REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4589/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Tatjana Kujundžić Novak, u pravnoj stvari tužitelja NG, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], vl .obrta [obrt], obrt za usluge, trgovinu i prijevoz, kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Hajdek, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika GRAWE Hrvatska d.d., OIB 28406115764, Zagreb, Ulica grada Vukovara 5, kojeg zastupa punomoćnik Mladen Golojuh, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate iznosa od 363,57 Eur, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalne službe u Karlovcu poslovni broj P-2859/2023-17 od 18. listopada 2024., 9. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuj presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalne službe u Karlovcu poslovni broj P-2859/2023-17 od 18. listopada 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je u točki I. izreke naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 363,75 Eur zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 2. kolovoza 2023. do isplate po odgovarajućoj kamatnoj stopi. U točki II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 469,92 Eur, sve u roku od 15 dana.

2. Iz obrazloženja proizlazi da je u nezgodi 9. lipnja 2023., oštećeno vozilo marke BMW serija 3, reg. oznake [registarska oznaka], u vlasništvu KG iz [adresa], te da je tužitelj izvršio popravak vozila, kvalitetno i prema pravilima struke i u skladu s cjenikom koji je istaknut na javnom dostupnome mjestu u tužiteljevim prostorijama koju štetu je dužan naknaditi tuženik kao odgovorni osiguratelj, u ukupnom iznosu od 4.938,46 Eur. Vlasnica osiguranog vozila je svoje dospjelo potraživanje prema tuženiku na temelju računa broj 238/P1/1 ustupila tužitelju sa svim sporednim potraživanjima. S obzirom na to da je tuženik tužitelju već isplatio iznos od 4.574,61 Eur, sud je prihvatio tužbeni zahtjev i naložio plaćanje preostalog iznosa od 363,75 Eur na temelju odredbe čl. 1085. st. 4. u vezi s čl. 81. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO). Odluka o troškovima postupka donesena je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80 /22; dalje: ZPP).

3. Protiv presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primijene materijalnog prava. Žalitelj u žalbi u bitnom navodi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, jer presuda nema razloga o odlučnim činjenicama i ne može se ispitati, izreka presude je nerazumljiva i proturječi sama sebi i razlozima presude. Nadalje, navodi kako u postupku tuženi nije naručivao popravak vozila koji se u tom računu navodi, a niti račun 238/P1/1 glasi na tuženika, dakle, tuženik nije dužnik po tom računu. Naime, predmetni račun broj 238/P1/1 izdao je upravo tužitelj kao serviser i punomoćnik oštećene te je na temelju tog računa LG eventualno dužna platiti popravak svog vozila servisu tj. tužitelju, a koji servis i punomoćnika je sama izabrala. Međutim, cesijom se mogu prenositi tražbine, a ne dugovanja. Nadalje, navodi kako sud zdravo za gotovo uzima kako je cijena sata rada tužitelja EUR 33,20 + PDV, ali nikako ne utvrđuje je li to službena cijena sata tužitelja koju on uobičajeno primjenjuje. Tuženik je cijenu osporio budući da zaista ne zna i ne mora znati koji je cjenik tužitelja, kako se i gdje objavljuje, te koje popuste i rabate tužitelj primjenjuje. Ono na što sud niti ne pokušava odgovoriti i što niti ne pokušava obrazložiti je, je li tuženik kao osiguravatelj mora uvijek i bespogovorno bez ikakve provjere ili tržišne usporedbe pratiti svaku odluku vlasnika oštećenog vozila te isplatiti naknadu štete prema bilo kojem popravku i bilo kojem trošku koji mu bude predočen i zatražen. Ako se zaključak suda donese bez ikakvog argumenta, tada se radi o potpuno arbitriranom i proizvoljnom suđenju bez valjanog obrazloženja. S druge stranke, sud uopće nije analizirao takvo ponašanje sa stajališta obveznih odnosa očekivanog i traženog ponašanja dobrog gospodarstvenika odnosno domaćina iz čl. 10. ZOO-a, kao i općih načela savjesnosti i poštenja u obveznim odnosima. Na opisani način opet su počinjene bitne povrede pravila parničnog postupka, ali je i pogrešno primijenjeno (odnosno nije uopće primijenjeno relevantno) materijalno pravo. Svim pobrojanim nepravilnostima tuženiku je i ugroženo pravo na pravično suđenje zagarantirano Ustavom Republike Hrvatske. Navodi kako bi trebalo biti jasno, da se uopće ne radi o maličnom sporu i isplati iznosa od 363,75 EUR, već pokušaju tužitelja da kroz malične sporove, ograničeno dokazivanje u maličnom sporu i ograničene žalbene razloge u maličnom sporu, dođu do odgovarajuće sudske prakse u pravnoj problematici koja se odnosi na tisuće i desetke tisuća slučajeva i nipošto nije „malična“. Pravo je oštećenog da sa svojim vozilom radi što hoće i popravlja ga gdje želi, po cijeni na koju on pristane, ali to nikako ne znači da bi tu cijenu mogao i trebao priznati osiguravatelj kod obračuna naknade štete ako postoje jednako kvalitetne ili čak kvalitetnije jeftinije opcije popravka na području Zagreba. Renomirani neovlašteni servisi u promatranom razdoblju kod popravaka vozila, a prema izvidima šteta zaračunavali su satnicu od 13,27 EUR + PDV pa do 21,24 EUR + PDV, prema vještačenju iz usporedivog predmeta prosječna cijena je 20,00 EUR + PDV, pa nema nikakvog razloga da bi tuženik priznavao troškove satnice servisa od čak 33,20 EUR + PDV. Vezano uz „smjernice“ Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja koja se toliko spominje, valja istaknuti da niti jedna pozitivna zakonska odredba ne daje ovlast i/ili zadaću navedenoj Agenciji da bi davala „smjernice“ vezane uz cijenu rada servisera auto struke, a još manje da bi navedena Agencija bila zadužena određivati prosječne cijene rada servisa, a ponajmanje da bi imala pravo zadirati u ugovorni odnos tuženika i njegova osiguranika po ugovoru o osiguranju o isplati osigurnine. Predlaže da ovaj sud preinači pobijanu odluku i odbije tužiteljev zahtjev i naloži mu da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka uvećano za trošak žalbenog postupka, podredno ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Tuženikova žalba nije osnovana.

6. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a postupku u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8. i 9. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i zakonitu odluku.

7. Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 363,75 EUR koji predstavlja razliku u visini cijene radnog sata za popravak vozila koju naplaćuje tužitelj i one koju priznaje tuženik. Nesporno je da je nastala šteta na vozilu oštećene KG i da je nastalu štetu na vozilu popravio tužitelj koji je izdao račun broj A 238/P1/ u ukupnom iznosu od 4.938,46 EUR i da je LG prenijela na tužitelja svoje potraživanje Ugovorom o ustupu 27. srpnja 2023. Nesporno je da je tuženik isplatio tužitelju iznos od 4.574,61 EUR.

8. Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 i 155/23; dalje: ZOOP) u čl. 2. st. 1 propisano je, između ostalog da su obvezna osiguranja u prometu osiguranje putnika u javnom prometu od posljedica nesretnog slučaja, osiguranje vlasnika, odnosno korisnika vozila od odgovornosti za štete nanesene trećim osobama.

9. Odredbom čl. 11. st. 1. ZOOP-a propisano je da odštetni zahtjev po osnovi osiguranja iz čl. 2. st. 1. toga Zakona oštećena osoba može podnijeti neposredno odgovornom osiguratelju, a odredbom čl. 12. st. 1. određeno je, između ostalog, da je odgovorni osiguratelj dužan bez odgađanja, a najkasnije u roku od 60 dana od dana primitka odštetnog zahtjeva utvrditi osnovanost i visinu toga zahtjeva te dostaviti oštećenoj osobi pisanu odluku o odštetnom zahtjevu.

10. Prilikom donošenja pobijane presude, prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a ocjena je ovog suda da je utvrdio sve okolnosti potrebne za donošenje zakonite i pravilne odluke. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju žalitelj upire u žalbi, budući da odluka nema nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati i sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni, a tužitelju nije ugroženo pravo na pravično suđenje zagarantirano Ustavom Republike Hrvatske.

11. Žalbeni navod kako tuženik nije dužnik po računu. jer je račun broj 238/P1/1 izdao tužitelj kao serviser i punomoćnik oštećene te je na temelju tog računa LG eventualno dužna platiti popravak svoga vozila servisu tužitelju, a koji servis i punomoćnika je sama izabrala i da se cesijom mogu prenositi tražbine, a ne dugovanja, nije osnovan.

Naime, LG je prenijela svoje potraživanje Ugovorom o ustupu 27. srpnja 2023. koju ima prema tuženiku kao svom osiguraniku na tužitelja i upravo osiguranik KG ovdje tuženik je na temelju tog Ugovora platio izravno tužitelju iznos od 4.574,61 EUR (str. 13. i 15. spisa).

12. Suprotno žalbenim navodima u ovom predmetu riječ je o sporu male vrijednosti, a presuda kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predmetnu presudu nije moguće pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a cijeli sadržaj žalbe upućuje na to da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje u pogledu računanja sata popravka automobila, odnosno pripada li tužitelju pravo na satnicu od 13,27 EUR + PDV pa do 21,24 EUR + PDV ili 33,20 EUR + PDV.

13. Imajući u vidu činjenično stanje koje je utvrdio prvostupanjski sud, a koje ovaj žalbeni sud nije ovlašten ispitivati (sukladno čl. 370. u vezi s čl. 467. st. 2. ZPP-a), ovaj žalbeni sud ocjenjuje da je prvostupanjski sud proveo savjesnu i brižljivu ocjenu dokaza te na temelju rezultata postupka odlučio koje činjenice uzeti kao dokazane, prema svojem uvjerenju koje je opravdao logičnim razlozima iz kojih se može provjeriti da ono ima valjanu osnovu (čl. 8. ZPP-a).

14. Žalbeni navod kako se radi o potpuno arbitriranom i proizvoljnom suđenju jer sud zdravo za gotovo uzima kako je cijena sata rada tužitelja 33,20 EUR + PDV, ali nikako ne utvrđuje je to službena cijena sata tužitelja koju on uobičajeno primjenjuje, nije osnovan.

15. Naime, iz isprava u spisu proizlazi da je tužitelj za rad na popravku predmetnog vozila (pod šifrom robe M1) utrošio 30 radnih sati po cijeni od 33,20 EUR, a što je u skladu s tužiteljevim cjenikom (str. 14. spisa), a iz nalaza i mišljenja prometnog vještaka dipl. ing. Igora Jakoplića (str. 24. - 26. spisa) proizlazi da se cijene radnog sata za neovlaštene radionice u 2023. godini kretala oko 35,00 EUR uvećano za PDV, što je sud pravilno utvrdio, stoga se ne radi o potpuno arbitriranom i proizvoljnom suđenju kako to nastoji prikazati žalitelj.

16. U odnosu na žalbeni navod da se sud pogrešno poziva na smjernice Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja jer niti jedna pozitivna zakonska odredba ne daje ovlast i/ili zadaću navedenoj Agenciji da bi davala „smjernice“ vezane uz cijenu rada servisera auto struke, a još manje da bi navedena Agencija bila zadužena određivati prosječne cijene rada servisa, a ponajmanje da bi imala pravo zadirati u ugovorni odnos tuženoga i njegova osiguranika po ugovoru o osiguranju o isplati osigurnine to bi bilo točno. Međutim, ukazuje se žalitelju da sud svoju odluku ne temelji na smjernicama Agencije, već se samo pozvao na dopis Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja (str. 20. - 23. spisa) od 20. veljače 2020., u kojem je navedeno i da AZTN smatra da bi u slučaju štetnog događaja na vozilu, oštećena osoba trebala u mjestu prebivališta imati pravo izbora auto servisne radionice registrirane za obavljanje djelatnost popravka i održavanja vozila, koja će obaviti popravak vozila prema cijenama uredno istaknutim u svojem cjeniku, što se u konkretno slučaju i dogodilo.

17. Dakle, nakon što je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj za rad na popravku predmetnog vozila (pod šifrom robe M1) utrošio 30 radnih sati po cijeni od 33,20 EUR, a što je u skladu s tužiteljevim cjenikom (str. 14. spisa), te kako iz nalaza i mišljenja prometnog vještaka dipl. ing. Igora Jakoplića (str. 24. - 26. spisa) proizlazi da se cijene radnog sata za neovlaštene radionice u 2023. godini kreću oko 35,00 EUR uvećano za PDV, pravilno je sud dosudio tužitelju zatraženu razliku po neplaćenom računu po cijeni od 33,20 EUR, pa su u vezi s tim neosnovani žalbeni navodi.

18. Pravilna je i zakonita odluka o parničnom trošku koju je sud dosudio tužitelju na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a žalitelj osim što navodi da pobija i odluku o trošku ne ukazuje na konkretne razloge zbog kojih bi obračun troškova postupka, kako ga je sačinio prvostupanjski sud bio nepravilan.

19. Slijedom iznijetog valjalo je potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

Zagreb, 9. prosinca 2024.

Sudac

Tatjana Kujundžić Novak