1

Poslovni broj Gž-849/2022-3

 

 

Poslovni broj Gž-849/2022-3

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, te Milene Vukelić-Margan sutkinje izvjestiteljice i članice  vijeća i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. P. iz B., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku V. B., odvjetniku iz O., protiv tuženika P. b. Z. d.d. Z., OIB: ..., Podružnica O., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva L. i p. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru, poslovni broj 43 P-2450/2019-27 od 11. travnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 20. prosinca 2023.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru, poslovni broj    43 P-2450/2019-27 od 11. travnja 2022.

 

 

Obrazloženje

 

              1. Presudom suda prvog stupnja, u  točki  1. izreke je utvrđeno da su ništetne odredbe u čl. 1., 4., 5., 6., 7. i 12. Ugovora o kreditu broj ... sklopljenog 30. svibnja 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, te u dijelu u kojemu je ugovorena valutna klauzula u švicarskom franku – CHF uz koju je vezana glavnica, u točki 2. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 17.644,53 eura/132.942,71 kn[1] sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako je to specificirano u toj točki izreke, dok je u točki 3. izreke naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 3.511,05 eur/26.454,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od  presuđenja do isplate, sve u roku od  15 dana.

 

2. Protiv presude je žalbu podnio tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl.  353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 , 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP).

 

3. Tuženik smatra da je počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer da su razlozi presude nejasni i proturječni, a o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima navodi o sadržaju isprava i zapisnika  i samih tih isprava i zapisnika. 

 

4. Ističe da su stranke potpisom ugovora na jasan način izrazile svoju volju glede promjenjive kamatne stope te da tužitelj nema pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa kao da je ugovorena fiksna kamatna stopa. Smatra promašenim pozivanje na utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu, jer da se ta presuda ne može odnositi na prijeporni ugovor. Navodi da nema objektivnog identiteta ugovornih odredbi u narečena dva spora, zbog čega da se individualni potrošač ne može na tu presudu s uspjehom pozivati. U odnosu na pitanje valutne klauzule, ukazuje da je takva klauzula dopuštena temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21- dalje ZOO) te ona jednako djeluje prema svim ugovornim stranama. Fiksiranje tečaja za početno ugovoreni, da bi predstavljalo drugi kreditni proizvod, kredit u kunama, što nije bila volja ugovaratelja.

 

5. Ukazuje da, unatoč presudi donesenoj povodom kolektivne tužbe, sud ima dužnost u svakoj pojedinačnoj parnici utvrditi je li povrijeđen i konkretan individualni interes i/ili pravo osobe koja se u pojedinačnoj parnici na takvu presudu poziva pa u tom kontekstu navodi da je tužitelj prihvatio ugovorne odredbe, da je ugovor štoviše i solemniziran kod javnog bilježnika čime je dobio dodatnu pravnu snagu pa zaključuje da je ugovor odraz stvarne volje ugovornih strana. Glede presuda na koje se poziva sud prvog stupnja u pobijanoj odluci, ističe da se presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 ne odnosi na prijeporni ugovor pa da je u ovom sporu irelevantna. Naglašava da je promjenjiva kamatna stopa zakonom dozvoljeni institut kod svih ugovora o kreditu koje plasira banka kao financijska institucija, da je pojam parametara promjenjivosti uveden tek Zakonom o potrošačkom kreditiranju, odnosno njegovim izmjenama iz 2013. ("Narodne novine" broj 143/13), iz čega izvodi zaključak da u vrijeme sklapanja prijepornog ugovora nije postojala zakonska obveza definirati parametre promjenjivosti kamatne stope u postojećim ugovorima o kreditu. Stoga tvrdi da je prilikom zaključenja prijepornog ugovora poštivao tada važeću zakonsku regulativu te postupao u skladu s Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ističe da je kamatna stopa u razdoblju otplate kredita uvijek bila niža od najviše zakonom dopuštene kamatne stope.

 

6. Osporava stajalište suda o tome da nije nastupila zastara tužiteljeve tražbine te ukazuje da zastarni rok počinje teći od trenutka kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, sukladno čl. 215. st. 1. ZOO-a, pa kako se tražbina tužitelja odnosi na iznose preplaćene počev od 2006., a tužba je podnesena 2019., zaključuje da je cijela tražbina u zastari. Tvrdi da kolektivna tužba na koju se sud poziva nije prekinula zastaru  tražbine tužitelja, da  tužitelj nije bio stranka u tom postupku, pa da stoga ne postoji ni jedna radnja tužitelja usmjerena na ostvarenje njegovih konkretnih prava koja bi prekinula tijek zastare. Navodi da nema posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava pa da se mogu primijeniti isključivo važeća zakonska rješenja. 

 

7. Tuženik osporava i odluku o parničnom trošku bez posebnog obrazloženja.

 

8. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev,  uz nadoknadu parničnog troška, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje.

 

9. Žalba tuženika nije osnovana.

 

10. Sud prvog stupnja je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti povreda na koju ukazuje  žalitelj, jer su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja, te je presudu moguće ispitati.

 

11. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetosti određenih odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula te zahtjev za isplatu iznosa od 17.644,53 eura/132.942,71 kn sa zateznom kamatom, koji predstavlja razliku između kamate koju je tužitelj platio prema Ugovoru o kreditu sklopljenom između stranaka 30. svibnja 2006., te kamate koja je ugovorena kao početna kamatna stopa, te razliku između iznosa kojeg je korisnik kredita trebao platiti, a obračunatom primjenom početnog tečaja valute CHF prema kuni te iznosa kojeg je doista platio uslijed promjene odnosa domaće valute i CHF za vrijeme trajanja ugovora.

 

12. Na temelju provedenih dokaza, sud prvog stupnja je utvrdio da je Ugovorom o kreditu od 30. svibnja 2006. ugovoren iznos kredita od 70.000,00 CHF, uz primjenu valutne klauzule,da je početna kamatna stopa  iznosila  4,25% godišnje te da je tuženik tijekom trajanja ugovora na temelju svojih odluka u više navrata  mijenjao kamatnu stopu. Također je utvrđeno da je u čl. 4. Ugovora navedeno da se  korisnik kredita obvezuje plaćati banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, sukladno Odluci banke o kreditiranju građana, dok je člankom 7. Ugovora određena obveza otplate kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF, uz pristanak korisnika kredita da banka povisi ili snizi iznos anuiteta u slučaju izmjene kamatne stope.

 

13. Prema stajalištu suda prvog stupnja, postupanje tuženika u odnosu na ugovaranje promjenjive kamatne stope je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, budući da se radi o ugovornoj odredbi koja nije određena niti je odrediva, s obzirom na činjenicu da tužitelj nije mogao znati u kojem smjeru će se tijekom trajanja ugovora kamatna stopa kretati, da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja. Glede primjene materijalnog prava, ocjenjuje da se u nazočnom slučaju primjenjuju odredbe  Zakona o zaštiti potrošača iz  2003. koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07- dalje: ZZP/03). Nadalje utvrđuje da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od  4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj P.-7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je  tuženik u razdoblju od  10. rujna 2003. do  31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Potom je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odlučeno da su banke (između ostalih i tuženik) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditu koristeći u ugovorima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te su postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. suprotno čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12, 56/13 – dalje ZZP/07).

 

14. Kako je u ovom postupku nesporno da je i u prijepornom ugovoru o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa,da je kamatna stopa tijekom trajanja ugovora mijenjana jednostranim odlukama banke te da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tužitelj nije mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice narečenih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, sud prvog stupnja ocjenjuje da je u tom dijelu ugovor protivan odredbi čl. 81. i čl. 82. ZZP/03 te čl. 96. i čl. 97. ZZP/07 pa posljedično tome da je ništetan u smislu čl. 322. ZOO-a, zbog čega prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti i isplatu utuženog iznosa čija visina je utvrđena na temelju provedenog vještačenja, primjenom čl. 323. i čl. 1111. ZOO-a.

 

              15. O parničnom trošku je odlučeno primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a na način da je tužitelju priznat trošak  zastupanja odvjetnika, sudska pristojba za tužbu i presudu te trošak vještačenja, odnosno ukupan iznos od 3.511,05 eur/26.454,00 kn.

 

              16. Prema stajalištu ovog suda, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio da u nazočnom slučaju tužba u odnosu na dosuđeni iznos nije podnesena nakon proteka zastarnog roka te da su odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka, koje se odnose na promjenjivu kamatu i to u odnosu na mogućnost izmjene kamatne stope na temelju jednostrane odluke banke te ugovaranje valutne klauzule ništetne, zbog čega tužitelju pripada pravo na povrat dosuđenog iznosa.

 

              17. Prema odredbi čl. 502. a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja  obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve  kolektivne interese i prava. Sadržaj takve tužbe  je propisan odredbom čl. 502. b ZPP-a, dok je čl.  502. c propisano da se fizičke i  pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno  utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. tog Zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika,  povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je  tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

 

              18. S obzirom na takav domašaj tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, treba zaključiti da je sud u ovom parničnom postupku vezan za utvrđenja o povredi zakonom zaštićenih kolektivnih interesa potrošača iz parnice koja je vođena po tužbi  tužitelja udruga protiv osam banaka, između ostalih i tuženika.

 

              19. Naime, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. je utvrđeno da je tuženik, u razdoblju od  10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu, kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj stranke nisu  pojedinačno pregovarale, i ugovorom utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a  što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/03 do 6. kolovoza 2007., a nakon toga protivno odredbama čl. 96. i 97. ZZP/07, te suprotno odredbama ZOO-a. Nadalje, presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. je potvrđena ista prvostupanjska presuda kojom je utvrđeno da su tuženik i još sedam banaka u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na  potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime su tuženici postupili suprotno čl. 81., 82. i 90. ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. protivno čl. 96. i 97. ZZP/07 te odredbama ZOO-a.

 

              20. Dakle, u kolektivnoj tužbi je odlučeno o pitanju ništetnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope na temelju jednostranih odluka banke, te ugovaranja valutne klauzule vezane uz valutu CHF, bez prethodnog upoznavanja korisnika kredita o mogućim posljedicama izmjene odnosa tih valuta pa pravomoćna odluka koja je donesena u tom postupku obvezuje sud u ovom parničnom postupku.

 

              21. Pravilno je stoga i stajalište suda prvog stupnja da tužitelju pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle pravo na povrat razlike između kamate koju je tužitelj isplatio u skladu s donesenim odlukama banke te kamate po stopi koja je ugovorena kao početna kamatna stopa, kao i razlike između iznosa obračunatog prema odnosu valuta kune i CHF u vrijeme sklapanja ugovora te iznosa koji je obračunat uz uvažavanje naknadnih izmjena odnosa tih valuta, a koji iznos razlike je utvrđen vještačenjem, pri čemu tužitelju pripada pravo na povrat u skladu s odredbom čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a, dok na dospjele iznose  tužitelju pripada pravo na zateznu kamatu u skladu s odredbom čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

 

              22. Treba navesti da je u ovom postupku bilo dopušteno dokazivati da se o ugovornim odredbama koje su u ovom postupku utvrđene ništetnima pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, upravo stoga što takva utvrđenja nisu bila predmetom raspravljanja i dokazivanja u kolektivnom sporu. Međutim, tuženik u ovom postupku nije dokazao da su tužitelju prilikom ugovaranja kredita, iznesene činjenice o spornim ugovornim odredbama te obavijesti o rizicima i posljedicama istih odredbi koje utječu na njegovu novčanu obvezu tijekom trajanja ugovora te da bi unatoč tome potrošač pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu.

 

              23. Točne su tvrdnje tuženika da stranke nisu ugovorile kredit sa fiksnom kamatnom stopom. Međutim, u situaciji kada je ugovaranje promjenjive kamatne stope na temelju jednostrane odluke banke utvrđeno ništetnim, proizlazi da ništetnošću nije zahvaćena samo početna kamatna stopa pa je utoliko sud prvog stupnja pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je visinu tražbine tužitelja utvrdio na temelju nalaza vještaka, a koji je obračunao preplatu na već opisani način.

 

              24. Pravilno je odlučeno i o prigovoru zastare tužiteljeve tražbine, budući da u slučaju kad je ništetnost ugovora ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, o čemu je izneseno i pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 20. siječnja 2022. te Objedinjeno pravno shvaćanje na sjednici održanoj od  31. siječnja 2022. S obzirom na činjenicu da je tužba tužitelja podnesena 12. lipnja 2019., proizlazi da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe glede promjenjive kamatne stope (13. lipnja 2014.) te valutne klauzule (14. lipnja 2018.) pa do podnošenja tužbe u ovom postupku, nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a.

 

25. Zakonita je i odluka o parničnom trošku. Tužitelj je uspio u parnici pa mu primjenom odredbe čl. 154. st. 1. Z.-a pripada pravo na nadoknadu parničnog troška od tuženika, s tim što je trošak pravilno obračunat, primjenom važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15).

             

              26. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

             

U Rijeci 20. prosinca 2023.

 

 

                                                                                                        Predsjednica vijeća

                                                                                                    Helena Vlahov Kozomara, v.r.