Republika Hrvatska

Županijski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 1

Poslovni broj: Gž-679/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, po sucu Vladimiru Ferenčeviću, kao sudcu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice AC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Igor Metelko, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupa Iris Šanjug, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 5943/2020-41 od 2. svibnja 2024., dana 5. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

Žalba se odbija te se potvrđuju pobijane točke I i II izreke presude kao i pobijano rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5943/2020-41 od 2. svibnja 2024.

Obrazloženje

1.Pobijanom presudom je naloženo tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 1.118,16 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja na pojedine mjesečne iznose preplate u razdoblju od studenog 2008. do svibnja 2012. godine teče konkretno navedenog dana u mjesecu do isplate (točka I izreke) , kao i da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 2.394,31 euro sa zakonskom zateznom kamatom od 2. svibnja 2024. do isplate (točka II izreke), dok je odbijen dio tužbenog zahtjeva radi isplate iznosa od 0,80 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (točka III izreke). Pobijanim rješenjem je odbačen tuženikov prigovor radi prebijanja od 4. rujna 2023.

2.Protiv navedene presude i rješenja žalbu podnosi tuženik, pobijajući je iz svih žalbenih razloga.

3.Na žalbu nije odgovoreno.

4.Žalba nije osnovana.

5.Predmet spora je novčana tražbina tužiteljice s osnove onoga što je kao korisnik kredita preplatila tuženiku kao davatelju kredita, ispunjavajući svoju obvezu temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli.

6.U provedenom postupku sud prvog stupnja je utvrdio:

- da su stranke 6. travnja 2006. sklopile Ugovor o namjenskom kreditu za kupnju vozila na iznos kunske protuvrijednosti od 14.340 CHF, sa rokom otplate od 6 godina, i to tužitelj kao korisnik kredita a tuženik kao kreditor,

- da je obveza korisnika kredita na otplatu kredita ugovorena primjenom valutne klauzule, prema srednjem tečaju banke za CHF,

-da su osporavane ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF bile sastavni dio tipskog ugovora pripremljenog od strane tuženika,

- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. srpnja 2018., potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., pravomoćno utvrđeno da su banke, a među njima i tužena , u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP),

- da je u navedenom postupku utvrđeno da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače, da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, da su tužene banke imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima sa valutnom klauzulom u švicarskim francima te da su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita,

-da preplata zbog primjene ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, uslijed povećanja tečaj CHF u odnosu na kunu iznosi 1.118,16 eura.

7.Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud nalazi ništetnim odredbe ugovora o valutnoj klauzuli iz razloga iz kojih su one ocijenjene ništetnim u navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, cijeni da ugovor o kreditu može opstati i bez navedenih ništetnih odredbi, te tužiteljici dosuđuje preplaćeni iznos. Pobijano rješenje obrazlaže time da je prigovor radi prebijanja, koji se zasniva na utvrđenoj činjenici da su uslijed negativne promjene tečeja CHF u početnoj fazi otplate kredita rate kredita bile manje od onih koje bi se primjenjivale s obzirom na tečaj u vrijeme isplate kredita tužiteljici, tužiteljica podnijela nakon zaključenja prethodnog postupka, kada joj to više nije bilo dozvoljeno.

8.Ovakvi razlozi pobijane presude su u svemu razumljivi i neproturječni, pa su neosnovane žalbene tvrdnje koje u odnosu na navedene razloge presude upućuju na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. i 70/19. - dalje: ZPP).

9.Suprotno žalbenim navodima, navedenim presudama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, prvostupanjski sud je bio vezan u ovom postupku, temeljem članka 502.c ZPP-a, kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplatu. Budući da se radi o procesnim odredbama, one se primjenjuju na postupke pokrenute nakon njihovog stupanja na snagu. Neosnovana je pri tome žalbena tvrdnja da temeljem članka 502. a ZPP-a nema mjesta primjeni odredbe članka 502.c toga Zakona, jer da je Zakonom o zaštiti potrošača mogućnost pozivanja na rezultate spora radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ograničena samo na sporove radi naknade štete. Ovo stoga što pojam postupka radi naknade štete iz članka 118 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15., 14/19. - dalje: ZZP/14), procesne odredbe kojega se imaju primijeniti na ovaj postupak, treba tumačiti i izvan instituta naknade štete, kako je on uređen Zakonom o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15. – dalje: ZOO). Naime, odredbom članka 120. ZZP/14, je propisano da pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca suprotno odredbama toga zakona prouzročena šteta, da pred sudom pokrene postupak protiv trgovca, ne samo radi naknade štete, već da pokrene i postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u tome ili drugim zakonima. Upravo u smislu navedene odredbe treba tumačiti i doseg odredbi članka 118. ZZP/14.

10.Neosnovane su žalbene tvrdnje o zastari utužene tražbine. Naime, postavljeni tužbeni zahtjev u predmetnoj parnici predstavlja restitucijski zahtjev iz odredbe članka 323. stavak 1. ZOO/05, pa slijedom toga rok zastare za predmetnu tražbinu iznosi pet godina (opći rok zastare), s tim da zastara te tražbine ne počinje teći prije nego što je utvrđena ništetnost ugovora ili neke njegove ugovorne odredbe, što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH glede pitanja zastare restitucijskih zahtjeva. Pri tome treba reći da navedeno pravno shvaćanje u potpunosti koincidira i sa pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C-776/19 do C- 782/19, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Polazeći od navedenog, u svim predmetima u kojima se, na temelju članka 502.c. ZPP-a, primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu – jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi. To nadalje znači da rok zastare tražbine preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli počinje teći 14. lipnja 2018. godine.

11.Ocjena je ovoga drugostupanjskog suda da sama priroda povredi odredbi ZZP/03, koje se svode na propuštanje tuženika ukazati tužitelju na rizik ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, iako je o povećanom riziku primjene navedene valutne klauzule imao saznanja, ukazuju na neosnovanost žalbenih tvrdnji o tome da se utvrđenje iz navedenog postupaka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne može primijeniti na ovaj postupak. Pri tome treba reći da razumljivost ugovorne odredbe podrazumijeva njihovu suštinsku razumljivost, kako to tumači i Sud Europske unije u predmetu C-186/16. Prema navedenom tumačenju razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke, te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. Objašnjenje što znači valutna klauzula, pa niti mogućnost drugačijeg izbora valute obveze, nema značaj pregovaranja kojim bi sporne odredbe bile suštinski razumljive tužiteljici. Pri tome treba reći da bi sporne odredbe bile suštinski razumljive tužiteljici da je o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka ona imala saznanje u mjeri u kojoj je o tome saznanje imao tuženik, moglo bi se smatrati da se je o toj odredbi pojedinačno pregovaralo da je tuženik tužitelja upoznao sa saznanjima koje je imao o tome, s tim da je neravnoteža u pravima i obvezama uslijed ugovorene valutne klauzule ostvarena uslijed znatnog povećanja obveze tužitelja tijekom otplate kredita.

12.Iz prethodno navedenih razloga neosnovani su žalbeni navodi o tome da valjanost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli proizlazi već iz toga što je mogućnost takvog ugovaranja zaštitne klauzule propisana konkretnim zakonskim odredbama.

13.Tuženik je mogao dokazivati da je, za razliku od onoga što je utvrđeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, sporna odredba o valutnoj klauzuli tužitelju bila razumljiva jer da ga je tuženik upoznao sa rizicima ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u prethodno navedenom smislu. Međutim, nakon što je na navedenu okolnost predložio dokaz saslušanjem radnice tužitelja OC, tuženik je u nastavku postupka postupku odustao od navedenog dokaza.

14.Za razliku od dokaznog prijedloga za saslušanje navedene radnice tuženika, iz navoda tuženika iznesenih tijekom postupka se nije moglo zaključiti da javni bilježnik koji je vršio ovjeru spornoga ugovora ima saznanja o činjenicama odlučnim za ocjenu tvrdnji tuženika, niti se je osnovanost tuženikovih tvrdnji o razumljivosti odredbe o vračanju kredita primjenom valutne klauzule u švicarskim francima te pojedinačnom pregovaranju moglo utvrditi na temelju priloženih isprava.

15.Iz navedenih razloga se ne može prihvatiti uopćena žalbena tvrdnja da prvostupanjski sud nije proveo predložene dokaze na navedene odlučne okolnosti.

16.S obzirom na utvrđeno postupanje tuženika koje je prethodilo ugovaranju konkretne valutne klauzule, to se on, suprotno žalbenim tvrdnjama, ima smatrati nepoštenim stjecateljem preplaćenog. Temeljem čl. 1115 ZOO-a nepošteni stjecatelj ima na ono što je stekao bez osnove platiti zateznu kamatu od dana stjecanja, pa se i u odnosu na tijek zakonske zatezne kamate žalbeni navodi ukazuju neosnovanim.

17.Nesnovana je i žalbena tvrdnja tuženika da je prvostupanjski sud počinio pogrešnu primjenu materijalnog prava kada je tužitelju dosudio iznos koji odgovara zbroju preplaćenih mjesečnih iznosa primjenom valutne klauzule za razdoblja kada je tečaj švicarskog franka bio veći u odnosu na domaću valutu od tečaja u vrijeme kada je tužitelju izvršena isplata iznosa kredita , a da pri izračunu visine tražbine tužitelja nije uračunao i iznose manje plaćenog po pojedinim mjesecima, za razdoblje kada je tečaj švicarskog franka bio manji u odnosu na domaću valutu od tečaja u vrijeme isplate kredita. Naime, na prijeboj potraživanja u navedenom smislu tuženik ostvaruje pravo samo na temelju istaknutog protutužbenog zahtjeva, procesnopravnog prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja. Pri tome se napominje da je takvo pravno shvaćanje zauzeo Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi poslovni Rev-549/23 od 18. prosinca 2023, donesenoj temeljem članka 390. stavka 2. ZPP-a u proširenom vijeću od 13 sudaca. Budući da je tuženik prigovor radi prebijanja iz navedenog razloga iznio nakon zaključenja prethodnog postupka, do kada je temeljem članka 288.a stavak 6. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11. -pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. i 70/19. - dalje: ZPP) to mogao učiniti, te kako tuženik u žalbi niti ne osporava da se je radilo o procesnom prigovoru radi prebijanja a ne o materijalnopravnom prijeboju (kompenzaciji), koji je temeljem iste odredbe tuženik mogao iznijeti i nakon zaključenja prethodnog postupka, to se i žalba protiv pobijanog rješenja ukazuje neosnovanom.

18.Odlučujući o o konačnom snošenju parničnog troška sud o zahtjevima stranaka za naknadu parničnog troška nije u obvezi odlučiti njihovim prihvaćanjem ili odbijanjem, već u odluci o parničnom trošku može odmjeriti parnični trošak stranci koja ostvaruje pravo na njegovu naknadu. Stoga nije osnovana žalbena tvrdnja da je prvostupanjski sud propustio odlučiti o zahtjevu tuženika za naknadu parničnog troška. Naime, već iz dijela presude kojim ga se obvezuje naknaditi tužiteljici parnični trošak, roizlazi neosnovanost tuženikovog zahtjeva za naknadu parničnog troška.

19.Suprotno žalbenim navodima tuženika, tužitelj ostvaruje pravo na trošak zastupanja po odvjetniku prema Tarifi i vrijednosti boda u vrijeme donošenja odluke o parničnom trošku. Ovo temeljem Tbr. 48. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15.,37/22. i 126/22), koju odredbu, suprotno žalbenim navodima, niti ovaj drugostupanjski sud ne cijeni protuustavnom.

20.Iz navedenih razloga žalba je odbijena kao neosnovana te je potvrđena pobijana presuda.

Bjelovar, 5. prosinca 2024.

Sudac

Vladimir Ferenčević