Republika Hrvatska
Općinski sud u Sisku
Stalna služba u Petrinji
Petrinja, Trg dr. Franje Tuđmana 12
Poslovni broj: P-341/2023-18
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Sisku, Stalna služba u Petrinji, po sutkinji Blaženki Navara, u pravnoj stvari tužitelja SV, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicama iz ZOU Ana Smolčić i Ivana Marković Palaić, odvjetnicama iz Siska protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćnicima iz OD Metelko, Knežević&Partneri d.o.o., odvjetnicima iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave održane dana 13. studenog 2024. u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnika tužitelja, te zam. punomoćnika tuženika, na ročištu za donošenje i objavu presude dana 6. prosinca 2024.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3210397960/07, kreditna partija: 7103756009 potvrđen po javnom bilježniku Ivanu Čubeliću iz Siska pod poslovnim brojem OV-12919/2007 kojeg su sklopili tužitelj SV kao korisnik kredita i tuženik ZAGREBAČKA BANKA d.d. kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.
II Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKOJ BANCI d.d. da isplati tužitelju SV iznos od 2.774,08 eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana dospijeća pa do isplate, i to od dospijeća pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje zatezne kamate teku kako slijedi:
-na iznos od 1,11 EUR od 03.09.2007. godine pa do isplate;
-na iznos od 0,53 EUR od 03.12.2007. godine pa do isplate;
-na iznos od 0,66 EUR od 02.01.2008. godine pa do isplate;
-na iznos od 2,73 EUR od 01.02.2008. godine pa do isplate;
-na iznos od 4,64 EUR od 01.03.2008. godine pa do isplate;
-na iznos od 6,37 EUR od 01.04.2008. godine pa do isplate;
-na iznos od 2,62 EUR od 01.05.2008. godine pa do isplate;
-na iznos od 1,36 EUR od 01.06.2008. godine pa do isplate;
-na iznos od 3,06 EUR od 01.07.2008. godine pa do isplate;
-na iznos od 0,36 EUR od 01.08.2008. godine pa do isplate;
-na iznos od 0,76 EUR od 01.09.2008. godine pa do isplate;
-na iznos od 2,58 EUR od 01.10.2008. godine pa do isplate;
-na iznos od 13,35 EUR od 01.11.2008. godine pa do isplate;
-na iznos od 5,44 EUR od 01.12.2008. godine pa do isplate;
-na iznos od 14,22 EUR od 01.01.2009. godine pa do isplate;
-na iznos od 15,41 EUR od 01.02.2009. godine pa do isplate;
-na iznos od 16,01 EUR od 01.03.2009. godine pa do isplate;
-na iznos od 13,55 EUR od 01.04.2009. godine pa do isplate;
-na iznos od 11,24 EUR od 28.05.2009. godine pa do isplate;
-na iznos od 11,87 EUR od 04.06.2009. godine pa do isplate;
-na iznos od 11,88 EUR od 09.07.2009. godine pa do isplate;
-na iznos od 10,29 EUR od 11.08.2009. godine pa do isplate;
-na iznos od 11,36 EUR od 29.09.2009. godine pa do isplate;
-na iznos od 11,19 EUR od 07.10.2009. godine pa do isplate;
-na iznos od 10,55 EUR od 04.11.2009. godine pa do isplate;
-na iznos od 12,51 EUR od 02.12.2009. godine pa do isplate;
-na iznos od 14,30 EUR od 01.01.2010. godine pa do isplate;
-na iznos od 16,16 EUR od 01.02.2010. godine pa do isplate;
-na iznos od 15,67 EUR od 01.03.2010. godine pa do isplate;
-na iznos od 18,26 EUR od 27.04.2010. godine pa do isplate;
-na iznos od 17,92 EUR od 24.05.2010. godine pa do isplate;
-na iznos od 24,70 EUR od 24.06.2010. godine pa doisplate;
-na iznos od 28,03 EUR od 23.07.2010. godine pa do isplate;
-na iznos od 31,71 EUR od 24.08.2010. godine pa do isplate;
-na iznos od 31,91 EUR od 17.09.2010. godine pa do isplate;
-na iznos od 29,80 EUR od 13.10.2010. godine pa do isplate;
-na iznos od 30,06 EUR od 19.11.2010. godine pa do isplate;
-na iznos od 41,52 EUR od 23.12.2010. godine pa do isplate;
-na iznos od 37,25 EUR od 21.01.2011. godine pa do isplate;
-na iznos od 37,64 EUR od 24.02.2011. godine pa do isplate;
-na iznos od 36,76 EUR od 11.03.2011. godine pa do isplate;
-na iznos od 35,96 EUR od 22.04.2011. godine pa do isplate;
-na iznos od 40,91 EUR od 13.05.2011. godine pa do isplate;
-na iznos od 48,67 EUR od 14.06.2011. godine pa do isplate;
-na iznos od 55,95 EUR od15.07.2011. godine pa do isplate;
-na iznos od 76,76 EUR od 11.08.2011. godine pa do isplate;
-na iznos od 50,52 EUR od 14.09.2011. godine pa do isplate;
-na iznos od 45,82 EUR od 19.10.2011. godine pa do isplate;
-na iznos od 44,95 EUR od 18.11.2011.godine pa do isplate;
-na iznos od 49,01 EUR od 21.12.2011. godine pa do isplate;
-na iznos od 51,08 EUR od 18.01.2012. godine pa do isplate;
-na iznos od 52,03 EUR od 14.02.2012. godine pa do isplate;
-na iznos od 51,57 EUR od 14.03.2012. godine pa do isplate;
-na iznos od 50,35 EUR od 13.04.2012. godine pa do isplate;
-na iznos od 52,98 EUR od 14.11.2012. godine pa do isplate;
-na iznos od 52,03 EUR od 17.12.2012. godine pa do isplate;
-na iznos od 52,18 EUR od 14.01.2013. godine pa do isplate;
-na iznos od 50,51 EUR od 18.02.2013. godine pa do isplate;
-na iznos od 50,26 EUR od 18.03.2013. godine pa do isplate;
-na iznos od 53,17 EUR od 19.04.2013. godine pa do isplate;
-na iznos od 51,75 EUR od 03.05.2013. godine pa do isplate;
-na iznos od 47,53 EUR od 18.06.2013. godine pa do isplate;
-na iznos od 47,81 EUR od 19.07.2013. godine pa do isplate;
-na iznos od 48,30 EUR od 19.08.2013. godine pa do isplate;
-na iznos od 50,50 EUR od 20.09.2013. godine pa do isplate;
-na iznos od 50,95 EUR od 24.10.2013. godine pa do isplate;
-na iznos od 51,43 EUR od 02.12.2013. godine pa do isplate;
-na iznos od 52,43 EUR od 20.12.2013. godine pa do isplate;
-na iznos od 50,93 EUR od 15.01.2014. godine pa do isplate;
-na iznos od 2,94 EUR od 25.02.2014. godine pa do isplate;
-na iznos od 2,89 EUR od 07.04.2014. godine pa do isplate;
-na iznos od 2,87 EUR od 30.04.2014. godine pa do isplate;
-na iznos od 2,85 EUR od 01.07.2014. godine pa do isplate;
-na iznos od 2,85 EUR od 01.07.2014. godine pa do isplate;
-na iznos od 2,85 EUR od 01.07.2014. godine pa do isplate;
-na iznos od 53,95 EUR od 20.08.2014. godine pa do isplate;
-na iznos od 54,69 EUR od 29.09.2014. godine pa do isplate;
-na iznos od 55,70 EUR od 03.11.2014. godine pa do isplate;
-na iznos od 56,53 EUR od 26.11.2014. godine pa do isplate;
-na iznos od 56,92 EUR od 28.01.2015. godine pa do isplate;
-na iznos od 56,92 EUR od 29.01.2015. godine pa do isplate;
-na iznos od 56,92 EUR od 30.01.2015. godine pa do isplate;
-na iznos od 56,92 EUR od 24.02.2015. godine pa do isplate;
-na iznos od 56,92 EUR od 17.03.2015. godine pa do isplate;
-na iznos od 56,92 EUR od 24.04.2015. godine pa do isplate;
-na iznos od 56,92 EUR od 17.07.2015. godine pa do isplate;
-na iznos od 56,92 EUR od 07.08.2015. godine pa do isplate;
-na iznos od 56,92 EUR od 07.08.2015. godine pa do isplate, sve u roku 15 dana.
III Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKOJ BANCI d.d. da tužitelju SV nadoknadi trošak ovog postupka u iznosu od 1.956,81 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana 6. prosinca 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj SV (dalje: tužitelj) podnio je ovom sudu tužbu protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. (dalje: tuženik), radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi je tužitelj naveo kako se predmetna tužba podnosi Općinskom sudu u Sisku, kao stvarno i mjesno nadležnom sudu sukladno odredbi čl. 16. Ugovora o kreditu. Tužitelj i tužena su dana 30.07.2007. sklopili Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3210397960/07, kreditna partija: 7103756009 (u daljnjem tekstu: Ugovor) potvrđen po javnom bilježniku Ivanu Čubeliću iz Siska pod poslovnim brojem OV-12919/2007 temeljem kojeg je tužena isplatila tužitelju iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 14.838,43 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita. Člankom 6. predmetnog Ugovora određeno je da korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF važećem na dan plaćanja. Anuiteti dospijevaju na naplatu prvog dana u mjesecu. Odlukom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da su banke, a među njima i tužena, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Sud je utvrdio da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene i kao takve ništetne jer su banke, a među njima i tužena, propustile informirati potrošače o općem riziku vezanom za svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, o tome da je rast tečaja švicarskog franka gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Upravo su ovakve nepoštene i ništetne odredbe ugovorene člankom 6. i dr. predmetnog ugovora o kreditu. Naime, tužena nije prilikom sklapanja ugovora upozorila tužitelja na gore navedene rizike. Člankom 323. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora. S obzirom da je sve što je tužena stekla po osnovi ništetnih ugovornih odredbi stečeno bez osnove postoji obveza vraćanja i prema čl. 1111 st. 3. ZOO. Tužena je tako temeljem ništetne odredbe stekla iznos od 2.941,99 EUR / 22.166,39 kn, a sve sukladno pojedinačnim mjesečnim iznosima navedenim u tužbenom zahtjevu tužitelja. Obzirom da je utvrđeno da je navedena ugovorna odredba o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetna i nepoštena, to je tužitelj plaćao veći iznos od onoga koji bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita, te je na taj način preplatio tuženiku gore navedeni iznos. Kako je tužena utuženi iznos stekla na temelju nepoštenih ugovornih odredbi tužitelj temeljem čl. 1115. ZOO ima pravo i na zakonske zatezne kamate od trenutka stjecanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate. Slijedom svega navedenog tužitelj ustaje s ovom tužbom i predlaže da sud udovolji njegovom tužbenom zahtjevu.
2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da prije upuštanja u raspravljanje u ovoj pravnoj stvari, sudu skreće pažnju da je odredbom čl. 16 Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj od 30. srpnja 2007. godine. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) za slučaj spora ugovorena nadležnost suda prema mjestu sjedišta Banke. Time su ugovorne strane, tuženik i tužitelj ugovorom potvrdili zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku. Dakle, sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu. Stoga predlaže da se ovaj sud oglasi mjesno nenadležnim. Podredno i opreza radi, tuženik daje sljedeći odgovor na tužbu i ističe da su tužitelj i tuženik sklopili su 30. srpnja 2007. Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) kojim je tužitelju na raspolaganje stavljen kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 14.838,43 CHF. Tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva tužitelja. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela ZOO-a, načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a. Odredbom čl. 126. ZZP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 3. kolovoza 2018. godine nastupila zastara. Dana 17. rujna 2019. objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev-2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. g. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. ZOO- a. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule. Odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sporu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka). Stoga tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Dakle, jasno je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005. godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Takve upute bile su dostavljene i zaposlenicima auto kuća kod kojih su se potpisivali Ugovori o kreditu za kupnju motornih vozila. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo- predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. ZOO-a koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 5. ožujka 2004., Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.
3. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u ugovor o kreditu (str. 7-11 spisa), dodatak ugovora o kreditu (str. 12-13 spisa), otplatni plan (str. 15-18 spisa), pregled promjena kamatnih stopa (str. 19 spisa), potvrdu (str. 20 spisa), specifikaciju uplata (str. 21-28 spisa), pregled promjena kamatnih stopa (str. 32 spisa), otplatni plan (str. 33-36 spisa), promet po kreditu (str. 37-45 spisa), izjavu (str. 46-47 spisa), nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Dragane Bubalo (str. 61-167 spisa) te je saslušan tužitelj (str. 182 spisa).
4. Tužitelj SV u svom je iskazu naveo kako je 2007. godine namjeravao kupiti motor koji je izabrao kod predstavnika Suzuki motora u Samoboru. Pitali su ga način plaćanja, te je odabrao plaćanje putem kredita, na što su ga uputili da imaju ugovorenu suradnju sa Zagrebačkom bankom. Stoga su ponudu za prodaju motora proslijedili u Zagrebačku banku u Samoboru u čiju poslovnicu je otišao i gdje su se već nalazili dokumenti o motoru. Dokumenti su već bili pripremljeni te mu je službenica poslovnice rekla da je ugovor o kreditu u CHF najpovoljniji i nakon potpisivanja istog je dokumentacija proslijeđena u poslovnicu Zagrebačka banke u Sisku. Ovoj poslovnici je dostavio instrumente osiguranja nakon poziva i potpisanog ugovora. Nitko ga nije upozorio na rizike ugovaranja kredita u CHF-u. Motor je koristio samo u privatne svrhe. Nije imao nikakvih nejasnoća vezanih za odredbe ugovora da bi tražio pojašnjenje istih. Sada zna značenje valutne klauzule.
5. Podneskom od 30.10.2024. tužitelj je, nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja, precizirao tužbeni zahtjev na način da od tuženika zahtijeva isplatu iznosa od ukupno 2.774,08 eura, sa zateznim kamatama.
6. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda valja reći da, sukladno odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakon o zaštiti potrošača (čl. 3., Narodne novine br. 41/14, 110/15 i 14/19) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je odredbom čl. 55. st. 1. navedenog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.
7. Nadalje, valja ukazati i na presudu Suda Europske unije Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci Sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
8. U konkretnom slučaju Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3210397960/07 od dana 30. srpnja 2007. je sklopljen prema unaprijed formuliranom obrascu o kojem se nije pregovaralo, te tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj, pa tako niti na sadržaj klauzule o nadležnosti.
9. Prebivalište tužitelja je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3210397960/07 od dana 30. srpnja 2007. bilo u [adresa], te tužitelj ima prebivalište u [adresa], a sud čija je mjesna nadležnost određena ugovorom (čl. 16. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3210397960/07 od dana 30. srpnja 2007.) se nalazi u Zagrebu, te bi dolaskom na sud u Zagreb tužitelj zbog udaljenosti imao visoke troškove, a čime dolazi do znatne procesne neravnoteže ugovornih strana.
10. Iz Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3210397960/07 od dana 30. srpnja 2007. razvidno je da je sklopljen u Sisku, a prema odredbi čl. 59. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje: ZPP) za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Isto proizlazi i iz same odredbe čl. 16. Ugovora kojim je ugovoreno da u slučaju spora ugovara se nadležnost stvarno nadležnog suda prema sjedištu banke, odnosno prema sjedištu njene podružnice, ako spor proizađe iz pravnog odnosa zasnovanog poslovanjem podružnice.
11. Također, odredbom čl. 19. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16) propisano je da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.
12. Stoga prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda nije osnovan.
13. Nadalje, temeljem svih izvedenih dokaza te na temelju rezultata cijelog postupka zaključak je Suda da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.
14. Uvidom u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3210397960/07 od dana 30. srpnja 2007. (dalje: Ugovor) koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, utvrđeno je da kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit za kupnju motornog vozila u kunskoj protuvrijednosti od 14.838,43 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (čl. 1. Ugovora), zatim, da je ugovoren rok otplate od 84 mjeseca (čl. 3. Ugovora), da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 14.838,43 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 5,20% godišnje, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja (čl. 2. Ugovora), te je ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 211,13 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja, iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja Ugovora (čl. 6. Ugovora).
15. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev- 2221/2018-11 od 3. 9. 2019. potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Zagrebačka banka d. d. u razdoblju od 1. 4. 2005. do 31. 12. 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franaka, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju do 6. 8. 2007., a od 7. 8. 2007. do 31. 12. 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09).
16. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenim presudama, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena.
17. Nadalje, navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. 6. 2018., temeljem odredbe čl. 502.c ZPP-a, obvezuju ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužitelj, pokrenuo protiv ovdje tuženika radi stjecanja bez osnove iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju ništetne odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3210397960/07 od dana 30. srpnja 2007., u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, dakle, upravo radi zaštite svog pojedinačnog interesa povrijeđenog postupanjem tuženika protivno propisima o zaštiti potrošača, na štetu tužitelja, a u odnosu na koju povredu propisa o zaštiti potrošača je donesena osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa.
18. Utoliko što je navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. pružena apstraktna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača i koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, a ne i zaštita svakog potencijalnog potrošača, to tužitelj u ovom sporu ima pravo zahtijevati i isplatu iznosa anuiteta plaćenog preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita.
19. U odnosu na odredbu čl. 6. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3210397960/07 od dana 30. srpnja 2007., u dijelu u kojem je otplata anuiteta vezana uz valutu švicarski franak, te imajući u vidu iskaz tužitelja, Sud zaključuje da tuženik nije na transparentan način informirao tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, o činjenici da je takav rizik veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, a niti o činjenici povećanog rizika istovremenog ugovaranja i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.
20. Iz iskaza tužitelja jasno proizlazi da se o ugovorenoj valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo odnosno da je navedena odredba ugovora dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, na koju tužitelj nije imao mogućnost utjecaja, te tuženik koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem, u odnosu na kojeg je tužitelj u „slabijem“ položaju, nije tužitelja informirao o mogućim posljedicama sklapanja navedenog ugovora o kreditu, a tuženik nije dokazao suprotno.
21. Naime, pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovora valutnu klauzulu, međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba o valutnoj klauzuli i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.
22. Dakle, temeljem svega navedenog Sud zaključuje da je odredba čl. 6. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3210397960/07 od dana 30. srpnja 2007., u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, bila sastavni dio ugovora sastavljenog od strane tuženika, da o toj odredbi između tužitelja i tuženika nije bilo pregovora, niti je tužitelj utjecao na sadržaj iste, čime je tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključivanja ugovora, te da su takve odredbe nepoštene sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP) i čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP/07) kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te u konačnici ništetne, sukladno odredbama čl. 87. st. 1. ZZP i čl. 102. ZZP/07.
23. Nadalje, odredbama čl. 323. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.
24. Sud je na prijedlog tužitelja izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po vještakinji Dragani Bubalo koja je u svom pismenom nalazu i mišljenju od 21.10.2024. navela da pojedinačni mjesečni iznosi razlike po osnovi valutne klauzule koje je tužitelj stvarno i faktički plaćao, odnosno iznosa koji bi plaćao da nije bilo promjene tečaja u odnosu na tečaj na datum isplate kredita sveukupno iznose 2.772,78 €, od čega se iznos od 2.774,08 € odnosi na rast tečaja u odnosu na tečaj na dan isplate kredita, odnosno iznos od -1,30 € se odnosi na pad tečaja u odnosu na tečaj na dan isplate kredita.
25. Tužitelj nije imao prigovora nalazu i mišljenju vještaka te je u skladu s istim precizirao tužbeni zahtjev, a tuženik se izjasnio da nema prigovora matematičkom izračunu vještaka te Sud nalaz i mišljenje vještakinje Dragane Bubalo u cijelosti prihvaća kao stručno, logično i obrazloženo.
26. Stoga je, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a odlučeno kao u izreci ove presude odnosno tužitelju je dosuđena utužena razlika anuiteta (po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita) u dijelu radi isplate iznosa od ukupno 2.774,08 eura, po mjesecima kako to proizlazi iz izreke presude (toč. II izreke presude), sve sukladno nalazu i mišljenju vještakinje Dragane Bubalo, a zatezna kamata na svaki pojedinačni mjesečni iznos dosuđena je tužitelju temeljem odredaba čl. 29. ZOO od datuma uplate, sukladno nalazu i mišljenju vještaka.
27. U odnosu na prigovor zastare potraživanja, ističe se kako u konkretnom slučaju, a obzirom na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH dana 30. siječnja 2020., u kojem se iznosi zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, potraživanje tužitelja nije zastarjelo. Dakle, u konkretnom slučaju tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost takve odredbe počinje teći zastrani rok. Stoga u odnosu na restitucijski zahtjev, a u smislu čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO-a (opći zastarni rok od 5 godina), zastara nije nastupila, iako je tužba u ovom predmetu podnesena 6. lipnja 2023.
28. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP odnosno s obzirom da je tužitelj u sporu uspio u cijelosti tuženik mu je dužan nadoknaditi parnični trošak u cijelosti. Tužitelju su sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika priznati troškovi za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura Tbr.7.1. Tarife, za zastupanja na ročištima 13.11.2024. i 27.08.2024. u iznosu od 200,00 eura za svako te na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 Tbr. 9.1. i Tbr. 9.3. Tarife, za sastav podnesaka od 30.10.2024., 27.09.2023. i 18.08.2023. u iznosu od 200,00 eura za svaki Tbr. 8.1. Tarife, trošak vještačenja u iznosu od 331,81 eura, ukupno 1.956,81 eura.
29. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Petrinji, 6. prosinca 2024.
Sutkinja
Blaženka Navara
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda pismeno, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana objave presude, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.
DNA:
1.Tužitelj SV, po punomoćnicama iz ZOU Ana Smolčić i Ivana Marković Palaić, odvjetnicama iz Siska
2. Tuženik Zagrebačka banka d.d., po punomoćnicima iz OD Metelko,
Knežević&Partneri d.o.o., odvjetnicima iz Zagreba
