REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-4033/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac doc. dr. sc. Jelena Čuveljak, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE iz Zagreba, Mihanovićeva 3, Područna služba u Koprivnici, Koprivnica, Hrvatske državnosti 3, protiv tuženika HT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Dinko Jakelić, odvjetnik u Đurđevcu, Trg Sv. Jurja b.b., radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-381/2012-26 od 27. lipnja 2014., 9. prosinca 2024.
p r e s u d i o j e
Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-381/2012-26 od 27. lipnja 2014.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom označenom u izreci ove presude prvostupanjski je sud naložio tuženiku da (solidarno s ranijim prvotuženikom Gratit d.o.o.) isplati tužitelju iznos od 40.420,92 kn (5.364,78 EUR) sa zateznom kamatom koja teče od 21. studenoga 2011. pa do isplate prema stopi te kamate pobliže navedene u izreci presude (točka I. izreke presude). Rješenjem o troškovima postupka sadržanim u presudi sud prvog stupnja je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka (točka II. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog postupka ocijenio da je tuženik odgovoran za nastalu štetu tužitelju u smislu odredbe članaka 160. i 161. stavka 2. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine” broj: 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 43/07, 79/07, 35/08, 40/10, 121/10, 130/10, 139/10, 61/11, 114/11, 76/12, 112/13 i 133/13) budući da je tuženik pravomoćnom presudom Općinskog suda u Koprivnici, Stalne službe u Đurđevcu poslovni broj K-22/09-56 od 26. siječnja 2021. proglašen krivim jer je 14. srpnja 2007. na gradilištu vinskog podruma upravljajući radnim strojem-bagerom prilikom betoniranja iskopanog podruma uz pomoć hidrauličke ruke stroja prebacivao košare napunjene betonom u iskop na način da mu je tužiteljev osiguranik OT davao znakove rukom kamo da usmjeri hidrauličku ruku stroja na koju je ovaj kvačio metalnu sajlu s košarom napunjenom betonom koju je trebao spustiti u iskop, pa iako mu je OT dao znak rukom da zakvačenu posudu s betonom spusti u iskop na način da je povuče prema sebi i spusti prema dolje, propustio hidrauličku ruku stroja povući prema sebi već ju je zajedno s posudom za beton gurnuo prema naprijed, pogrešno ocijenivši da na taj način neće ugroziti tužiteljeva osiguranika OT, ali ga je pritom zahvatio odbacivši ga u iskop dubok 5,1 m uslijed čega je OT zadobio prijelom lijeve petne kosti i suspektni prijelom prvog i drugog lumbalnog kralješka, a uslijed tih povreda OT je umirovljen. Pri tome, sud prvog stupnja je ocijenio da OT, premda nije koristio zaštitnu opremu što je tijekom postupka tvrdio tuženik, nije doprinio nastanku štete. S obzirom na to da tužitelj koji je u cijelosti uspio u sporu nije zahtijevao naknadu troškova postupka, to je sud odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik pobijajući je u cijelosti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Suština obrazloženja pobijane presude svodi se na zaključak suda u propustima žalitelja koji je na dan štetnog događaja rukovao radnim strojem- bagerom te da postoji uzročna veza između povreda koje su nastale kod osiguranika tužitelja, a nakon što je isti bio zahvaćen hidrauličkom rukom bagera i odbačen u iskop dubine 5 metara. Sud odbija prigovor žalitelja glede odgovornosti kao i prigovor podijeljene odgovornosti uz zaključak da u odnosu na prijedlog žalitelja nije bilo potrebno provoditi predložene dokaze odgovarajućim vještačenjem ili dopunom vještačenja medicinske struke jer sud smatra da „… zadobivene ozljede nisu u uzročnoj vezi s nekorištenjem zaštitne opreme …” Žalitelj smatra da je takav zaključak suda neprihvatljiv. Naime, činjenice koje su utvrđene u ranijem spisu poslovni broj P-1030/09 i u kaznenom postupku, a koje se odnose na utvrđivanje krivnje u kaznenom smislu, te građansko-pravne odgovornosti još uvijek ne znače da se u ovom postupku žalitelj ima smatrati isključivo odgovoran tužitelju za naknadu utuženog novčanog iznosa. Žalitelj je tvrdio da je (raniji prvotuženik) Gratit d.o.o. (u odnosu na kojeg je kasnijim pravomoćnim rješenjem poslovni broj P-381/12-43 od 29. kolovoza 2024. obustavljen postupak; str. 133. -134. spisa) isključivo odgovoran za nastali štetni događaj i sve posljedice radi toga što nije poduzeo sve zaštitne i sigurnosne mjere zaštite na radu propisane Zakonom o zaštiti na radu jer osiguranik tužitelja nije imao propisanu zaštitnu opremu dok gradilište uopće nije bilo osigurano niti je postojala zaštitna ograda oko iskopa u kojeg je osiguranik tužitelja pao, niti je gradilište u cjelini osigurano na način da se građevinski radovi bagerom mogu odvijati sukladno propisima iz domene zaštite na radu, a ako taj prigovor sud ne bi prihvatio, onda postoji podijeljena odgovornost. Na ove okolnosti sud nije provodio predložene dokaze, već je zaključak o građansko pravnoj odgovornosti donio na temelju utvrđenja parničnog i kaznenog spisa. Žalitelj ističe da je ustrajavao i kod dokaznog prijedloga da se medicinskim vještačenjem utvrdi da li bi posljedice kod OT kao osiguranika tužitelja bile drugačije i-ili manje od onih evidentiranih u liječničkoj dokumentaciji da je isti tada imao zaštitnu opremu prema propisima Zakona o zaštiti na radu, osobito radnu obuću. Žalitelj ističe da je osiguranik tužitelja imao samo majicu kratkih rukava i kratke hlače, a na nogama sportske patike. Stajalište suda da zadobivene ozljede kod osiguranika tužitelja nisu u uzročnoj vezi s nekorištenjem zaštitne oprema te da zato nije bilo potrebno provoditi predloženo vještačenje nije prihvatljivo jer sud ne raspolaže takvim stručnim i specijaliziranim znanjem u tom segmentu kao vještaci medicinske struke te je jedino saslušanjem medicinskog vještaka ili izradom dopune nalaza koji su dati u kaznenom postupku može utvrditi bi li posljedice pada osiguranika tužitelja bile manje da je imao zaštitnu opremu. Žalitelj predlaže da Visoki trgovački sud Republike Hrvatske prihvati njegovu žalbu, prvostupanjsku presudu ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno odlučivanje.
Odgovor na žalbu nije podnesen.
3. Tuženikova žalba nije osnovana.
Ispitavši pobijanu presudu temeljem odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst i 25/13) u granicama razloga određenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.
4. Odredbom članka 160. stavka 1. Zakona o mirovinskom osiguranju je propisano da tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima predviđenim u tom Zakonu, a koju štetu predstavljaju novčana davanja na teret mirovinskog osiguranja, dok je stavkom 2. istoga članka propisano da naknada stvarne štete koju tužitelj ima pravo zahtijevati u slučajevima tog Zakona obuhvaća troškove i svote davanja koje se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u razmjernoj svoti te troškove profesionalne rehabilitacije kao i novčane naknade u vezi s korištenjem tog prava. Nadalje, prema članku 161. stavku 1. Zakona o mirovinskom osiguranju tužitelj ima pravo na naknadu štete koja je uzrokovala invalidnost ili smrt osigurane osobe, a prema članku 161. stavku 2. istog Zakona ako je štetu iz stavka 1. tog članka uzrokovao radnik na radu ili u svezi s radom, poslodavac i radnik solidarno odgovaraju.
5. U konkretnom predmetu je nesporno da je osiguraniku tužitelja OT upravo uslijed ozljeda koje je zadobio 14. srpnja 2007. tužiteljevim rješenjem od 10. prosinca 2008. priznato pravo na invalidsku mirovinu, a rješenjem od 5. siječnja 2009. i naknada zbog tjelesnog oštećenja (i to retroaktivno od 21. listopada 2008.). Nadalje, između stranaka nije sporno je tužitelj u razdoblju od 15. siječnja 2009. do 31. listopada 2011. isplatio svom osiguraniku OT invalidsku mirovinu u ukupnom iznosu od 64.222,07 kn, te u razdoblju od 21. listopada 2008. do 31. listopada 2011. naknadu za tjelesno oštećenje u iznosu od 5.296,89 kn pa stoga tužitelj sukladno članku 160. stavku 5. Zakona o mirovinskom osiguranju potražuje razmjernu svotu tih isplaćenih iznosa od 40.420,92 kn. Osim toga, iz spisa proizlazi nespornim da je tuženik kao radnik (ranijeg prvotuženika Gratit d.o.o.) pravomoćnom presudom Općinskog suda u Koprivnici, Stalne službe u Đurđevcu poslovni broj K-22/09-56 od 26. siječnja 2011. (str. 7. -10. spisa) proglašen krivim što je 14. srpnja 2007. na gradilištu vinskog podruma trgovačkog društva Baccus d.o.o. iz [adresa], upravljajući kao rukovatelj radnim strojem- bagerom Liebherr A 912 trgovačkog društva Gratit d.o.o. iz [adresa] prilikom betoniranja iskopanog podruma uz pomoć hidrauličke ruke stroja prebacivao košare napunjene betonom u iskop na način da mu je radnik OT koji je stajao na udaljenosti od radnog stroja 5-6 m ispred stroja na vidljivom mjestu na udaljenosti 1,5 m od iskopa te davao znakove rukom kamo da usmjeri hidrauličku ruku stroja na koju je ovaj kvačio metalnu sajlu s košarom napunjenom betonom koju je trebao spustiti u iskop, pa iako mu je OT dao znak rukom da zakvačenu posudu s beton uz pomoć hidrauličke ruke spusti u iskop na način da je povuče prema sebi i spusti prema dolje, propustio hidrauličku ruku stroja povuče prema sebi već ju je zajedno s posudom za beton gurnuo prema naprijed, pogrešno ocijenivši da na taj način neće ugroziti radnika OT, ali je tom prilikom zahvatio OT odbacivši ga u iskop dubok 5,1 m uslijed kojeg je isti zadobio prijelom lijeve petne kosti i suspektni prijelom 1. i 2. lumbalnog kralješka.
6. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporavao svoju odgovornost smatrajući da je (tadašnji prvotuženik) Gratit d.o.o. isključivo odgovoran za nastali događaj i sve posljedice radi toga što nije poduzeo sve zaštitne-sigurnosne mjere vezane za zaštitu na radu jer tužitelj nije imao urednu opremu te gradilište nije adekvatno osigurano ni uređeno da bi se građevinski radovi mogli odvijati sukladno propisima iz domene zaštite na radu kao i da njegov poslodavac Gratit d.o.o. njega nije osposobio za rad na siguran način u poslovima građevinarstva, a „opreza radi” je isticao da postoji podijeljena odgovornost Gratita d.o.o. i oštećenika (tužiteljeva osiguranika) i na tu okolnost je predložio provođenje dokaza saslušanjem stranaka, izvid spisa K-22/09 i „pravnu ocjenu suda” (str. 33. spisa). Međutim, tuženik do zaključenja prethodnog postupka na ročištu od 24. listopada 2012. (str. 42. spisa) nije predložio izvođenje nikakvih drugih dokaza, nego je tek na ročištu za glavnu raspravu održanom 27. ožujka 2014. (dakle, gotovo godinu i pol dana nakon zaključenja prethodnog postupka) predložio izvesti dokaz medicinskim vještačenjem „da bi se vještak očitovao o mogućnosti izbjegavanja ozljeda u slučaju da je (osiguranik tužitelja) koristio zaštitnu opremu, osobito radnu obuću, sve s obzirom na vrste ozljeda” (str. 53. spisa). Tuženik je i u kasnijem podnesku od 2. lipnja 2014. predložio („ostao kod dokaznog prijedloga”) da se medicinskim vještačenjem utvrdi da li bi posljedice kod OT glede kojih je povrijeđen u štetnom događaju od 14. srpnja 2007. bile drugačije i manje od onih koje su evidentirane u liječničkoj dokumentaciji da je isti tada imao svu zaštitnu opremu prema propisima Zakona o zaštiti na radu, a osobito radnu obuću (str. 72. spisa).
Međutim, tuženik ni na ročištu za glavnu raspravu od 27. ožujka 2014. ni u svom podnesku od 2. lipnja 2014. nije naveo razloge zbog kojih predloženi dokaz medicinskim vještačenjem nije mogao iznijeti do zaključenja prethodnog postupka (ovo stoga jer se radi o sporu male vrijednosti u smislu članka 502. stavka 1. Zakona o parničnom postupku); štoviše, prema odredbi članka 461.a Zakona o parničnom postupku (koja je bila važeća u vrijeme pokretanja ovog spora 18. studenoga 2011.) tuženik je sve dokaze pa tako i dokaz medicinskim vještačenjem (na kojeg se poziva u žalbi) morao predložiti najkasnije do zaključenja prethodnog postupka, a što u ovom predmetu nesporno nije učinio. Upravo zbog toga, tuženik je prekludiran u kasnijem predlaganju izvođenja tog dokaza.
Slijedom navedenog, iako je prvostupanjski sud prema obrazloženju pobijane presude odbio dokazni prijedlog žalitelja za provedbom vještačenja po vještaku medicinske struke (kao i dokaz za provedbom vještačenja po vještaku za zaštitu i sigurnost na radu kojeg žalitelj nije ni predložio tijekom spora nego je na ročištu za glavnu raspravu održanom 27. ožujka 2014. predložio pribaviti kazneni spis K-22/09 u kojem se nalazi mišljenje vještaka zaštite na radu radi utvrđivanja nastanka ozljede, uzročne veze i ostalih pravno odlučnih činjenica) jer „s obzirom na vrste ozljeda i visinu s koje je tužiteljev osiguranik MT pao u iskop (oko 5 metara) sud smatra da zadobivene ozljede nisu u uzročnoj vezi s nekorištenjem zaštitne opreme”, u konkretnom predmetu upravo zato što je tuženik predloženi dokaz predložio znatno nakon zaključenja prethodnog postupka, sud prvog stupnja pravilno taj dokazni prijedlog tuženika nije prihvatio. Zbog navedenog, neosnovano je žaliteljevo osporavanje prvostupanjske presude iz razloga što sud prvog stupnja nije prihvatio taj njegov nepravovremeni dokazni prijedlog.
7. Ovaj sud napominje da su bez utjecaja na osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja žalbeni navodi tuženika da je (raniji prvotuženik) Gratit d.o.o. isključivo odgovoran za nastali štetni događaj i sve posljedice radi toga što nije poduzeo sve zaštitne i sigurnosne mjere zaštite na radu propisane Zakonom o zaštiti na radu jer osiguranik tužitelja nije imao propisanu zaštitnu opremu dok gradilište uopće nije bilo osigurano niti je postojala zaštitna ograda oko iskopa u kojeg je osiguranik tužitelja pao, niti je gradilište u cjelini osigurano na način da se građevinski radovi bagerom mogu odvijati sukladno propisima iz domene zaštite na radu. Naime, upravo zbog tog što prema ranije navedenoj odredbi članka 161. stavka 2. Zakona o mirovinskom osiguranju za štetu tužitelju solidarno odgovaraju poslodavac (Gratit d.o.o.) i njegov radnik (tuženik), a sukladno odredbi članka 167. Zakona o mirovinskom osiguranju u vezi članka 1107. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) za štetu koju je više osoba prouzročilo zajedno odgovaraju svi sudionici solidarno odnosno prema članku 43. stavku 1. istog Zakona svaki dužnik solidarne obveze odgovara vjerovniku za cijeli dug i vjerovnik može zahtijevati njegovo ispunjenje od koga hoće sve dok ne bude potpuno ispunjen, to tužitelj (i) od tuženika kao solidarnog dužnika može potraživati cjelokupno utuženo potraživanje. Eventualni propusti tuženikova poslodavca (koje je prvostupanjski sud utvrđivao, no ne i ovaj sud budući da je nakon prvostupanjske presude u odnosu na društvo Gratit d.o.o. postupak pravomoćno obustavljen) bi mogli imati utjecaja u eventualnom budućem regresnom postupku kojeg bi tuženik kao isplatitelj vodio protiv Stečajne mase Gratit d.o.o. u stečaju (kao pravnog sljednika društva Gratit d.o.o.) u smislu odredbe članka 1109. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, no to nije predmet ovog spora.
8. U odnosu na žalbeni navod tuženika da je osiguranik tužitelja u vrijeme štetnog događaja imao samo majicu kratkih rukava i kratke hlače, a na nogama sportske patike, ne utječe na doprinos oštećenika nastanku štete u smislu članka 1092. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima. Naime, neovisno o tome što tužiteljev osiguranik OT nije imao zaštitnu opremu na gradilištu, a što proizlazi iz iskaza tuženika s ročišta za glavnu raspravu od 27. ožujka 2014. i iz nalaza sudskog vještaka Ivana Lisjaka (danog u kaznenom postupku Općinskog suda u Koprivnici, Stalne službe u Đurđevcu poslovni broj K-22/09 kojeg je prvostupanjski sud pročitao na ročištu za glavnu raspravu od 5. lipnja 2014. kao i nalaz medicinskog vještaka Slavka Trontia i Melite Uremović koji je sačinjen u postupku Općinskog suda u Koprivnici u predmetu poslovni broj P-1030/09), tužiteljev osiguranik nije odgovoran za to što nije imao zaštitnu opremu budući da mu je tu opremu morao osigurati njegov poslodavac prema odredbi članka 43. stavka 1. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine” broj: 59/96, 94/96, 114/03 i 100/04) važećoj u vrijeme štetnog događaja (kao i skrbiti da je radnici koriste pri obavljanju poslova). Međutim, prema iskazu OT iz nalaza vještaka Ivana Lisjaka sa str. 82. spisa njemu je njegov poslodavac u zadnje dvije godine od osobne zaštitne opreme osigurao samo rukavice. Prema tome, budući da ne postoji doprinos tužiteljeva osiguranika OT nastanku štetnog događaja time što on nije imao zaštitnu opremu (to je krivnja treće osobe-poslodavca tužiteljeva osiguranika), to nema doprinosa nastanku štete oštećenika u smislu odredbe članka 1092. Zakona o obveznim odnosima.
Slijedom navedenog, tuženikovu žalbu je valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu, a na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.
Zagreb, 9. prosinca 2024.
Sudac
doc. dr. sc. Jelena Čuveljak
