REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ĐAKOVU

STALNA SLUŽBA U NAŠICAMA

Trg dr. F. Tuđmana 14

31500 NAŠICE

Broj: P-249/2023-20

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, Stalna služba u Našicama po sutkinji Anici Wolf kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja UZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po Odvjetničkom društvu Rački i kolege j.t.d. Zagreb, punomoćnici Marini Konrad, odvjetnici iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, [adresa], zastupan po punomoćniku Goranu Gložinić, odvjetniku iz Varaždina, radi utvrđenja ništetnosti, naknade štete, stjecanja bez osnove, nakon održane glavne i javne rasprave dana 9. prosinca 2024. godine objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 528-50-3570276 sklopljenog između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. [adresa], OIB: 53056966535, kao kreditora i tužitelja OZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, zaključenog dana 16. Srpnja 2006., koji je potvrđen kod javnog bilježnika Borisa Godžirova iz Našica, dana 20. Srpnja 2006., pod poslovnim brojem Ov-9.422/06, a koja:

u dijelu čl. 1. glasi: „iznos kredita kunska protuvrijednost CHF 10.776,28 po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja.“,

u dijelu čl. 2. glasi: „redovna kamata… promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora…“,

u dijelu čl. 7. glasi: „…u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…“,

u dijelu čl. 9. st. 3. glasi: „Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama za vrijeme trajanja ovog Ugovora.“

u dijelu čl. 9. st. 4. glasi: „Korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom…“.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. [adresa], OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju OZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove, na ime razlike tečaja za CHF koje je tuženik primjenjivao prilikom svakog anuiteta u kunama naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita iznos od 1.224,96 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku kako slijedi:

- na iznos od 0,10 EUR od 1. rujna 2006. godine do isplate,

- na iznos od 1,37 EUR od 1. listopada 2006. godine do isplate,

- na iznos od 0,64 EUR od 1. studenog 2006. godine do isplate,

- na iznos od 0,74 EUR od 1. prosinca 2006. godine do isplate,

- na iznos od 0,21 EUR od 1. siječnja 2007. godine do isplate,

- na iznos od 1,14 EUR od 1. travnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 2,13 EUR od 1. studenog 2008. godine do isplate,

- na iznos od 0,51 EUR od 1. prosinca 2008. godine do isplate,

- na iznos od 4,65 EUR od 01. siječnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 7,97 EUR od 01. veljače 2009. godine do isplate,

- na iznos od 8,82 EUR od 01. ožujka 2009. godine do isplate,

- na iznos od 5,99 EUR od 01. travnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 6,84 EUR od 01. svibnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 4,39 EUR od 01. lipnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 3,33 EUR od 01. srpnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 4,90 EUR od 01. kolovoza 2009. godine do isplate,

- na iznos od 4,60 EUR od 01. rujna 2009. godine do isplate,

- na iznos od 5,06 EUR od 01. listopada 2009. godine do isplate,

- na iznos od 3,73 EUR od 01. studenog 2009. godine do isplate,

- na iznos od 5,21 EUR od 01. prosinca 2009. godine do isplate,

- na iznos od 6,25 EUR od 1. siječnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 7,12 EUR od 1. veljače 2010. godine do isplate,

- na iznos od 8,11 EUR od 1. ožujka 2010. godine do isplate,

- na iznos od 10,01 EUR od 1. travnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 9,90 EUR od 1. svibnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 11,43 EUR od 1. lipnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 13,68 EUR od 1. srpnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 16,24 EUR od 1. kolovoza 2010. godine do isplate,

- na iznos od 19,88 EUR od 1. rujna 2010. godine do isplate,

- na iznos od 19,66 EUR od 1. listopada 2010. godine do isplate,

- na iznos od 19,39 EUR od 1. studenog 2010. godine do isplate,

- na iznos od 20,98 EUR od 1. prosinca 2010. godine do isplate,

- na iznos od 26,96 EUR od 1. siječnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 23,11 EUR od 1. veljače 2011. godine do isplate,

- na iznos od 25,24 EUR od 1. ožujka 2011. godine do isplate,

- na iznos od 24,84 EUR od 1. travnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 24,55 EUR od 1. svibnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 32,53 EUR od 1. lipnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 33,72 EUR od 1. srpnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 13,90 EUR od 1. kolovoza 2011. godine do isplate,

- na iznos od 171,21 EUR od 1. listopada 2011. godine do isplate,

- na iznos od 32,69 EUR od 1. studenog 2011. godine do isplate,

- na iznos od 32,30 EUR od 01. prosinca 2011. godine do isplate,

- na iznos od 33,49 EUR od 1. siječnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 36,01 EUR od 1. veljače 2012. godine do isplate,

- na iznos od 36,01 EUR od 1. ožujka 2012. godine do isplate,

- na iznos od 35,22 EUR od 1. travnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 35,88 EUR od 1. svibnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 36,54 EUR od 1. lipnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 35,61 EUR od 1. srpnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 35,35 EUR od 1. kolovoza 2012. godine do isplate,

- na iznos od 35,22 EUR od 1. rujna 2012. godine do isplate,

- na iznos od 33,89 EUR od 1. listopada 2012. godine do isplate,

- na iznos od 35,22 EUR od 1. studenog 2012. godine do isplate,

- na iznos od 63,75 EUR od 1. prosinca 2012. godine do isplate,

- na iznos od 35,26 EUR od 1. siječnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 3,45 EUR od 1. veljače 2013. godine do isplate,

- na iznos od 33,23 EUR od 1. ožujka 2013. godine do isplate,

- na iznos od 31,90 EUR od 1. travnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 34,15 EUR od 1. svibnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 31,50 EUR od 1. lipnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 31,31 EUR od 1. srpnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 31,48 EUR od 1. kolovoza 2013. godine do isplate,

- na iznos od 2,82 EUR od 1. rujna 2013. godine do isplate,

sve po stopi od pojedinih dospijeća do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. [adresa], OIB: 53056966535, naknaditi tužitelju OZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.525,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja 9. prosinca 2024. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj OZ zastupan po punomoćnici Marini Konrad odvjetnici iz Odvjetničkog društva Rački i kolege podnio je tužbu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. radi utvrđenja ništetnosti, naknade štete i stjecanja bez osnove.

2. Iz tužbe proizlazi da su dana 14. srpnja 2006.g. tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj 528-50-3570276 koji je potvrđen kod javnog bilježnika Borisa Godžirova iz Našica, dana 20. srpnja 2006.g., pod poslovnim brojem Ov-9.422/06, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 10.776,28 CHF prema srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita. Navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca, u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju tuženika kao kreditora važećem na dan dospijeća.

3. Tužitelj je predmetni kredit otplatio u cijelosti. Za vrijeme trajanja otplate kredita, anuiteti u kunskoj protuvrijednosti su se plaćali po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća, pa se zbog promjene tečaja CHF iznos koji je bio na dan dospijeća prvog mjesečnog anuiteta mijenjao te je po dospijeću daljnjih anuiteta iznosio znatno više nego prvi dospjeli mjesečni anuitet.

4. Tužitelj se poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P– 1401/2012 od 4. srpnja 2013.g., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.g. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Revt-249/14 od 9. travnja 2015.g., kojima se utvrđuje da je tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003.g. do 31. prosinca 2008.g., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći se u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koje utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, te je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te ZOO.

5. Također se poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda RH, br. Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018.g. u točki I potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013.g. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke; a što je potvrđeno i presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.g. kojom se utvrđuje da je između ostalih tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004.g. do 31. prosinca 2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te ZOO.

6. Tužitelj ističe da su pravomoćnim presudama VTS RH utvrđene ništetnost ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003.g. i 31. prosinca 2008.g., kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. lipnja 2004.g. i 31. prosinca 2008.g., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO.

7. Prema čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14) propisano je: "Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.".

8. Prema odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i 79/09): "Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača… obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika." (sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN 41/14 i 110/15).

9. Tužitelj je naveo da je laik i ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavio točno određen tj. specificiran tužbeni zahtjev, navođenjem preplaćenog iznosa tečajne razlike (razlike s obzirom na tečaj na dan dospijeća anuiteta i na dan korištenja – isplate kredita) po svakom pojedinom mjesečnom anuitetu na koji tužitelj potražuje i zakonsku zateznu kamatu, već je vrijednost predmeta spora postavio okvirno; tek nakon provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnosti visine dugovanja tuženika prema tužitelju, tužitelj će specificirati tužbeni zahtjev, sve to u skladu s člankom 186.b. stavkom 3. Zakona o parničnom postupku.

10. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je specificirao tuženi zahtjev i potražuje iznos od 1.224,96 EUR na ime razlike tečaja CHF uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu.

11. Tuženik je dostavio odgovor na tužbu u kojem ne spori zaključenje Ugovora o kreditu u CHF valuti i to u vrijednosti od 10.776,28 CHF, uz ugovorenu redovnu kamatu 5,95% godišnje koja je promjenjiva prema odlukama kreditora.

12. Tuženik ističe kako je tužitelj dobrovoljno pristao na sklapanje predmetnog ugovora za promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF. Tužitelju su uručeni opći akti kreditora na koje je on pristao svojim potpisom i suglasio se s odredbama Ugovora.

13. Tuženik smatra kako su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jasne, lako uočljive i razumljive te tužitelj nije tražio fiksnu kamatnu stopu nego se suglasio sa promjenjivom. Tuženik navodi kako je ugovaranje promjenjive kamatne stope bilo dopušteno i razumljivo.

14. Prema navodima tuženika proizlazi kako tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovaranje valutne klauzule bilo nepošteno i nedopušteno, jer je ZOO dopuštena odredba ugovora i ugovorna obveza izračunata na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti, pa je tako tužiteljev prigovor ugovaranja valutne klauzule u CHF promašen.

15. Prema navodima tuženika promjena tečaja strane valute nije bila predvidiva i tuženik nije mogao procijeniti kretanje tečaja CHF kao ni druge strane valute.

16. Prema stavu tuženika netočni su navodi tužitelja da je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja da bi se odredbe o potrošačkom ugovaranju mogle smatrati nepoštenima, a to znači da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, i da su suprotne načelu savjesnosti i poštenja, te uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

17. Tuženik je također istakao prigovor zastare na ime ništetne valutne klauzule jer smatra da takve tražbine zastarijevaju za tri godine, a u odnosu na stečeno bez osnove nisu ispunjene pretpostavke za primjenu takvog instituta jer nije došlo do prijelaza imovine tužitelj u imovinu tuženika.

18. Tuženik se protivi pozivanju tužitelja na utvrđenja iz Odluke u slučaju "Franak" jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoja prava moraju dokazivati svaki zasebno.

19. Tuženik se u cijelosti protivi tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu te je predložio da se isti odbije.

20. Tužitelj izričito osporava da ga je tuženik informirao o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF te ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi (koja će se određivati jednostranom odlukom tuženika bez jasno iskazanih parametara temeljem kojih će biti određena); stoga su sporne odredbe iz ugovora o kreditu sadržane u čl. 1., čl. 2., čl. 7. i čl. 9. predmetnog ugovora prema kojima se iznos glavnice kreditne obveze i mjesečnog anuiteta veže uz valutu CHF.

21. Tužitelju su navedene ugovorne odredbe bile nerazumljive jer mu nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, da je tuženik kao banka bio svjestan rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovakvog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF i da je svjesno propustio o tome ga informirati. Sve to je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja jer on nije mogao predvidjeti visinu svoje obveze.

22. Tuženik nije informirao tužitelja prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu o odredbama koje su unesene u sam tekst ugovora, tako ga nije informirao niti o općim aktima tuženika bez obzira na to kao odredba ugovora je unesen čl. 9. st. 3. koji glasi “Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama…” i čl. 9. st. 4. koji glasi “Korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom…”. Niti o navedenim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, stoga su i navedene odredbe ništetne.

23. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

24. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

25. Uzimajući u obzir da su ništetne odredbe ugovora u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, kao i odredba kojom se tužitelj obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu CHF, tuženik je u utuženom razdoblju bez osnove obračunavao i naplaćivao veći anuitet od onoga na koji je imao pravo.

26. Visinu stečenog bez osnove zbog primjene valutne klauzule sud je utvrdio provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, na način da je utvrdio tečajnu razliku između više i manje plaćenih iznosa, a koja iznosi od 1.224,96 EUR. 27. Tuženik je reklamirao i zaključivao vrlo rizične kredite kao povoljne u CHF valuti, a tužitelj kao prosječni potrošač nije mogao predvidjeti sve ekonomske posljedice predmetnog kredita te je tim ugovorom o kreditu rizik prebacio na potrošače, a sebe višestruko zaštitio pomoću valutne klauzule i ničim ograničene promjenjive kamatne stope što je na kraju i dovelo do višestrukog uvećavanja obveze tužitelja koju on kao prosječni potrošač nije mogao predvidjeti.

28. Iz navedenog ugovora vidljivo je kako tuženik koristi odredbu o primjeni kamatne stope i istovremeno ugovara valutnu klauzulu, pri čemu tuženik nije odredio elemente za koje veže promjene i način promjene, kako valutne klauzule tako i kamatne stope, pri čemu je tuženik nedvojbeno nametnuo odredbe koje tužitelja stavljaju u neravnopravan položaj, uzrokujući znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve to na štetu tužitelja.

29. U postupku koji je prethodio donošenju navedenih sudskih odluka povodom kolektivne tužbe, sudovi su utvrdili da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne, jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugora propustile informirati potrošče o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, o tome da je rast tečaja švicarskog franaka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

30. Tužitelj ističe kako je tuženik neosnovano prigovarao zastari podnošenja ove tužbe jer iz presuda VS Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 kao i zaključka Građanskog odjela VSRH Su-IV-47/2020 je vidljivo da se ne radi o zastari jer prema shvaćanju navedenih odluka proizlazi da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastara na temelju čl. 241. ZOO, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od trenutka pravomoćne sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

30.1. Tužitelj se poziva na odluku VSRH i zaključak donesene odluke na Sjednici od 30. siječnja 2020.g. koji glasi "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

31. Tijekom dokaznog postupka provedeno je financijsko–knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Dajani Vuković koja je utvrdila da je tečajna razlika kao razlika između više i manje plaćenih iznosa , iznosila 1.224,96 EUR. Vještakinja je svoj izračun prikazala tabelarno na strani 95-99 spisa, te dala zaključak da visina anuiteta sa kamatnom stopom od 5,95% godišnje je iznosila 157,17 CHF, a tečaj na dan korištenja kredita iznosio je 4,609342 kn za jedan CHF pa je 157,17 CHF X tečaj u kn 4.609342 iznosio 724,45 kn mjesečno.

31.1. Povodom prigovora tužitelja da je došlo do pogreške u računaju financijsko-knjigovodstvenog vještaka u zbrajanju tečajnih razlika, vještakinja se očitovala da su pojedini iznosi prikazani sa predznakom minus, odnosno manje plaćeni iznosi, a ona je izračunala ukupnu negativnu razliku zbrajanjem pozitivnih i negativnih iznosa što predstavlja iznos od -10,37 EUR, što znači da ima godina koda je manje plaćeno u pojedinim mjesecima, dok je u sljedećim mjesecima manje plaćeni iznos namiren, što znači da je uplaćeno više. Vještakinja je danim obrazloženjem u cijelosti ostala kod svog izračuna i pisanog nalaza i mišljenja od 25. ožujka 2024. g.

32. Nakon što je vještakinja obrazložila svoj izračun tužitelj je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka da je isti napravljen stručno, objektivno i u skladu sa pravilima struke te je specificirao tužbeni zahtjev kako je to navedeno u izreci presude.

33. Tijekom postupka sud je saslušao tužitelja koji je između ostalog izjavio da mu je kredit bio potreban radi kupnje osobnog automobila te se obratio auto kući Lozić u Osijeku. Tu je dobio informaciju da kredit može podignuti kod tuženika jer auto kuća ima poslovnu suradnju sa bankom tuženika. U auto kući Lozić su sačinili ugovor o kreditu i on ga je samo trebao potpisati. Ugovor je bio unaprijed pripremljen i nije mogao utjecati na pojedine odredbe ugovora kao što je kamatna stopa i valutna klauzula kao niti na druge odredbe ugovora jer su njegove odredbe bile bez njegovog znanja i odobrenja unaprijed pripremljene. Rečeno mu je kako samo ugovor treba potpisati pa je on to i učinio. Od banke je dobio izračun koliko će mu iznositi rata kredita i to mu je u početku bilo prihvatljivo, ali nakon nekog vremena rate su se udvostručile. Tužitelj je nastavio otplaćivati kredit sve dok ga nije otplatio. Osobni automobil marke Renault Laguna je koristio za vlastite potrebe. Tužitelj je naveo kako od banke nije dobio Opće uvjete poslovanja, a nije ekonomski stručnjak niti djelatnik banke pa mu pojedini pojmovi ugovora, kao što je promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula nisu bili jasni. Iz izračuna banke koji je prvobitno dobio o otplati kredita rate su bile fiksne i nije vidio da će se iste mijenjati, a niti ga je bilo tko na to upozorio. Nije se raspitivao za kredite u drugoj valuti iz razloga što mu je bio ponuđen kredit u CHF valuti, a niti u jednoj drugoj. Tužitelj je naveo kako u banci uopće nije ni bio jer se sav dogovor odvijao između auto kuće Lozić i banke tuženika. Nitko ga u auto kući ili kod javnog bilježnika nije upozoravao na odredbe ugovora koji je bio stereotipan, a niti je on mogao pregovarati o bilo kojoj odredbi ugovora.

34. Nakon provedenog postupka i analize svih dokaza kako pojedinačno tako u međusobnoj povezanosti u smislu čl. 8. ZPP-a sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

35. U predmetnom ugovornom odnosu tužitelj ima status potrošača, a tužena status trgovca, odnosno pružatelja usluge. Naime, iz navoda tužbe, samog ugovora o kreditu, te iskaza tužitelja saslušanog kao stranke proizlazi da je tužitelj predmetni ugovor sa tuženom zaključio kao fizička osoba za kupnju osobnog vozila za svoje osobne potrebe, a niti iz jednog podatka u spisu ne proizlazi, niti je tužena dokazala da bi tužitelj predmetni ugovor zaključio kao obrtnik ili za neko svoje zanimanje, poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost ili profesionalnu djelatnost, pa je dakle, tužitelj potrošač u smislu članka 3. Zakona o zaštiti potrošača.

36. Nije sporno da je i tužena bila stranka u kolektivnom sporu u kojem je Trgovački sud u Zagrebu donio presudu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (glede promjenjive stope ugovorne kamate) i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (glede valutne klauzule), a koje su potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., te Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojim pravomoćnim presudama je utvrđeno da su banke, a među njima i tužena, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametra koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima i sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

37. Prema odredbi članka 502.a stavak 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP-a, dok je člankom 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

38. Tužitelj, kao što je već uvodno navedeno, tijekom cijelog postupka tvrdi da prije zaključenja predmetnog ugovora i u vrijeme zaključenja istog nije od tužene dobio potrebna pojašnjenja i upozorenja, niti je upozoren na rizik koji nosi kredit sa valutnom klauzulom CHF, nije upućen što znači valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, nije mogao utjecati na odredbe ugovora o kreditu, niti valutu u kojoj će kredit podići, a niti na kamatu, te je ugovor u banci bio unaprijed pripremljen sa svim odredbama, te se poziva na utvrđenja presuda iz kolektivnog spora, a s druge strane, iako se radi o tipskom ugovoru što nije sporno. Javni bilježnik nije bio prisutan pregovaranju niti zaključenju samog ugovora o kreditu, već ga je solemnizirao, dakle isti nema saznanja o eventualnim pregovaranjima o pojedinim odredbama ugovora i davanju informacija tužitelju.

39. Sud smatra da tužena nije dokazala da je sa tužiteljem pregovarala i da mu je iznijela sve potrebne informacije o kretanju tečaja CHF, a niti je dokazala razloge zbog kojih se ne bi mogla primijeniti utvrđenja presuda iz kolektivnog spora. Sud je tijekom postupka utvrdio ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli na temelju jednostrane odluke tužene, a na temelju presude iz kolektivnog spora, jer tužena nije neposredno prije zaključenja ugovora, a niti prilikom zaključenja istog pregovarala s tužiteljem o pojedinim odredbama, niti mu dala potrebne informacije da bi mogao donijeti pravilnu ocjenu i zaključak o rizicima tečaja CHF, te je na kraju sav rizik promjene tečaja prebačen na tužitelja.

40. Budući da se tužitelj poziva na pravna shvaćanja iz presuda o kolektivnoj tužbi koje su naprijed citirane na temelju članka 502. c ZPP-a, rok zastare ne bi počeo teći prije pravomoćnosti tih presuda, odnosno zastarni rok u pogledu isplate preplaćenog s osnova ništetne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope počinje teći 13. lipnja 2014., a za isplatu preplaćenog iznosa zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli CHF 14. lipnja 2018., kada je tužitelj kao potrošač mogao saznati za nepoštenost tih ugovornih odredbi, a što je u skladu sa stajalištima izraženim u odlukama Suda europske unije u spojenim predmetima C-776/19 do C- 782/19, kao i objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. Dakle, tužba za isplatu preplaćenog iznosa po osnovu ništetnosti ugovorne odredbe na temelju jednostrane odluke banke o valutnoj klauzuli nije zastarjela, jer do dana podnošenja tužbe 6. lipnja 2023., nije protekao petogodišnji zastarni rok, obzirom da se radi o stjecanju bez osnove.

41. Tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedene ništetne odredbe u smislu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje: ZOO) kao stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznom kamatom od dospijeća svake pojedine preplate sukladno članku 1115. ZOO-a, jer je tužena u pogledu primljenih iznosa preplate nesavjesni stjecatelj, budući je riječ o stjecanju temeljem nepoštene i ništetne ugovorne odredbe koju je u ugovor unijela sama tužena svjesna o kakvim se odredbama radi, a na koje odredbe tužitelj nije imao nikakve mogućnosti utjecati.

42. Sud je na okolnost utvrđenja visine preplate po osnovi ništetnih odredbi proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Dajani Vuković, koji nalaz vještaka je sud prihvatio u cijelosti, jer je isti dan u skladu sa pravilima struke koja se primjenjuje i valjano je obrazložen, te je dan na temelju dokumentacije u spisu, a u ostalom na sam izračun stranke nisu imale primjedbi.

43. Na temelju nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka sud je utvrdio da je tužitelj zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli preplatio iznos u visini od 1.224,96 EUR. Neosnovani su navodi tužene da je vještački nalaz izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit s fiksnom kamatom, jer sud ne može nadomještati ništetnu odredbu.

44. Kako je tužitelj u cijelosti uspio sa konačno postavljenim tužbenim zahtjevom to mu je tužena sukladno čl. 154. st. 1 u svezi sa čl. 155. ZPP-a dužna nadoknaditi parnične troškove u cijelosti.

45. Parnični troškovi se sastoje od tužbe u iznosu od 150,00 EUR, tri podneska tužitelja od po 150,00 EUR, dva ročišta svaki po 150,00 EUR, troškova vještačenja od 400,00 EUR, pripadajući PDV u iznosu od 225,00 EUR, što sveukupno čini troškove od 1.525,00 EUR, a koji su podneseni u skladu s odvjetničkom tarifom kao i odredbama ZPP-a.

46. Slijedom naprijed navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

Našice, 9. prosinca 2024. godine

S U T K I NJ A

Anica Wolf

NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana, računajući od dana objave presude. Ista se podnosi putem ovoga suda, a odlučuje nadležni Županijski sud.

Presuda je javno objavljena 9. prosinca 2024. godine.

Dostaviti:

1. Punomoćnica tužitelja

2. Punomoćnik tuženika