Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Stalna služba u Županji

32270 Županja

Veliki kraj 48

Poslovni broj: P-382/2023-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E NJ E

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, Stalna služba u Županji, po sucu Heleni Zetić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja LU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Miličeviću, odvjetniku u Županji, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane 23. listopada 2024., u nazočnosti punomoćnika tužitelja osobno sa punomoćnikom Hrvojem Miličevićem, odvjetnikom u Županji, te zamjenika punomoćnika tuženika ĐU, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, a koja presuda je donesena i objavljena 9. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3210068995, broj kreditne partije: 7103718168, sklopljenog 8. kolovoza 2007., potvrđen 13. kolovoza 2007. kod javnog bilježnika Mirjane Borić iz Osijeka pod brojem: OV-26679/07, između tužitelja LU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, u dijelu kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF).

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju LU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana, isplati novčanu tražbinu u iznosu od 3.630,86 eura (slovima: tri tisuće šest stotina trideset eura i osamdeset šest centi) temeljem preplate zbog uvećanja tečaja, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate i to na iznos:

-2,07 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. ožujka 2008.,

-4,76 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. travnja 2008.,

-7,18 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. svibnja 2008.,

-1,91 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. lipnja 2008.,

-0,15 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. srpnja 2008.,

-2,53 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. kolovoza 2008.,

-1,86 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. studenog 2008.,

-16,98 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. prosinca 2008.,

-5,88 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. siječnja 2009.,

-18,21 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. veljače 2009.,

-19,88 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. ožujka 2009.,

-20,72 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. travnja 2009.,

-18,72 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. svibnja 2009.,

-18,43 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. lipnja 2009.,

-15,29 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. srpnja 2009.,

-12,53 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. kolovoza 2009.,

-13,49 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. rujna 2009.,

-15,54 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. listopada 2009.,

-14,37 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. studenog 2009.,

-13,24 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. prosinca 2009.,

-15,85 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. siječnja 2010.,

-18,32 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. veljače 2010.,

-20,93 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. ožujka 2010.,

-20,25 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. travnja 2010.,

-24,63 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. svibnja 2010.,

-23,50 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. lipnja 2010.,

-25,71 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. srpnja 2010.,

-38,13 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. kolovoza 2010.,

-35,31 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. rujna 2010.,

-45,91 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. listopada 2010.,

-40,32 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. studenog 2010.,

-36,11 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. prosinca 2010.,

-48,91 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. siječnja 2011.,

-56,82 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. veljače 2011.,

-51,08 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. ožujka 2011.,

-51,93 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. travnja 2011.,

-47,80 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. svibnja 2011.,

-49,08 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. lipnja 2011.,

-63,09 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. srpnja 2011.,

-65,05 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. kolovoza 2011.,

-80,56 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. rujna 2011.,

-74,93 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. listopada 2011.,

-66,16 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. studenog 2011.,

-65,93 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. prosinca 2011.,

-64,97 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. siječnja 2012.,

-68,16 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. veljače 2012.,

-71,66 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. ožujka 2012.,

-71,77 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. travnja 2012.,

-69,56 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. svibnja 2012.,

-70,46 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. lipnja 2012.,

-71,77 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. srpnja 2012.,

-70,36 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. kolovoza 2012.,

-70,48 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. rujna 2012.,

-69,17 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. listopada 2012.,

-66,75 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. studenog 2012.,

-69,70 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. prosinca 2012.,

-70,77 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. siječnja 2013.,

-70,34 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. veljače 2013.,

-66,04 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. ožujka 2013.,

-69,02 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. travnja 2013.,

-69,71 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. svibnja 2013.,

-68,36 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. lipnja 2013.,

-64,40 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. srpnja 2013.,

-61,93 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. kolovoza 2013.,

-64,12 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. rujna 2013.,

-65,62 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. listopada 2013.,

-69,46 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. studenog 2013.,

-67,35 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. prosinca 2013.,

-68,30 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. siječnja 2014.,

-69,07 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. veljače 2014.,

-70,55 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. ožujka 2014.,

-72,10 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. travnja 2014.,

-71,30 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. svibnja 2014.,

-69,76 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. lipnja 2014.,

-69,06 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. srpnja 2014.,

-69,36 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. kolovoza 2014., i

-139,38 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. kolovoza 2014., zakonske zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. po stopi od 15%, a od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. u visini stope koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena godišnje, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi od 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju LU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.015,45 eura (slovima: dvije tisuće petnaest eura i četrdeset pet centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 9. prosinca 2024. kao dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi od 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan prigovor tuženika u pogledu mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji, za postupanje u ovom predmetu.

II. Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva povišenjem istoga na način kako je to tužitelj učinio svojim podneskom od 4. srpnja 2024. (list 190 do 193 spisa).

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 8. kolovoza 2007. sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3210068995, broj kreditne partije 7103718168, potvrđen 13. kolovoza 2007. kod javnog bilježnika Mirjane Borić iz Osijeka pod brojem: OV- 26679/07, prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 20.841,06 švicarskih franaka (CHF). Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca. Da je tužitelj je preuzetu obvezu ispunio u cijelosti. Da je pored iznosa glavnice, tužitelj temeljem članka 2. navedenog Ugovora bio dužan tuženiku plaćati i redovnu kamatu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,20%. Kamatna stopa se sa početnih 5,20 % godišnje, tijekom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja, tj. ista se povećavala, bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Da je tužitelj je prethodno podnio tužbu radi ništetne promjene kamatne stope i neosnovano preplaćenog anuiteta, a povodom spomenute tužbe Općinski sud u Osijeku je donio presudu poslovni broj Pr-297/2022 od 14. listopada 2021., a kojom presudom je naloženo tuženiku da tužitelju isplati novčani iznos od 6.827,85 kn uvećano za zatezne kamate na ime preplaćenih anuiteta po Ugovoru o kreditu, a sve radi ništetne odredbe o promjeni kamatne stope. Isto tako, navodi da tuženik prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF, čime je također uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Da tužitelj u trenutku sklapanja ugovora nije mogao niti približno ocijeniti u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa niti tečaj švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu. Da Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača je podnio tužbu protiv osam banaka, među njima i tuženika, kojom predlaže da sud donese presudu kojom se utvrđuje kako su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača na način da su poticale potrošače za sklapanjem ugovora o kreditu ugovaranjem valute vezane za švicarski franak te ugovaranje promjenjive kamatne stope koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika, bez pregovaranja i bez jasno određenih parametara. Da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 2004. do 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Obzirom da je pravomoćnim presudama Visokog Trgovačkog suda utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani sa tuženikom u razdoblju između 2004. do 2008., a tužitelj je ugovor sklopio 8. kolovoza 2007., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora. Da je tužena potrošače pa tako i tužitelja poticala na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Da tužena nije na transparentan način objasnila tužitelju i informirala ga da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Da je Ugovor sklopljen u razdoblju za koje je odlukom iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa utvrđeno razdoblje u kojem su povrijeđeni kolektivni interesi. Da je čl. 245. st. 1. Zakona o obveznim odnosima propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Da imajući u vidu gore navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima o zastari, podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare. Da Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. izričito navodi da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu kolektivne tužbe. Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupaka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu članka 241. Zakona o obveznim odnosima jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Da je zbog ugovaranja ništetnih odredbi u priloženom Ugovoru, tuženik je od tužitelja naplatio iznos za koji ne postoji pravna osnova. Da je tužitelj na temelju dokumentacije koju posjeduje okvirno utvrdio visinu iznosa koji mu banka mora vratiti, također ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavio točno specificirani tužbeni zahtjev s navođenjem svakog pojedinačnog iznosa tečajne razlike u pojedinom anuitetu na koji potražuje zakonsku zateznu kamatu. Obzirom da je pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske utvrđena ništetnost ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak koji su sklapani u razdoblju između 2004. do 2008., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora. Da prema čl. 1111. st.1. Zakona o obveznim odnosima „kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.“. Da je sukladno st. 3. istog članka „obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala“, a prema čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima „Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva“. Da je čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, propisano je da „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“ Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da u skladu s presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17 i poslovni broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019., kao i odredbama čl. 323. i 1111. Zakona o obveznim odnosima, u vezi s čl. 49., 50. i 55. Zakona o zaštiti potrošača, („Narodne novine“ broj: 41/14 i 110/15) ranije čl. 81., 82., 87. i dr. ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, do 113/09) nakon provedene glavne rasprave, a prema članku 6. stavku 3. Zakona o sudovima („Narodne novine“ broj: 28/13) propisano je da je „svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti“, stoga tužitelj predlaže da sud po provedenom postupku donese presudu kojom će utvrditi ništetnim odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), kojom će naložiti tuženiku da isplati tužitelju na ime preplate temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli ukupni iznos od 3.401,55 eura, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća pojedinačnog iznosa preplate do isplate, te da naloži tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je prije svega istako prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda s obzirom da su stranke za slučaj spora ugovorile nadležnost suda prema mjestu sjedišta banke, a to bi u konkretnom slučaju bio Općinski građanski sud u Zagrebu, te predlaže da se stoga Općinski sud u Vinkovcima, Stalna služba u Županji oglasi mjesno nenadležnim, te da predmet ustupi nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu. Tuženik je osporavao osnovu i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva i to po više osnova, pa je tako tuženik tijekom postupka prije svega isticao da tužitelj nije dokazao da je potrošač i da je sredstva kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe, a smatra da zakon ne predviđa da se takva svrha presumira, pa stoga ističe da je upravo na tužitelju teret dokaza za isto. Nadalje, tuženik je isticao prigovor zastare smatrajući da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu da je tužitelj plaćanja vršio po uvećanim anuitetima, a pogotovo iz razloga, jer je odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača određeno da eventualno odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Nadalje, ukoliko bi se primijenili dulji zastarni rokovi od 5 godina svakako smatra da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 12. lipnja 2018. nastupila zastara, a što je u konkretnom slučaju cjelokupno potraživanje tužitelja. Tuženik se protivio pozivanju tužitelja na pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u postupku povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača smatrajući da su i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018., i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., nepravilne i nezakonite, a što po njemu osobito potvrđuje odluka suda EU u predmetima C-81/19 od 9. srpnja 2020. i C-243/20 od 21. prosinca 2021., iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti odnosno nepoštenosti iz razloga, jer je ista odraz zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, odnosno u konkretnom slučaju po tuženiku odredba ugovora o kreditu koja sadržava valutnu klauzulu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima isključena je od ispitivanja poštenosti odnosno nepoštenosti, te je stoga isključena iz primjene Direktive, pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača jer se smatra da je i u ovom slučaju zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Međutim, ukoliko bi sud smatrao da je ipak potrebno utvrđivati okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača odnosno utvrđivati koje su mu sve informacije bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, tuženik je isticao da su tužitelju bile dostupne sve informacije u pogledu sklapanja predmetnog ugovora i to na takav način da je on mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu CHF, pa tako navodi da iz samog ugovora o kreditu jasno i nedvojbeno proizlazi da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF, da je korisnik kredita bio upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Isto tako tuženik navodi da je svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio dostavljen odgovarajući materijal u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pa je upravo na te okolnosti tuženik predlagao da se saslušava tužitelj kao parnična stranka. Navodi da se status tužitelja kao potrošača ne presumira već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba sklopila ugovor o kreditu za privatne svrhe, pri čemu je teret dokaza na tužitelju, koji je dužan dokazati svoj status potrošača i na tu okolnost predložiti određene dokaze, navodeći da je tužitelj kredit podigao sa namjenom kupnje apartmana za iznajmljivanje/kupnju vozila za pružanje usluga prijevoza odnosno kupnju poslovnog prostora za obavljanje obrta, a da tužitelj mora dokazati da je kredit koristio samo za osobne potrebe. Radi navedenog osporava tužitelju status potrošača. Vezano za odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem se utvrđuje da su banke, pa tako i tuženik pobijedile kolektivne interese, prije svega smatra navedene odluke nepravilnim i nezakonitim, budući da drugačije proizlazi iz odluke suda EU u predmetu C-81/19, iz koje je vidljivo da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, a iz čega proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli o predmetnom ugovoru o kreditu isključena od ispitivanja nepoštenosti i iz primjene direktive, pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača. Vezano za informiranost tužitelja i postupanje tuženika u fazi pregovora smatra da je tužitelj kao i svi potrošači bio dovoljno informiran, kroz sve obavijesti koje je tuženik kao banka stavila na raspolaganju tužitelju u vidu reklamnih materijala, brošura, te je tužitelju to bilo dodatno pojašnjeno i u razgovoru sa službenicima banke i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Navodi da tuženik nije mogao utjecati na rast tečaja CHF, da je i sam tuženik kao banka imao obveze u CHF, te nije imao namjeru ostvarivanja bilo kakvog ekstra profita, jer je i sama banka imala kredite obveze u CHF, te je ona kao kreditor dužna snositi izravan gubitak na tečajnim razlikama. Smatra da su ugovaranjem valutne klauzule tužitelj i tuženik dobrovoljno pristali na rizik promjenjivosti tečaja, budući da je tuženik i to vrijeme u ponudi imao, ne samo ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, nego i druge financijske proizvode sa različitim uvjetima, a i sam tuženik nije mogao unaprijed predvidjeti razvoj tečaja strane valute, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Smatra da je odredbe ugovora koji se odnosi na glavnicu kredita koja se veže uz švicarski franak poštena, jer je ta odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječnom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da može doći do promjene tečaja kune u odnosu na CHF. Osporava i tijek zatraženih zakonskih zateznih kamata, navodeći da čak i ako bi sud ocijenio osnovan tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate od podnošenja tužbe, jer je tek podnošenjem tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tužitelju po osnovi stečenog bez osnove. Tuženik ističe i prigovor zastare, a prigovara i visini tužbenoga zahtjeva. Slijedom svega navedenog predlaže sudu u cijelosti odbije tužbene zahtjeve tužitelja i obveže tužitelja da naknadi tuženiku parnični trošak.

3. Tijekom postupka tužitelj se u cijelosti protivio svim navodima iz odgovora na tužbu koje je istakao tuženik.

4. Istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda od strane tuženika sud ocjenjuje neosnovanim.

5. Čl. 16. Ugovora o kreditu ugovorena je stvarna nadležnost prema sjedištu banke, odnosno njene podružnice, ako spor proizađe iz pravnog odnosa zasnovanog poslovanjem podružnice, a što je u skladu s odredbom čl. 70. Zakona o parničnom postupku.

6. Isto tako je nesporno da je predmetna odredba o ugovaranju mjesne nadležnosti za sporove koji bi mogli proizaći iz istog Ugovora o kreditu, odredba koja je sadržana u naprijed pripremljenom obrascu Ugovora o kreditu i da se stoga o takvoj odredbi nije pregovaralo prije sklapanja ugovora, zbog čega je onda nužno na odgovarajući način primijeniti odredbu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj; 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, a kojom je odredbom propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito, ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

7. Takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba čl. 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19) koji je usklađen Direktivom Vijeća 93/13/EEZ, od 5. travnja 1993., o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima; nastavno Direktiva).

8. Prema čl. 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora.

9. Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor o tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi.

10. O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98.

11. Obzirom da po ocjeni ovog suda o odredbi čl. 16. predmetnog Ugovora o kreditu, kao odredbi unaprijed formuliranog ugovora, stranke nisu posebno pregovarale, slijedom čega tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj takve odredbe, a nesporno je da tužitelj u vrijeme sklapanja spornog Ugovora o kreditu imao i u vrijeme podnošenja tužbe ima prebivalište u [adresa], a da je ugovor zaključen u Osijeku, (ovo je utvrđeno iz iskaza tužitelja) gdje je sjedište poslovne jedinice tuženika.

12. Bez obzira što je ugovor zaključen u Osijeku, odnosno u poslovnici tuženika u Osijeku, ne proizlazi nadležnost Općinskog suda u Zagrebu, u kojem je nesporno registrirano sjedište tuženika kao pravne osobe.

13. Ovo stoga što je ovaj spor pokrenut radi neizvršavanja ugovornih obveza tuženika prema tužitelju, a ne radi ostvarivanja tuženikovih prava iz Ugovora pred sudom, a Zakonom o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/15 i 52/16- u daljnjem tekstu: Zakona o potrošačkom kreditiranju) uređuju se ugovori o potrošačkom kreditu, informacije i prava o ugovoru o kreditu, pristup bazi podataka, nadzor i zaštita prava potrošača, a u kojima kao korisnik kredita nastupa potrošač koji uzima kredit pod uvjetima i u svrhu koju određuje taj Zakon. Navedenim zakonom određena je i nadležnost sudova, pa je tako čl. 19.l. st.1. propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu, potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

14. Slijedom navedenoga se u predmetnom parničnom postupku za određivanje mjesne nadležnosti primjenjuje Zakon o potrošačkom kreditiranju, točnije odredba čl. 19.l. st. 1. toga Zakona.

15. Odredbom čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju propisano je da u sporovima koji nastaju u vezi s Ugovorom o kreditu, potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudom države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište (stajalište izraženo u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gr1- 143/2019-2 od 11. prosinca 2019.) prema kojem tuženik, kao financijski jača strana u postupku koja je sačinila ugovor o kreditu na način da nije omogućila tužitelju pojedinačno pregovaranje o mjesnoj nadležnosti u slučaju spora, činio sve kako bi ograničio pravo tužitelja kao potrošača na upuštanje u sudski postupak i sudjelovanje u tom postupku.

16. Radi navedenoga, kada je tužitelj kao mjesno nadležnom sudu za spor u vezi s ugovorom o kreditu, tužbu podnio Općinskom sudu u Vinkovcima, kao sudu prebivališta potrošača, postupljeno je sukladno odredbi čl. 19.l. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (ovakav stav zauzet je u odluci Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj 72 Gž-2018/21-2 od 15. ožujka 2022.), pa je i imajući u vidu navedeno valjalo odlučiti kao u točki I. izreke ovog rješenja. Stoga je odbijen kao neosnovan istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda od strane tuženika i odlučeno je kao u točki I. izreke ovog rješenja.

17. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je podneskom od 4. srpnja 2024. (list 190-193) uskladio tužbeni zahtjev sa navedenim vještačenjem i konačno specificirao i postavio isti tako da na ime ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli umjesto iznosa od 3.530,29 eura sada potražuje iznos od 3.630,86 eura.

18. Tuženik je ostao kod svih prigovara istaknutih u dosadašnjem tijeku postupka, navodeći da se i nadalje protivi visini tužbenog zahtjeva iz ovog podneska, odnosno da se protivi povećanju istoga.

19. Tijekom postupka provedeni su dokazi uvidom u: Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 320068995 od 8. kolovoza 2007. s lista 11 do 15 spisa, pregled uplata po kreditu s lista 16 do 23 i list 81 do 89, Otplatni plan s lista 24 do 27, pregled promjena kamatnih stopa s lista 28, izvršen je uvid u dokaze s listova 95 do 138, te u spis Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-297/22, te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja i financijsko-knjigovodstvenog vještaka Mate Ivanović, dok drugih dokaza nije bilo.

20. Cijeneći navode parničnih stranaka, ovako proveden dokazni postupak, te na temelju njih utvrđeno činjenično stanje, sud tužbu smatra osnovanom, stoga je tužbeni zahtjev usvojen na način kako je to navedeno pod točkom I. i II. izreke ove presude.

21. Temeljem provedenih dokaza i to prije svega uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu broj: 320068995 od 8. kolovoza 2007. nesporno je utvrđeno da su tužitelj i tuženik zaključili ugovor o kreditu, temeljem kojeg ugovora je tuženik kao kreditor stavio tužitelju kao korisniku kredita na raspolaganje novčani iznos od 20.841,06 CHF, s tim da se isti kredit isplaćivao u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB važećem za valutu ugovora na dan isplate kredita, te da je kredit zaključen na rok otplate od 84 mjeseca, da je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, a da je ona na dan zaključenja ugovora iznosila 5,20% godišnje, s tim da je člankom 2. točka 1. istog Ugovora o kreditu određeno da se ista kamatna stopa može mijenjati u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.

22. Nesporno je nadalje, i to uvidom u prvotni otplatni plan po zaključenom ugovoru o kreditu (list 24 do 27 spisa) da je kod primjene početno ugovorene kamatne stope od 5,20% godišnje i iznosa tečaja CHF u odnosu na kunu, a koji je na dan isplate kredita iznosio 4,449971 kn, otplatni anuitet po tako zaključenom ugovoru o kreditu trebao svakomjesečno iznositi 294,31 CHF u protuvrijednosti kuna.

23. Nadalje, uvidom u obavijesti o promjena kamatnih stopa po predmetnom ugovoru o kreditu (list 28 spisa) nesporno je utvrđeno da se tijekom razdoblja otplate kredita kamatna stopa u više navrata mijenjala, tako da je sa početnih 5,20% godišnje u jednom razdoblju ista iznosila čak 7,55% godišnje.

24. Uvidom u otplatni plan nakon svake izmjene kamatne stope i nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka nesporno je utvrđeno da je u jednom razdoblju u periodu od 1. srpnja 2009. otplatni anuitet umjesto početnoga anuiteta od 294,31 CHF zbog povišenja kamatnih stopa iznosio i 314,95 CHF.

25. Nesporno je da je tuženik uputio tužitelju pisane obavijesti o novostima o utvrđivanju visine kamatne stope i to na način da ga obavještava da kamatna stopa po tako zaključenom ugovoru o kreditu.

26. Nesporno je među parničnim strankama da je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12, od 4. srpnja 2013., donesena pravomoćna presuda, a kojom presudom je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, te da je ista presuda u tom dijelu potvrđena i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13, od 13. lipnja 2014.

27. Nesporno je nadalje da je istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013., i to točkom 1., utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

28. Nesporno je da je u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018., a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske, u predmetnu poslovni broj Rev- 2221/18, od 3. rujna 2019.

29. Sporno je među parničnim strankama da li je ništetan dio zaključenog Ugovora o kreditu, i to konkretno dio članaka 1. i 6., a kojima je ugovorena valutna klauzula na način da se tužitelju odobrava kredit u određenom iznosu CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita, da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima a podmiruje u kunama po srednjem tečaju HNB na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja.

30. Sporno je nadalje da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, te da li je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na ovaj konkretni slučaj tj. na zaključeni ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika, te da li je tužitelj potrošač u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača.

31. Također je sporno da li je s obzirom na presudu Suda Europske unije broj C-81/19 otpao razlog za utvrđenjem ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora o kreditu, odnosno sporno je i to da li je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2013. pa do konačne otplate kredita bio ovlašten naplaćivati redovnu kamatnu stopu veću nego što je to sadržano u osnovnom ugovoru o kreditu.

32. Sporan je i tijek zakonskih zateznih kamata na eventualno pojedinačno preplaćene iznose tj. da li zakonske zatezne kamate na svaki pojedinačni mjesečni preplaćeni iznos teku od dana izvršenog plaćanja ili kako to tuženik smatra od dana podnošenja zahtjeva za isplatu.

33. Neosnovan je prigovor tuženika da tužitelj nije sa tuženikom zaključio potrošački ugovor i da se stoga isti ne može smatrati potrošačem u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača.

34. Naime, prema odredbi čl. 5. st. 1. toč. 15. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 97/03; dalje u tekstu: ZZP/03), i prema svim kasnijim izmjenama istoga zakona, određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

35. Uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu odnosno čl. 5. Ugovora o kreditu nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužitelj zaključio kao fizička osoba i da mu je isti kredit određen kao namjenski kredit za kupnju motornog vozila.

36. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene.

37. U odnosu na sporne činjenice tj. pitanje ništetnosti dijela ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula, sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03; dalje u tekstu ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tj. na dan 22. svibnja 2006.

38. Prema odredbi čanka 81. stavak 1. ZZP/03, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, prema stavku 4. istoga članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

39. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi članka 83. ZZP/03.

40. Odredbom članka 87. stavak 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako ona može opstati bez te ništavne odredbe.

41. Analizirajući spornu odredbu članka 1. i 6. Ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB za CHF na dan plaćanja, proizlazi da se radi o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača.

42. Ovo stoga, jer je odredba o valutnoj klauzuli kao cijene kredita jedna od ključnih odredbi Ugovora o kreditu, koja motivira ili demotivira korisnike kredita na zaključenje istog, pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu kamatne stope jednostranoj odluci banke, dakle samo jednoj ugovornoj strani, dok s druge stranke klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredit. U takvoj situaciji korisniku kredita potrebno je pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i promjenu kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu, kako bi korisnik kredita mogao procijeniti da li ista odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima.

43. U postupku kolektivne zaštite potrošača nesporno je utvrđeno da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

44. Ovakvo formuliranom odredbom tužitelj je kao korisnik kredita stavljen u neravnopravan položaj kao potrošač u odnosu na banku.

45. Da se radi o unaprijed pripremljenom obrascu ugovora o kreditu vidljivo je iz samog priloženog ugovora o kreditu, a iz kojeg nesporno proizlazi da isti predstavlja tipski ugovor u kojem se samo unose podaci o datumu zaključenja ugovora, korisniku kredita, sredstvima osiguranja, mijenjaju se podaci o iznosu kredita i roku otplate, dok je iz samog ugovora o kreditu nesporno utvrđeno da je sporna odredba članka 6. i 1. unaprijed formulirana i da dakle nije bila podložna nikakvoj mogućnosti pregovaranja parničnih stranaka i eventualnom utjecaju tužitelja na istu odredbu.

46. Upravo zbog tog razloga stav je suda da je ista odredba članka 1. i 6. Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, slijedom čega je ista i ništetna sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03.

47. Nesporno je da je prilikom zaključenja ugovora o kreditu tužitelju bilo poznato što znači ugovaranje kredita uz valutnu klauzulu, ali samo to nije dovoljno da bi se ista ugovorna odredba mogla tretirati kao poštena ugovorna odredba, odnosno nije dovoljno da ugovorna odredba mora biti samo jasno i razumljivo sastavljena, već da je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite i formirane odluke, te sa tim potrošač mora biti upoznat kako na formalnoj, tako i na gramatičkoj razini, da može procijeniti ekonomske posljedice te odredbe za njegove financijske obveze.

48. U postupku koji se vodio za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, a u kojem je i donesena presuda poslovni broj P- 141/12, od 4. srpnja 2013., nesporno je utvrđeno da odredbe ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu prošle "test poštenja", odnosno da isti test poštenja u konkretnom slučaju nije prošao niti tuženik, odnosno da je i tuženik kao i sve druge banke u tom promatranom razdoblju isti kredit prikazivao na način da se rizik tečajnih razlika klijentima uglavnom prešućivao ili im se umanjivao isti rizik, odnosno u svakom slučaju da taj rizik tečajnih razloga korisnicima kredita nije dovoljno obrazložen, zbog čega su potrošači mogli doći do zaključka da je ponuda kredita vezanih u CHF najpovoljnija.

49. Neosnovano se tuženik poziva da je donošenjem presude Suda Europske unije u predmetu broj C-81/19 otpao razlog za utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule iz predmetnog ugovora o kreditu, a sve to iz razloga jer je o ništetnosti valutne klauzule konačan stav izražen prije svega u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18, od 3. rujna 2019., a koja je bila predmet ispitivanja i pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske od niza poslovnih banaka koje su kao tuženici sudjelovali povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, te je Ustavni sud Republike Hrvatske svojom odlukom poslovni broj U- III/4150/19, od 3. veljače 2021., odbio podnesene ustavne tužbe protiv naprijed navedene presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke Ustavnog suda je u obvezi poštovati i ovaj sud.

50. S obzirom na navedeno nesporno je da su ništetne odredbe i to u dijelu čl. 6. točka 1. gdje se tužitelj obvezuje otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja.

51. Kod utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i načina izmjene kamatne stope, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14 i 110/15; dalje u tekstu ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku, kojom je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni tužbeni zahtjevi iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te da je u tom slučaju sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja.

52. Ovakav direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i presude koja bude donesena u tom postupku i koja kao takva obvezuje sudove u pojedinačnim postupcima zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj Rev-3142/18, od 19. ožujka 2019.

53. Ova presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ispitivanja i pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske i to upravo povodom podnese ustavne tužbe protiv presude poslovni broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019., te je u ustavnosudskom postupku utvrđeno da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u osporavanoj presudi iznio detaljne razloge o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa pri tome dovodeći u vezu odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku o okolnostima konkretnog slučaja i općom svrhom, te odredbe za pravni sustav zaštite potrošača zbog čega Ustavni sud u svojoj odluci poslovni broj U-III-2233/19 od 10. lipnja 2020. utvrđuje da takvo stajalište Vrhovnog suda nije neobrazloženo niti je proizvoljno.

54. S obzirom da su utvrđene ništetnim odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule, to temeljem odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, u daljnjem tekstu: Zakona o obveznim odnosima) proizlazi da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju sve ono što je primio temeljem odredbi Ugovora o kreditu koje su utvrđene ništetnim.

55. Radi utvrđivanja visine onoga što je tuženik dužan vratiti tužitelju provedeno je odgovarajuće financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Mati Ivanoviću.

56. Iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka utvrđeno je da su korisnik kredita i tuženik temeljem ugovora o kreditu ugovorili iznos kredita od 20.841,06 CHF na rok otplate od 84 mjeseca uz kamatnu stopu od 5,20% godišnje i na način da je ista kamatna stopa promjenjiva, te da se kod isplate kredita kao i kod otplate kredita primjenjivao srednji tečaj HNB-a za valutu CHF, a da je tijekom razdoblja otplate kredita tuženik u tri navrata mijenjao visinu kamatne stope svojom odlukom, te da je kod svake promjene visina kamatne stope izračunavao i novu visinu anuiteta, te je vještak sukladno nalogu za vještačenje utvrdio da razlika u uplatama vršenim od strane tužitelja s osnove valutne klauzule u odnosu na prvotni tečaj CHF iznosi 3.630,86 eura.

57. Na ovakav nalaz i mišljenje vještaka tužitelj nije imao primjedbi, te je podneskom od 4. srpnja 2024. (list 190 do 193 spisa) i specificirao tužbeni zahtjev na način da je od tuženika zahtijevao isplatu iznosa od 3.630,86 eura na ime preplate zbog ugovorene valutne klauzule i to zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose.

58. Tuženik se nije posebno očitovao na nalaz i mišljenje vještaka, nije imao prigovora na matematički izračun, ali se protivio postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja iz podneska od 4. srpnja 2024., smatrajući da isto predstavlja preinaku tužbenog zahtjeva, te je posebno isticao prigovor zastare iz razloga, jer je preinačeni tužbeni zahtjev podnesen tek 4. srpnja 2024., te da je isti datum odlučan za računanje zastarnog roka, te je naveo da smatra da je potrebno uzeti u obzir i iznose razdoblja kada je tužitelj plaćao manje anuitete, jer je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit.

59. Kako parnične stranke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, sud je isti nalaz i mišljenje prihvatio kao stručan i objektivan i sačinjen prema pravilima struke.

60. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je podneskom od 4. srpnja 2024. (list 190 do 193 spisa) uskladio tužbeni zahtjev sa navedenim vještačenjem i specificirao i postavio isti na način kako je to pobliže navedeno u točki II. izreke ove presude, a tuženik se i dalje protivio pravnoj osnovi kojom tužitelj disponira u ovome predmetu.

61. Budući da je tužitelj u tužbi postavio kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 3.530,29 eura, a podneskom od 4. srpnja 2024. tražio je isplatu ukupnog iznosa od 3.630,86 eura, taj podnesak se smatra povećanjem-preinakom tužbe, a kojem se tuženik izričito protivio.

62. Prema izmijenjenoj odredbi čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22 i 114/22; u daljnjem tekstu: Zakona o parničnom postupku), a koja se primjenjuje u ovom postupku temeljem odredbe čl. 117. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, iznimno od odredbe iz čl. 190. st. 1. Zakona o parničnom postupku, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Nesporno je u ovom postupku da je tužitelj najprije podnesenom tužbom kondemnatornim tužbenim zahtjevom zahtijevao isplatu ukupnog novčanog iznosa 530,00 eura, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose, a koju visinu tužbenog zahtjeva je postavio temeljem samoinicijativno izrađenog izračuna preplaćenih iznosa po zaključenom ugovoru o kreditu, a koji izračun tuženik nije prihvatio zbog čega se u ovom postupku i provodilo financijsko-knjigovodstveno vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku temeljem čijeg izračuna je tužitelj i povisio tj. preinačio tužbeni zahtjev. Ovakvu preinaku tužbenog zahtjev sud je prihvatio upravo pozivom na odredbu čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku, odnosno iz razloga, jer je nesporno da tužitelj nije raspolagao sa dovoljno stručnog znanja da bi mogao točno specificirati tužbeni zahtjev radi čega je i provođeno odgovarajuće vještačenje u ovom postupku, te je stoga i odlučeno kao u točki I. izreke rješenja, a identičan stav u pogledu takve preinake tužbenog zahtjeva izražen je i u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su IV- 162/2021 od 26. studenog 2021.

63. Nema zastare povećanog dijela tužbenog zahtjeva u slučaju kada je tužitelj pravovremeno podnio tužbu, pa je tijekom postupka povisio tužbeni zahtjev. U pogledu zastare, takav povećani dio tužbenog zahtjeva dijeli isti ishod kao i prvotno postavljeni tužbeni zahtjev, kako je utvrđeno prvotno postavljeni tužbeni zahtjev nije u zastari, prigovor zastare povećanog dijela tužbenog zahtjeva odbijen je kao neosnovan.

64. Kako je u ovom postupku nesporno da je utvrđena ništetnom odredba o ugovaranja valutne klauzule, te da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je zbog takvog načina ugovaranja valutne klauzule tužitelj izvršio preplatu u iznosu od 3.630,86 eura, to je stoga tuženik u obvezi temeljem pravila o stjecanju bez osnove da tužitelju vrati tako utvrđeni određeni novčani iznos temeljem ništetne odredbe.

65. S obzirom na to da je odredba ugovora o kreditu koja se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odredba o bitnom sastavnom dijelu ugovora, a koji je utvrđen ništetnim, potrebno je utvrditi može li se ugovor o kreditu održati na snazi bez djelomično ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

66. Pri tome su mjerodavne odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., a prema kojoj odredbi je ništava nepoštena ugovorna odredba, dok prema st. 2. istog članka ništavost pojedine odredbe ne povlači i ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, a podredno i opća odredba iz čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, a prema kojoj ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. 67. Iste odredbe potrebno je tumačiti na način da predmetni ugovor o kreditu može opstati i bez ništetne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula, te se taj dio odredbe ugovora o kreditu ima smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.

68. Prigovor zastare tuženika je neosnovan i to iz razloga jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesenom u njegovoj odluci poslovni broj Rev-2245/2017, od 20. ožujka 2018., određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 241. Zakona o obveznim odnosima i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014.

69. Kako je tužbeni zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa temeljem ništetne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli podnesen 12. lipnja 2023., dakle prije isteka roka od 13. lipnja 2023., to proizlazi da nije istekao zastarni rok od pet godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, zbog čega je i odbijen prigovor zastare od strane tuženika.

70. Neosnovan je i prigovor tuženika u pogledu tijeka zakonskih zateznih kamata, odnosno da bi iste kamate mogle teći tek od podnošenja zahtjeva za isplatu a ne od dana izvršenog plaćanja i to iz razloga jer je u kolektivnom sporu gdje su utvrđene ništetnim odredbe o načinu ugovaranja promjene kamatnih stopa i valutna klauzula, utvrđeno nesavjesno i nepošteno postupanje tuženika, a što ga onda čini i nepoštenim stjecateljem, te stoga tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate od dana stjecanja od strane tuženika.

71. Nije sporno da je vještak u svom nalazu i mišljenju prilikom utvrđivanja pretplate iskazao negativne iznose, odnosno one iznose koje je tužitelj u utuženom razdoblju manje platio od kada je tečaj CHF u odnosu na kunu bio niži od tečaja u vrijeme korištenja kredita.

72. Činjenica je da tuženik nije potraživao isplatu kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na ugovoreni, te da tuženik, niti nije stavio odgovarajući zahtjev za isplatu ili eventualni prijeboj ove tražbine, s tražbinom tužitelja kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na ugovoreni. Ovdje je potrebno dodati da ugovor o kreditu treba sagledati kao jedan cjeloviti odnos s pravima i obvezama obiju ugovornih strana, pa se slijedom toga tužitelju, kao korisniku kredita i jednoj ugovornoj strani ovim ne dosuđuje ništa više od onoga što je on stvarno platio tuženiku, temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Čak i da je tuženik stavio prigovor prijeboja, tužitelj kao stranka ugovora nije odgovoran za ništetnost ugovornih odredbi, nego je upravo tuženik povrijedio kolektivne interese i pravo potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi, a odredba čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača odnosi se samo na povrat koje pravo pripada zahtijevati potrošaču. Cijelu isplatu iznosa je primio tuženik, a ne tužitelj, pa ne postoji stoga, niti obveza tužitelja na vraćanje, jer tužitelj ništa nije primio odnosno stekao bez osnove.

73. Nije sporno da je vještak u svom nalazu i mišljenju prilikom utvrđivanja pretplate vezano za odredbe o valutnoj klauzuli iskazao negativne iznose, odnosno one iznose koje je tužitelj u utuženom razdoblju manje platio, kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na početno ugovoreni, te da se iz njegovog mišljena mogu utvrditi i pozitivne razlike i negativne razlike.

74. Činjenica je da je tužitelj potraživao samo tzv. pozitivne razlike, da tuženik nije potraživao isplatu koju bi imao pravo zahtijevati kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na ugovoreni, te da tuženik, niti nije stavio odgovarajući zahtjev za isplatu ili eventualni prijeboj ove tražbine, s tražbinom tužitelja kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na ugovoreni, no parnične stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun vještaka, pa imajući u vidu da tuženik nije zahtijevao isplatu iznosa kada je tečaj bio niži u odnosu na početno ugovoreni, stoga tužitelju pripada pravo potraživati samo pozitivne razlike, jer je to i utvrđeno nalazom i mišljenjem vještaka.

75. Ovdje je potrebno dodati da ugovor o kreditu treba sagledati kao jedan cjeloviti odnos s pravima i obvezama obiju ugovornih strana, pa se slijedom toga tužitelju, kao korisniku kredita i jednoj ugovornoj strani ovim ne dosuđuje ništa više od onoga što je on stvarno platio tuženiku, temeljem ništetnih ugovornih odredbi , no kako tuženik nije postavio zahtjev za isplatu ovih razlika u vidu da je isto potraživanje stavio u prijeboj, odnosno za isto nije postavio bilo kakav zahtjev za isplatu u vidu eventualne protutužbe, stoga sud o uračunavanju tzv. negativnih kamata, bez takvog zahtjeva, nije niti mogao odlučivati. Ovdje je potrebno dodati je da hrvatsko pravo ne poznaje prijeboj ex lege. No, čak i da je tuženik istakao prigovor prijeboja, tužitelj kao stranka ugovora nije odgovoran za ništetnost ugovornih odredbi, nego je upravo tuženik povrijedio kolektivne interese i pravo potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi, a odredba čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača odnosi se samo na povrat koje pravo pripada zahtijevati potrošaču. Cijelu isplatu iznosa je primio tuženik, a ne tužitelj, pa ne postoji stoga, niti obveza tužitelja na vraćanje, jer tužitelj ništa nije primio odnosno stekao bez osnove.

76. Ovakav stav u potpunosti je sa odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023., u kojoj je navedeno da u slučaju izostanak prigovora radi prebijanja ili materijalno-pravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten, niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima odnosno negativnim tečajnim razlikama koje se odnose na razdoblje kada je tečaj kn u odnosu na tečaj CHF bio manji, odnosno sud nije dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu za tzv. negativne razlike, a ovdje je posebno prvostupanjski sud imao u vidu da tužitelj nije postavio prigovor radi prebijanja ili materijalno pravni prigovor prijeboja, niti protutužbeni zahtjev, nego je samo osporavao tužitelju pravo na isplatu tzv. pozitivnih razlika.

77. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da se tužitelj ne sjeća da je od strane banke odnosno tuženika dobio bilo kakve upute vezane za značenje valutne klauzule, samo mu je rečeno da će ugovor biti sklopljen sa valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom, da je ugovor bio pripremljen unaprijed od strane tuženika, te da na isti nije mogao stavljati primjedbe, a što samo potvrđuje utvrđenja iz postupka da je ugovor sastavljen kao unaprijed formulirani standardni obrazac-ugovor, o čijem sadržaju se nije pojedinačno pregovaralo, te da tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati na njegov sadržaj.

78. O troškovima postupka odlučeno je temeljem čl. 154. st. 1. uz primjenu čl. 155. Zakona o parničnom postupku, imajući u vidu vrijednost predmeta spora i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23; u daljnjem tekstu: Odvjetničke tarife).

79. Tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku priznati su kao potrebni i nužni i to trošak sastava tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. Odvjetničke tarife, trošak zastupanja na 3 ročišta prema Tbr. 9. toč. 1. Odvjetničke tarife (od 11. siječnja 2024., 1. ožujka 2024. i 23. listopada 2024.), te trošak sastava 3 obrazložena podneska (od 24. studenog 2023., 4. srpnja 2024. i 17. listopada 2023.), svaka radnja po 100 bodova, što ukupno iznosi 700 bodova, sa pripadajućim porezom na dodanu vrijednost u iznosu od 175 bodova, što ukupno iznosi 875 bodova, a što preračunato u eure iznosi 1.750,00 eura.

Pored ovog iznosa tužitelju je još priznat trošak predujmljenog vještačenja u zatraženom iznosu od 265,45 eura, tako da je tužitelju na ime ukupnog troška priznat iznos od 2.015,45 eura.

80.Temeljem čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku na dosuđeni parnični trošak priznato je pravo i na zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja odluke, s obzirom da je takav zahtjev za naknadu ove kamate postavljen. U [adresa] 9. prosinca 2024.

Sudac

Helena Zetić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Rok za žalbu za stranku koja je uredno pozvana na ročište za objavu presude teče od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. Zakona o parničnom postupku).

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojoj se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ovog zakona o dostavi pismena, te tada rok za žalbu počinje teći od dana primitka ovjerenog prijepisa presude.

Žalba se podnosi ovome sudu pisano, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

O tom obavijest:

1. Tužitelj po punomoćniku Hrvoju Miličeviću, odvjetniku u Županji,

2. Tuženik po punomoćnicima odvjetnicima iz OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba.