Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Stalna služba u Županji

32270 Županja

Veliki kraj 48

Poslovni broj: P-373/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, Stalna služba u Županji, po sucu Heleni Zetić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja SC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Miličeviću, odvjetniku u Županji, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane 23. listopada 2024., u nazočnosti punomoćnika tužitelja Hrvoja Miličevića, odvjetnika u Županji, te zamjenika punomoćnika tuženika Hrvoja Plavšića, odvjetnika u Vinkovcima, a koja presuda je donesena i objavljena 9. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 9012592755 od 12. lipnja 2007. između tužitelja SC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, potvrđen 14. lipnja 2007. kod javnog bilježnika Želimira Mirića iz Vinkovaca pod brojem OV-9521/07, u dijelu kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF).

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju SC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčanu tražbinu u iznosu od 5.329,88 eura (slovima: pet tisuća tri stotine dvadeset devet eura i osamdeset osam centi) u roku od 15 dana, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate i to na svaki pojedinačni iznos:

-0,46 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. travnja 2008.,

-4,10 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. svibnja 2008.,

-2,42 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. lipnja 2008.,

-4,91 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. srpnja 2008.,

-0,24 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. rujna 2008.,

-3,16 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. listopada 2008.,

-27,59 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. studenog 2008.,

-11,11 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. prosinca 2008.,

-28,69 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. siječnja 2009.,

-31,38 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. veljače 2009.,

-32,56 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. ožujka 2009.,

-28,86 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. travnja 2009.,

-29,45 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. svibnja 2009.,

-24,62 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. lipnja 2009.,

-20,50 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. srpnja 2009.,

-21,43 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. kolovoza 2009.,

-23,80 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. rujna 2009.,

-23,53 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. listopada 2009.,

-21,27 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. studenog 2009.,

-25,50 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. prosinca 2009.,

-28,60 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. siječnja 2010.,

-33,57 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. veljače 2010.,

-32,27 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. ožujka 2010.,

-38,69 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. travnja 2010.,

-37,28 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. svibnja 2010.,

-40,21 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. lipnja 2010.,

-59,64 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. srpnja 2010.,

-55,49 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. kolovoza 2010.,

-66,69 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. rujna 2010.,

-63,09 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. listopada 2010.,

-55,46 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. studenog 2010.,

-70,21 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. prosinca 2010.,

-88,57 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. siječnja 2011.,

-75,92 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. veljače 2011.,

-80,51 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. ožujka 2011.,

-73,34 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. travnja 2011.,

-75,27 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. svibnja 2011.,

-99,80 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. lipnja 2011.,

-101,45 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. srpnja 2011.,

-122,63 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. kolovoza 2011.,

-112,36 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. rujna 2011.,

-101,04 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. listopada 2011.,

-99,63 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. studenog 2011,

-98,63 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. prosinca 2011.,

-103,60 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. siječnja 2012.,

-108,83 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. veljače 2012.,

-109,23 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. ožujka 2012.,

-105,72 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. travnja 2012.,

-107,46 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. svibnja 2012.,

-109,10 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. lipnja 2012.,

-106,49 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. srpnja 2012.,

-107,37 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. kolovoza 2012.,

-105,90 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. rujna 2012.,

-102,18 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. listopada 2012.,

-106,11 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. studenog 2012.,

-108,28 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. prosinca 2012.,

-107,52 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. siječnja 2013.,

-99,10 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. veljače 2013.,

-106,28 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. ožujka 2013.,

-106,62 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. travnja 2013.,

-103,60 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. svibnja 2013.,

-95,57 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. lipnja 2013., i

-95,35 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. srpnja 2013.,

-97,09 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. kolovoza 2013.,

-100,34 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. rujna 2013.,

-105,30 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. listopada 2013.,

-102,74 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. studenog 2013.,

-104,22 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. prosinca 2013.,

-105,90 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. siječnja 2014.,

-107,48 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. veljače 2014.,

-109,72 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. ožujka 2014.,

-109,04 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. travnja 2014.,

-106,42 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. svibnja 2014.,

-105,35 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. lipnja 2014., i

-105,04 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. srpnja 2014.,

zakonske zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. po stopi od 15%, a od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. u visini stope koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena godišnje, a od 1. siječnja 2023. do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi od 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju SC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.765,45 eura (slovima: tisuću sedam stotina šezdeset pet eura i četrdeset pet centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 9. prosinca 2024. kao dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi od 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 12. lipnja 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj: 9012592755, a koji je potvrđen 14. lipnja 2007. kod javnog bilježnika Želimira Mirića iz Vinkovaca pod brojem OV-9521/07, prema kojem je banka korisniku kredita odobrila i stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 31.259,63 CHF, na rok otplate od 84 mjeseca, da je tužitelj je preuzetu obvezu ispunio u cijelosti. Da je pored iznosa glavnice tužitelj temeljem čl. 2. navedenog ugovora bio dužan tuženiku plaćati redovnu kamatu koje je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,10%. Kamatna stopa se sa početnih 5,10% godišnje tijekom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja tj. ista se povećavala bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Tužitelj drži da je takav način promjene kamatne stope ništetan obzirom da se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara, odnosno bez posebnog pregovaranja o istome. Predmetna ugovorna odredba omogućila je tuženiku promjenu ugovorne kamate stope činiti ovisnom o volji odluci jednog ugovaratelja čime je uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Isto tako, tuženik prilikom zaključenja ugovora nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim za promjenu kamatne stope. Da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13, od 13. lipnja 2014., u točki II. , potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nedopuštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladno sa jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Daje isto potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske svojim revizijskim rješenjem i presudom poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., a i Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom revizijskom odlukom poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. u predmetu u kojemu je zauzet stav o tome kako je zastarni rok od 5 godina, a zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe 4. travnja 2012., a zastarni rok počinje teći ispočetka nakon pravomoćnog završetka postupka, dakle 14. lipnja 2014. Da je zbog ugovaranja ništetnih odredbi u priloženom ugovoru, tuženik od tužitelja naplatio iznos za koji ne postoji pravna osnova. Da točan iznos spomenute preplate tužitelj nije u mogućnosti u ovome trenutku odrediti obzirom da mu tuženik odbija dostaviti dokumentaciju vezanu za sklopljeni Ugovor o kreditu (pregled uplata po kreditu -specifikaciju uplata, obročni otplatni plan od početka do kraja otplate s naznačenim promjenama kamatne stope, početni otplatni plan, te cjelokupni plan otplate, pa tužitelj kao korisnik kredita, ne raspolaže cjelokupnom odgovarajućom dokumentacijom o promjenjivim kamatama, odnosno njihovim stopama (jednostrane odluke banke), kao ni svim drugim dokumentima i podacima bez kojih nije moguće utvrditi visinu iznosa koji mu banka mora vratiti, ali tu dokumentaciju zasigurno ima tužena banka, koja ju je u dokazne svrhe dijelom dostavila u spomenutim postupcima povodom kolektivne tužbe udruge "Potrošač". Da se radi se o podacima koje je tužena banka, prema sadržaju građanskopravnog odnosa, dužna dati tužitelju, ali mu ne želi dati, pa tužitelj ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev prije nego što dođe do navedenih podataka i prije nego se provede odgovarajuće vještačenje, nakon čega će tužitelj odrediti visinu novčane tražbine čiju isplatu traži ovom tužbom, a smatra da tužitelju uz glavnicu pripadaju i zakonske zatezne kamate koje će se također odrediti naknadno nakon provedenog vještačenja i u roku koji odredi sud. Tužitelj navodi da obzirom da je pravomoćnim presudama Visokog trgovačkog suda utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u slada sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditiranju koji su sklapani u razdoblju između 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora. Da je prema čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima "kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj dužan vratiti ga, odnosno, ako je to moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi." Da sukladno st. 3. istoga članka "obveza vraćanja, odnosno nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.". Prema čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima "kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, inače od dana podnošenja zahtjeva." Da je čl. 502. Zakona o parničnom postupku propisano da "Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. Zakona o parničnom postupku da su određenim postupanjem, uključujući u propuštanjem tuženika, povrijeđeni i ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, te da će u tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati." Slijedom svega iznesenog, tužitelj predlaže da u skladu s presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2245/17 i poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019, kao i odredbama čl. 4., 323. i 1111. Zakona o obveznim odnosima, a u vezi s čl. 49., 50. i 55. Zakona o zaštiti potrošača, („Narodne novine“ broj: 41/14 i 110/15), ranije čl. 81., 82., 87. i dr. ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, do 113/09) nakon provedene glavne rasprave, a prema članku 6. stavku 3. Zakona o sudovima („Narodne novine“ broj: 28/13) propisano je da je „svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti“. Radi svega naprijed navedenog tužitelj predlaže da sud po provedenom postupku donese presudu kojom će utvrditi ništetnim odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, kojom će naložiti tuženiku da tužitelju na ime preplate u vezi ništetnih odredbi nastalih vezano za ugovorenu valutnu klauzulu isplati iznos od 5.329,88 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svakomjesečni pojedinačni iznos od izvršene preplate do isplate, te kojom će obvezati tuženika da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je prvenstveno osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Nastavno, smatra da je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Tuženik ističe kako sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Navodi da je izrekom točke IV. presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13, tuženiku se: „..nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i kojima im se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće“. Dakle, pozivanje tužitelja na utvrđenja iz presude VTS, Pž-7129/13 promašeno je budući da se predmetna presuda ne odnosi niti se može odnositi na predmetni ugovor koji je istekao. Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika (koje tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo. Nadalje, tuženik ističe kako iz odredbi čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača te 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete! Budući da se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS poslovni broj PŽ-7129/13 pravno je irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a ZZP i 502.c. ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima. Osim toga, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe (o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača) i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem, pa se individualni potrošač na presudu ne može pozivati, niti bi to imalo smisla, slijedom čega je presuda VTSRH irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja. Nadalje navodi da, u životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke 80 % ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kojom se utvrđuje ništetnim u cijelosti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost. Valutna klauzula, dakle, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije „nečija špekulacija“ već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Navodi da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu! Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. Osim toga, u ugovoru o kreditu, ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. Naime u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Da sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Smatra da ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Da je smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO. Naime, ako je temeljem čl. 22. ZOO valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Kao jednu od temeljnih odluka Vrhovnog suda u zauzimanju pravnog stava oko primjene i dopuštenosti valutne klauzule, odnosno valjanosti ugovora koji je predviđaju, tuženik navodi presudu Vs-Rev 1990/91, koja utvrđuje: „Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute.“ Također, tuženik navodi i odluku Ustavnog suda RH U-I-1746/2006 od 17.06.2009. u kojoj se navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju čl. 2. st. 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praski prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978. godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (čl. 22. st. 1. ZOO), indeksnu klauzulu (čl. 23. ZOO) ili kliznu skalu (čl. 24. ZOO).“ Nadalje smatra da je, nesporno da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala niti podržava ukidanje valutne klauzule. Čak štoviše, u okviru svojih zakonskih ovlasti, HNB regulatornim propisima nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve. Da ni Vlada Republike Hrvatske nije podržala izmjenu/brisanje odredbe članka 22. ZOO koji regulira pitanje i postojanje valutne klauzule. Dakle, da je jasno kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Tuženik ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu javnobilježničkog akta. Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, pa je zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora neosnovan. Da je ovome pravcu, ustanovljena i praksa Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, u presudi VSRH Rev 895/2003, od dana 09.02.2005.g., prema kojoj: „Naime, iz ukupno provedenog postupka jasno proizlazi da je u sklapanju Sporazuma, te prilikom njegovog solemniziranja tužiteljica aktivno sudjelovala ne samo kao direktor trgovačkog društva H d.o.o., već i kao založni dužnik i kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovoga, a time ni pretpostavki za brisanje upisane hipoteke.“ Da je tužitelj poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sama ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. Ako tužitelj smatra da ga je tuženik trebao „prisiliti“ na pregovaranje o pojedinim odredbama ugovora, nakon što je tužitelj sam donio odluku o zaključivanju upravo predmetnog ugovora, te da je bez ikakvih daljnjih pitanja i kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovor svojevoljno potpisao, očito je da vrlo jednostrano i neživotno promatra predmetnu situaciju ne uzimajući u obzir sve moguće aspekte toga pitanja. Naime, u takvom bi slučaju upravo i jedino banka u tom poslovnom odnosu bila prisiljena preuzeti cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje tako i za postupanje i odluke poslovno sposobnog sukontrahenta. Takvo što zacijelo se ne bi moglo podvesti pod „fer“ poslovni odnos jer ne smije se zanemariti činjenica da je svaki poslovni odnos najmanje dvostran te se mora voditi računa o svim ugovornim stranama takvog odnosa. Banka međutim, ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio. Nadalje, smatra iluzornim za očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To, obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Upravo iz toga razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima. Osim toga, potrošač/korisnik kredita je poslovno sposobna osoba koja je, od tuženika prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Navodi da presuda Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 jasno ističe kako niti valutna klauzula niti promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu nisu ništetni, neodređeni niti neodredivi, te da nisu narušena načela obveznih odnosa, odnosno da je solemnizacijom ugovora o kreditu stvorena neoboriva pretpostavka da je tužitelj, kao korisnik kredita, upoznat sa svim ugovornim klauzulama, te jasno navodi: „Tužiteljica je svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom, Ugovor o kreditu je solemniziran pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica bila upoznata sa svakom od točaka Ugovora.“ Da iz odredbi Ugovora o kreditu, konkretno čl.11.9. proizlazi da je tuženik upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja ugovorenih valuta, te da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja. U odnosu na zahtjev za isplatom, jedino nedvojbeno proizlazi iz navoda tužitelja jest da je zahtjev temeljen na promašenoj premisi - da je tečaj trebao ostati fiksan kroz cijelo promatrano razdoblje. Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, tuženik zaključuje kako tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude VTS Pž-6632/17, te nadalje očito pogrešno tumači da je svaka ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bez pravnog učinka, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Tuženik se, nadalje, protivi i provođenju dokaza financijskim vještačenjem na okolnost utvrđivanja razlike između početno ugovorenog tečaja i svih kasnijih izmjena. Naime, ukoliko tužitelj tvrdi da bi odredba o valutnoj klauzuli bila nepoštena, a s druge strane je nesporno da je odredba kojom se ugovara valutna klauzula dopuštena i u skladu sa zakonom, te je ista uobičajena u kreditnim odnosima između banaka i klijenata, tada je upravo na tužitelju da dokaže koja je to promjena tečaja, odnosno iznos obračunat po osnovi tečaja ugovorenog spornim ugovorom o kreditu nepošteno i protuzakonito naplaćen i na čemu isti temelji svoj tužbeni zahtjev jer niti pravna osnova, niti visina zahtjeva ne proizlaze iz tužbe niti iz dokumentacije priložene uz tužbu, a konačno, tužitelj osnovanost tužbenog zahtjeva očigledno ne može dokazati niti ostalim dokazima predloženima u tužbi, posebice ne predloženim financijskim vještačenjem. Zaključno, tuženik ističe kako je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje kredita s valutnom klauzulom te da je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena klauzula pa je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom promjene tečaja. Završno, tuženik Naslovljenom sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka tuženiku.

3. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je podneskom od 28. svibnja 2024. (list 106 do 109 spisa) uskladio tužbeni zahtjev sa navedenim vještačenjem i postavio isti na ukupni iznos jednak kao u tužbi, s tim što je pojedinačne iznose uskladio sa nalazom i mišljenjem vještaka.

4. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u: Ugovor o kreditu broj: 9012592755 od 12. lipnja 2007. s lista 11 do 15 spisa te s lista 18, otplatnu tablicu s lista 16 do 17, knjigovodstvenu karticu s lista 19 do 30, plan otplate s lista 31 i 32, pregled uplata po kreditu s lista 33 i 34, Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivim temeljem odluke banaka s lista 51 do 56, promjene kamatnih stopa s lista 57 i 58, Opće uvjete poslovanja s lista 59 do 67, proveden je dokaz saslušanjem tužitelja, te financijsko-knjigovodstvenog vještaka Mate Ivanovića, a sud nije izvodio dokaz saslušanjem osobnog bankara tuženika kao svjedoka, budući da je tuženik odustao od tog dokaznog prijedloga, dok drugih dokaza nije bilo.

5. Cijeneći navode parničnih stranaka, ovako proveden dokazni postupak, te na temelju njih utvrđeno činjenično stanje, sud tužbu smatra osnovanom, stoga je tužbeni zahtjev usvojen na način kako je to pobliže navedeno pod točkom I. i II. izreke ove presude.

6. Temeljem provedenih dokaza i to prije svega uvidom u: zaključeni Ugovor o kreditu broj: 9012592755 od 12. lipnja 2007. (list 11 do 15 spisa, te list 18) nesporno je utvrđeno da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita, zaključili Ugovor o kreditu, a temeljem kojega ugovora je tužitelju odobren kredit u iznosu od 31.259,63 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke na dan korištenja kredita, da je čl. 6. određeno da se korisnik kredita obvezuje kredit otplaćivati u 84 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važećem na dan plaćanja, te da je čl. 4. ugovorena redovna kamata od 5,10% godišnje, kao promjenjiva sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana.

7. Nesporno je među parničnim strankama da je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013., donesena pravomoćna presuda, a kojom presudom je utvrđeno da je i ovdje tuženik između ostalih u razdoblju kada je tužitelj podigao kredit kod tuženika povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora ista banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da je istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju podizanja kredita povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena Banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

8. Nesporno je da je naprijed navedena prvostupanjska presuda u odnosu na tuženika u pogledu ništetnosti načina promjene kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u pogledu načina ugovaranja valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

9. U pogledu dosega ovako pravomoćne presude donesene povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača nesporno je da se u tom postupku utvrđivalo i ocjenjivalo da li su tužene banke, pa tako i ovdje konkretno tuženik, potrošačima objasnili razloge i iznijeli točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredaba, odnosno u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe nije utvrđivano da li je pojedini potrošač dobio sve relevantne informacije za donošenje informirane odluke hoće li ugovor s takvim odredbama sklopiti ili ne.

10. Sporno je među parničnim strankama da li su ništetni dijelovi članaka zaključenoga Ugovora o kreditu kojima je ugovoreno da je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost od 31.259,63 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora o kreditu), te dio odredbe kojim je ugovoren na čin otplate kredita u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF te čajne liste banke važećem na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora o kreditu (čl. 6.2. Ugovora o kreditu), a kojima je ugovorena primjena valutne klauzule.

11. Sporno je nadalje da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, te da li je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na ovaj konkretni slučaj tj. na zaključeni Ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika, te da li je u ovom postupku nužno provoditi "test poštenja" odnosno utvrđivati da li je konkretna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da li se o istim odredbama prethodno pregovaralo, te da li je tužitelj tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni Ugovor o kreditu još vijek na snazi, iako je isti prestao u cijelosti isplatom kredita, također je sporno da li obzirom na činjenicu da je kreditni odnos prestao otplatom kredita tužitelj može isticati zahtjev za utvrđenje toga kredita ništetnim, da li je tužitelj dokazao svojstvo potrošača, te da li je potraživanje tužitelja u zastari.

12. Ocjena je ovoga suda da je u ovom konkretnom slučaju moguće primijeniti pravomoćnu presudu donesenu povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača i u ovom pojedinačnom sporu, s obzirom da je analizom sporne odredbe čl.

6.2. i čl. 1. Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno da se kredit plaća po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora o kreditu), te dio odredbe kojim je ugovoren na čin otplate kredita u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF te čajne liste banke važećem na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora o kreditu (čl. 6. točka 2. Ugovora o kreditu), jer je utvrđeno da su iste identične ugovornoj odredbi u odnosu na koju je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/12, utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača, te je iz tog razloga ista odredba sukladno čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03; dalje u tekstu ZZP/03) nepoštena ugovorna odredba i ništetna sukladno čl. 87. st. 1. ZPP/03.

13. Nesporno je da je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu tužitelju bilo poznato što znači ugovaranje kredita uz valutnu klauzulu, ali samo to nije dovoljno da bi se ista ugovorna odredba mogla tretirati kao poštena ugovorna odredba, budući je prema zauzetom stavu suda Europske unije u predmetu C-186/16, i to u presudi donesenoj 20. rujna 2017., jasno navedeno da odredbu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13, a koja odgovara čl. 84. ZZP/03, treba tumačiti na način da nije dovoljno da ugovorna odredba mora biti samo jasno i razumljivo sastavljena, već da je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite i formirane odluke, te sa tim potrošač mora biti upoznat kako na formalnoj, tako i na gramatičkoj razini, da može procijeniti ekonomske posljedice te odredbe za njegove financijske obveze.

14. U postupku koji se vodio za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, a u kojem je i donesena presuda poslovni broj P-141/12 od 4. srpnja 2013., nesporno je utvrđeno da odredbe ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu prošle "test poštenja" odnosno da isti "test poštenja" u konkretnom slučaju nije prošao, niti tuženik, odnosno da je i tuženik kao i sve druge banke u tom promatranom razdoblju isti kredit prikazivao na način da se rizik tečajnih razlika klijentima uglavnom prešućivao ili im se umanjivao isti rizik, odnosno u svakom slučaju da taj rizik tečajnih razloga korisnicima kredita nije dovoljno obrazložen, zbog čega su potrošači mogli doći do zaključka da je ponuda kredita vezanih u CHF najpovoljnija, a u ovom postupku tuženik nije na odgovarajući način pokušao dokazivati relevantnim dokaznim sredstvima da je dao odgovarajuću obavijest tužitelju o rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

15. S obzirom na navedeno utvrđeno je da je ništetna i odredba čl. 6.2. i čl. 1. Ugovora o kreditu, a kojom se regulira način obveze otplate kredita i to u mjesečnim ratama u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja i kojom je ugovoren na čin otplate kredita u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF te čajne liste banke važećem na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora o kreditu.

16. S obzirom da su utvrđene ništetnim odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule, to temeljem odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, u daljnjem tekstu: Zakona o obveznim odnosima) tužitelju pripada pravo da mu tuženik naknadi sve ono što je stekao temeljem tako ništetnih odredbi ugovora.

17. Radi utvrđivanja visine onoga što je tuženik dužan vratiti tužitelju, provedeno je odgovarajuće financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Mati Ivanoviću, oec. iz [adresa].

18. Iz plana otplate (list 16 i 17 spisa, te list 31 i 32 spisa) i nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenoga vještaka utvrđeno je da je predmetnim Ugovorom o kreditu tužitelju odobren kredit u iznosu od 31.259,63 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke na dan korištenja kredita, te da je na taj dan srednji tečaj iste banke iznosio 4,431681 kn za 1,00 CHF, te da je isti kredit odobren s kamatnom stopom od 5,10% godišnje i rokom otplate od 84 mjeseca. Nadalje, utvrđeno je da je vještak u svom nalazu i mišljenju utvrdio da su se tijekom razdoblja otplate kredit u nekoliko navrata kamatne stope mijenjale, te da se tečaj CHF mijenjao, što je uvjetovalo i porast visine otplatnog anuiteta.

19. U svom nalazu i mišljenju vještak je ukupnu razliku u uplatama vršenim od strane tužitelja u odnosu na kretanje tečaja CHF, i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF u vrijeme isplate kredita i sve naknadne izmjene tečaja CHF utvrdio u sveukupnom iznosu od 5.355,87 eura, ovo uzimajući u obzir samo tzv. "pozitivne razlike", (kada je tečaj CHF bio viši od početno ugovorenog tečaja), a također vještak je tako dobivene tzv. "pozitivne razlike" umanjio za tzv. "negativne razlike"( kada je tečaj CHF bio niži od ugovorenog), te je utvrdio tako umanjene razlike preplate u iznosu od 5.349,86 eura.

20. Na nalaza i mišljenje financijsko-knjigovodstvenoga vještaka tužitelj nije imao primjedbi, te je stoga svoj tužbeni zahtjev podneskom od 28. svibnja 2024. (list 106 do 109 spisa) specificirao sukladno istome nalazu i mišljenju na način kako je to pobliže navedeno u točki II. izreke ove presude.

21. Na nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka tuženik je imao primjedbe. Vještak je naveo da je tužbeni zahtjev tužitelja specificiran po podnesku od 28. svibnja 2024. u cijelosti u skladu s njegovim nalazom i mišljenjem, te su istim obuhvaćene i tzv. negativne razlike, odnosno tužbeni zahtjev je umanjen za tzv. negativne razlike, te je još dodatno umanjen i za iznos od 19,98 eura a pretpostavljam zato što je taj iznos tužitelj označio i u tužbi po eventualno provedenom prelimirnarnom vještačenju na kojem je tužitelj bazirao svoju tužbu). Vezano za primjedbu tuženika da je vještak pogrešno upisao valute u petom, šestom, sedmom i osmom stupcu Tablice iz nalaza i mišljenja, te da je omaškom naveo kako je razlika zbog promjene u kunama čini iznos od 40.308,63 eura, dok u eurima iznosi 5.349,86, vještak navodi da se na tu okolnost pisano očitovao u svom očitovanju od 31. kolovoza 2024. (list 110 do 112 spisa) kod kojega je stao u cijelosti. Vezano za primjedbu tuženika da nalaz i mišljenje vještaka je neosnovan i nepotreban u smislu da ukazuje na to da je namjera stranaka bilo sklapanje Ugovora kao da je ugovore fiksni tečaj, a što nije bila namjera niti volja ugovornih stranaka, vještak navodi da je to primjedba pravne prirode, te se na iste nije mogao očitovati, a sam nalaz i mišljenje je izradio sukladno nalogu suda. Radi svega naprijed navedenog u cijelosti je ostao kod svog pisanog nalaza i mišljenja od 18. travnja 2024. i očitovanja od 31. kolovoza 2024.

22. Nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka sud je prihvatio kao stručan i objektivan, imajući u vidu da je isti detaljno odgovorio na sva pitanja i primjedbe tuženika, te ga one nisu stoga ničim dovele u pitanje, sumnju, niti dvojbu, a pogotovo što nakon detaljnog i iscrpnog usmenog iznošenja vještaka, niti jedna parnična stranka nije imala primjedbi.

23. Upravo iz tog razloga, a uvažavajući nalaz i mišljenje vještaka kao stručan i objektivan i jer je sačinjen upravo po nalogu suda, odlučeno je kao u točki II. izreke presude.

24. S obzirom na to da je odredba ugovora o kreditu koja se odnosi na ugovaranje valute kredita koja se vezuje za švicarski franak odredba o bitnom sastavnom dijelu ugovora, a koji je nesporno utvrđen ništetnim, potrebno je utvrditi može li se ugovor održati na snazi bez te djelomično ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Pri tome su mjerodavne odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., a prema kojoj odredbi je ništava nepoštena ugovorna odredba, dok prema st. 2. istog članka ništavost pojedine odredbe ne povlači i ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, a podredno i opća odredba iz čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, a prema kojoj ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Iste odredbe potrebno je tumačiti na način da predmetni ugovor o kreditu može opstati i bez ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, te se taj dio odredbe Ugovora o kreditu ima smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.

25. S obzirom na to da su stranke Ugovora o kreditu iskazale volju da se na isti ugovorni odnos primjenjuje tečaj CHF koji je važio na dan korištenja kredita, sukladno početnom otplatnom planu, a to je tečaj od 4,431681 kn za 1 CHF, stoga se na ugovorni odnos primjenjuje odredba tečaju CHF na dan korištena kredita, sve dotle, dok se na zakonom pripisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakoniti mehanizam promjene kamatnih stopa. Način na koji bi se mogle nadomjestiti odredbe Ugovora o kreditu koja je utvrđena ništetnom je volja stranaka, zakon i odluka suda ili neke druge vlasti. Identično se odnosi i na valutnu klauzulu.

26. Stav je suda da u odnosu na predmetni Ugovor o kreditu nije došlo do nikakvog mehanizma utvrđivanja tečaja CHF po nekoj od naprijed navedenih osnova kojom bi se dopunom ugovora nadomjestila ništetna odredba i na temelju kojeg bi tuženik bio ovlaštena u razdoblju nakon sklapanja ugovora pa do konačne otplate kredita obračunati i naplatiti švicarski franak po tečaju višem od onoga koji je vrijedio na dan korištenja kredita. Naime, nesporno je da odlukom suda nije došlo do intervencije u predmetni ugovorni odnos na način da se presudom dopunjava ugovor o kreditu tako što bi sud odredio parametre za izračun promjenjive kamatne stope, a takva mogućnost intervencije suda nije, ni bila predviđena odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji se primjenjuje na predmetni ugovor.

27. Nadalje, niti zakoni koji su uređivali ovu materiju od dana sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i to počevši od Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07 i 125/07), te Zakona o potrošačkom kreditiranju, proizlazi da nije bilo nikakve zakonske intervencije u ugovorne odnose iz ugovora o potrošačkom kreditiranju.

28. Zbog svega naprijed navedenog, a uzimajući u obzir pravne posljedice ništetnosti dijela odredi o tečaju CHF, smatra se da je nužno primijeniti jedino poznat tečaj CHF, a to je onaj koji je bio na dan korištenja kredita (tako u svojoj odluci i Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1172/2018, od 19. ožujka 2019.).

29. Sud nije prihvatio, niti prigovor tuženika, a koji se odnosio na način izračuna preplate zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli gdje je isti iznos preplate utvrđivan uzimajući u obzir tečaj CHF u vrijeme korištenja kredita, odnosno prigovor tuženika da se na taj način isti kredit pretvorio u kunski kredit, a što nije bila volja ugovornih strana. Naime, nesporno je u ovom postupku utvrđeno da je odredba o valutnoj klauzuli ništetnom i stoga je početni tečaj jedini odrediv kriterij temeljem kojega je moguće utvrditi iznose kojega je tuženik u obvezi isplatiti tužitelj temeljem tako ništetne odredbe.

30. Tijek zakonskih zateznih kamata određen je sukladno odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, iako je sukladno navedenom određeno da je tuženik obvezan na dosuđene svakomjesečne iznose platiti zatezne kamate od dana stjecanja i to iz razloga, jer je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi i to propustom tuženika da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora, a kako je tužitelj potraživao zakonsku zateznu kamatu na ukupno utvrđene iznose preplate počevši od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa sukladno obračunu vještaka, odnosno počevši od 1 travnja 2008. pa nadalje, tužitelju je i dosuđena kamata na način kako je to pobliže navedeno u točki II. izreke ove presude.

31. Odluka o stopi zakonske zatezne kamate temelji se na čl. 29. Zakona o obveznim odnosima.

32. Prigovor zastare tuženika je neosnovan i to iz razloga, jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, iznesenom u njegovoj odluci poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 1142. Zakona o obveznim odnosima i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. u odnosu na preplatu utvrđenu temeljem ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope, a od 14. lipnja 2018. u odnosu na preplatu utvrđenu temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, a kako je tužba u ovom predmetu podnesena radi utvrđenja ništetnim odredbi o valutnoj klauzuli dana 11. lipnja 2023., nakon ponovnog početka tijeka zastarnog roka od 14. lipnja 2018., nije istekao zastarni rok od 5 godina iz čl. 371. Zakona o obveznim odnosima, zbog čega je i odbijen prigovor zastare od strane tuženika.

33. Iako iz odluke Vrhovni sud RH u svojoj presudi poslovni broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019. nedvojbeno proizlazi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači uopće nije nužno provoditi poseban dokazni postupak, jer bi isto bilo, a s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, potpuno neekonomično i previše tegobno za potrošača, a isto tako i suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; u daljnjem tekstu: Zakona o parničnom postupku) i Zakona o zaštiti potrošača, no unatoč tome poštujući stav Ustavnog suda Republike Hrvatske izražen u odluci poslovni broj U-III-3581/2021 od 30. lipnja 2022. da okolnost obavještavanja tužitelja u predugovornoj fazi sklapanja ugovora o kreditu, nije bila predmetom utvrđivanja u kolektivnom sporu saslušan je tužitelj kao stranka, a na okolnost informiranosti tužitelja kao potrošača u predugovornoj fazi.

34. Iskaz saslušanog tužitelja kao stranke u pogledu radnji i informacija koje su dane i dobivene prije zaključenja Ugovora o kreditu sud je cijenio kao istinit i uvjerljiv, odnosno da tužitelju kao zainteresiranoj osobi za podizanje kredita nije bilo detaljno pojašnjeno ništa vezano uz značenje valutne klauzule, niti mu je itko od strane tuženika bilo što vezano za valutnu klauzulu tumačio, a tužitelj u to vrijeme nije imao nikakvo vlastito poimanje i shvaćanje navedenog pojma, ovo stoga što je on po struci carinski otpremnik. Dakle, iz iskaza saslušanog tužitelja proizlazi da isti nije posebno upozoravao tužitelja na značenje valutne klauzule kod ugovaranja kredita vezanog uz valutu CHF, odnosno da isti nije bio posebno upozoren da u slučaju eventualnog rasta tečaja CHF u odnosu na kunu Republika Hrvatska putem svojim ovlaštenih institucija ne štiti tečaj kune u odnosu na bilo koju drugu valutu nego samo na euro, a što je onda po stavu ovog suda dovelo do toga da tužitelju nije dovoljno i na odgovarajući način predočena eventualna rizičnost takvog kredita vezanog uz valutu CHF. Također je potvrđeno da je ugovor o kreditu unaprijed formuliran i da dakle nije bio podložan nikakvoj mogućnosti pregovaranja parničnih stranaka i eventualnom utjecaju tužitelja na sadržaj odnosno na odredbe istog, jer je iz iskaza tužitelja utvrđeno da je on potpisao ugovor o kreditu koji mu je predan od strane tuženika, da na isti nije imao mogućnost stavljati primjedbe, niti je imao mogućnost raspravljanja o sadržaju ugovora, a što samo potvrđuje utvrđenja iz postupka da je ugovor sastavljen kao unaprijed formulirani standardni obrazac-ugovor, o čijem sadržaju se nije pojedinačno pregovaralo, te da tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati na njegov sadržaj.

35. Odbijen je prigovor tuženika da tužitelj nema svojstvo potrošača. Naime, prema odredbi čl. 5. st. 1. točka 15. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 97/03; dalje u tekstu: ZZP/03), i prema svim kasnijim izmjenama istoga zakona, određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

36. Uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužitelj zaključio kao fizička osoba i da je isti kredit određen kao namjenski kredit i to na način da je u čl. 2. istog Ugovora o kreditu određeno da kredit služi za kupnju vozila, a saslušanjem tužitelja, čijem iskazu je sud u cijelosti povjerovao, utvrđeno je da je tužitelj u vrijeme zaključenja spornog Ugovora o kreditu bio zaposlen kao carinski otpremnik, da u to vrijeme nije imao registriran bilo kakav obrt, niti se bavio nekim samostalnim ili slobodnim zanimanjem.

37. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga, jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene, a tuženik tijekom postupka nije niti pokušavao dokazivati drugačije.

38. Tužba je u ovom predmetu upravljena na utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu, a pravo na isticanje (utvrđenje) ništetnim, ali i pravnih posljedica ništetnosti odnosno prava koja proizlaze iz ništetnosti, sukladno čl. 328. Zakona o obveznim odnosima ne gase se, stoga nije utjecaja činjenica što je Ugovor o kreditu zatvoren odnosno više nije na snazi, (jer je otplaćen u cijelosti ili nije na snazi zbog nekih drugih razloga) kako to u odgovoru na tužbu pogrešno smatra tuženik.

39. O troškovima postupka odlučeno je temeljem čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, imajući u vidu vrijednost predmeta spora i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23; u daljnjem tekstu: Odvjetničke tarife).

40. Tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku kao osnovani priznati su troškovi sastava tužbe (prema Tbr. 7. toč. 1. Odvjetničke tarife), sastav 3 obrazložena podneska (i to podnesak od 24. studeni 2023., 28. svibnja 2024. i 19. listopada 2023.), zastupanja tužitelja na 2 ročišta (Tbr. 9. toč 1. Odvjetničke tarife i to ročište od 23. listopada 2024. i 16. siječnja 2024.), svaka radnja po 100 bodova, što ukupno iznosi 600 bodova, te pripadajući porez na dodanu vrijednost u iznosu od 150 bodova, što iznosi sveukupno 750 bodova, što preračunato u eure, a imajući u vidu vrijednost odvjetničkog boda, iznosi 1.500,00 eura.

Pored toga, tužitelju je još u cijelosti priznat trošak predujmljenoga vještačenja u iznosu od 265,45 eura, tako da ukupno priznati troškovi tužitelju iznose 1.765,45 eura.

Imajući u vidu navedeno odlučeno kao u točki III. izreke ove presude, te je tužitelju dosuđen ukupni trošak od 1.765,45 eura.

41. Temeljem čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku na dosuđeni parnični trošak priznato je pravo i na zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja odluke, s obzirom da je takav zahtjev za naknadu ove kamate postavljen.

U Županji  9. prosinca 2024.

Sudac

Helena Zetić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Rok za žalbu za stranku koja je uredno pozvana na ročište za objavu presude teče od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. Zakona o parničnom postupku).

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojoj se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ovog zakona o dostavi pismena, te tada rok za žalbu počinje teći od dana primitka ovjerenog prijepisa presude. Žalba se podnosi ovome sudu pismeno, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

O tom obavijest:

1. Tužitelj po punomoćniku Hrvoju Miličeviću, odvjetniku u Županji,

2. Tuženik po punomoćnicima odvjetnicima iz OD Leko i partneri d.o.o. u Zagrebu.