Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj P-302/2023-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Meliti Šmentanec-Klarić, temeljem prijedloga višeg sudskog savjetnika-specijalista Aleksandra Drakulića, u parničnom predmetu tužitelja FU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnicima iz OD Brlečić & partneri j.t.d. iz Varaždina, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, zastupanog po punomoćnicima iz OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne javne rasprave, zaključene 16. listopada 2024. u prisutnosti tužitelja osobno uz zamjenicu punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, te objave presude, 6. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužiteljici FU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana isplati iznos od 4.308,77 € zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.07.2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 01.08.2015. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a koja teče na:

- iznos od 18,18 € od 01.06.2010.

- iznos od 32,27 € od 01.07.2010.

- iznos od 26,04 € od 01.08.2010.

- iznos od 43,92 € od 01.09.2010.

- iznos od 8,44 € od 01.10.2010.

- iznos od 28,90 € od 01.11.2010.

- iznos od 43,10 € od 01.12.2010.

- iznos od 56,05 € od 01.01.2011.

- iznos od 46,20 € od 01.02.2011.

- iznos od 46,11 € od 01.03.2011.

- iznos od 42,36 € od 01.04.2011.

- iznos od 50,86 € od 01.05.2011.

- iznos od 64,70 € od 01.06.2011.

- iznos od 61,60 € od 01.07.2011.

- iznos od 96,52 € od 01.08.2011.

- iznos od 82,74 € od 01.09.2011.

- iznos od 141,39 € od 01.10.2011.

- iznos od 61,77 € od 01.11.2011.

- iznos od 62,03 € od 01.12.2011.

- iznos od 67,47 € od 01.01.2012.

- iznos od 3.228,12 € od 24.02.2012.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za iznos preko dosuđenog točkom I. izreke do zatraženog iznosa od 4.395,72 EUR, odnosno za iznos od 86,95 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.262,50 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu radi isplate.

2. U tužbi, u bitnome, navodi:

- da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13 od 13.06.2014., između ostalog, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P1401/12 od 04.07.2013. u dijelu toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, prvotužena Zagrebačka banka d.d., ovdje tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003 do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna,

- da je stav Visokog trgovačkog suda RH potvrđen odlukom Vrhovnog suda RH pod br. Revt 249/14 od dana 09.04.2015.,

- da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH pod br. Pž- 6632/201710 od 14.06.2018. u toč. I. izreke odbijena žalba, između ostalih, i prvotužene Zagrebačke banke d.d. i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod br. P-1401/12 od 04.07.2013., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, prvotuženik Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31 prosinca 2008 godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ni u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/13) i to člancima 81., 82., i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

- da je naprijed citiranim pravomoćnim presudama povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava u bitnom utvrđeno da su ništetne odredbe potrošačkih ugovora – ugovora o kreditu koje je sastavljao tuženik i nudio ga potrošačima u razdoblju od 10. rujna 2003 do 31. prosinca 2008 godine, kojima se ugovarala promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke i kojima je ugovorena valutna klauzula na način da je glavnica vezana za švicarski franak (dalje CHF); da u slučaju promjenjive kamatne stope zastara počinje teći od 13.06.2014. godine, dok u slučaju valutne klauzule zastara počinje teći od 14.06.2018. godine

- da su stranke 20.03.2006. godine zaključile Ugovor o kreditu broj: 3206330622 (dalje: Ugovor) na iznos od 30.500,00 CHF sa rokom otplate od 10 godina, solemniziran pod brojem OU435/06-1 kod javnog bilježnika Jasenke Crnčec,

- da je, imajući u vidu citirane pravomoćne sudske odluke, ugovor o kreditu opterećen nepoštenim ugovornim odredbama,

- da je odredbom čl. 7. pod naslovom „OTPLATA KREDITA“ između ostalog, navedeno: „Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti =314,78 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.“; dakle da predmetni Ugovor o kreditu sadrži nepoštene/ništetne ugovorne odredbe obzirom je tuženik jednostrano ugradio nepoštene odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezan švicarski franak,

- da je na dan isplate kredita mjesečni anuitet iznosio 314,78 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, s time da je kredit isplaćen po tečaju 4.675650 kuna za 1 CHF, pa je tako tužiteljici isplaćen iznos od 142.607,32 kuna, a mjesečni anuitet je iznosio 1.471,76 kuna,

- da se tijekom otplatnog razdoblja mijenjala kamatna stopa sukladno slobodnoj volji tuženika te se mijenjao tečaj CHF u odnosu prema kunama pa je tužiteljica u razdoblju plaćanja kredita i to sve do njegove konačne otplate, umjesto početnih 1.471,76 kuna pojedine anuitete plaćala u visinama do 2.296,86 kuna, te je na taj način na račun tuženika, a na ime povrata kredita, uplatila ukupan iznos od 209.754,41 kuna,

- da predmetni Ugovor o kreditu nije bio opterećen nepoštenim odredbama temeljem kojih je otplata kredita bila vezana za tečaj CHF, a po kojem je tužiteljica otplaćivala kredit - tužiteljica bi do 24.02.2012. godine kao dana konačne otplate kredita, bila u obvezi vratiti ukupno 176.634,85 kuna, odnosno 33.119,56 kuna manje nego što je doista platila,

- da se, u bitnom, posljedica nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba u Ugovoru o kreditu broj 3206330622 očituje u pretplati te tužiteljičinom pravu na restituciju iznosa od najmanje 33.119,56 kuna, a koji iznos je tuženik stekao temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi,

- da po ovom konkretnom kreditu konverzija temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju nije provedena, te da je kredit u cijelosti otplaćen.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu, u bitnome, navodi:

- da su tužitelj i tuženik 15. ožujka 2006. godine Ugovor o namjenskom kreditu broj 3206330622 kojim je tužitelju na raspolaganje stavljen kredit u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 30.500,00 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu),

- da ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja; da tužitelj ne bi bio aktivno legitimiran zahtijevati sve navodne preplate, koje su vršene po ovom kreditu, iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba,

- da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe,

- ističe prigovor zastare navodeći da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima; pritom da bi, čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina), potraživanje tužitelja također bilo u zastari,

- da su odluka Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i odluka Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. nepravilne i nezakonite, pri čemu se poziva na odluku suda EU u predmetu C-81/19 i C-243/20,

- da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora i to na takav način da je mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak; da je i svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio dostavljen materijal pod nazivom "Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005. godine" u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom,

- da se protivi i plaćanju zateznih kamata na pojedinačne iznose od dana plaćanja, a pozivom na odredbu članka 214. Zakona o obveznim odnosima odnosno 1115. citiranog Zakona, smatrajući da bi tužitelj u slučaju uspjeha u sporu eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos od podnošenja tužbe.

4. Podneskom od 29. rujna 2023. tužitelj, odgovarajući na navode iz odgovora na tužbu tuženika, u bitnome ističe:

- da se otplata kredita vršila od strane tužiteljice i njezina supruga koji je bio suvlasnik nekretnine koju je tuženik opteretio založnim pravom radi osiguranja naplate,

- da je tužiteljica kao fizička osoba uzela kredit, pri čemu je njegova namjena bila refinanciranje postojećeg stambenog kredita za mlade i adaptacija stana, a kako je to istaknuto u odredbi čl. 6. ugovora.

5. Tijekom dokaznog postupka pročitani su: pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103060716 (stranica 6 spisa), otplatna tablica (stranice 8-11 spisa), obavijest o otplati kredita od 17.9.2019. (stranica 12 spisa), ugovor o namjenskom kreditu broj: 3206330622 od 15.3.2006. (stranice 13-21 spisa), prometi po kreditu/specifikacija uplate (stranice 22-28 spisa), sudska praksa (stranice 41-66 spisa), prometi po kreditu/specifikacija uplate (stranice 67-73 spisa), izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela VSRH od 5. ožujka 2004. (stranica 74 spisa), sudska praksa (stranice 75-83, te 86-129 spisa), izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje – odabir valute (stranica 85 spisa), nalaz i mišljenje financijsko- knjigovodstvenog vještaka (stranice 143-161 spisa), te su saslušani financijsko- knjigovodstveni vještak i tužitelj.

6. Odluku kao u izreci sud je donio prema svojem uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka.

7. Tužbeni zahtjev je osnovan.

8. Nesporno je među strankama, a proizlazi i iz provedenih dokaza, da su stranke sklopile Ugovor o namjenskom kreditu radi refinanciranja postojećeg stambenog kredita za mlade, da je tužitelju isplaćen kredit u iznosu od 30.500,00 CHF obračunat prema srednjem tečaju HNB-a, da je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica kredita, te da su se rate kredita tužitelju povećavale kroz period njegove otplate, a uslijed promjene tečaja CHF.

9. Sporna je osnova potraživanja tužitelja; prije svega ima li tužitelj u pogledu pravnog odnosa na koji se odnosi tužbeni zahtjev svojstvo potrošača, je li kao potrošač informiran o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti o rizicima koje nosi zaključenje predmetnog ugovora, a u odnosu na obvezu plaćanja rata kredita vezanih uz valutnu klauzulu CHF, može li se na konkretni slučaj primijeniti presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., te je li potraživanje tužitelja obuhvaćeno zastarom.

10. Sukladno čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11.; dalje: ZOO) kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

11. Sukladno čl. 81. st. 1., st. 2., st. 3. i st. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, dalje: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

12. Sukladno čl. 87. st. 1. i st. 2. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava, pri čemu ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

13. Presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14.6.2018., utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih i ovdje tuženika kao banke, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik kao banka potrošače u cijelosti informirala o svim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve to isključivo na štetu potrošača. Također je točkom 9. izreke presude naloženo svim tuženima da prekinu s gore opisanim postupanjem te im je naloženo da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti navedena presuda.

14. Valja reći da je i u presudi i rješenju poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio da se odbija kao neosnovana revizija, između ostalih i ovdje tuženika kao 1. tuženika iz kolektivne tužbe protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je utvrđeno da su te banke u određenim navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP-a u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br.: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09; dalje: ZZP/09).

15. Dakle, u ovome predmetu radi se o parnici koja tematski pripada velikom broju u bitnome istovjetnih parnica, a odnosi se na pravna pitanja o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske već zauzeo relevantno pravno stajalište koje je primjenjivo i na ovaj predmet. Pritom ovaj sud polazi od nespornih utvrđenja gore navedenih sudova da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu te ugovaranje plaćanja na način da je glavnica vezana za valutu u švicarskom franku bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, da se o tim odredbama sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, da potrošač na njihov sadržaj nije imao utjecaja, te je takvim ugovornim odredbama potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, a takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku

- trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, prije svega ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava.

16. Sukladno čl. 502.a ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

17. Sukladno čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

18. Upravo se na spomenuta utvrđenja tužitelj i poziva u ovoj tužbi i na njima temelji tužbeni zahtjev.

19. Prigovor zastare tuženika ovaj sud nalazi neosnovanim. Naime, opći zastarni rok sukladno odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima iznosi pet godina. Kako se tužitelj poziva na spomenutu presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17- 10 od 14.6.2018., a imajući u vidu da je tužba u ovom predmetu podnijeta 19. svibnja 2023., to je evidentno da nije protekao rok zastare od pet godina. Pritom valja uputiti i na zaključak građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske donijet na sjednici od 30. siječnja 2020., a koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora".

20. Nadalje, neosnovanim sud nalazi i prigovor tuženika o nedostatku aktivne legitimacije na strani tužitelja, stoga što su neke rate kredita podmirivane od drugih osoba. Naime, iz predmetnog ugovora nedvojbeno proizlazi da ga je, kao korisnik kredita, zaključio tužitelj, što mu za potraživanje nastalo iz predmetnog Ugovora daje aktivnu legitimaciju, budući da je isti obveznik predmetnog ugovornog odnosa i da su svim uplatama zatvarane obveze upravo iz predmetnog ugovora te da se sve što je uplaćeno po kreditnoj partiji uračunava u ispunjenje njegove obveze. Dakle, nije odlučno tko je uplatitelj pojedinih rata, nego tko je obveznik odnosno sudionik ugovornog odnosa. Kako je upravo tužitelj korisnik kredita to je isti aktivno legitimiran za podnošenje tužbe koja se temelji na potraživanjima proizašlim iz ugovornog odnosa stranaka.

21. Odredbom čl. 7. st. 1. ZPP-a propisano je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, dok je odredbom čl. 219. st. 1. ZPP-a propisano da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili pobija navode i dokaze protivnika.

22. Nadalje, odredbom čl. 221.a. ZPP-a propisano je da će sud ukoliko na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja.

23. Sukladno odluci Ustavnog suda RH broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., uzimajući u obzir tvrdnju tuženika da je tužitelj bio informiran o svim bitnim parametrima rizika fluktuacije tečaja švicarskog franka, sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja. Napominje se kako tuženik tijekom postupka nije dostavio podatke o neimenovanom svjedoku (djelatniku banke) kojeg je predložio saslušati pa sud nije provodio navedeni dokaz.

24. Iz iskaza tužiteljice saslušane na ročištu od 1. ožujka 2023. - koji ovaj sud nalazi vjerodostojnim, uzimajući u obzir da tužitelj iskazuje životno i okolnosno, te je njezin iskaz komplementaran ostalim provedenim dokazima – proizlazi da je predmetni kredit uzela radi refinanciranja postojećeg stambenog kredita uzetog radi adaptacije stana; da je ugovor sklopljen u smislu uzmi ili ostavi; da se radilo o obrascu kredita koji je bio unaprijed pripremljen te ga je takvog potpisala; da joj djelatnici banke nisu objašnjavali rizike sklapanja ugovora s promjenjivom kamatnom stopom, odnosno s valutnom klauzulom; da joj je početna rata kredita bila nešto veća od 1.000,00 kn, a da je potom ista porasla na iznos čak i veći od 2.000,00 kn; da je znala da postoji mogućnost takvog povećanja rate kredita, sigurno ne bih sklopila ugovor o kreditu; da stan radi čije adaptacije je uzet kredit služi isključivo u privatne svrhe te nema nikakvu poslovnu namjenu; da nije postavljala posebna pitanja djelatnicima banke jer je sve već bilo definirano obrascem koji je primila; da joj sam pojam valutne klauzule nije bio osobito poznat, te se ne sjeća da bi od službenice banke vezano za isti tražila dodatno objašnjenje; da nije pokušavala posebno pregovarati s djelatnicom banke o ugovoru, obzirom je sve bilo unaprijed pripremljeno te je ugovor mogla samo prihvatiti ili odustati; da stan radi čije adaptacije je kredit uzet, nije bio nikad iznajmljivan. Stoga, kako iz navedenog iskaza ne proizlazi da bi tužitelj bio informiran o bitnim parametrima za sklapanje ugovora (a kako to tvrdi tuženik), niti tuženik ne dostavlja dokaze o suprotnom, to je propustio dokazati svoje tvrdnje.

25. Vezano za navode tuženika kojima tužitelju osporava svojstvo potrošača, odnosno da on nije dokazao da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe, valja navesti da je potrošač, u smislu čl. 3. ZZP-a, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

26. Kako refinanciranje postojećeg stambenog kredita, zbog koje namjene je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu, a što proizlazi iz iskaza tužitelja te samog Ugovora (čl. 6.), očito predstavlja svrhu koja nije namijenjena poslovnoj aktivnosti odnosno poduzetničkoj djelatnosti tužitelja, a tuženik ničime ne dokazuje suprotno, to je isti propustio dokazati da tužitelj u konkretnom pravnom odnosu nije djelovao kao potrošač. Jednako tako tuženik je propustio dokazati da bi tužitelj primljena sredstva koristio u neku drugu namjenu, odnosno za svrhe izvan potrošačkih.

27. Sukladno iznesenom, sud nalazi da tuženik sukladno čl. 219. st. 1. i čl. 221.a. ZPP- a u ovome postupku ničime nije dokazao da bi prije sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu informirao tužitelja o rizicima ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, dok s druge strane iz samog Ugovora te iskaza tužitelja (iz kojih se utvrđuje da je sklopljen namjenski ugovor za refinanciranje postojećeg stambenog kredita, a koji je u tu svrhu i utrošen) jasno proizlazi kako je tužitelj spram tuženika kao banke djelovao kao potrošač.

28. Na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za ekonomiju – financije i računovodstvo – koji sud u cijelosti prihvaća s obzirom da je izrađen temeljem cjelokupne dokumentacije sadržane u spisu, da isti jasno i razumljivo prikazuje izračun preplaćenog iznosa, te da stranke u odnosu na matematički izračun vještaka nisu imale prigovora - ovaj je sud utvrdio da je tužitelj zbog promjene tečaja CHF, a u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u razdoblju od 1. lipnja 2010. do 24. veljače 2012. više platio 4.308,77 EUR. Pri tome je vještak uzeo u obzir i razdoblje kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita, a ovaj je sud stava da je upravo takav način izračuna ispravan jer je potrebno sagledati ukupni period otplate i ukupni iznos preplate uz primjenu tečaja koji se primjenjivao na dan isplate kredita tijekom cijelog ugovornog razdoblja, a takav pristup je u skladu i s načelom pravičnosti i poštenja u pravnom prometu. Stoga je sud usvojio tužbeni zahtjev i naložio tuženiku isplatiti tužitelju preplaćeni iznos kako je utvrđen nalazom stalnog sudskog vještaka, a s kojim je tužitelj uskladio svoj tužbeni zahtjev, te isti specificirao u protuvrijednosti valute EUR. Odluka o zateznoj kamati u skladu je odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a. Slijedom iznesenog odlučeno je kao u toč. I. izreke.

29. No, kako je tužitelj, usklađujući tužbeni zahtjev s nalazom sudskog vještaka, djelomično povukao tužbeni zahtjev za iznos od 86,95 EUR, a tuženik se povlačenju protivio podneskom od 6. ožujka 2024., valjalo je u tome dijelu odbiti tužbeni zahtjev i odlučiti kao u točki II. izreke.

30. Odluku o trošku sud je donio temeljem čl. 154. st. 5. te čl. 155. ZPP-a, te tuženiku naložio da tužitelju naknadi sve priznate troškove, uzimajući u obzir da tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva (86,95 EUR odnosno 1,98% inicijalnog zahtjeva), a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Visina troškova određena je sukladno vrijednosti predmeta spora, uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa).

31. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe i sastava podneska od 29. rujna 2023., u iznosu od 250,00 EUR po podnesku (Tbr. 7. t. 1. i Tbr. 42. Tarife), trošak zastupanja na ročištima održanim 5. listopada 2023. i 16. listopada 2024. u iznosu od 250,00 EUR po ročištu (Tbr. 9. t. 1. i Tbr. 42. Tarife), trošak sastava podneska od 6. ožujka 2024. u iznosu od 62,50 EUR (Tbr. 8. t. 4. i Tbr. 42. Tarife), te trošak vještačenja u iznosu od 200,00 EUR, odnosno ukupan trošak u iznosu od 1.262,50 EUR. Nije mu priznat trošak podneska od 1. listopada 2024. kao nepotreban za vođenje postupka. Zakonske zatezne kamate na dosuđeni trošak određene su sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.

32. Slijedom iznesenog odlučeno je kao u izreci.

Varaždin, 6. prosinca 2024.

Sutkinja

Melita Šmentanec-Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, a koji rok se računa: od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila ili od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pisanim putem u tri primjerka, odnosno sukladno odredbi čl. 106.a ZPP-a, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. tužitelj – po punomoćnicima iz OD Brlečić & partneri j.t.d. iz Varaždina 2. tuženik – po punomoćnicima iz OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba