REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-4537/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac dr. sc. Srđan Šimac, u pravnoj stvari Dun & Bradstreet d.o.o., Zagreb, Fallerovo šetalište 22, OIB: 48270876028, kojeg zastupa punomoćnik Mate Kačan, odvjetnik u Zagrebu, Ilica 116, protiv tuženika SANI GRADNJA d.o.o. Mlaka Antinska, Glavna 17, OIB: 42496670520, kojeg zastupa punomoćnik Dražen Pandurević, odvjetnik u Osijeku, Kapucinska 23, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu poslovni broj Povrv-150/2024-21 od 11. lipnja 2024., 9. prosinca 2024.
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu poslovni broj Povrv-150/2024-21 od 11. lipnja 2024.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom prvostupanjski sud je održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi poslovni broj Ovrv-617/2023 od 8. kolovoza 2023. javnog bilježnika Kate Marošević iz Županje kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 955,60 EUR sa zateznim kamatama od 31. listopada 2021. do isplate kao i nadoknaditi ovršne troškove u iznosu od 25,00 EUR (točka I. izreke), te je tuženiku naloženo nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 304,45 EUR (točka II. izreke).
2. Prvostupanjski sud je utvrdio da su stranke bile u ugovornom odnosu na temelju kojeg se tuženik pretplatio na korištenje tužiteljeva internetskog portala Nova Poslovnahr. – Maximizer paket. Tužitelj je za jednogodišnje razdoblje od 15. rujna 2020. do 15. rujna 2021. izdao račun oznake 13625-01-1, koji tuženik nije podmirio.
3. Prvostupanjski sud je u ponovljenom postupku, sukladno odredbi čl. 221.b st. 1. u vezi sa st. 4. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/13; dalje: ZPP) s obzirom na to da je riječ o tražbini koju je tužitelj utužio na temelju vjerodostojne isprave te da je tražbina po pojedinom računu manja od 1.320,00 EUR, sukladno tužiteljevom prijedlogu, pozvao tuženika na dostavu isprava na temelju kojih se može utvrditi je li on koristio pravo na odbitak pretporeza. Kako tuženik nije postupio po sudskom pozivu, prvostupanjski sud je donio zaključak da se pretpostavlja da je tuženik ostvario odbitak pretporeza i da postoji tužiteljeva tražbina.
4. Ujedno je ocijenio da neovisno o tome je li tuženikov radnik KV kao punomoćnik po zaposlenju imao ovlaštenje sklapati pravne poslove ove vrste za tuženikov račun, da je tuženik uvođenjem spornog računa u svoje poslovne knjige naknadno odobrio sklapanje ugovora (čl. 312. st. 1. Zakona o obveznim odnosima „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO).
5. Tuženik je protiv pobijane presude podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.
6. Tuženik je u žalbi naveo da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je KV koji je komunicirao s tužiteljem i prihvatio njegovu ponudu tuženikov radnik, kao i da bi korespondenciju obavljao putem elektroničke pošte koja sadržava tuženikovu domenu. Tuženik smatra da se zbog toga pobijana presuda ne može ispitati jer izostaju jasni i valjani razlozi o odlučnim činjenicama i da je time počinjena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.
7. Tuženik smatra da on nije mogao dokazati negativne činjenice, odnosno da nije koristio pravo na odbitak pretporeza po spornom računu, već je na tužitelju bio teret da dokaže da je on zaveo sporni račun u svoje poslovne knjige i da je upravo tuženik taj koji je dostavio narudžbenicu za spornu uslugu, a ne treća osoba - KV.
8. Tuženikova žalba nije osnovana.
9. Ovaj sud je ispitao pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odnosu na troškove postupka (čl. 356. ZPP-a).
10. U ovoj pravnoj stvari tužbeni zahtjev odnosi se na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 6.630,00 EUR pa je riječ o sporu male vrijednosti (čl. 501. st. 1. ZPP-a). Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ovoga Zakona, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. ovoga Zakona (čl. 467. st. 1. ZPP-a).
11. Utvrđenje prvostupanjskog suda da je uslugu naručio tuženikov radnik KV nije suprotan izjavama koje su stranke dale tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom, niti je suprotan sadržaju izvedenih dokaza. Naime, u podnesku od 10. studenoga 2023. koji je tuženik podnio nakon što je ukinuto rješenje o ovrsi u dijelu u kojem je određena ovrha, u kojem je bio dužan, u smislu odredbe čl. 461.a st. 7. ZPP-a iznijeti činjenice kojima pobija tvrdnje svog protivnika i predložiti dokaze kojima podupire svoje tvrdnje, tuženik je naveo da osoba imena KV kojeg je tužitelj naznačio kao naručitelja sporne usluge nikada nije bio njegov zastupnik po zakonu niti je ovlašten sklapati ugovore za tuženika.
12. Dakle, tuženik nije sporio da osoba tog imena radi za njega, već je tvrdio da on nije njegov zastupnik po zakonu niti da ima ovlaštenje ugovarati bilo kakve poslove za njega (punomoćnik po zaposlenju). Drugim riječima, tuženik je indirektno tvrdio da je KV kao njegov radnik prekoračio ovlasti koje ima u obavljanju poslova za tuženika. Slijedom navedenoga u žalbi iznesene tvrdnje da KV nije tuženikov radnik, predstavljaju nove činjenice koje nije dopušteno po prvi puta iznositi tek u žalbi (čl. 352. st. 1. ZPP-a). Također, niti utvrđenje prvostupanjskog suda da je elektronička komunikacija obavljana putem tuženikove domene nije suprotna ispravama u spisu, jer unatoč tome što nema elektroničke poruke dostavljene s te domene, kao kontakt podaci osobe KV zabilježena [adresa elektroničke pošte]. Navedeno također upućuje na činjenicu da je riječ o tuženikovom radniku, što tuženik nije osporio tijekom pisanog postupka pred prvostupanjskim sudom, kako je prethodno objašnjeno.
13. Osim toga, neosnovane su žalbene tvrdnje o tome da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio pravila o teretu dokazivanja, jer bi po tuženikovom shvaćanju, tužitelj bio dužan dokazati da je tuženik sporni račun knjižio u svojim poslovnim knjigama i po njemu koristio odbitak pretporeza i da je upravo tuženik, a ne treća osoba (KV) naručio spornu uslugu.
14. Tužitelj je predložio da se od nadležne Porezne uprave pribavi podatak o tome je li tuženik po spornom računu kao vjerodostojnoj ispravi na kojoj se temelji tužbeni zahtjev ostvario pravo na odbitak pretporeza što u slučaju da je tuženik učinio, veže pretpostavku postojanja utužene tražbine te na tuženika prebacuje teret dokazivanja da tražbina ne postoji (čl. 221.b st. 1. ZPP-a). No sukladno odredbi st. 4. istog članka, kada je tražbina po pojedinačnom računu manja od 1.320,00 EUR, smatrat će se da je tuženik koristio pravo na odbitak pretporeza ako u roku od 15 dana po pozivu suda ne dostavi isprave na temelju kojih se može utvrditi je li koristio pravo na odbitak pretporeza.
15. Dakle, kod tražbina manjih od 1.320,00 EUR po pojedinačnom računu, sud ne pribavlja takve podatke od nadležne Porezne uprave, već poziva tuženika na dostavu isprava iz kojih se može utvrditi je li korišteno pravo na odbitak pretporeza. To podrazumijeva da je pozvani tuženik bio dužan dostaviti sudu odgovarajuće obrasce prijave poreza na dodatnu vrijednost nadležnoj Poreznoj upravi za sporno razdoblje (rujan 2020.) iz kojih bi se moglo utvrditi je li prijava sadržavala i utuženi račun ili druge odgovarajuće isprave. Kako tuženik to nije učinio, predmnijeva se postojanje utužene tražbine.
16. Također, uvođenje spornog računa u poslovne knjige društva predstavlja naknadno odobrenje sklopljenog ugovora u smislu odredbe čl. 312. st. 1. ZOO-a, sve i da je ugovor bio sklopljen po neovlaštenoj osobi, kako je to pravilno ocijenio prvostupanjski sud.
17. Kako tuženik u ponovljenom postupku nije postupio po pozivu prvostupanjskog suda i dostavio odgovarajuće isprave na temelju kojih se može utvrditi je li korišteno pravo na odbitak pretporeza, a što veže pretpostavku postojanja tužiteljeve tražbine, niti je, izuzev prigovora neovlaštenog zastupanja pri sklapanju ugovora naveo bilo koji drugi razlog zbog čega ne postoji tužiteljeva tražbina, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio osnovan tužbeni zahtjev.
18. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u izreci (čl. 368. st. 1. ZPP-a).
Zagreb, 9. prosinca 2024.
Sudac
dr. sc. Srđan Šimac
