Republika Hrvatska
Županijski sud u
Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj Gž-588/2021-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Barbari Bosner, u pravnoj stvari tužitelja CP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Josipu Kozjaku, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Kozjak i Rendić iz Varaždina, protiv tuženika Triglav osiguranje d.d. Zagreb, Antuna Heinza 4, OIB: 29743547503, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Lui, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Mađarić i Lui iz Varaždina, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv međupresude Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu, poslovni broj Pn-91/2020-16 od 5. veljače 2021., 9. prosinca 2024.
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje međupresuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu, poslovni broj Pn-91/2020-16 od 5. veljače 2021.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom međupresudom u točki 1. utvrđeno je da tuženik odgovoran tužitelju za materijalnu štetu nastalu 14. ožujka 2020. u mjestu Klenovik, na vozilu u vlasništvu tužitelja reg. oznake [registarska oznaka], marke: Mercedes ML 280 CDI 4 MATIC, broj šasije: [broj šasije]. Točkom 2. izreke odlučeno je da će se do pravomoćnosti međupresude zastati s raspravljanjem o iznosu tužbenog zahtjeva te je u točki 3. odlučeno da će se o troškovima postupka odluka donijeti u presudi.
2. Protiv te međupresude žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22-dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Odgovor na žalbu nije dostavljen.
4. Žalba nije osnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu materijalne štete na vozilu koja mu je nastala 14. ožujka 2020. u iznosu od 751,32 eura (5.660,84 kn).[1]
5.1. Tužitelj tvrdi da mu je šteta nastala na način da je njegovo vozilo koje je bilo parkirano uz rub dvorišta udarilo vozilo osiguranika tuženika koje se kretalo vožnjom unatrag kojom prilikom je došlo do udara zadnjeg desnog dijela vozila osiguranika tuženika u prvi lijevi dio vozila tužitelja te je tom prigodom na vozilu tužitelja oštećen prednji lijevi blatobran.
5.2. Tuženik je u postupku prije podnošenja tužbe odbio zahtjev tužitelja za naknadu štete uz obrazloženje da prema odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu treće osobe imaju pravo na naknadu štete koja im je uzrokovana uporabom vozila (čl. 22. st. 1.), odnosno vozilom koje se kreće po javnoj cesti ili drugoj površini namijenjenoj odvijanju prometa (čl. 22. st.3), a dvorište se ne smatra za javnu cestu ili drugu površinu namijenjenu odvijanju prometa. Slijedom navedenog, istaknuto je da ne postoji osiguravateljno pokriće za predmetni štetni događaj. Nadalje, tuženik u postupku navodi da je tužitelj nekonzistentan u odnosu na navode o položaju njegovog vozila jer u prijavi štete jasno navodi da je do štete došlo u dvorištu, a tako je navedeno i u izjavi osiguranika gdje se navodi „bio je parkiran u dvorištu uz rub prolaza“. Stoga da prema čl. 22 ZOOP treće osobe imaju pravo na naknadu štete koja je prouzrokovana uporabom vozila koja se kreću po javnoj cesti ili drugoj površini namijenjenoj za odvijanje prometa, a nezgoda koja se desila izvan javne ceste nije pokrivena obveznim osiguranjem motornog vozila. Pritom ističe da je u čl. 22 ZOOP dodan novi stavak 3 kojim su riješeni baš ovi granični slučajevi te je propisano da "Ugovorom o osiguranju iz stavka 1 ovog članka pokrivene štete su nastale od vozila koja se kreću javnim cestama i ostalim površinama na kojima se odvija promet". Zasigurno ovdje da spadaju površine na kojima se odvija promet, kao što su javne garaže, parkirališta, sve vrste puteva i puteljaka, šumski putevi itd.
5.3. S druge strane, tužitelj u postupku tvrdi da su citiranom odredbom Zakona o obveznim osiguranjima u prometu definirane kao pokrivene sve štete nastale od vozila koja se kreću javnim cestama i ostalim površinama na kojima se odvija promet. Konkretno, do nezgode uslijed uporabe motornog vozila došlo je na površini na kojoj se odvijao promet vozila, dakle pri uporabi vozila u skladu s njihovom svrhom. Nadalje, ukazuje da iz prakse Suda Europske unije proizlazi da se upotreba vozila u kontekstu tumačenja Zakona o obveznim osiguranjima u prometu treba definirati u smislu svake upotrebe vozila koja je u skladu s njegovom uobičajenom funkcijom, neovisno od činjenice je li do štete došlo uslijed uporabe vozila na javnoj cesti ili na privatnom parkiralištu te da sukladno Direktivi 2009/103/EZ od 16. rujna 2009. svaka država članica mora poduzeti sve prikladne mjere kako bi osigurala da je građanskopravna odgovornost u pogledu upotrebe vozila koja se uobičajeno nalaze na njezinu području pokrivena osiguranjem.
5.4. Cijeneći sadržaj odredbe čl. 22. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ br. 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14-dalje:ZOOP) kojom je određeno da pokrivene štete su štete nastale od vozila koja se kreću javnim cestama i ostalim površinama na kojima se odvija promet, kraj činjenice da je na temelju sadržaja iskaza svjedoka JP da je do štetnog događaja došlo na privatnom parkiralištu tužitelja, prvostupanjski sud zaključuje da se štetni događaj zbio upravo na zakonom predviđenim „ostalim površinama na kojima se odvija promet“. Pri tome je shvaćanje prvostupanjskog suda da je privatno parkiralište površina na kojoj se odvija promet jer bez prometovanja nije moguće parkirati vozilo na tom parkiralištu.
5.5. Slijedom toga, prvostupanjski sud utvrđuje da postoji odgovornost tuženika za naknadu predmetne štete i primjenom čl. 330. ZPP-a te čl. 165. ZPP-a donosi međupresudu.
6. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 467. st. 1. ZPP-a na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena neka od navedenih povreda postupka. Neosnovano žalitelj upire na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 330. ZPP-a navodeći da u ovom sporu visina štete nije bila sporna te da stoga nisu bile ispunjene pretpostavke za donošenje međupresude jer pogrešna primjena navedene odredbe nije bila od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke.
7. Tuženik u žalbi i dalje ustraje u prigovoru nedostatka pasivne legitimacije ističući da ne može biti odgovoran za naknadu štete budući da se štetni događaj dogodio u dvorištu privatne kuće te da je stoga njegova odgovornost isključena prema odredbi čl. 22. st. 3. ZOOP-a u kojoj je propisano da su obveznim osiguranjem pokrivene samo one štete koje su nastale od vozila koja se kreću javnim cestama i ostalim površinama na kojima se odvija promet. Tuženik smatra kako dvorište privatne kuće gdje se dogodio štetni događaj ne predstavlja javnu cestu ili ostalu površinu po kojoj se odvija promet te u prilog tome dostavlja praksu domaćih sudova.
8. Protivno shvaćanju tuženika, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tuženik odgovara za predmetnu štetu tužitelju. Naime, odluka prvostupanjskog suda temelji se na primjeni europskog prava i prakse Suda Europske unije pri čemu je prvostupanjski sud odredbu čl. 22. st. 3. ZOOP-a tumačio u skladu s odredbom čl. 3. st. 1. Direktive Europskog parlamenta i Vijeća 2009/103/EZ od 16. rujna 2009. u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila i izvršenje obveze osiguranja od takve odgovornosti (SL L 263, 7. 10. 2009.), koja je prenesena u pravni poredak Republike Hrvatske odredbom čl. 1a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ br. 76/13). Naime, pravilno je tumačenje prvostupanjskog suda, u skladu s europskim pravom, da se pojam „ostale površine na kojima se odvija promet“ iz čl. 22. st. 3. ZOOP-a ima tumačiti na način da uključuje sve površine na kojima se motorna vozila koriste u skladu sa svojom funkcijom i uobičajenom namjenom. S obzirom da kretanje motornog vozila osiguranika tuženika nakon što je bilo parkirano i izlazilo s parkinga u dvorištu privatne zgrade, predstavlja uobičajeno i redovno korištenje motornog vozila u skladu s njegovom namjenom, proizlazi da je za naknadu štete nastale na taj način u privatnom dvorištu tužitelja pasivno legitimiran tuženik.
9. Slijedom navedenog žalbu, tuženika trebalo je odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove presude.
U Rijeci 9. prosinca 2024.
Sutkinja
Barbara Bosner
