REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1255/2023-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac dr. sc. Srđan Šimac, u pravnoj stvari tužitelja GRAD ZAGREB, OIB 61817894937, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, protiv tuženika EURODIGITAL d.o.o., OIB 21632404131, Zagreb, Vladimira Nazora 34, kojeg zastupa punomoćnik Šime Matak, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Čogurić & Matak d.o.o. u Zagrebu, radi isplate iznosa od 6.067,85 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude i rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-2152/21 od 1. veljače 2023., 6. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-2152/21 od 1. veljače 2023. u točki I. izreke i sudi:

Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Branka Jakića iz Zagreba poslovni broj Ovrv-4500/21 od 31. kolovoza 2021. kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 6.067,85 EUR (45.718,21 kn) sa zakonskim zateznim kamatama koje se obračunavaju na:

- iznos od 90,94 EUR (685,21 kn) od 11. prosinca 2019. do isplate

- iznos od 502,09 EUR (3.783,00 kn) od 11. siječnja 2020. do isplate

- iznos od 502,09 EUR (3.783,00 kn) od 11. veljače 2020. do isplate

- iznos od 502,09 EUR (3.783,00 kn) od 11. ožujka 2020. do isplate

- iznos od 502,09 EUR (3.783,00 kn) od 11. travnja 2020. do isplate

- iznos od 502,09 EUR (3.783,00 kn) od 11. svibnja 2020. do isplate

- iznos od 502,09 EUR (3.783,00 kn) od 11. lipnja 2020. do isplate

- iznos od 502,09 EUR (3.783,00 kn) od 11. srpnja 2020. do isplate

- iznos od 502,09 EUR (3.783,00 kn) od 11. kolovoza 2020. do isplate

- iznos od 502,09 EUR (3.783,00 kn) od 11. rujna 2020. do isplate

- iznos od 502,09 EUR (3.783,00 kn) od 11. listopada 2020. do isplate - iznos od 502,09 EUR (3.783,00 kn) od 11. studenoga 2020. do isplate - iznos od 453,91 EUR (3.420,00 kn) od 11. prosinca 2020. do isplate, i to za potraživanja dospjela do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju Fiksni tečaj konverzije 1 EUR=7,53450 kn je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, kao i u dijelu u kojem je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove ovršnog postupka u iznosu od 24,89 EUR (187,50 kn) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31. kolovoza 2021. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 8 (osam) dana i odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Preinačuje se rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-2152/21 od 1. veljače 2023. u točki II. njegove izreke i rješava:

Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 1.357,06 EUR.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom održan je na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi i naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 6.067,85 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznima kamatama. Platni nalog je ukinut i tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan za iznos od 8,30 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim kamatama.

2. Rješenjem je ukinut platni nalog u dijelu u kojem je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 48,18 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, jer je u tom dijelu tužba povučena (čl. 456. st. 1., u vezi čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku, „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP). I konačno, tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 107,61 EUR.

3. Protiv ove presude i rješenja u dijelu kojim nije uspio u sporu (točka I. izreke presude i točka II. izreke rješenja) tuženik je podnio žalbu osporavajući njihovu osnovanost.

4. Tuženikova žalba je osnovana.

5. Nakon što je pobijana presuda ispitana na temelju odredaba čl. 365. st. 2. i čl. 467. st. 1. ZPP-a), u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pri tome po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je ona nije pravilna i zakonita.

6. Predmet ovog spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 6.067,85 EUR na ime naknade za postavljanje reklama u periodu od 1. prosinca 2019. do 1. prosinca 2020.

7. Među stranaka nije sporno da su sklopile Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklama. Međutim, među njima je sporno postojanje tuženikove obveze u utuženom razdoblju za plaćanje naknade sukladno navedenom ugovoru, s obzirom na njegove tvrdnje da taj ugovor tada više nije bio na snazi, jer je obveza iz tog ugovora zamijenjena drugom obvezom i taj je ugovor jednostrano otkazan s tužiteljeve strane.

8. Tuženik je osporio osnovanost tužiteljeve tražbine ističući da su stranke nakon sklapanja Ugovora o darovanju i postavljanju košara za otpatke na javnim površinama od 29. listopada 2012., I. Aneksa tom ugovoru od 25. kolovoza 2015., Ugovora o darovanju i postavljanju košara za otpatke na javnim površinama od 28. prosinca 2012. i I. Aneksa tom ugovoru od 17. prosinca 2015., 20. srpnja 2020. sklopile Ugovor o nagodbi koji predstavlja obnovu (novaciju; čl. 145. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO) međusobnih odnosa između stranaka te su njime raniju obvezu tuženika (plaćanje naknade za postavljanje reklamnih naljepnica na 1036 doniranih košara) zamijenili s njegovom novom obvezom (plaćanje naknade za postavljanje reklama na panoima koji će biti postavljeni na zamjenskim lokacijama), a kada se ne bi radilo o obnovi ugovornih odnosa, ranije sklopljeni ugovori se mogu smatrati jednostrano otkazanima od strane tužitelja obzirom na e-mail od 19. srpnja 2019. i dopis tužitelja od 26. srpnja 2019. kojim je tuženik obaviješten da više neće biti u mogućnosti koristiti predmetni oglasni prostor pa je stoga nejasno po kojoj bi osnovi tuženik bio u obvezi plaćati naknadu za košarice koje su uklonjene i koje ne može koristiti. Njegova obveza za plaćanje reklamnog prostora na košaricama za otpatke, zamijenjena je novom obvezom prema kojoj će se tuženiku omogućiti postavljanje reklama na digitalnim reklamnim konstrukcijama i plaćanje te usluge.

9. Očitujući se o tuženikovim navodima tužitelj je ukazao da je osnova njegove tražbine Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklama od 7. lipnja 2016. (sklopljen na 15 godina), te da ona proizlazi i iz čl. 1. t. 1.2. Ugovora o nagodbi od 20. srpnja 2020. Sklapanjem Ugovora o nagodbi prema tužitelju, nije došlo do prestanka tuženikove obveze na plaćanje ugovorene naknade za postavljanje reklama i da je dužan plaćati je sve do 31. prosinca 2020., s obzirom da nije dokazao da je uklonio reklame.

10. Tuženik je istakao da je Zagrebački holding d.o.o., Podružnica Čistoća, dopisom od 15. studenoga 2019., najavio da će tijekom 2020. godine biti uklonjene sve košarice, dok je dopisom od 18. siječnja 2021. obaviješten o tome da je već uklonjeno 330 košarica. Tuženik je dostavio 368 fotografija (str. 108. -118. spisa) koje prikazuju na različitim lokacijama postavljene košare za otpatke s reklamnim prostorom na sebi, međutim, bez reklamnih naljepnica na vidljivim stranama košara, a čime je htio potvrditi uklanjanje reklama koje je izvršio nakon tužiteljeve najave da će biti uklonjene u periodu od 1. siječnja 2020. do 31. prosinca 2020.

11. Prema tužitelju iz Ugovora o nagodbi od 20. srpnja 2020. (str. 34. -37. spisa) vidljivo da je tuženik darovao tužitelju i stekao mogućnost korištenja ukupno 1036 košara za otpatke, odnosno ukupno 1168 m2 oglasne površine. Pored navedenog, tuženik ne tvrdi da je otkazao Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklama u smislu čl. 12. Ugovora od 7. lipnja 2016., pa je stoga, sve kada bio i bile točne njegove tvrdnje da je uklonio reklame, odnosno da nije koristio košare za otpatke na predmetnim lokacijama u reklamne svrhe u utuženom razdoblju, dužan za to razdoblje platiti ugovorenu naknadu, jer njeno plaćanje nije uvjetovano stvarnim korištenjem, odnosno postavljanjem reklama, već postojanjem same mogućnosti korištenja oglasnog prostora na javnim površinama Grada Zagreba.

12. Prvostupanjski sud je ocijenio da Ugovor o nagodbi ne sadrži odredbu o prestanku tuženikove obveze na plaćanje naknade sukladno Ugovoru o plaćanju naknade za postojeće reklame na košarama, već samo njegova obveza o plaćanju naknade te korištenje novih reklamnih panoa (čl. 150. ZOO-a).

13. Iz spisa proizlazi da je tužitelj jednostranom odlukom odlučio ukloniti košare za otpatke. Prvostupanjski sud smatra da tužitelj takvim postupanjem nije jednostrano raskinuo Ugovor i da stoga Ugovor o plaćanju naknade i dalje ostaje na snazi, a time da je i tuženikova obveza utvrđena u mjesečnom iznosu. Takav zaključak ukazuje se pogrešnim, jer je za zaključiti da je upravo tužitelj koji je prema citiranim ugovorima imao obvezu 15 godina omogućiti tuženiku reklamni prostor da darovanim košaricama, to odlučio izmijeniti uklanjanjem košarica za otpad, postavljanjem drugih na kojima tužitelj tuženiku nije planirao omogućiti identičan reklamni prostor, što je svakako dovelo do potrebe uređenja međusobnih odnosa zbog jednostranog otkaza višegodišnjeg ugovornog odnosa.

14. Stranke su sklopile Ugovor o nagodbi u odnosu na koji i ovaj sud ne smatra da radi o ugovoru o obnovi. Međutim, iz navedenog ugovora je svakako za zaključiti da su Ugovori o darovanju i postavljanju košarica za otpatke iz 2012. godine, kako to proizlazi iz odredbe čl. 6. t. 6. Ugovora o nagodbi (str. 34. -37. spisa). Dakle, nesporno su se stranke suglasile o raskidu ugovora 20. srpnja 2020., kada su raskinuti ugovori iz kojih proizlazi tužiteljeva obveza na omogućavanje tuženiku postavljanja reklamnih naljepnica: Potom je tuženikova obveza na plaćanje sukladno Ugovoru o plaćanju naknade za postavljanje reklama, koji je doista prateći ugovor uz temeljni Ugovor o darovanju i postavljanju košarica, prestao, pa su ugovorne stranke nakon raskida oslobođene svojih ugovornih obveza, što je temeljno pravilo obveznog prava.

15. Stranke su svakako oslobođene takve obveze nakon 20. srpnja 2020. Naime, ako tužitelj više nije imao obvezu osigurati tuženiku reklamni prostor za postavljanje naljepnica, to on ne može od tuženika zahtijevati ispunjenje obveze plaćanja naknade za oglasni prostor. U tom smislu nisu prihvatljivi razlozi iz obrazloženja presude o tome da ugovor o plaćanju naknade tuženik nije otkazao, pa da obveza plaćanja postoji.

16. Po ocjeni ovog suda tužitelj i za razdoblje prije navedenoga, nije dokazao tvrdnju da je unatoč svojim najavama da će početi s uklanjanjem košarica 1. siječnja 2020. i da će to trajati kroz cijelu godinu, omogućio tuženiku postavljanje reklamnih naljepnica u utuženom razdoblju, već je samo dostavljao očitovanja o tome iz kojih kvartova su uklonjene košarice, što nije odlučno. Odlučno je, je li i nakon tužiteljeve najave da od 1. siječnja 2020. o počinjanju uklanjanja košarica koje je tuženik darovao, ipak tuženiku omogućio korištenje tog reklamnog prostora, posebno s obzirom na tuženikovu tvrdnju da u utuženom razdoblju nije obavljao oglašavanje. Tužitelj te odlučne činjenice nije dokazao, a na njemu je bio teret dokaza u tom pogledu.

17. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci (čl. 373. ZPP-a).

18. S obzirom na to da je presuda preinačena, potrebno je preinačiti i rješenje prvostupanjskog suda o troškovima postupka (čl. 166. st 2. ZPP-a). Tuženiku je odmjeren trošak sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnik („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22; dalje: OT) i to za sastav prigovora protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, obrazloženog podneska od 24. studenoga 2021. i pristupa na tri ročišta od 24. veljače 2022., 3. svibnja 2022. i 10. siječnja 2023., po 199,80 EUR, uvećan za PDV od 248,85 EUR, te pristojbe na prigovor u iznosu od 112,81 EUR, ukupno 1.357,06 EUR (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

19. Slijedom navedenog, riješeno je kao u izreci (čl. 380. st. 1. t. 3. ZPP-a).

Zagreb, 6. prosinca 2024.

Sudac

dr. sc. Srđan Šimac