pravilnik o radu Varaždinskih vijesti, očitovanje temeljem komisijskog izvješća o pregledu novina i pisanih računa ĐE od 21. veljače 2014., komisijsko izvješće o pregledu novina i izdanih računa, očitovanje ĐE temeljem komisijskog izvješća i sporazum o prestanku ugovora o radu za ĐE. Uz suglasnost stranaka pregledan je spis Županijskog suda u Varaždinu broj: K-24/2022 (raniji broj: K-18/14), kao i originali putnih naloga i isplatnica navedenih u optužnici.

3.1. Nadalje, ispitan je svjedok GE, direktor oštećenog trgovačkog društva Varaždinske vijesti d.d., dok su na temelju čl. 431. st. 1. toč. 8. ZKP/08 pročitani nalaz i mišljenje knjigovodstveno-financijske vještakinje Vlaste Santo Olđa od 07.05.2013. te dopuna nalaza i mišljenja iste vještakinje od 03.03.2014., iskazi svjedokinja ĐE i BE sa zapisnika od 30. lipnja 2020. i zapisnika od 8. ožujka 2023., kao i iskaz svjedokinje IE sa zapisnika od 30. lipnja 2020., zatim iskaz stalne sudske vještakinje Vlaste Santo Olđa sa zapisnika od 22. rujna 2020., dopuna nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Vlaste Santo Olđa od 12. studenog 2020., iskaz vještakinje Vlaste Santo Olđa sa zapisnika od 16. rujna 2021. te iskaz vještakinje Vlaste Santo Olđa sa zapisnika od 27. travnja 2023.

3.2. U odnosu na dokaze navedene u prethodnoj točci potrebno je pojasniti da je braniteljica okrivljenika na raspravi 4. prosinca 2024. navela da predlaže da se izvrši uvid u dokumentaciju u spisu te da se neposredno ispitaju svi već ispitani svjedoci i knjigovodstveno-financijska vještakinja, a da je suglasna s čitanjem svih ostalih do tada provedenih dokaza. Prijedlogu za neposrednim ispitivanjem „svih već ispitanih svjedoka i knjigovodstveno-financijske vještakinje“ sud nije udovoljio, odbivši ga na temelju čl. 431. st. 1. toč. 8. ZKP/08 iz razloga što, usprkos nespornoj činjenici da je u ovom predmetu došlo do promjene raspravnog suca, zbog čega je rasprava i započela iznova (kako je to vidljivo iz raspravnog zapisnika), upravo prethodno navedena odredba propisuje da se zapisnici o iskazima svjedoka, suokrivljenika ili već osuđenih sudionika u kaznenom djelu te zapisnici ili drugi dopisi o nalazu ili mišljenju vještaka pribavljeni tijekom dokazne radnje ili ranije rasprave mogu prema odluci vijeća pročitati odnosno reproducirati i u slučaju ako je svjedok ili vještak ispitan na raspravi u prisutnosti stranaka. Ovdje je to slučaju u odnosu na svjedokinje navedene u toč. 3.1. ovog obrazloženja, kao i u odnosu na vještakinju Vlastu Santo Olđa, pa je iz navedenog razloga i na temelju ove procesne odredbe ZKP/08 sud pročitao navedene iskaze odnosno nalaz i mišljenje vještakinje.

3.3. Na kraju dokaznog postupka ispitan je okrivljenik, kojom prilikom je uz suglasnost stranaka pročitan njegov iskaz s rasprave od 27. travnja 2023., a prije toga pročitani su izvatci iz prekršajne i kaznene evidencije za okrivljenika.

3.4. Nakon provedenog dokaznog postupka prisutni su izjavili da nemaju prijedloga za dopunu dokaznog postupka niti primjedbe na provedeni dokazni postupak.

4. Okrivljenik je u svojoj obrani na kraju dokaznog postupka naveo da ostaje kod svoje obrane iznijete na raspravi 27. travnja 2023., dok je, nakon što mu je predočeno da su odluka o imenovanju za zamjenika direktora i ugovor o radu sklopljeni 2007., a sporni putni nalozi na kojima se navodi da se on nalazi na radnom mjestu zamjenika direktora datiraju iz 2009. i 2010., pa kada je upitan da pojasni raniji navod da ne zna kakvo je to mjesto zamjenika direktora, odgovorio da je on u Varaždinskim vijestima radio kao grafički i tehnički urednik, koji se nije bavio financijsko-pravnim dijelom te nije ni gledao ugovore koji mu dani na potpis.

4.1. U obrani na raspravi 27. travnja 2023. okrivljeni ŠE naveo je, u bitnome, da je od početka radio u grafičko-tehničkoj redakciji, i to negdje oko 2000. ili nešto malo ranije, prvi ugovor je bio sklopljen za radno mjesto grafičko-tehničkog urednika 2, potom za grafičko-tehničkog urednika 1, time da je grafičko-tehnički urednik 2, kao početnik, a potom je bio voditelj grafičko-tehničke redakcije. U opisu radnih zadataka bila mu proizvodnja novina, kontroliranje tih proizvoda, potom istraživanje tržišta, te komunikacija sa tiskarom, točnije, budući da su se češće mijenjale tiskare, kroz to razdoblje u nekoliko navrata, s tim njihovim poslovnim partnerima, te da su oni radili na različitim lokacijama, to je obuhvaćalo i potrebu njegovih službenih putovanja. Napomenuo je da se nikada nije miješao niti je u njegovoj domeni bio nekakvi financijsko-pravni dio, posebno jer je postojao financijski odjel, tako da osobno nikad nije dao nikome nikakav nalog za izradu bilo kakvog financijskog ili pravnog dokumenta, sve što bi dolazilo na njegov odjel već je unaprijed od tog odjela pripremljeno, te se potom vraćalo u računovodstvo. Istaknuo je da uopće ne zna kakvo je to radno mjesto zamjenika direktora, ugovore o radu koje je potpisao uvijek je dobio popunjene, nije ih niti čitao jer nije u ništa imao razloga sumnjati, potpisao ih je i tako ih vratio te ne zna da bi na kojem od tih ugovora pisalo da je zaposlen na radnom mjestu zamjenika direktora, budući da osim gore navedenih poslova nikada nikakve druge radove nije obavljao, niti pak mu je poznato koji bi razlog bio da potpiše ugovor za mjesto zamjenika direktora. Obavljao je službena putovanja, ne doduše od samog početka, dakle, tamo oko 2000. ili čak prije toga, nego kada je postao stariji grafički urednik pa nadalje, za ta putovanja su se izdavali putni nalozi i on je temeljem istih osobno primao i potpisivao primitak novčanih sredstava po tom osnovu, a na pitanje je li kada primao kakva novčana sredstva s osnova tih putnih naloga, a koja bi za njegova odnosno u njegovo ime podizala ĐE, naveo je da sigurno nije, odnosno da se toga ne sjeća. Na ta putovanja barem do tiskare išao je jednom tjedno, a ovisno o potrebi posla to je moglo biti i više puta tjedno, a mjesta u koja je putovao mijenjala su se ovisno od tiskare do tiskare s kojima su poslovali. Ne sjeća se je li prilikom odlaska na poslovni put imao sa sobom putni nalog, no moguće je da se putni nalog ispunjavao i nakon što se vratio s poslovnog puta, time da misli da je evidenciju o poslovnim putovanjima vodilo računovodstvo jer se znalo kada, tko, kamo i zašto putuje. Poslovno putovanje koje bi obavio, za isto bi potpisao putni nalog, a što se tiče isplate novčanih sredstava po tim putnim nalozima, sredstva su se isplaćivala na blagajni, znalo se kada su se podizali ti novci, kada je trebalo doći na blagajnu, gdje su im se isplaćuju troškovi, dok su oni primitak tih novčanih iznosa vlastoručno potpisivali, a što je i on činio za poslovna putovanja koja je i obavio, dok se ne sjeća da bi bilo netko drugi za njega ili pak da bi on za nekog drugog podizao kakve novčane iznose na blagajni, pa tako niti s osnova poslovnih putovanja i putnih troškova. Koliko se sjeća, on ĐE nije dao nikakvo usmeno odobrenje da bi ona za njega mogla podizati kakav novac, a jednako tako niti BE, a ne sjeća se da bi za poslovna putovanja došao na blagajnu podići novac, a da je on već nekome drugome bio isplaćen, niti pak da bi netko drugi podizao novac za njega i ostavljao primjerice u uredu njegova oca, niti pak da bi mu njegov otac isplaćivao kakav novac s osnova radnog i poslovnog odnosa, niti pak da je on nekome drugome potpisivao, pa tako niti svom ocu, da bi primao kakva novčana sredstva. Na pitanje kako tumači iskaze svjedokinja ĐE i BE da su one svakog tjedna, a po nalogu njegova oca ŽE podizale za istog 1.200.00 kn, a za njega 600,00 kn, i da su im te iznose isplaćivale te da je to bilo redovito i da je to bilo obavezno, iskazao je da ne zna kako bi te njihove iskaze protumačio, budući da se ne sjeća da bi njemu takvi iznosi bili isplaćeni. Potvrdio je, nadalje, da je sklopljen ugovor o kupoprodaji o korištenju automobila između njega i Varaždinskih vijesti, time da se više sadržaja ugovora ne sjeća, kao ni kada bi točno taj ugovor bio sklopljen. Napomenuo je da je predmetno vozilo kupio osobno, kao fizička osoba, za isti je podigao kredit, redovito ga otplaćivao i u trenutku kada ga je poslodavac otkupio, on je otplatio negdje 2/3 kupoprodajne cijene, tako da je poslodavac trebao otplatiti još tu jednu trećinu, dakle razliku. Na pitanje ima li saznanja zbog čega je taj osobni automobil otkupljen, odnosno zašto ga je prodao poslodavcu, naveo je da je poslodavac inače imao i trebao veći broj službenih vozila, radi djelatnosti i poslova kojim se bavio i odlazaka na teren, a on da je taj osobni auto, koji je kupio kao fizička osoba, pretežito i koristio kako za dolazak na posao, tako i za poslovne potrebe, pa je istim odlazio i na poslovna odnosno službena putovanja, kako prije sklapanja tog ugovora, tako i poslije, a na poslovna putovanja odlazio je i drugim vozilima poslodavca. Ne sjeća se koliko je svoj osobni automobil koristio u poslovne svrhe, prije sklapanja tog ugovora sa poslodavcem o otkupu vozila, dok su nakon što je poslodavac postao vlasnik tog vozila, koliko se sjeća, vozilo koristili i drugi zaposlenici jer je vozilo bilo na raspolaganju za potrebe poslodavca. Kada mu je predočeno da je već u odgovoru na optužnicu učinio nespornim svoje potpise na putnim nalozima te da je tijekom svog iskaza navodio da je potpisao naloge za putovanja koja je obavio te da je za ta obavljena putovanja po tim putnim nalozima odlazio na blagajnu radi isplate putnih troškova koje su isplaćivale ili BE ili ĐE, ovisno koja je radila na blagajni, a da se ne sjeća da bi mu ĐE ikada isplaćivala kakve novce po tom iznosu, a koji bi ona podigla za njega, niti je ikada pismeno ili usmeno ovlastio da u njegovo ime podiže ta novčana sredstva, a da je vezano za gore navedene putne naloge koje je vlastoručno potpisao iste moguće dovesti u vezu sa isplatnicama kojima su isplaćeni troškovi vezani upravo za te putne naloge, a koje isplatnice je potpisala ĐE, naveo je da se ne sjeća te da ne može reći da li može dopustiti mogućnost da bi mu ista ikada podigla novac po tim putnim nalozima i potom mu isti isplaćivala, a naveo je i da nije sebi vodio evidenciju niti kontrolirao je li za sva obavljena putovanja podigao putne troškove, a smatra da postoje, pa tako i u predmetnom razdoblju, isplatnice iz kojih je vidljivo da je temeljem istih podigao putne troškove i isplatnice vlastoručno potpisao. Na daljnje pitanje da li smatra mogućim da je netko njemu, a to misli na BE i ĐE koje su radile u odjelu računovodstva, dale da potpiše više putnih naloga nego što ih je obavio, poslovnih putovanja na tjednoj ili mjesečnoj bazi, te da potom bilo na temelju tih neobavljenih poslovnih putovanja, a potpisanih putnih naloga ili pak temeljem potpisanih naloga za putovanja koja je doista obavio, a troškovi kojih nisu njemu isplaćeni, umjesto njega podignu novčana sredstva i potpišu isplatnice, a da mu ta sredstva ne predaju, naveo je da smatra da je to objektivno moguće, jer on nije kontrolirao i vodio računa koliko je točno putovanja obavio i koliko je troškova s osnova obavljenih putovanja primio, već da je potpisao bez da je kontrolirao i čitao sve što mu je bilo dano na potpis, posebno jer se u financije ne razumije niti se istima bavio. Konačno, naveo je da je on kao osoba koja je obavila određeno poslovno putovanje potpisao nalog, ali da niti jedan nalog ni na koji način nije odobravao, barem ne da bi to znao, niti pak je za to bio na bilo koji način ovlašten, a misli i da je i njegove putne naloge i naloge drugih koji su obavljali poslovna putovanja odobravala uprava, odnosno njegov otac kao direktor.

5. U ovom postupku nije bilo sporno da je okrivljeni ŠE potpisao sporne putne naloge (kao podnositelj računa), koji na njega i glase. Također nije sporno da je okrivljenik bio vlasnik predmetnog vozila marke Audi, reg. oznake [registarska oznaka], te da ga je potom prodao oštećenom društvu Varaždinske vijesti d.d.

5.1. S druge strane, bilo je sporno je li okrivljenik u inkriminirano vrijeme radio kao zamjenik direktora oštećenog društva Varaždinske vijesti d.d. (pri čemu je nesporno da je u ugovoru o radu navedeno da je zaposlen na tom radnom mjestu), a prema tome može li imati svojstvo odgovorne osobe. Također, bilo je sporno je li okrivljenik primio isplate na temelju putnih naloga iz činjeničnog opisa optužnice.

6. Analizom i ocjenom provedenih dokaza u odnosu na sporne okolnosti, svakog pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, sukladno odredbi čl. 450. st. 2. ZKP/08, ovaj sud je nedvojbeno utvrdio da je okrivljenik počinio kazneno djelo za koje je optužen. 7. Nije sporno da je okrivljeni ŠE s trgovačkim društvom Varaždinske vijesti d.d., [adresa], sklopio Ugovor o radu na neodređeno vrijeme 1. veljače 2007. (stranica 218 spisa), u čl. 1. kojeg je navedeno da će on „obavljati sljedeće poslove: zamjenik direktora“.

7.1. U Odluci o imenovanju od 17. veljače 2007. (stranica 40 spisa), kao predmet koje je navedeno: „ODLUKA O IMENOVANJU zamjenika direktora, zamjenika glavnog urednika i voditelja tehničke redakcije“, potpisanoj, ispred uprave, po direktoru Varaždinskih vijesti d.d., navedeno je da se, u sklopu provođenja utvrđene poslovne politike i razvojnih planova Dioničkog društva Varaždinske vijesti, među ostalima, „g. ŠE, dosadašnji voditelj tehničke redakcije tjednika Varaždinske vijesti“ imenuje za „ZAMJENIKA DIREKTORA Varaždinskih vijesti d.d.“, pri čemu je navedeno da ova odluka uprave, uz suglasnost Nadzornog odbora tog društva, stupa na snagu danom donošenja.

7.2. Nadalje, u punomoći od 3. veljače 2010. (stranica 76 spisa) navedeno je da se opunomoćuje ŠE, „zamjenik direktora Varaždinskih vijesti d.d.“ za potpis službenih dokumenata vezanih uz prijenos službenog automobila reg. oznaka [registarska oznaka], dok je iz predmetnih putnih naloga, koji potječu iz razdoblja od kraja 2009. pa do kolovoza 2010., također vidljivo da je u rubrici „Nalog primio“ naznačen ovdje okrivljeni ŠE, a kao njegovo radno mjesto navedeno je „zamjenik direktora“.

7.3. Svjedokinja ĐE iskazala je da je okrivljenik jedno vrijeme bio na funkciji zamjenika direktora, a isto tako i svjedokinja IE potvrdila je da je okrivljenik u inkriminiranom razdoblju radio na radnom mjestu zamjenika direktora.

7.4. Imajući u vidu prethodno navedeno, pri čemu navedene isprave nisu sporne, dok iskaze svjedokinja ĐE i IE sud prihvaća kao vjerodostojne, sukladne materijalnoj dokumentaciji te ih cijeni kao istinite, što će i kasnije biti obrazloženo, zaključak ovog suda suprotan je tezi obrane da okrivljenik nije bio odgovorna osoba, s posljedicom da mu se, kao takvome, ne može staviti na teret da je bio dužan voditi poslove i upravljati imovinom društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika.

7.5. Okrivljenik je, dakle, i ugovorom o radu i odlukom uprave oštećenog društva Varaždinske vijesti d.d., oboje još iz početka (veljače) 2007. bio definiran kao zamjenik direktora tog društva. U vrijeme izdavanja inkriminiranih putnih naloga (kraj 2009. pa do kolovoza 2010. – dakle, nakon cca tri godine) na istima je također, ponavlja se, kao njegova funkcija naznačena upravo „zamjenik direktora“. Okrivljenik se brani da je na radnom mjestu zamjenika direktora bio samo formalno, da to mjesto nije postojalo u sistematizaciji, a da je on ugovore o radu potpisivao praktično ih ne čitajući. Međutim, unatoč tome što se doista navedeno radno mjesto ne spominje u sistematizaciji radnih mjesta oštećenog društva (u kojem je okrivljenik, nesporno, od ranije bio zaposlen), okolnosti ovog slučaja ne potkrjepljuju tezu obrane o nepostojanju odgovornosti okrivljenika za inkriminirano kazneno djelo.

7.6. Naime, opisano u prethodnim odlomcima ukazuje da je kroz dulji period okrivljenik titulirao kao zamjenik direktora trgovačkog društva Varaždinske vijesti d.d., na koje je bio postavljen odlukom uprave te je sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Činjenica da i nakon cca tri godine okrivljenik i dalje biva navođen na putnim nalozima kao zamjenik direktora ozbiljno dovodi u pitanje vjerodostojnost njegove obrane prema kojoj „uopće ne zna kakvo je to radno mjesto“ (u vezi čega valja ukazati da je nakon što mu je na raspravi predočena ta okolnost odgovorio samo da je on u Varaždinskim vijestima radio kao grafički i tehnički urednik, koji se nije bavio financijsko-pravnim dijelom te nije ni gledao ugovore koji mu dani na potpis), kao što je i njegova tvrdnja da je ugovore o radu, bez čitanja, potpisane samo vratio jednako tako posve nevjerojatna i, kao takva, neprihvatljiva, posebice imajući u vidu sve okolnosti ovog slučaja. Nelogično je, tako, da, kada bi ugovor o radu i potpisao bez čitanja (što samo po sebi nije životno ni realno, pod pretpostavkom da punoljetne osobe odgovorno vode računa o svojim pravima, u konkretnom slučaju tim više što se, po logici pozicije, radilo o visokom položaju u društvu), niti nakon tri godine okrivljenik ne bi imao informaciju o spornom radnom mjestu, unatoč tome što je na više putnih naloga on sam tako naznačavan.

7.7. Na zaključak da okrivljenik nije bio tek običan (jedan od inih) zaposlenik Varaždinskih vijesti d.d. upućuje i sadržaj Ugovora o kupoprodaji i korištenju automobila od 18. veljače 2009. (stranica 73 spisa), posebice čl. 3. iz kojeg proizlazi da se kupac (oštećeno društvo) obvezuje da će prodavatelj – dakle okrivljeni ŠE – „kao jedan od njegovih zaposlenika i većih dioničara“ imati pravo prvenstva u korištenju tog automobila kao službenog vozila te pravo korištenja službene kartice kupca kod INA-e za potrošnju goriva, i to za sve vrijeme dok je službeno vozilo na korištenju odnosno u vlasništvu kupca. Iz navedenog proizlazi da je okrivljeniku, kao jednom od većih dioničara, dano pravo prvenstva u korištenju vozila (kojeg je on tom prilikom prodao svojem poslodavcu), kao i pravo koristiti službenu karticu za potrošnju goriva, i to za sve vrijeme dok se vozilo nalazi u vlasništvu poslodavca, a što dodatno demantira navode obrane iz kojih bi proizlazilo da okrivljenik nije imao bitan položaj i utjecaj u oštećenom društvu, da je bio zaposlen isključivo kao voditelj grafičko-tehničke redakcije i da nije ni znao što potpisuje. Suprotno tome, sve naprijed navedene činjenice govore u prilog optužbi, koja okrivljenika tereti kao zamjenika direktora koji ima dužnost voditi poslove i upravljati imovinom društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika, jer upućuju da je okrivljenikov položaj u društvu bio iznad razine tek običnog radnika, pa i onog kao voditelja grafičko-tehničke redakcije. Pri tome treba reći da je direktor oštećenog društva bio ŽE, okrivljenikov otac, pa, sagledavajući cjelokupan kontekst slučaja, proizlazi da je okrivljenik bio u takvom položaju, zamjenika direktora, koji ga je obvezivao voditi poslove i upravljati imovinom društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika. Na ovom mjestu uzgred valja reći da radno mjesto zamjenika direktora, po logici stvari, podrazumijeva i bolje uvjete za zaposlenika pa bi već i samo fiktivno postavljanje okrivljenika na to radno mjesto ukazivalo na moguće nepravilnosti u poslovanju. Kod toga, glede tvrdnje okrivljenika iz odgovora na optužnicu, da ulaziti u objašnjavanje razloga zbog kojih je „u njegov ugovor o radu unijeta klauzula da će obavljati poslove nepostojećeg radnog mjesta zamjenika direktora prelazilo bi okvire ovog kaznenog postupka“ valja reći da, s obzirom na svu u ovom obrazloženju istaknutu argumentaciju, nije jasno zbog čega bi se radilo o, za postupak, nevažnim razlozima, dok tijekom postupka u tom smislu nisu dani uvjerljivi razlozi iz kojih bi proizlazilo to što tvrdi obrana. Upravo suprotno, cjelokupan kontekst slučaja takav je da proizlazi da je okrivljenik u oštećenom društvu djelovao kao zamjenik direktora, i to konkretno svojeg oca, koji je pritom ostvarivao određene benefite, kao što je opisano prije u ovoj točci obrazloženja, a koji je, posljedično, bio u obvezi voditi poslove i upravljati imovinom istog društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika.

7.8. Suprotno tumačenje okrivljenika, u smislu da se radi o osobi koja ne čita ugovore koji se tiču njegova radnopravnog statusa i koja ne zna što potpisuje, predstavlja relativizaciju njegove odgovornosti, kao osobe koja je s druge strane postavljena od strane uprave, uz suglasnost nadzornog odbora oštećenika, na mjesto zamjenika direktora, i koja je očito uživala određene privilegije uslijed položaja u tom društvu.

8. Okrivljenik također osporava da bi primio isplate u gotovu novcu na temelju spornih 19 putnih naloga, navedenih u činjeničnom opisu.

8.1. Pritom, kako je ranije konstatirano, okrivljeni ŠE ne spori da bi potpisao te putne naloge kao podnositelj, kao što nema spora niti da je na istima navedeno da je on primio nalog. Također, kao izdavatelj tih putnih naloga naveden je LE.

9. Iz dopunskog nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijske vještakinje Vlaste Santo Olđa proizlazi da je u razdoblju od 3. prosinca 2009. do **.**.2010. ŠE, na temelju putnih naloga, isplaćen na ime korištenja automobila [registarska oznaka] iznos od 14.197,20 kuna, iako je navedeni automobil bio u vlasništvu društva Varaždinske vijesti d.d., pri čemu je specifikacija tog troška ("trošak vozila") dana u tablici na stranici 213 spisa (označena i kao stranica 3245).

9.1. Ispitana na raspravi 22. rujna 2020., vještakinja Santo Olđa ostala je u cijelosti kod nalaza i mišljenja te dopune nalaza i mišljenja te je među ostalim navela da je podnositelj računa osoba na koju je izdan putni nalog, da je putni nalog bez priložene isplatnice vjerodostojna isprava, no da se primitak novca potvrđuje isplatnicom.

9.2. U novoj dopuni nalaza i mišljenja od 12. studenog 2020. (stranice 344 i 345 spisa) vještakinja je ponovila tvrdnju iz prethodne točke, ujedno navodeći da svi nalozi sadrže potpis naredbodavca i podnositelja računa, kao i da je za isplatu gotovine po putnim nalozima za 7 naloga priložena isplatnica potpisana "u.z.", a da za 13 naloga isplatnica nije priložena.

9.3. Ispitana na raspravi 16. rujna 2021. vještakinja Santo Olđa navela je, između ostalog, da su sporni iznosi proknjiženi kroz poslovne knjige kao isplata, iz čega je zaključila da su isplaćeni okrivljeniku. Nadalje, ostala je kod utvrđenja da su sporni iznosi isplaćeni okrivljeniku jer da je pravilo da se novac isplaćuje osobi na koju glasi putni nalog, premda u blagajničkom poslovanju u praksi zna dolaziti do situacija da se isplata vrši i drugoj osobi koja ne mora biti ovlaštena za podizanje novaca u društvu, dakle, nositelj putnog naloga može reći da za njega podigne novac, ali se mora vidjeti kojoj je točno osobi novac isplaćen, a za nositelja putnog naloga. Dodala je da su predmetne isplate evidentirane kroz blagajničko poslovanje i kroz troškove društva, a u kojim poslovnim knjigama se ime osobe kojoj je isplata vršena ne spominje, dok je na pitanje okrivljenika navela da je uvidom u kompletne poslovne knjige utvrdila da je to bilo uobičajeno poslovanje, budući da je veći broj isplata vršen u.z., ne mogavši odgovoriti u kojem točno postotku.

9.4. Nadalje, na raspravi 27. travnja 2023. ista vještakinja je, na pitanje braniteljice okrivljenika, navela da ne može ni isključiti niti potvrditi, budući da za to ne postoji vjerodostojna dokumentacija u spisu, jesu li iznosi s osnova izdanih 20 putnih naloga bili isplaćeni upravo okrivljeniku, dodatno pojašnjavajući da iznosi po tim izdanim putnim nalozima jesu bili isplaćeni. Pri tome je ponovno pojasnila da su predmetni putni nalozi bili izdani na ime ovdje okrivljenika, jednako tako da su ti iznosi bili proknjiženi kroz poslovne knjige kao isplata za ovdje okrivljenika, a da ne može tvrditi je li okrivljenik doista primio te iznose jer tome nije osobno svjedočila, te je dodala da se njezin zaključak temelji na knjigovodstveno financijskoj dokumentaciji u koju je imala uvid.

10. Svjedokinja ĐE iskazala je da je u Varaždinskim vijestima radila na izradi putnih naloga, isključivo po nalogu ŽE koji joj je uvijek na početku tjedna rekao koliko putnih naloga mora izraditi za koga i za koje iznose, pa je ona morala sama po njegovu nalogu izmišljati različite destinacije. Kako je blagajna bila u drugoj zgradi ponekad je znala podizati novce, odnosno dosta često te je u.z. potpisivala isplatnice u ime osoba na koje su putni nalozi glasili. ŽE joj je naložio da izrađuje putne naloge na njegovo ime, Sveborovo odnosno za sve za koje je bilo potrebno, a kada bi podigla novac uvijek ga predavala osobama na koje je putni nalog glasio, osim ako npr. ŠE ne bi zatekla, za njega je novac znala ostaviti u uredu ŽE. U odnosu na okrivljenika je navela da je on jedno vrijeme bio na funkciji zamjenika direktora, time da se zbog proteka vremena više ne sjeća kada je to bilo. Po opisanim nalozima ŽE za izradu putnih naloga postupala je, misli, od 2000. do 2010., time da je za okrivljenika izrađivala naloge svaki tjedan na iznose od 600,00 kuna. Osobe na koje su putni nalozi glasili su znale same ići po novac, ili bi ona za njih otišla po novac ako one taj tren ne bi to mogle učiniti, time da nije postojao nikakav papir koji bi joj te osobe potpisale nakon što bi im ona predala novac, pri čemu je naglasila da ona nikada nije zadržavala novac za sebe jer da bi te osobe odmah reagirale da nisu dobile novac te bi ona dobila opomenu. Ona je dobila usmeno ovlaštenje ŽE da potpisuje isplatnice koje su se zadržavale na blagajni, a potom predavale u računovodstvo. Nije bilo isplata mimo isplatnica, a po njezinoj procjeni od 100 posto slučajeva ona je sigurno potpisala 50 posto isplatnica i to po usmenom ovlaštenju ŽE. Nadalje, svjedokinja ĐE iskazala je da su ih, nakon što su nalozi bili izrađeni, potpisivale osobe na koje su bili izdani, a znalo se dogoditi i da je koji nalog bio odnijet na blagajnu, a da nije bio potpisan ako trenutno ta osoba na koju je bio nalog izdan ne bi bila dostupna. Kolegica BE tada je napravila obračun i sa računa pravne osobe podigla potreban iznos novaca, te su se obično četvrtkom vršile isplate. Kada bi podigla novac na blagajni, ona bi okrivljeniku, ako bi se nalazio u redakciji, odmah predala novac koji je za njega podigla, dok bi novac za ŽE odnijela kod istog, a ukoliko ŠE ne bi bilo u redakciji, tada je podignuti novac po putnim nalozima i za ŽE i ŠE odnijela ŽE. Isto tako, ako bi neka od osoba na koju je bio izdan putni nalog bila u redakciji, ali zbog obujma posla ne bi mogla otići do blagajne, ona bi i za tu osobu znala podići predmetni novac te joj ga predati, ali da joj niti jedna od tih osoba, pa tako ni ŽE niti okrivljeni ŠE nikad nisu potpisivali bilo kakvo pismeno da im ja taj novac predala, pri čemu je navela da se tu zapravo radilo o povjerenju jer je riječ o maloj firmi i da joj u tom trenutku uopće nije palo na pamet da bi ikada moglo doći u pitanje je li podignute iznose za neku drugu osobu toj osobi i isplatila. Na službena putovanja odlazilo se službenim vozilima, registarske oznake istih bile su VŽ od 001-006 VV, a kada su u putnim nalozima bila upisana privatna osobna vozila, tada se radilo o izmišljenim destinacijama, i ta službena putovanja nisu bila obavljena. Pravilo je bilo da ona za ŽE i ŠE podiže iznose s osnova putnih naloga na blagajni, a izuzetno dozvoljava mogućnost da je moguće ovdje okrivljenik ŠE ponekad i sam podigao iznos na blagajni. Putni nalozi izrađivali su se na tjednoj bazi, a prioritet je bio da se svakog tjedna izda putni nalog za direktora ŽE i zamjenika direktora ŠE. Naposljetku, dozvolila je mogućnost da je koje službeno putovanje obavljeno i osobnim vozilom reg. oznaka [registarska oznaka].

11. Svjedokinja BE iskazala je da je bila zaposlenica Varaždinskih vijesti te je jedno vrijeme radila knjigovodstvene poslove, a jedno vrijeme na blagajni. Dok je radila na knjigovodstvenim poslovima izrađivala je na tjednoj i mjesečnoj bazi putne naloge za određene ljude, sve naloge o tome dobivala je od ŽE, a dok je radila na blagajni vršila je isplate osobama na koje su putni nalozi glasili, pri čemu je navela da je ŠE vrlo često sam dolazio po novac. Ako osobe koje su navedene u putnim nalozima ne bi došle po novac, isti je isplaćivala ĐE, a onda se isplatnica priklamala uz putni nalog koji je uvijek bio potpisan po osobi na koju je putni nalog glasio. Misli da je vozilo reg. oznake [registarska oznaka] Sveborovo vozilo, no ništa konkretnije o tom vozilu ne zna, osim samo da je jednom nastala panika kada je dobila nalog iz računovodstva da Sveboru namiri trošak goriva, a onda je nešto na portalima ispalo za neku situaciju za to vozilo, a ispala je i panika kada je tu isplatnicu predočila istražiteljima. Putni nalozi morali su biti potpisani po osobama na koje su glasili pa je tako i ŠE potpisivao naloge koji su glasili na njega. Svi koju su osobno došli preuzeti novac su i potpisivali isplatnice, morala je biti potpisana isplatnica i priložen putni nalog. Nadalje, navela je da je same putne naloge uvijek potpisala osoba na čije ime je putni nalog bio napisan, potom su se gotovinska sredstva sa računa pravne osobe i na blagajni podizali iznosi s putnih naloga, i to osobe na koje su putni nalozi glasili, ili pak ĐE ili ona, koje bi potom te podignute iznose predavale direktoru ŽE, a da mu se nisu predala ta sredstva, a on je potpisao putni nalog, zasigurno bi postavio pitanje gdje su sredstva nestala. Ponekad je i ona znala sa sredstvima i s isplatnicama otići u redakciju, te bi joj tamo isplatnice i potpisale osobe koje su bile na putnim nalozima ako ih je zatekla u redakciji, a ako nije, tada bi ili ĐE ili ona podigle novčana sredstva i predale ih direktoru. S velikom vjerojatnošću navela je da, primjerice, direktor ŽE nikad nije potpisao isplatnicu da bi primio iznos od 1.200,00 kn, a na koji iznos se na njega na tjednoj bazi izdavao putni nalog, pritom misli na samoj blagajni, dok je okrivljenik ŠE ponekad znao na blagajni podići novac za putni nalog koji je bio izdan na njegovo ime, time da se, što se tiče ovdje okrivljenika kao zamjenika direktora, sjeća da je on imao neko vozilo VŽ sa sedmicama i SF te ona misli da je to bilo njegovo privatno vozilo. Dozvoljava da je i ona, kako za ŽE, tako i za ovdje okrivljenika, podigla novac po nekom putnom nalogu i potpisala isplatnicu, a to posebno ukoliko ĐE ne bi bilo ili bi bila odsutna ili na godišnjem ili slično, te bi ona tada tako podignute iznose predala ili ŠE osobno ako bi se nalazio u redakciji, a ako ga nije bilo, tada bi oba ta iznosa i za ŽE i za ŠE predala ŽE, po njegovoj usmenoj naredbi. Do takvih situacija znalo je doći kada bi isti radili poslijepodne, a blagajna je radila samo ujutro, pa je ujutro podigla novac da bi ga mogla isplatiti istima. Pri tome pojašnjava da je ona u takvim slučajevima potpisala samo isplatnicu, a da je putni nalog, prije nego što je predan u računovodstvo i blagajnu, potpisala osoba na koju je putni nalog napisan, a nakon što bi bila izvršena isplata, i dakle nakon što bi ona podigla novac na blagajni i isti predala, takav putni nalog bi potpisao odnosno ovjerio ŽE kao nalogodavac, koji je dakle odobrio isplatu, njegov je bio zadnji potpis i nakon toga je dokumentacija išla u arhivu. Kada direktora ŽE ne bi bilo ta dokumentacija u pravilu je čekala njegov povratak zajedno sa žutim tiksičima-napomenama za što su sredstva namijenjena, dok se ne sjeća da bi ŠE kao zamjenik direktora kada potpisivao na kraju takav putni nalog umjesto direktora, iako je to također moguće.

12. Svjedokinja IE u svom je iskazu navela da je radila kao voditeljica računovodstva 27 godina te joj nije poznato da bi ŠE nalagao izdavanje kakvih putnih naloga, već da zna da je izdavanje putnih naloga išlo preko direktora ŽE. Poznato joj je predmetno vozilo za koje zna da ga je ŠE kupio za svoje potrebe na kredit, nakon čega su isto 2009. kupili kao investicijsko ulaganje u firmu i još preuzeli plaćanje ostatka kredita, negdje oko 218.000,00 kn, time da joj nije poznato da bi bilo prikazivano da se to službeno vozilo koristilo kao privatno u službene svrhe. Njezina zadaća vezano uz putne naloge bila je samo provjera ispravnosti istih i provedba u knjigovodstvu, a okrivljenik je, nadalje je navela, u inkriminiranom razdoblju radio na radnom mjestu zamjenika direktora. Za samo knjiženje njoj nije bilo nužno da ima isplatnicu, već samo potpisani putni nalog, time da zna da su postojali fiktivni putni nalozi u smislu da određene osobe nisu obavile određena putovanja i ona je na to upozoravala direktora ŽE koji joj je govorio da nije to njezin posao i briga i da je on odgovorna osoba, time da su fiktivni putni nalozi postojali i za ŠE, i to misli da za iznose od 600,00 kn tjedno kroz razdoblje od 2 godine.

13. Cijeneći navedene dokaze, pojedinačno i u vezi s ostalima, ovaj sud zaključuje da je obrana okrivljenika koji osporava primitak predmetnog novčanog iznosa usmjerena isključivo otklanjanju kaznene odgovornosti od njega, drugim riječima, da je iznos iz činjeničnog opisa, na štetu oštećenog društva Varaždinske vijesti d.d., primio okrivljeni ŠE.

13.1. Pritom sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje knjigovodstveno-financijske vještakinje Vlasto Santo Olđa sa svim njegovim dopunama, jer je isti potpuno jasan, konkretan, neproturječan i potpun te sud ne nalazi razloga za sumnju u njegovu točnost odnosno vjerodostojnost.

13.2. Vezano uz primitak spornog iznosa vještakinja Santo Olđa doista je na zadnjoj raspravi navela da ne može ni isključiti niti potvrditi jesu li iznosi s osnova izdanih 20 putnih naloga bili isplaćeni upravo okrivljeniku, i to s obzirom da za to ne postoji vjerodostojna dokumentacija u spisu. Ovo, međutim, samo po sebi ne utječe za zaključak suda da je upravo okrivljeniku u ovom postupku isplaćen taj iznos.

13.3. Naime, vještakinja Santo Olđa, osim prednjeg navoda, istaknula je da su iznosi po tim izdanim putnim nalozima doista bili isplaćeni, time da su predmetni putni nalozi bili izdani na ime ovdje okrivljenika, te su navedeni iznosi bili proknjiženi kroz poslovne knjige kao isplata za ovdje okrivljenika. Pojasnila je pritom da se njezin zaključak temelji na knjigovodstveno financijskoj dokumentaciji u koju je imala uvid, a ista vještakinja osim navedenog iskazala je da je pravilo da se novac isplaćuje osobi na koju glasi putni nalog, premda u blagajničkom poslovanju u praksi zna dolaziti do situacija da se isplata vrši i drugoj osobi koja ne mora biti ovlaštena za podizanje novaca u društvu. Također, dodala je da su predmetne isplate evidentirane kroz blagajničko poslovanje i kroz troškove društva.

13.4. Prednje navedeno mišljenje vještakinje treba povezati s ranije prezentiranim iskazima ispitanih svjedokinja, u sporno vrijeme zaposlenih u oštećenom trgovačkom društvu. Iz iskaza svjedokinje ĐE proizlazi, tako, da je uvijek predavala novac po putnim nalozima osobama na koje su ti putni nalozi glasili, time da ponekad kada ne bi zatekla ovdje okrivljenika bi taj novac znala ostaviti u uredu ŽE koji je i davao naloge za izradu putnih naloga. Dosta često je i ona sama znala podizati novce jer je blagajna bila u drugoj zgradi te „u.z.“ potpisivati isplatnice u ime osoba na koje su ti nalozi glasili, time da nije postojao nikakav papir koji bi joj te osobe potpisale nakon što bi im ona predala novac, a pri tome je naglasila da ona nikada nije zadržavala novac za sebe jer da bi te osobe odmah reagirale da nisu dobile novac te bi dobila opomenu. U iskazu svjedokinje BE, koja je u oštećenom društvu bila zaposlena jedno vrijeme u knjigovodstvu, a jedno vrijeme je radila na blagajni, također je opisan način isplate po putnim nalozima, pa tako iz istog između ostalog proizlazi da je same putne naloge uvijek potpisivala osoba na čije je ime putni nalog bio napisan, a potom su se podizali iznosi s putnih naloga, i to osobe na koje su putni nalozi glasili ili pak ĐE ili ona, koje bi potom te podignute iznose predavale direktoru ŽE odnosno, kako je navela dalje u iskazu, ŠE, time da je on i sam znao na blagajni podići novac za putni nalog. Pritom bi, kada je ona, bilo za ŽE bilo za ŠE, podizala novac, potpisala samo isplatnicu, dok bi putni nalog potpisala osoba na koju je isti napisan.

13.5. Iz iskaza imenovanih svjedokinja razabire se način funkcioniranja u oštećenom društvu u sporno vrijeme, kada je riječ o izdavanju putnih naloga i isplatama po istima. Iskazi svjedokinja ĐE i BE detaljni su, uvjerljivi, neproturječni i u bitnome međusobno suglasni te ih, kao takve, sud cijeni kao iskrene i kao vjerodostojne prihvaća, jednako kao i iskaz svjedokinje IE. Sud ne nalazi razloge i motivaciju zbog kojih bi ove svjedokinje lažno svjedočile i time se izlagale kaznenom progonu, a u tom smislu valja primijetiti da su ove svjedokinje iskazivale i da su naloge za izradu fiktivnih putnih naloga dobivale od ŽE, iz čega upravo proizlazi da njihova motivacija nije pošto-poto teretiti ovdje okrivljenika, već njihovi cjelokupni iskazi ukazuju da se radi o iskazivanju svjedokinja o onome što im je poznato i koliko se o upitanom sjećaju. Stoga ovaj sud ne dijelu tezu obrane o tendencioznosti njihova iskaza, a pritom je razumljiva i tvrdnja svjedokinje ĐE da joj zbog odnosa povjerenja ŽE i ŠE nisu potpisivali pismena da bi im predavala podignute iznose. Ova svjedokinja, kao i svjedokinja BE, nesumnjivo je, kao zaposlenica, bila u zavisnom i podređenom položaju u odnosu na ovdje okrivljenika te njegova oca, direktora ŽE, te je prihvatila određeni način postupanja po putnim nalozima, koji su pred sudom kao svjedokinje opisale, a zbog takvog odnosa (radnika koji je po naravi stvari podređen poslodavcu) razumljivo je da nije niti inzistirala na potpisima o predaji novca. Također, činjenica da su glede ĐE Komisijskim izvješćem o pregledu novina i izdanih računa utvrđene određene nepravilnosti glede neuplate nekih novčanih iznosa sama po sebi ne dovodi u sumnju vjerodostojnost njezina iskaza (a dakako niti iskaza drugih svjedokinja) jer je iz Komisijskog izvješća i očitovanja ove svjedokinje (stranice 357 i 358 spisa) razvidno da se navedena situacija odnosi na 2013. i to na uplate vezane za male oglase, a što nema nikakve veze s kaznenim djelom koje je predmet u ovom postupku, niti pak navedena okolnost – dok drugih okolnosti koje bi na to ukazivale nema – upućuju da bi svjedokinja ĐE (a isto se odnosi i na svjedokinju BE) bila ta koja bi prisvajala sporne iznose. Kada bi se takvo što i dogodilo, bilo bi razumno i očekivano da uprava društva to detektira i na to reagira, a u tom su smislu i svjedokinje navele da bi osoba za koju je bio novac reagirala kada joj isti ne bi bio isplaćen. Ove svjedokinje bile su, valja ponoviti, obične radnice u društvu u kojem je ovdje okrivljeni ŠE bio zamjenik direktora, a njegov otac ŽE direktor, te nije razborito očekivati da bi isti tolerirali da ĐE prisvoji novac na temelju inkriminiranih putnih naloga (kako to u odgovoru na optužnicu imputira okrivljenik) – pritom se ponovno naglašava da nije sporno da je okrivljenik predmetne putne naloge potpisao kao podnositelj, kao što nema spora niti da je na njima navedeno da je on primio nalog, dok je kao izdavatelj istih naveden ŽE. Ovaj zaključak stoji tim više kada se ima u vidu da u spisu nema podataka da bi, bilo okrivljenik, bilo druga osoba iz upravljačke strukture društva, u to vrijeme zatražila utvrđivanje (kaznene ili druge) odgovornosti ĐE glede spornih isplata i putnih naloga.

13.6. Iz dokaza provedenih u ovom postupku proizlazi, kako je utvrđeno na temelju provedenog vještačenja, dakle, da su predmetni iznosi doista bili isplaćeni, a odnose se na putne naloge izdane na ime ovdje okrivljenika, time da su navedeni iznosi bili i proknjiženi kroz poslovne knjige kao isplata za ovdje okrivljenika. Kada se navedeno poveže sa ranije prikazanim iskazima svjedokinja u pogledu isplata po putnim nalozima, čije iskaze je sud prihvatio, argumentiravši razloge za ocjenu vjerodostojnosti njihovih iskaza (dok, nasuprot tome, obranu okrivljenika sud niti glede okolnosti isplate spornih iznosa ne prihvaća kao istinitu već je, s obzirom na sve provedene dokaze i opisane okolnosti, cijeni usmjerenom na otklanjanje kaznene odgovornosti od njega samog), pri čemu iz iskaza svjedokinje ĐE jasno proizlazi da je novce predavala ovdje okrivljeniku ili pak za njega, ako ga ne bi zatekla, njegovu ocu ŽE (time da joj isti nisu htjeli potpisivati bilo kakvo pismeno da im je predala novac, što je također indikativno u svjetlu činjenice da se radi o nezakonitim radnjama), te činjenicom da je okrivljeni ŠE bio prvotni vlasnik vozila Audi A4, registarske oznake [registarska oznaka], koji je to vozilo 2009. prodao oštećenom trgovačkom društvu, za sebe ujedno ugovorivši – „kao jedan od njegovih zaposlenika i većih dioničara“ – pravo prvenstva u korištenju tog automobila kao službenog vozila te pravo korištenja službene kartice kupca kod INA-e za potrošnju goriva, i to za sve vrijeme dok je službeno vozilo na korištenju odnosno u vlasništvu kupca, a na koje vozilo se odnose sporni putni nalozi na temelju kojih je isplaćivana naknada za korištenje vlastitog vozila u službene svrhe, iako je u to vrijeme vozilo već bilo u vlasništvu oštećenika, te uzimajući u obzir i činjenicu da iz nalaza i mišljenja vještakinje proizlazi i da je bila isplaćivana naknada za korištenje tog vozila, premda je isto u to vrijeme već bilo u vlasništvu Varaždinskih vijesti d.d., slijedi zaključak da je ovdje okrivljenik, na kojeg su, ponavlja se, putni nalozi glasili, primajući isplatu temeljem predanih putnih naloga, pritom u položaju zamjenika direktora, ostvario nepripadne isplate, po osnovi naknade za korištenje vlastitog vozila u službene svrhe, u ukupnom (inkriminiranom) iznosu od 1.814,61 eura (tada 13.672,20 kn).

13.7. Putni nalozi na temelju kojih su ostvarene navedene isplate jesu oni označeni brojevima navedenima u činjeničnom opisu kaznenog djela u izreci ove presude te su precizno navedeni u tablici knjigovodstveno-financijske vještakinje na listu 213 spisa, pravilnost kojeg utvrđenja nije tijekom postupka razumno dovedena u sumnju, pri čemu valja pojasniti da se presuđenje ne odnosi na prvi nalog iz potonje tablice (broj 166) jer glede istog ODO u Varaždinu, izmijenivši na raspravi činjenični opis, više ne tereti okrivljenika. Stoga ukupan iznos okrivljeniku stavljen na teret, po 19 putnih naloga iz izreke (brojevi: 175/2009., 4, 10, 15, 16, 20, 22, 44, 58, 63, 68, 70, 84, 85, 89, 93, 102, 108, 110/2010.), iznosi 13.672,20 kn – odnosno sadašnjih 1.814,61 eura (primjenom tečaja konverzije kune u euro od 7,53450).

14. Na temelju provedenog dokaznog postupka, imajući u vidu sve naprijed navedeno, sud je nedvojbeno utvrdio da je okrivljeni ŠE u inkriminiranom razdoblju, preciziranom u izreci, radio, na temelju sklopljenog ugovora o radu, kao zamjenik direktora TD „Varaždinske vijesti“ d.d. U tom svojstvu, nema u to dvojbe, propustio je štititi interese te pravne osobe na način da postupa s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika (sukladno čl. 252. Zakona o trgovačkim društvima), već je, tome suprotno, iskoristivši svoj položaj u društvu, na temelju predmetnih putnih naloga, postupao s ciljem stjecanja nepripadne imovinske koristi i ostvario takvu korist u iznosu od 1.814,61 eura (13.672,20 kn), za taj iznos ujedno oštetivši TD Varaždinske vijesti d.d., a sve na način da je tom društvu u svrhu isplate, pritom u položaju zamjenika direktora istog, ispostavljao putne naloge za obavljena službena putovanja u kojima je neosnovano, premda je znao da na to nema pravo, obračunavao i naknadu za korištenje osobnog vozila registarske oznake [registarska oznaka], prikazujući kao da se koristi vlastitim vozilom u službene svrhe, iako je to vozilo (čiji je on bio raniji vlasnik) u to vrijeme već bilo u vlasništvu društva Varaždinske vijesti d.d. jer ga je upravo okrivljenik oštećenom društvu prodao.

15. Na taj način okrivljenik je, na način kako mu je stavljeno na teret predmetnim optužnim aktom, u gospodarskom poslovanju povrijedio dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa koja se temelji na zakonu i pravnom poslu i na taj način pribavio sebi protupravnu imovinsku korist te time onome o čijim se imovinskim interesima dužan brinuti prouzročio štetu, čime je počinio kazneno djelo protiv gospodarstva – zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju – opisano i kažnjivo po čl. 246. st. 1. KZ/11. Što se tiče subjektivnog odnosa počinitelja prema djelu, sud nalazi da je isto počinjeno s izravnom namjerom odnosno da je bio svjestan obilježja kaznenog djela koje poduzima i htio je izvršenje tog kaznenog djela, postupajući s ciljem ostvarenja imovinske koristi. Pritom nema dvojbe da je okrivljenik bio svjestan protupravnosti, znajući da je to djelo zabranjeno, na njegovoj strani ne postoji niti jedan ispričavajući razlog, dok ni ubrojivost okrivljenika tempore criminis nije bila sporna. Slijedom svega navedenog sud zaključuje da je okrivljenik osim objektivnih ostvario i subjektivne elemente kaznenog djela stavljenog mu na teret.

16. Kod navedenog valja reći da je predmetno kazneno djelo počinjeno u vrijeme važenja (starog) Kaznenog zakona (Narodne novine, broj: 110/97, 27/98 – ispravak, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 – u daljnjem tekstu: KZ/97). Budući da je nakon počinjenja tog kaznenog djela, 1. siječnja 2013. stupio na snagu (novi) KZ/11, trebalo je, u skladu s odredbom čl. 3. st. 3. tog Zakona utvrditi postojanje pravnog kontinuiteta između kaznenog djela kojim bi opisano postupanje okrivljenika bilo pravno označeno po KZ/97 s kaznenim djelom iz novog KZ/11 te ocijeniti koji je zakon blaži za počinitelja. Pri tom je sud našao da se opisano postupanje okrivljenika koji je kao zamjenik direktora i time odgovorna osoba oštećenog društva Varaždinske vijesti d.d., iskoristio položaj koje je imao s ciljem da sebi pribavi imovinsku korist, može podvesti pod zakonski opis kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 3. u vezi sa st. 1. KZ/11, a to kazneno djelo nalazi svoj pravni kontinuitet u kaznenom djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 1. KZ/11, koje je i blaže za počinitelja, s obzirom na to da je za isto propisana blaža kazna zatvora (od šest mjeseci do pet godina) u odnosu na onu propisanu u čl. 337. st. 3. vezano za st. 1. KZ/97 (od jedne do pet godina). Ocijenivši da je za optuženika povoljnije njegovo kazneno djelo pravno označiti po KZ/11, sud je okrivljenika proglasio krivim za počinjenje kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 1. KZ/11, kako je ono pravno označeno i u optužnici. Što se tiče zastare kaznenog progona, imajući u vidu da predmetni putni nalozi datiraju iz razdoblja od 21. prosinca 2009. do 7. kolovoza 2010., a da rok zastare sukladno čl. 81. st. 1. al. 4. KZ/11, s obzirom na zapriječenu kaznu, iznosi 15 godina, zaključak je ovog suda prilikom donošenja ove presude da zastara kaznenog progona za djelo koje je predmet optužbe nije nastupila.

17. Valja se ovdje osvrnuti i na iskaz svjedoka GE, inače sadašnjeg direktora oštećene pravne osobe. Isti je iskazao da se, s obzirom da u inkriminiranom razdoblju nije bio zaposlen u Varaždinskim vijestima, ne može izjasniti na kojoj poziciji je okrivljenik bio zaposlen u tom razdoblju, dok je na daljnje pitanje je li mjesto zamjenika direktora postajalo prema sistematizaciji odgovorio da ako su i imali, da je to direktor mogao dogovoriti međusobnim dogovorom sa zaposlenicima. Na pitanje je li okrivljenik imao ovlaštenje davati naloge odgovorio je da je u ugovorima u radu definiran opis posla svakog zaposlenika i odgovornosti, a na daljnje pitanje tko ovjerava putne naloge u trgovačkom društvu rekao je da to može biti direktor, ali i druga osoba ako je direktor ovlasti. U konačnici je istaknuo, na pitanje braniteljice, da su u 13 godina otkako je on direktor u Varaždinskim vijestima izdana samo dva putna naloga s obzirom da su Varaždinske vijesti lokalne novine, uslijed čega nema potrebe za duljim putovanjima. Iskaz ovog svjedoka, u čiju vjerodostojnosti i istinitost nema opravdanog razloga sumnjati, valja promotriti u svjetlu činjenice da isti nema neposrednih saznanja o postupanju tempore criminis, te u tom smislu ovaj iskaz nije od odlučnog značaja u pogledu utvrđivanja spornih činjenica, dok njegov odgovor na posljednje postavljeno pitanje braniteljice glede broja putnih naloga ilustrira i daje širi kontekst postupanju u društvu u vrijeme u koje je okrivljenik tamo radio, između ostalog i kao zamjenik direktora, svojeg oca, a na koje vrijeme se i odnosi problematika izdavanja putnih naloga i isplata pa istima. Na ovom mjestu dodaje se i kako preostale dokaze sud nije posebno iznosio i cijenio jer nisu od bitnog utjecaja na utvrđenje spornih okolnosti u ovom predmetu.

18. Pri izboru vrste i mjere kazne sud je, sukladno čl. 47. KZ/11, pošao od stupnja krivnje (ovdje se radi o izravnoj namjeri) i svrhe kažnjavanja propisane u čl. 41. istog Zakona, te uzeo u obzir sve okolnosti koje utječu da kazna bude lakša ili teža.

18.1. Kao olakotne okolnosti okrivljeniku su uzete njegova kaznena neosuđivanost i prekršajna nekažnjavanost, da je otac jednog djeteta koji uzdržava obitelj budući da mu je supruga nezaposlena, kao i znatan protek vremena od počinjenja ovog djela (2009./2010.), dok je kao otegotno cijenjeno to što je okrivljenik predmetno (svoje) vozilo najprije prodao oštećenom društvu, a onda, nastavljajući ga koristiti (uz pridržano pravo prvenstva u tome), stekao nepripadnu imovinsku korist po osnovi korištenja istog vozila kao privatnog vozila u službene svrhe. Pritom se ne radi o dvostrukom vrednovanju imovinske koristi, kao obilježja kaznenog djela, već takvo postupanje sud vrednuje kao upornost u postupanju, a što je vidljivo i u broju potpisanih putnih naloga.

18.2. Imajući u vidu sve navedene okolnosti, kao i da je zakonski minimum zapriječene kazne za navedeno kazneno djelo šest mjeseci, a maksimum pet godina, ovaj sud nalazi da je u konkretnom slučaju potrebno okrivljenika osuditi na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci i potom, u smislu čl. 56. KZ/11, primijeniti uvjetnu osudu tako da se izrečena kazna neće izvršiti ako okrivljenik u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo, a sve zbog ocjene da okrivljenik i bez izvršenja kazne neće ubuduće činiti kaznena djela. Ta ocjena temelji se na njegovu prijašnjem životu, obiteljskim prilikama i činjenici da je do sada kazneno neosuđivana i prekršajno nekažnjavana osoba. Sud smatra da će se upravo takvom kaznom osim specijalne postići i generalna prevencija te da će upravo odmjerena kazna izraziti društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, te utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja.

19. Na temelju čl. 158. st. 2. ZKP/08 oštećenom trgovačkom društvu Varaždinske vijesti d.d. u cijelosti je dosuđen postavljeni imovinskopravni zahtjev u iznosu od 1.814,61 eura te je naloženo okrivljenom ŠE da navedeni iznos isplati navedenom oštećeniku u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude. Naime, nakon utvrđenja da je okrivljenik počinio kazneno djelo stavljeno mu na teret, kojim je prouzročio štetu oštećenom trgovačkom društvu, u ukupnom iznosu od 1.814,61 eura, trebalo je, u skladu s odredbom čl. 158. st. 2. ZKP/08, u cijelosti usvojiti imovinskopravni zahtjev tog društva u navedenom iznosu.

20. Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08, okrivljenik je obvezan naknaditi troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. i 6. ZKP/08, i to paušalnu svotu od 300,00 eura te trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja od 209,04 eura (odnosi se na poznati trošak spomenutog vještačenja po ispostavljenom računu na iznos od 1.575,00 kn), u roku od 15 (petnaest) dana od pravomoćnosti presude, sve imajući u vidu njegova mjesečna primanja i obiteljske prilike, smatrajući da plaćanjem ukupnog iznosa troškova neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje niti osoba koje je dužan uzdržavati.

U Varaždinu 9. prosinca 2024.

Sudac

Zvonimir Biškup

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi ovom sudu u pisanom obliku u dovoljnom broju primjeraka za protivnu stranku te za sud, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. ODO u Varaždinu, na broj: K-DO-353/2017

2. Okrivljeni ŠE, [adresa]

3. Braniteljica okrivljenika Nela Pilipović Ramušćak, odvjetnica u Varaždinu 4. Oštećeni Varaždinske vijesti d.d., Varaždin, Ulica Frana Supila 7b