1

Poslovni broj: Gž-419/2020-

Poslovni broj: Gž-419/2020-

 

                                  U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T  S K E

                P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić, predsjednice vijeća, Duška Abramovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari I. tužitelja Z. M., iz Z., OIB:…, i II. tužiteljice D. T., iz Z., OIB: …, oboje zastupani po punomoćnici T. M. P., odvjetnici u Z., protiv I. tuženika G. Z., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnici M. Č., odvjetnica u Z., i II. tuženice Republike Hrvatske, OIB: …, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Z., Građansko-upravnom odjelu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi I. tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4866/2015-45 od 27. studenog 2019. u sjednici vijeća održanoj 20. prosinca 2023.,

 

p r e s u d i o   j e

              I Odbija se žalba I. tuženika G. Z. kao neosnovana te se u odnosu na njega potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4866/2015-45 od 27. studenog 2019. u točkama I i II izreke, osim u dijelu u kojem je tuženicima naložena solidarna isplata dosuđenog iznosa iz točke I izreke i solidarna naknada dosuđenog parničnog troška iz točke II, te u točki III izreke.

              II Djelomično se prihvaća žalba I. tuženika G. Z. te se preinačava citirana presuda suda prvog stupnja u točkama I i II izreke u dijelu u kojem je tuženicima naložena solidarna isplata dosuđenog iznosa iz točke I izreke i solidarna naknada dosuđenog parničnog troška iz točke II izreke na način da se ovaj dio tužbenog zahtjeva tužitelja odbija kao neosnovan.

              III Odbija se zahtjev I. tuženika za naknadu žalbenog troška kao neosnovan.

 

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I izreke naloženo je I. tuženiku i II. tuženici da solidarno isplate tužiteljima, svakome iznos od 81.410,85 kn sa zateznim kamatama od 24. siječnja 2014. do isplate po stopi pobliže navedenoj u izreci presude, dok je točkom II izreke naloženo I. tuženiku i II. tuženici da tužiteljima solidarno nadoknade parnični trošak u iznosu od 28.918,00 kn s zateznom kamatom.

2. Točkom III izreke u cijelosti je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

3. Protiv te presude žalbu je podnio I. tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 80/22,114/22 dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda u odnosu na njega preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva te obveže tužitelje na naknadu parničnog troška uvećanog za žalbeni trošak ili podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba je djelomično osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete svakog u iznosu od 81.410,85 kn s zateznom kamatom.

7. Prema stanju u spisu prvostupanjska presuda u odnosu na II. tuženicu Republiku Hrvatsku postala je pravomoćna, zbog izostanka žalbe II. tuženice.

8. U ovom žalbenom postupku sporno je je li prvostupanjski sud pravilno odlučio o zahtjevu tužitelja u odnosu na I. tuženika, pri čemu I. tuženik u žalbi ustraje kod svih prigovora koje je isticao tijekom prvostupanjskog postupka, odnosno prigovora zastare potraživanja tužitelja, promašene pasivne legitimacije i njegove neodgovornosti za štetu.

9. Prvostupanjski sud je u provedenom postupku utvrdio:

- da je rješenjem I. tuženikovog Gradskog ureda za imovinsko pravne poslove i imovinu grada od 25. studenog 2013. a koje je postalo pravomoćno 31. prosinca 2013. tužiteljima vraćen, svakome u 24015/100000 dijela u vlasništvo stan u prizemlju koji se sastoji od jedne sobe i ostalih prostorija koji se sastoji od jedne sobe i ostalih prostorija u ukupnoj površini od 31 m2 upisan u Knjigu položenih ugovora poduložak 38342 k.o. G. Z.; da je točkom 2. izreke istog rješenja odlučeno da je obveznik naknade I. tuženik; da je točkom 3. izreke naloženo zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog građanskog suda u Zagrebu provedba po službenoj dužnosti zemljišnoknjižnog stanja na predmetnoj nekretnini sukladno točki 1. izreke; da je to rješenje donijeto sukladno odredbama Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" broj 92/96, 39/99, 43/20, 131/20, 27/2001, 65/2001, 118/2001, 80/2002 i 81/2002 – dalje Zakon o naknadi);

- da su navedeni postupak vraćanja oduzete imovine pokrenuli tužitelji, te da se radi o nacionaliziranom stanu,

-  da je 15. listopada 2001. između I. tuženika kao prodavatelja i M. G. iz Z. kao kupca sklopljen Ugovor o prodaji stana broj Su-014685 predmet kojeg je bila prodaja predmetnog stana sukladno odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo; da je taj Ugovor I. tuženik sklopio na temelju Odluke o davanju ovlasti jedinicama lokalne samouprave i G. Z. za sklapanje ugovora o prodaji nacionaliziranih i konfisciranih stanova ("Narodne novine" broj 97/98), s time da je davatelj ovlasti bio Fond za naknadu oduzete imovine,

- da je I. tužitelj pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pokrenuo parnični postupak broj Ps-1224/02 protiv M. G., kao I. tuženice i Fonda za naknadu oduzete imovine kao II. tuženika, radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o prodaji stana od 15. listopada 2001., da je u tom parničnom postupku usvojen tužbeni zahtjev I. tužitelja; da je ta presuda postala pravomoćna 4. rujna 2012. donošenjem presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-4823/12-2,

- da iz obrazloženja tih presuda proizlazi da se radi o ništetnom ugovoru s obzirom na okolnost da je zaključen u protivnosti s odredbom čl. 50a Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, budući da je M. G. neistinito prikazala da nije otkupila drugi stan na području G. Z., a u vezi čega je izdana potvrda od 4. svibnja 2001. od strane G. s. k. g. d.o.o., budući da je u postupku utvrđeno da je K. G., suprug M. G. još 26. svibnja 1995. otkupio stan na adresi u Z., B. M. također prema odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo a u to vrijeme, M. G. je bila sunositeljica stanarskog prava na tom stanu zajedno sa svojim suprugom,

- da je M. G. u međuvremenu, a prije donošenja rješenja o naknadi od 25. studenog 2013. predmetni stan prodala trećim osobama, zbog čega je rješenjem zemljišnoknjižnog suda broj Z-2572/14 od 24. siječnja 2014. odbijena provedba u zemljišnoj knjizi rješenja Gradskog ureda za imovinsko pravne poslove i imovinu G. Z. od 25. studenog 2013., uz obrazloženje da I. tuženik kao obveznik naknade sukladno navedenom rješenju nije bio upisan kao vlasnik predmetnog stana,

- da tužitelji nikada nisu stupili u posjed predmetnog stana te da tužbom traže naknadu štete svaki u iznosu od 81.410,85 kn u smislu odredbe čl. 1089 st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br.  35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 45/21 - dalje ZOO), s obzirom da je provedenim vještačenjem utvrđeno da je vrijednost predmetnog stana  na dan 24. siječnja 2014. iznosila 339.000,00 kn, te da stranke tako utvrđenu vrijednost stana nisu osporavale.

              10. Prvostupanjski sud je ocijenio kao neosnovan prigovor zastare tuženika utvrđujući da su tužitelji predmetnu tužbu podnijeli 14. srpnja 2015., da je rješenje o vraćanju predmetnog stana od 25. studenog 2013. postalo pravomoćno 31. prosinca 2013., da tražbina tužitelja zastarijeva u roku od tri godine u smislu odredbe čl. 230. st. 1. ZOO-a te da s obzirom na to zastara potraživanja tužitelja nije nastupila.

              11. Sud je nadalje ocijenio kao neosnovan prigovor promašene pasivne legitimacije I. tuženika, uz obrazloženje da je I. tuženik, uz II. tuženicu pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari, s time da je u odnosu na prigovor promašene pasivne legitimacije I. tuženika naveo da tužitelji temelje tužbu na tvrdnji da I. tuženik, kao obveznik naknade nije postupio prema rješenju od 25. studenog 2013. o vraćanju tužiteljima u vlasništvo predmetnog stana. Zbog istih razloga ocijenio je kao neosnovan i prigovor I. tuženika o njegovoj neodgovornosti za štetu uz obrazloženje da I. tuženik kao obveznik naknade nije omogućio provedbu rješenja o naknadi od 25. studenog 2013., a niti da su tužitelji bili u mogućnosti upisati svoje pravo vlasništva na predmetnom stanu u zemljišne knjige, zbog čega da je tužiteljima nastala imovinska šteta zbog izmakle koristi, jer da su donošenjem rješenja o naknadi, očekivali vraćanje predmetnog stana u vlasništvo, i povećanje svoje imovine u visini vrijednosti njihovog suvlasničkog dijela svakog od 24015/100000.

12. Zbog tih razloga ocijenio je osnovanim zahtjev tužitelja za naknadu štete u odnosu na oba tuženika, s time da je provedenim vještačenjem utvrdio tržišnu vrijednost predmetnog stana na dan 24. siječnja 2014. u iznosu od 339.000,00 kn, slijedom čega da tužiteljima svakome pripada pravo na isplatu iznosa od 81.410,85 kn.

13. Zbog tih razloga prihvatio je tužbeni zahtjev dok je o naknadi parničnog troška odlučio primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

14. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

15. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju I. tuženik ukazuje u žalbi, jer presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama koje su u skladu sa stanjem u spisu i izvedenim dokazima, razlozi presude zbog kojih je sud prihvatio tužbeni zahtjev su jasni te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

16. Suprotno žalbenim navodima činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno te je i prema shvaćanju ovog suda pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev tužitelja prihvaćen i u odnosu na I. tuženika, osim u odnosu na prihvaćanje zahtjeva tužitelja za solidarnu isplatu dosuđenog iznosa i dosuđenog parničnog troška s obzirom da I. tuženik i II. tuženica nisu solidarni dužnici.

17. Prvotuženik u žalbi ustraje kod prigovora zastare te smatra da je prvostupanjski sud pogrešnom primjenom materijalnog prava prigovor zastare ocijenio neosnovanim.

18. Opisani žalbeni navodi nisu osnovani jer je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da su tužitelji predmetnu tužbu podnijeli 14. srpnja 2015., da predmetna tražbina tužitelja zastarijeva u roku od tri godine, te budući da je rješenje o naknadi postalo pravomoćno 31. prosinca 2013., zastara novčane tražbine tužitelja nije nastupila.

19. U daljnjem sadržaju žalbe I. tuženik ustraje kod prigovora promašene pasivne legitimacije i svoje neodgovornosti za štetu, te suprotno zaključcima prvostupanjskog suda smatra da je pasivno legitimirana u ovoj pravnoj stvari II. tuženica Republika Hrvatska. Pritom se I. tuženik poziva na odredbu čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine" broj 150/11, 12/13, 93/16 i 104/16 dalje ZSDU) kojom odredbom je propisano da štetu koja građaninu nastane nezakonitom ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinice lokalne samouprave i uprave odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti i na njih prenesene poslove državne uprave naknađuje Republika Hrvatska.

20. Opisani žalbeni navodi nisu osnovani jer je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da pasivna legitimacija i odgovornost za štetu I. tuženika proizlazi iz okolnosti da I. tuženik, kao obveznik naknade, sukladno rješenju o naknadi od 25. studenog 2013., koje je donio njegov Gradski ured za imovinsko pravne poslove je obveznik naknade u smislu odredbe čl. 13. st. 1. Zakona o naknadi, a evidentno je, iz cjelokupno provedenog dokaznog postupka da I. tuženik  ovu svoju obvezu nije izvršio.  S obzirom na ovu okolnost, odredba čl. 14. ZSDU-a u ocijeni pasivne legitimacije i odgovornosti za štetu I. tuženika ne dolazi u primjenu jer se izvorno odštetna odgovornost I. tuženika temelji na činjenici da I. tuženik nije omogućio provedbu rješenja o naknadi, dok je pravilna ocjena da pasivna legitimacija i odštetna odgovornost II. tuženice Republike Hrvatske proizlazi iz činjenice da je Republika Hrvatska slijednik Fonda za naknadu oduzete imovine, budući da je 1. siječnja 2018. stupanjem na snagu Zakona o prestanku važenja Zakona o Fondu za naknadu oduzete imovine ("Narodne novine" broj 117/17) Fond prestao sa radom, te određeno da poslove Fonda preuzima Ministarstvo financija, dakle Republika Hrvatska, pri čemu odgovornost Republike Hrvatske proizlazi s obzirom na činjenicu da je I. tuženik, sklopio s M. G. ništetni ugovor o prodaji predmetnog stana od 15. listopada 2001., s time da je Fond za naknadu oduzete imovine, svoje zakonsko ovlaštenje za sklapanje tog ugovora prenio na I. tuženika temeljem odredbi Odluke o davanju suglasnosti jedinicama lokalne samouprave i G. Z. za sklapanje ugovora o prodaji ("Narodne novine" broj 97/98, 119/00, 29/01, 47/02 i 92/02) pri čemu je u parničnom postupku za utvrđenje ništetnim ugovora o prodaji stana od 15. listopada 2001., pravomoćnom presudom utvrđeno da je taj ugovor ništetan jer je sklopljen u protivnosti sa odredbom čl. 50a Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, pri čemu je, pravilno i daljnje utvrđenje da je G. s. k. g. d.o.o. učinilo propust u izdavanju potvrde M. G. od 4. svibnja 2001., u kojoj je, neistinito navedeno da M. G. nije vlasnica drugog stana na kojem postoji stanarsko pravo na području G. Z., s obzirom na okolnost da je još 1995. suprug M. G., kupio temeljem odredbi Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo stan na adresi u Z., a koje okolnosti G. s. k. g. d.o.o. u trenutku izdavanja potvrde od 4. svibnja 2001. nisu mogle biti nepoznate. S obzirom na ove okolnosti te budući da je I. tuženik sklopio s M. G. ništetan ugovor o prodaji predmetnog stana od 15. listopada 2001. za ove propuste I. tuženika odgovara II. tuženica u smislu odredbe čl. 14. ZSDU-a, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

21. Stoga suprotno žalbenim navodima I. tuženik, odgovora tužiteljima za predmetnu štetu, pri čemu su tužitelji, slijedom svih navedenih činjeničnih utvrđenja dokazali postojanje svih pretpostavki odgovornosti za štetu I. tuženika.

22. Visina štete za svakog tužitelja u iznosu od po 81.410,85 kn pravilno je utvrđena na temelju provedenog vještačenja u smislu odredbi čl. 1045. st. 1., čl. 1046. i čl. 1089. ZOO-a.

23. Pazeći po službenoj dužnosti na pravilnost u primjeni materijalnog prava (čl. 365. st. 2. ZPP-a) ovaj sud ocjenjuje da I. tuženik i II. tuženica nisu solidarni dužnici jer za to nisu ispunjene pretpostavke propisane odredbom čl. 1107. st. 1. ZOO-a. Stoga je, samo u tom dijelu djelomičnim uvaženjem žalbe I. tuženika odbijen zahtjev tužitelja za solidarnu isplatu dosuđenog iznosa naknade štete kao i dosuđenog parničnog troška, jer se radi o djeljivoj obvezi, što znači da su I. tuženik i II. tuženica u obvezi isplatiti tužiteljima svaki ½ dijela dosuđenog iznosa naknade štete i dosuđenog parničnog troška.

24. Zbog odbića navedenog dijela zahtjeva tužitelja nisu nastali posebni troškovi pa tužitelji imaju pravo na naknadu parničnog troška kao za potpun (cjelovit) uspjeh u parnici u smislu odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a, pri čemu je prvostupanjski sud tužiteljima pravilno dosudio parnični trošak u iznosu od 28.918,00 kn u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a.

25. Slijedom svega obrazloženog te primjenom odredbi čl. 368. st. 1., čl. 373. toč. 3. i čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude, a zbog neznatnog uspjeha I. tuženika s žalbom u cijelosti je odbijen zahtjev I. tuženika za naknadu žalbenog troška.

26. Prvostupanjska presuda u odnosu na II. tuženicu kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 20. prosinca 2023.

 

Predsjednica vijeća

Dubravka Butković Brljačić v.r.