Posl. broj Gž -737/2021-2

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Heleni Vlahov Kozomara, u pravnoj stvari tužitelja ŽJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Mirku Kovaču, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Republike Hrvatske, Ministarstva financija, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Rijeci, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pr- 463/2018-39 od 7. svibnja 2021., 9. prosinca 2024. .

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pr-463/2018-39 od 7. svibnja 2021. osim u dijelu u kojem je tužitelju dosuđen parnični trošak u iznosu od 3.046,87 kn (preko iznosa od 8.446,88 kn do iznosa od 11.493,75 kn).

II Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pr-463/2018-39 od 7. svibnja 2021. u dijelu u kojem je tužitelju dosuđen parnični trošak u iznosu od 3.046,87 kn/404,39 eur[1] (preko iznosa od 8.446,88 kn/1.121,09 eur do iznosa od 11.493,75 kn/1.525,48 eur) i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 3.046,87 kn/404,39 eur (tritisućečetrdesetšestkunaiosamdesetsedamlipa /četristočetirieurai- tridesetdevetcenti) kao neosnovan.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Posl. broj Gž-737/2021-2

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 7.975,85 kn sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom na svaki pojedini iznos kako je pobliže navedeno u izreci te presude, kao i da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 11.493,75 kn sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

Protiv te presude žale se tuženik.

U žalbi navodi da sud nije naveo razloge zašto je odbio izvođenje dokaza saslušanjem predloženih svjedoka Carinske uprave na okolnost organizacije rada, obračuna plaće i evidencije o radnom vremenu , a izvođenje tih dokaza bi dovelo do drugačije odluke suda u korist tuženika. Navodi da uredno vodi evidenciju o korištenju radnog vremena te se očitovao u više navrata o samom postupku i metodologiji kako vođenja evidencije tako i obračuna plaće. Također navodi da je osporio nalaz i mišljenje vještaka za iznos utvrđenih neplaćenih prekovremenih sati tužitelja u bruto iznosu od 15.069,30 kn odnosno u drugoj varijanti u iznosu od 12.397,21 kn te ukazao na pogrešnu metodologiju obračuna vještaka pri izradi nalaza i mišljenja. Tuženik je istaknuo primjedbe na osnovni nalaz i mišljenje vještaka vezao uz obračun u Tabeli 1., Tabeli 2. i Tabeli 3. nalaza kao i u odnosu na obračun iskorištenih slobodnih dana tužitelja koji vještakinja nije uzimala iz evidencije o korištenju radnog vremena. Ne osporava da je tužitelj iskoristio 29 slobodnih radnih dana za ostvarene sate prekovremenog rada u utuženom razdoblju, a što je vidljivo iz evidencije o korištenju radnog vremena da u te dane nije radio te ponovno ističe da je vještakinja trebala u obračunu prekovremenih sati koristiti podatke o iskorištenim slobodnim danima u evidenciji o korištenju radnog vremena. Navodi da je vještakinja za mjesec veljaču 2018. utvrdila u Tabeli 3. stupcu 4. da je carinska uprava tužitelju na ime slobodnih dana platila 432,60 kn, ali isti iznos nije umanjila za ukupno neplaćene prekovremene sate. Osim što iskorištene slobodne dane vještakinja nije uzimala iz evidencije o korištenju radnog vremena u Tabeli 3., vještakinja nije isplaćene prekovremene sate po osnovi slobodnih dana umanjivala od ukupno neisplaćenih prekovremenih sati te tako pogrešnom metodologijom utvrdila nepravilan iznos od 12.397,21 kn. Navodi da je ostvarene iskorištene slobodne dane vještakinja u obvezi uzeti iz evidencije o korištenju radnog vremena službenika koja je službena evidencija javna isprava te jedini relevantni pokazatelj stvarnog rada službenika o radnim satima u pojedinom mjesecu. Također da vještakinja pogrešno primjenjuje umanjenje neplaćenih prekovremenih radni sati tužitelja na način da umanjuje neplaćene prekovremene sate rada za slobodne dane samo na nivou jednog mjeseca iz razloga što ne postoji vremenski ograničavajući faktor za korištenje slobodnih dana niti u jednom zakonu niti u kolektivnom ugovoru za državne službenike i namještenike. U odnosnu na dopunu nalaza i mišljenja od 20. studenoga 2020. vještakinja je izradila dva obračuna kojim je potraživanje tužitelja umanjila za iskorištene slobodne dane i to prema podacima o slobodnim danima iz obračunskih lista i prema podacima o slobodnim danima iz evidencije o korištenju slobodnih dana. Na takav nalaz tuženik nije imao primjedbi na obračun plaćenih prekovremenih sata rada tužitelja koje je

Posl. broj Gž-737/2021-2

vještakinja umanjila za korištenje slobodnih dana prema evidenciji o korištenju radnog vremena u Tablici B. u iznosu od 2.293,38 kn. Navodi da sud ne obrazlaže zbog kojih razloga nije prihvatio obračune plaćenih prekovremenih sata rada tužitelja koji je vještakinja umanjila za korištenje slobodnih dana prema evidenciji o korištenju radnog vremena u Tablici B. a na koji tuženik nije imao primjedbi. Nadalje, tuženik navodi da je trebalo uzeti u obzir činjenicu da je tužitelj u zahtjevu za mirno rješenje spora postavio zahtjev na isplatu iznosa od 50.000,00 kn, dok je tužitelju dosuđen iznos od 7.975,85 kn. Pored toga tuženik u odgovoru na tužbu tužbeni zahtjev je osporio djelomično, dakle priznao je osnovanim za ostvarenih 58 prekovremenih sati rada za koje bi mu pripadao iznos od 3.148,27 kn. Stoga, da je tuženik djelomično priznao tužbeni zahtjev te je prvostupanjski sud trebao primijeniti odredbu čl. 157. ZPP-a. Nadalje, navodi da je tužitelju neosnovano priznat trošak sastava podneska od 3. listopada 2018., 23. studenoga 2018., 28. ožujka 2019. i 14. srpnja 2020. za svaki po 750,00 kn, te trošak sastava podneska od 25. studenoga 2019. i 4. lipnja 2019. u iznosu od 187,50 kn za svaki budući da tužitelj u podnescima ponavlja navode iz dosadašnjeg tijeka postupka te sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a nisu bili potrebni za vođenje postupka.

Predlaže pobijanu presudu preinačiti na način a se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu parničnog troška tuženiku podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba je djelomično osnovana ali samo u odnosu na odluku o parničnom trošku.

Prije upuštanja u raspravljanje o osnovanosti žalbenih navoda valja istaknuti da predmetni spor je spor male vrijednosti u smislu odredbe čl. 458. st. 1. ZPP-a, jer novčano potraživanje tužitelja ne prelazi iznos od 10.000,00 kn (1.320,00 eur).

Prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP-a prvostupanjska presuda kojom se završava postupak u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz čl. 354. toč. 3. ZPP-a.

Prvostupanjsku presudu kojom se završava postupak u sporovima male vrijednosti nije dopušteno pobijati zbog bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP- a i zbog pogrešno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni stanju spisa tako da je presudu moguće ispitati.

Pazeći po službenoj dužnosti, povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije ostvarena ni jedna od tih povreda.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće po osnovi neplaćenih prekovremenih sati za razdoblje od 1. siječnja 2016. do zaključno 31. siječnja 2018.

Posl. broj Gž-737/2021-2

U provedenom postupku je utvrđeno:

- da je tužitelj u razdoblju od siječnja 2016. do siječnja 2018. bio zaposlen kod tuženika,

-da je tužitelj navedenom razdoblju radio u turnusima u ciklusu 12-24-12-48;

-da je vještakinja za financije i računovodstvo Petra Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. u nalazu i mišljenju utvrdila mjesečni fond sati, mjesečni fond radnih sati i broj prekovremenih sati temeljem usporedbi sva tri rada iz obračunskih isprava za isplatu plaće i evidencije o korištenju radnog vremena, te u Tabeli 1. prikazala mjesečni fond radnih sati i izračun neobračunatih prekovremenih sati rada u obračunskim ispravama u odnosu na evidenciji korištenja radnog vremena a u Tabeli 2. izračun potraživanja po osnovi neobračunatih i neisplaćenih prekovremenih sati,

-da je vještakinja u nalazu i mišljenju navela da je tuženik tužitelju u obračunskim ispravama za isplatu plaće iskazivao slobodne dane ali da iz dostupne dokumentacije nije razvidno na koje konkretno sate prekovremenog rada bi se odnosili,

-da je vještakinja u dopuni nalaza i mišljenja navela da bi obračunske liste trebale prikazivati što je tužitelju isplaćeno po osnovi radnog odnosa, dok bi evidencija o korištenju radnog vremena trebale iskazivati kako je iskorišten mjesečni fond sati, s tim da bi obje evidencije trebale biti usklađene i prikazivati isti broj sati slobodnih dana, međutim u konkretnom slučaju iskazani broj sati za slobodne dane na obračunskim listama za isplatu plaće i broj sati iskazanim u evidencijama o korištenju radnog vremena se razlikuju,

-da je vještakinja izračunala potraživanje po osnovi obračunatog i neisplaćenog prekovremenog rada umanjenog za sve slobodne dane korištene u promatranom periodu u dvije verzije, tj. prema podacima iz obračunskih lista i prema podacima iz evidencije o korištenju radnog vremena pod pretpostavkom da se korišteni slobodni dani odnose na prekovremene sate ostvarene u utuženom razdoblju te su utvrđena potraživanja zatvarana kronološki počevši od najstarijeg utvrđenog potraživanja,

-da je vještakinja u verziji A sačinila izračun prema podacima o slobodnim danima prema obračunskim listama i iste prikazala u Tabeli A (list 438 spisa) pri čemu je utvrdila da se radi o iznosu od 7.795,85 kn i prema evidenciji o korištenju radnog vremena i isto prikazala u Tabeli B (list 439 spisa) pri čemu je utvrdila da se radi o iznosu od 2.293,38 kn.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja je tužitelju dosudio navedeni iznos sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 16-tog dana u idućem mjesecu pozivom na odredbu iz čl. 92. st. 3. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 64/23 - dalje ZR), izuzev zatezne kamate na iznos poreza na dohodak I prireza porezu na dohodak prema odredbama čl.14. i 45. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine" broj 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12,43/13, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14, 143/14 i 136/15).

Posl. broj Gž-737/2021-2

Na utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo.

Naime, odredbom čl. 44. st. 1. KU/13 (čl. 38. st.1. KU/17) propisano je da će se osnovna plaća službenika ili namještenika uvećati za svaki sat rada, između ostalog za prekovremeni rad 50 %, za rad blagdanom, neradnim danom, utvrđenim zakonom 150 %, dok prema st. 2. navedenog članka dodaci na osnovnu plaću međusobno se ne isključuju. Odredbom čl. 44. st. 10. KU/13 (čl. 38. st.10 KU/17) propisano je da se prekovremenim radom, kad je rad službenika organiziran u smjenama (dvije - 1. dvije -2. dvije -3.-dva dana slobodna) ili turnusima, smatra svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati. Odredbom čl. 44. st. 11. KU/13 (čl. 38. st. 11. KU/17) propisano je da ako je rad službenika ili namještenika organiziran na drugi način, prekovremeni rad je svaki rad duži od dnevnog radnog vremena te svaki sat rada duži od 40 sati tjedno. Također, st. 12. navedenog članka propisano je da redovni mjesečni fond radnih sati, čine sati koje službenici i namještenici trebaju raditi u tekućem mjesecu, a dobije se na način da se broj radnih dana u tekućem mjesecu pomnoži s 8 sati

Slijedom navedenog, a kako je tuženik u konkretnom slučaju tužitelju pogrešno prekovremene sate utvrđivao na bazi mjesečnog broja sati, a ne mjesečnog fonda radnih sati, s obzirom na odredbu čl. 44. st. 12. KU/13 (čl. 38. st.12 KU/17), pravilno je sud prvog stupnja odlučio kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja, jer u konkretnom slučaju valja primijeniti obračun fonda radnih sati iz navedene odredbe Kolektivnog ugovora kojim je propisan način utvrđivanja broja prekovremenih sati rada tako da se od ukupnog broja odrađenih sati rada odbije mjesečni fond radnih sati dok mjesečni fond radnih sati čini broj radnih dana u tekućem mjesecu pomnožen sa 8 sati.

Iako je točan žalbeni navod tuženika da ovdje nije moguće primijeniti načelo radnog prava o pogodovanju radniku, jer se radi o sporu o činjenicama, a ne o primjeni pravnih propisa, navedeno nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

U odgovoru na žalbene navode tuženika, valja navesti da su podaci broja sati slobodnih dana relevantni za odlučivanje o zahtjevu tužitelja oni podaci koji su iskazani u obračunskim listama u dokumentaciji poslodavca u situaciji kad su podaci o iskorištenim slobodnim danima različito iskazani u dokumentaciji poslodavca (različitim obračunskim listama za obračun plaće i u evidenciji rada tuženika) kao što je to u konkretnom slučaju.

Naime, obračunske liste su sastavljene u skladu sa Pravilnikom o sadržaju obračuna plaće, naknade plaće ili otpremnine ("Narodne novine", broj: 32/15., 102/15. i 35/17.).

Prema odredbi čl. 5. ZR-a poslodavac je dužan voditi evidenciju o radnicima koji su kod njega zaposleni (st. 1.), da evidencija mora sadržavati podatke o radnicima i radnom vremenu (st. 2.). Nadalje, člankom 135. st. 4. ZR-a određeno je da, u slučaju spora u vezi sa radnim vremenom, ako poslodavac ne vodi evidenciju iz članka 5. st. 1. ovog Zakona na propisani način, teret dokazivanja radnog vremena je na poslodavcu. Kako iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da tuženik tijekom postupka nije dokazao da su obračunske liste nepravilno sastavljene, pravilno je sud prvog stupnja prihvatio podatke o broju sati rada i slobodnih dana obračunate na

Posl. broj Gž-737/2021-2

obračunskim listama za plaću, za pojedine mjesece u kojima podaci iz obračunskih lista i evidencije radnog vremena nisu usklađeni.

U odgovoru na žalbene navode tuženika treba reći da nije odlučno što je tuženik u odgovoru na zahtjev za mirno rješenje spora učinio nespornim zahtjev tužitelja u iznosu od 3.148,27 kn. Navedeno iz razloga jer tuženik time nije ispunio svoju obvezu, nije priznao tužbeni zahtjev niti je udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja. Naime, prema odredbi čl. 157. ZPP-a, ako tuženik nije dao povod za tužbu i ako je, prije nego što se upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, priznao tužbeni zahtjev, tužitelj će nadoknaditi tuženiku parnične troškove. Dakle, riječ je o dvije pretpostavke koje moraju kumulativno biti ispunjene i to da tuženik nije dao povoda za tužbu i da je priznao tužbeni zahtjev. Neovisno o tome je li tuženik dao povoda za tužbu, u konkretnom slučaju ova druga pretpostavka nije ispunjena, a to je da je tuženik prije nego što se upustio u raspravljanje o glavnoj stvari priznao tužbeni zahtjev.

U konkretnom slučaju u podnesak kojim se tužitelj očitovao na navode iz odgovora na tužbu od 3. listopada 2018. ( 937,50 kn ) bio je potreban i opravdan, a radi se o obrazloženom podnesku, za sastav kojeg odvjetniku pripada nagrada u punom iznosu prema Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22- dalje; Tarifa ). Također trošak podneska od 14. srpnja 2020. kojim specificira tužbeni zahtjev bio je potreban i opravdan, ali spada u kategoriju ostalih podnesaka iz Tbr. 8. toč. 3. Tarife, a za koji je određena nagrada od 25 % nagrade iz Tbr. 7. toč. 1., 3., 6. i 7. Tarife (234,38 kn).

Međutim, takav zaključak ne može se izvesti za podnesak tužitelja od 23.studenog 2018. ( 937,50 kn ), 28. ožujka 2019. ( 937,50 kn ) , 25. studenog 2019. ( 234,38 kn ) i 4. lipnja 2019. ( 234,38 kn ). Naime, tim podneskom se tužitelj očitovao na navode iz podnesaka tuženika, ponavlja navode iz ranijeg tijeka postupka i daje svoje pravno mišljenje na dotadašnji tijek postupka, pa se radi o podnescima koji nisu bili potrebni za vođenje postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a.

Slijedom navedenog valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi, osim za iznos parničnog troška od 3.046,87 kn/404,39 eur, a kako je odlučeno u točki 1. izreke ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a. Istovremeno je djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika presuda suda prvog stupnja preinačena za iznos parničnog troška od 3.046,87 kn/404,39 eur, a kako je odlučeno u točki 2. izreke pozivom na odredbu čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka , budući da je uspio samo djelomično u odnosu na odluku o parničnom trošku, a zbog toga nisu nastali posebni troškovi.

U Rijeci, 9. prosinca 2024.

Sutkinja

Helena Vlahov Kozomara