REPUBLIKA HRVATSKA

P-220/2024

Trgovački sud u Zagrebu

Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Goranu Iskri, u pravnoj stvari tužitelja STARTRANS d.o.o., OIB 72179619497, Rijeka, Paškinovac 21, kojeg zastupa punomoćnik Toni Primorac, odvjetnik iz Rijeke, Prolaz Marije Krucifikse Kozulić 2, protiv tuženika KUEHNE & NAGEL d.o.o., OIB 81210206592, Sveta Nedelja, Gospodarska 2, kojeg zastupa punomoćnica Andrijana Kaštelan, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Žurić i partneri d.o.o., Zagreb, Savska cesta 32, radi naknade štete, nakon javne glavne rasprave zaključene 21. listopada 2024. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 5. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku KUEHNE & NAGEL d.o.o., Gospodarska 2, Sveta Nedjelja, OIB: 81210206592 da tužitelju STARTRANS d.o.o., Paškinovac 21, Rijeka OIB: 72179619497 isplati iznos od 236.112,11 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku na iznos od:

- na iznos od 19.676,00 EUR od 16.12.2015. godine,

- na iznos od 19.676,00 EUR od 16.01.2016. godine,

- na iznos od 19.676,00 EUR od 16.02.2016. godine,

- na iznos od 19.676,00 EUR od 16.03.2016. godine,

- na iznos od 19.676,00 EUR od 16.04.2016. godine,

- na iznos od 19.676,00 EUR od 16.05.2016. godine,

- na iznos od 19.676,00 EUR od 16.06.2016. godine,

- na iznos od 19.676,00 EUR od 16.07.2016. godine,

- na iznos od 19.676,00 EUR od 16.08.2016. godine,

- na iznos od 19.676,00 EUR od 16.09.2016. godine,

- na iznos od 19.676,00 EUR od 16.10.2016. godine,

- na iznos od 19.676,11 EUR od 16.11.2016. godine,

sve do isplate, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. srpnja 2015. određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih; od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. godine prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećano za pet postotnih poena; od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se dobije uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena; a od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 8 dana", kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 37.770,00 eura u roku od 8 dana.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu kojim je tužitelj zahtijevao isplatu iznosa od 19.531,26 eura sa zateznim kamatama koje teku na iznos od:

- na iznos od 1.627,61 EUR od 16. prosinca 2015. do isplate,

- na iznos od 1.627,61 EUR od 16. siječnja 2016. do isplate,

- na iznos od 1.627,61 EUR od 16. veljače 2016. do isplate,

- na iznos od 1.627,61 EUR od 16. ožujka 2016. do isplate,

- na iznos od 1.627,61 EUR od 16. travnja 2016. do isplate,

- na iznos od 1.627,61 EUR od 16. svibnja 2016. do isplate,

- na iznos od 1.627,61 EUR od 16. lipnja 2016. do isplate,

- na iznos od 1.627,61 EUR od 16. srpnja 2016. do isplate,

- na iznos od 1.627,61 EUR od 16. kolovoza 2016. do isplate,

- na iznos od 1.627,61 EUR od 16. rujna 2016. do isplate,

- na iznos od 1.627,61 EUR od 16. listopada 2016. do isplate,

- na iznos od 1.627,55 EUR od 16. studenog 2016. godine do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu 26. listopada 2018. radi naknade štete u iznosu od 1.764.000,00 kn. U tužbi je naveo da su stranke sklopile ugovor o cestovnim prijevozima tereta 28. listopada 2013. i dodatak I tom ugovoru, koji ugovor je sklopljen na rok od 3 godine. Navodi da se tim ugovorom tuženik obvezao tužitelju ponuditi najmanje 90% svih svojih svakodnevnih kontejnerskih prijevoza. Tuženik je u dopisu od 4. studenog 2015. bez valjanog razloga izjavio da raskida ugovor. Navodi da je u predmetima Povrv-386/16 i Povrv-1045/16 utvrđeno da ugovor nije raskinut. Tuženik je prestao ispunjavati svoje obveze pa tako i obvezu da će tužitelju ponuditi 90% svih svojih svakodnevnih kontejnerskih prijevoza. Navodi da bi tužitelj u slučaju da da je tuženik u razdoblju od 5. studenog 2015. do 28. listopada 2016. ispunio svoju ugovoru obvezu tuženik bi ostvario dobit vršeći najmanje 90% kontejnerskog prijevoza tužitelja u iznosu od 1.764.000,00 kn. Konačnim tužbenim zahtjevom traži isplatu iznosa od 236.112,11 eura sa zateznim kamatama.

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu u kojem je naveo kako nije sporno da su stranke sklopile ugovor. Navodi da na temelju ugovora ne postoji obveza tuženika ponuditi tužitelju 90% svojih prijevoza, već se to odnosi samo na mogući popust, odnosno stranke su ugovorile da će tužitelj tuženiku odobriti popust ako bi tuženi ponudio tužitelju 90% svojih prijevoza. Osporava tužiteljeve navode da i prije utuženog razdoblja tuženik nije nudio tužitelju 90% svojih prijevoza. Navodi da je tuženik raskinuo ugovor zbog povrede čl. 3. ugovora, koja povreda se sastoji u tome da je direktor tužitelja NG **.**.2013. ponudio mito RG, tadašnjem direktoru povezanog društva Keuhne & Nagel d.o.o. sa sjedištem u [adresa] kao protuuslugu za sklapanje ugovora o prijevozu s tužiteljem. Navodi i da je direktor tužitelja na sastanku s tuženikom 16. prosinca 2015. izrijekom napomenuo da će tužitelj kamione koje je planirao koristiti za prijevoze koje bi naručio tuženik parkirati i da ih neće koristiti sve do vremena kada je ugovor trebao prestati redovnim putem kako bi po proteku tog razdoblja mogao ostvarivati naknadu štete. Stoga, ako je i nastala šteta, ona je nastala zbog tužiteljevog propuštanja da prijevoze ugovori s drugim nalogodavcima. Osporava i visinu tužbenog zahtjeva.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je pročitao ugovor o cestovnim prijevozima tereta broj PR/ST-001 (list 6-11 spisa), dodatak I. ugovoru o cestovnim prijevozima tereta (list 12 spisa), dopise (list 13-20, 49, 50 spisa), presudu Povrv-386/16 (list 21- 24 spisa), presudu Povrv-1045/16 (list 25-29 spisa), zapisnik od 21. ožujka 2017. u predmetu Povrv-1045/16 (list 51-53 spisa), lokalni poslovni ugovor o prijevozu (list 54- 57 spisa), saslušani su svjedoci JG (list 61-61 spisa), DG (list 62-63 spisa), zastupnik po zakonu tužitelja NG (list 63-64 spisa), nalaz i mišljenje LG (list 323-349 spisa), nalaz i mišljenje AG (list 357-363 spisa), dopis Jadranskih vrata d.d. (list 375 spisa), tablicu (list 380 spisa), račune (list 381-556, 1277-1281, 1285-1287 spisa), popis prijevoznika (list 565 spisa), excel tablicu list 566-649 spisa), zapisnik od 12. prosinca 2018. u predmetu Povrv- 311/17 (list 657-659 spisa), presudu Povrv-311/17 (list 660-672 spisa), e-mail korespondenciju (list 675-681, 1302-1307 spisa), tablicu (list 685-1258 spisa), teretne listove (list 1282-1284, 1288 spisa), izvedeno je vještačenje po vještaku financijske struke Ručević vještačenja d.o.o. (list 90-300, 1259-1261, 1293-1296, 1435-1675 i 1684 spisa).

4. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 dalje: ZPP) te je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

5. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadom štete zbog povrede ugovorne obveze.

6. Tužitelj je u podnesku od 29. kolovoza 2024. postavio konačan tužbeni zahtjev koji zahtijeva isplatu iznosa od 236.112,11 eura sa zateznim kamatama. Time je djelomično povukao tužbu za iznos od 19.531,26 eura sa zateznim kamatama s obzirom na to da je ranijim tužbenim zahtjevom zahtijevao isplatu iznosa od 255.643,37 eura sa zateznim kamatama. Tuženik se nije protivio djelomičnom povlačenju tužbe pa je sukladno odredbi čl. 193. st. 2. ZPP-a odlučeno kao u izreci rješenja.

7. U postupku nije sporno da su tužitelj kao prijevoznik i tuženik kao nalogodavatelj sklopili ugovor o cestovnim prijevozima tereta broj PR/ST-001 28. listopada 2013.

8. Iz dopisa tuženika od 4. studenog 2015., 20. studenog 2015. i 4. veljače 2016. proizlazi da je tuženik dopisom od 4. studenog 2015. izjavio tužitelju kako raskida ugovor s trenutačnim učinkom jer je tužitelj počinio povredu čl. 3. ugovora. U daljnjim dopisima od 20. studenog 2015. i 4. veljače 2016. tuženik je naveo kako se ta povreda odnosi na postupanje tužitelja suprotno mjerodavnim zakonima i propisima koji zabranjuju mito i korupciju, odnosno nuđenje nezakonite koristi ovlaštenoj osobi u okviru Kuehne & Nagel grupe s ciljem nedopuštenog utjecaja na postupke te da je u transkriptu događaja iz 2013. godine opisan pokušaj podmićivanja ovlaštene osobe Kuehne & Nagel grupe od strane direktora tužitelja na način da je gospodin NG na sastanku ponudio povratno mito od 20,00 eura za svaki prijevoz koji taj dio Kuehne & Nagel grupe dodijeli tužitelju unatoč tome što nije cjenovno najpovoljniji.

9. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je zastupnik po zakonu tužitelja 15. veljače 2013. ponudio mito RG, direktoru povezanog društva tužitelja kao protuuslugu za sklapanje ugovora o prijevozu između tog društva i tužitelja.

10. Čl. 3. ugovora o cestovnim prijevozima tereta broj PR/ST-001 ugovoreno je da obje ugovorne strane izjavljuju i jamče da sada postupaju, kao i da će ubuduće, tijekom važenja ovog ugovora, postupati u skladu sa svim mjerodavnim zakonima, propisima i kodeksima, uključujući, ali ne ograničavajući se na sve zakone i propise koji zabranjuju mito i korupciju. Zabranjena ponašanja obuhvaćaju obećavanje, nuđenje ili pružanje trećoj osobi bilo kakve neopravdane prednosti/koristi ili zahtijevanje ili prihvaćanje bilo kakve neopravdane prednosti/koristi s ciljem ostvarivanja nedopuštenog utjecaja na postupke. U svezi s bilo kojim aspektom ovog ugovora ili bilo koje druge transakcije koja bi uključivala nalogodavatelja, prijevoznik nije i neće, izravno ili neizravno, u vezi s obvezama i/ili radnjama koje je dužan ispuniti i/ili poduzeti temeljem ovog ugovora ili inače, postupati suprotno propisima. Nalogodavatelj je ovlašten raskinuti ovaj ugovor s trenutačnim učinkom, uz upućivanje pisane obavijesti prijevozniku, u slučaju da se prijevoznik propusti pridržavati svojih obveza iz ovog stavka, pri čemu nalogodavatelj neće imati bilo kakvih daljnjih obveza ili odgovornosti prema prijevozniku. Ako nalogodavatelj bude opravdano smatrao da događaj koji je uzrokovao navedeni raskid ugovora također predstavlja povredu američkog zakona o zabrani korupcije u inozemstvu ili kojeg drugog mjerodavnog zakona o zabrani korupcije, sva prijevoznikova potraživanja iz ovog ugovora automatski će biti dokinuta. Prijevoznik neće smatrati nalogodavatelja odgovornim za bilo kakva potraživanja, gubitke ili štete koja proizađu iz ili budu povezane s raskidom, kao i s obzirom na odluku o uskraćivanju plaćanja temeljem ovog stavka.

11. Ugovor je sklopljen 28. listopada 2013., a sam tuženik navodi da se povreda čl. 3. ugovora dogodila 15. veljače 2013., dakle, osam mjeseci prije nego što je ugovor uopće sklopljen. Stoga, ne radi se o povredi ugovorne obveze jer ako je zastupnik po zakonu tužitelja nudio mito kako to tvrdi tuženik, u trenutku poduzimanja te radnje nije postojao ugovor između stranaka. Ugovor stvara prava i obveze od trenutka od kada je sklopljen pa se odredba čl. 3. ugovora ne može primjenjivati retroaktivno, tj. za događaje nastale prije sklapanja ugovora.

12. Stoga je sud odbio tuženikov prijedlog za saslušanjem svjedoka RG predloženog na okolnost nuđenja mita jer nije bio potreban za odluku.

13. Nadalje, ne postoji nikakva presuda donesena u kaznenom postupku kojom bi zastupnik po zakonu tužitelja bio proglašen krivim za kazneno djelo davanja mita u pokušaju, a prema odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 125/11, 43/12) svatko je nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim za kazneno djelo dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi krivnja.

14. Slijedom svega navedenog, nisu postojali razlozi za raskid ugovora, pa ugovor između stranaka nije raskinut 4. studenog 2015., već je i dalje bio na snazi, do 28. listopada 2016. kada je prestao istekom roka na koji je sklopljen sukladno odredbi čl. 21. ugovora.

15. Čl. 1. ugovora o cestovnim prijevozima tereta broj PR/ST-001 ugovoreno je da je predmet ugovora obavljanje cestovnih prijevoza roba napunjenih u brodske kontejnere i praznih brodskih kontejnera.

16. Čl. 2. tog ugovora ugovoreno je da se prijevoznik obvezuje da će sukladno nalogodavateljevim pisanim nalozima, a koje je potvrdio prijevoznik, za nalogodavatelja obavljati prijevoze kontejnera u tuzemnom i međunarodnom cestovnom prometu.

17. Čl. 4. st. 1. tog ugovora ugovoreno je da nalogodavatelj u pravilu naručuje kod prijevoznika prijevoze u tuzemnom prijevozu radnim danom najkasnije 24 sata unaprijed, a u međunarodnom prijevozu radnim danom najkasnije 48 sati prije započinjanja prijevoza.

18. Čl. 6. st. 1. tog ugovora ugovoreno je da se za obavljanje poslova iz čl. 1. tog ugovora nalogodavatelj je dužan platiti prijevozniku ugovorenu vozarinu prema međusobno ugovorenom cjeniku.

19. Čl. 6. st. 3. tog ugovora ugovoreno je da se cijene prijevoza ugovaraju ili dodatcima tog ugovora ili pisanim međusobno odobrenim cjenicima.

20. Čl. 1. Dodatka I. ugovoru o cestovnim prijevozima tereta ugovoreno je da ugovorne strane utvrđuju bazičnu cijenu prijevoza na relaciji:

- Rijeka-Zagreb-Rijeka u iznosu od 2.950,00 kn po kamionu,

- Rijeka-Karlovac-Rijeka u iznosu od 2.570,00 kn po kamionu,

- Rijeka-Varaždin-Rijeka u iznosu od 3.780,00 kn po kamionu,

- Rijeka-Split-Rijeka u iznosu od 5.360,00 kn po kamionu,

- Rijeka-Belišće-Rijeka u iznosu od 6.150,00 kn po kamionu.

21. Čl. 2. dodatka I. ugovoru ugovoreno je da će prijevoznik najkasnije do 15. siječnja za sve ostvarene prijevoze iz protekle godine odobriti i uplatiti nalogodavatelju: za ostvarenih 100 prijevoza bez obzira na relacije – 2% ukupno terećenih vozarina, za ostvarenih 101-300 prijevoza bez obzira na relacije – 4% ukupno terećenih vozarina, za ostvarenih 301-500 ostvarenih prijevoza – 7% ukupno terećenih vozarina, za ukupno ostvarenih 501 i više prijevoza – 9% ukupno terećenih vozarina.

22. Čl. 3. dodatka I. ugovoru određeno je da su ugovorne strane suglasne da se umjesto odobrenih postotaka iz čl. 2. može primjenjivati fiksna tarifa za relacije iz čl. 1. u iznosima:

- Rijeka-Zagreb-Rijeka 2.800,00 kn,

- Rijeka-Karlovac-Rijeka 2.440,00 kn,

- Rijeka-Varaždin-Rijeka 3.600,00 kn,

- Rijeka-Split-Rijeka 5.100,00 kn,

- Rijeka-Belišće-Rijeka 5.850,00 kn,

s time da je nalogodavatelj dužan prijevozniku ponuditi najmanje 90% svojih ukupnih svakodnevnih kontejnerskih prijevoza, bez obzira na gore navedene relacije. Ukoliko to ne bi bio slučaj nalogodavatelj je dužan prijevozniku vratiti odobreni popust.

23. Ugovor o cestovnim prijevozima tereta broj PR/ST-001 i dodatak I. tom ugovoru sklopljeni su isti dan 28. listopada 2013. U niti jednoj odredbi osnovnog ugovora o cestovnim prijevozima tereta nije određeno da bi tuženik bio dužan ponuditi najmanje 90% svojih svakodnevnih prijevoza tužitelju, a niti bilo koju drugu konkretnu količinu prijevoza. Iz čl. 6. st. 3. ugovora proizlazi da je svrha sklapanja dodataka I. ugovoru bila da se njime ugovore cijene prijevoza jer je tom odredbom određeno da će se cijene prijevoza ugovoriti dodatkom ugovora. Iz dodataka I. ugovoru proizlazi da su njime ugovorene cijene prijevoza jer se svi članci tog dodatka odnose upravo na ugovaranje cijena. Čl. 1. dodatka ugovoru ugovorene su cijene prijevoza u fiksnim iznosima na pojedinim relacijama. Čl. 2. dodatka ugovoru ugovoren je popust na način da ako se ostvari određen ukupan broj izvršenih prijevoza tužitelj će tuženiku, ovisno o količini prijevoza, 15. siječnja za sve ostvarene prijevoze za proteklu godinu uplatiti određeni postotak od ukupno terećenih vozarina. Čl. 3. dodatka ugovoru određeno je da se umjesto postotaka iz čl. 2. mogu primjenjivati fiksne cijene prijevoza (u nižem iznosu nego što su određene u čl. 1. dodatka) s time da je nalogodavatelj dužan prijevozniku ponuditi najmanje 90% svojih ukupnih svakodnevnih kontejnerskih prijevoza, bez obzira na gore navedene relacije. Ukoliko to ne bi bio slučaj nalogodavatelj je dužan prijevozniku vratiti odobreni popust.

24. Iz odredbi dodatka I. vidljivo je da se on odnosi isključivo na ugovaranje cijena prijevoza sukladno čl. 6. st. 3. ugovora o cestovnim prijevozima tereta broj PR/ST-001. U slučaju da su stranke htjele ugovoriti ekskluzivitet, tj. obvezu tuženika da ponudi 90% svojih prijevoza tužitelju, tada bi bilo logično da to izričito ugovore u osnovnom ugovoru o cestovnim prijevozima tereta. Dodatkom I. nije ugovoren ekskluzivitet, već su ugovorene cijene prijevoza, i to na način da je člankom 1. ugovorena puna cijena prijevoza, a člankom 3. niža cijena (cijena s popustom) ako tuženik ponudi tužitelju 90% svih svojih prijevoza. U slučaju da je ugovoren ekskluzivitet, tj. obveza tuženika da ponudi tužitelju 90% svih svojih prijevoza tada ne bi imalo nikakvog smisla ugovarati dvije različite cijene, tj. punu cijenu prijevoza u čl. 1. dodatka i cijenu s popustom u čl. 3. dodatka, jer ako bi tuženik bio obvezan dati 90% svojih prijevoza tužitelju tada bi u obzir dolazila samo jedna cijena. Nema nikakvog smisla ugovarati cijenu prijevoza za slučaj ako tuženik ne ponudi tužitelju 90% svih svojih prijevoza (čl. 1. dodatka I.) i cijenu za slučaj ako tuženik ponudi tužitelju 90% svih svojih prijevoza (čl. 3. dodatka I.) ako je zaista ugovorna obveza tuženika ponuditi tužitelju 90% svih svojih prijevoza. Iz toga proizlazi namjera stranaka da u slučaju ako tuženik ponudi tužitelju 90% svih svojih prijevoza ima pravo na nižu cijenu prijevoza, tj. na popust određen u čl. 3. ugovora. To je također vidljivo iz odredbe čl. 3. dodatka I. kojom je određeno da ako to ne bi bio slučaj (tj. ako tuženik ne bi ponudio tužitelju 90% svih svojih prijevoza), tada je dužan tužitelju vratiti odobreni popust. Prema tome, ako tuženik ne ponudi tužitelju 90% prijevoza ugovorena posljedica je da je onda dužan vratiti odobreni popust tužitelju. U slučaju da je ugovorena obveza tuženika ponuditi tužitelju najmanje 90% svojih prijevoza onda ugovaranje popusta za slučaj ako te prijevoze ponudi tužitelju i vraćanje popusta u slučaju ako ponudi manje od 90% ne bi imalo smisla.

25. Iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Ručević vještačenja d.o.o. proizlazi da je tuženik u 2013. godini izvršio 76,77% svih tuženikovih prijevoza, u 2014. godini 67,71% i u 2015. godini 87,42%. Prema tome, stranke u niti jednom trenutku nisu izvršavale ugovor na način da bi tuženik stvarno ponudio tužitelju 90% svih svojih prijevoza.

26. Sud nije povjeravao iskazu svjedoka JG, tuženikovog zastupnika po zakonu u vrijeme sklapanja ugovora, i zastupnika po zakonu tužitelja NG koji su iskazali da je namjera stranaka da tuženik ponudi sve svoje prijevoze tužitelju, jer su njihovi iskazi s obzirom na ugovorne odredbe nelogični i neuvjerljivi, tim više što stranke u niti jednoj godini nisu izvršavale ugovor na način da bi tuženik ponudio tužitelju najmanje 90% svih svojih prijevoza, a zastupnik po zakonu tužitelja je i neposredno zainteresiran za ishod postupka. Da je zaista namjera stranaka bila ugovoriti obvezu tuženika da sve svoje prijevoze ponudi tužitelju tada bi bilo logično da takvu obvezu izričito ugovore u osnovnom ugovoru o cestovnim prijevozima tereta. Kako je već obrazloženo, dodatkom I. ugovoru ugovorene su cijene prijevoza na način da je ugovorena puna cijena (čl. 1. dodatka I.) i cijena s popustom ako tuženik ponudi tužitelju 90% svih svojih prijevoza (čl. 3. dodatka I.), a ugovaranje pune cijene i cijene s popustom ne bi imalo nikakvog smisla ako je tuženik uvijek dužan ponuditi 90% svih svojih prijevoza tužitelju jer u takvom slučaju bi jedina moguća cijena bila ona iz čl. 3. dodataka I. Također, u takvom slučaju nelogično je onda ugovarati posljedicu vraćanja ugovorenog popusta ako tuženik ne ponudi tužitelju 90% svih svojih prijevoza. Svjedok JG iskazao je i da su odredbe o odobravanju popusta i cijeni prijevoza iz tuženikove šprance ugovora koje je imao s vozarima, a svjedok DG, koji je u vrijeme sklapanja ugovora bio zaposlen kod tuženika, iskazao je da su odredbe iz ugovora standardne odredbe iz tuženikovih ugovora. Prema tome, ako se radi o špranci ugovora, tj. standardnom ugovoru, kakve tuženik ima i s drugim vozarima, kako je to iskazao svjedok JG, onda je nemoguće da je ugovorena obveza tuženika ponuditi tužitelju najmanje 90% svih svojih prijevoza jer nije moguće da se ugovorima istog sadržaja onda ugovora ekskluzivitet samo za jednog prijevoznika. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je za cijelo vrijeme trajanja ugovora od njegovog sklapanja tuženik ugovarao prijevoze i s drugim prijevoznicima, a ako se radi o špranci ugovora koje tuženik ima s prijevoznicima, onda je nelogično da bi takvim ugovorom samo za tužitelja bio ugovoren ekskluzivitet.

27. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da stranke ugovorom o cestovnim prijevozima tereta broj PR/ST-001 i dodatkom I. tom ugovoru nisu ugovorile da je tuženik obvezan ponuditi tužitelju 90% svih svojih svakodnevnih prijevoza, a niti bilo koju drugu konkretnu količinu prijevoza, već su ugovorile da u slučaju ako ponudi tužitelju najmanje 90% svih svojih svakodnevnih prijevoza ima pravo na popust kako je određen u čl. 3. dodataka I., a ako mu ponudi manje od 90% svih svojih prijevoza onda se primjenjuju cijene iz čl. 1. dodatka I. ugovoru.

28. Visoki trgovački sud je u rješenju Pž-2009/2023 od 21. studenog 2023. zauzeo pravno stajalište kako to što ne postoji tuženikova obveza ponuditi tužitelju najmanje 90% svojih prijevoza nema utjecaja na (ne)osnovanost pravne osnove tužbenog zahtjeva kojim tužitelj potražuje naknadu štete od tuženika, nego to utječe samo na osnovanost visine tužbenog zahtjeva te da protupravna štetna radnja tuženika nije u tome što on u razdoblju nakon raskida ugovora nije ponudio tužitelju najmanje 90% svojih kontejnerskih prijevoza, već u tome što je neosnovano raskinuo ugovor i nakon raskida ugovora uopće nije izvršavao svoje ugovorne obveze da ponudi tužitelju prijevoz kontejnera, a da je tuženik ponudio tužitelju najmanje 90% svojih prijevoza, tužitelj bi prihvatio sve ponuđene prijevoze i ostvario određenu dobit.

29. Po ocjeni ovog prvostupanjskog suda sam raskid ugovora nije štetna radnja, već u slučaju ako nisu bile ispunjene pretpostavke za raskid, tada ugovor nije raskinut, odnosno i dalje je na snazi, kako što je to i obrazloženo u točki 14. ovog obrazloženja. Kako nisu postojale pretpostavke za raskid, ugovor je i dalje bio na snazi, sve do 28. listopada 2016., kada je prestao istekom roka na koji je sklopljen. Prema odredbi čl. 342. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05 – dalje: ZOO) kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati i popravljanje štete koju je zbog toga pretrpio. Nije sporno da tuženik u razdoblju od 5. studenog 2015. do 28. listopada 2016. nije dao niti jedan prijevoz tužitelju. Za ocjenu postoji li tuženikova odgovornost za štetu potrebno je ocijeniti da li time što u ovom razdoblju nije dao niti jedan prijevoz tuženiku, tužitelj nije ispunio svoju ugovornu obvezu iz ugovora o cestovnim prijevozima tereta broj PR/ST-001., tj. je li ugovorena obveza tuženika dati bilo koji prijevoz tužitelju, odnosno koliku količinu prijevoza je tuženik dužan dati tužitelju prema ugovoru koji su sklopili.

30. Visoki trgovački sud u rješenju Pž-2009/2023 zauzima pravno stajalište kako je tuženik povrijedio svoje obveze jer u utuženom razdoblju nakon raskida ugovora uopće nije izvršavao svoje ugovorne obveze da tužitelju ponudi prijevoz kontejnera. Pri tome, taj sud ne navodi konkretnu odredbu ugovora u kojoj bi bila određena obveza tuženika dati bilo koji broj prijevoz tužitelju, odnosno koliku količinu prijevoza bi mu bio dužan dati.

31. Po ocjeni ovog prvostupanjskog suda, u pravu je tuženik kada navodi da je ugovor o cestovnim prijevozima tereta broj PR/ST-001 okvirni ugovor u kojem nije ugovorena tuženikova obveza naručiti bilo koji prijevoz od tužitelja. Dakle, tim ugovorom ne samo da nije ugovorena obveza tuženika dati 90% svih svojih prijevoza tužitelju, već nije ugovorena obveza tuženika dati bilo koji prijevoz tužitelju. Odnosno, tuženik nije imao obvezu naručivati prijevoz od tuženika jer to ne proizlazi iz niti jedne odredbe ugovora o cestovnim prijevozima broj PR/ST-001, a niti dodatka I. tom ugovoru. Prema tome, okolnost što tuženik u utuženom razdoblju od 5. studenog 2015. do 28. listopada 2016. nije naručio niti jedan prijevoz od tužitelja ne predstavlja neispunjenje ugovorne obveze jer tuženik po tom ugovoru nije bio dužan naručiti niti jedan prijevoz od tužitelja (a ne samo da nije bio dužan dati 90% svojih prijevoza tužitelju). Ugovorom o cestovnom prijevozima tereta broj PR/ST-001 nisu ugovorene nikakve minimalne količine prijevoza koje je tuženik dužan naručiti od tužitelja za vrijeme važenja tog ugovora. Taj ugovor predstavlja okvirni ugovor kojim su stranke uredile svoje odnose za slučaj da tuženik naruči prijevoze od tužitelja, a njime nije ugovorena nikakva obveza tuženika naručiti bilo koju količinu prijevoza od tužitelja jer takva obveza ne proizlazi iz niti jedne odredbe tog ugovora. Čl. 2. tog ugovora određeno je da će tuženik naručivati prijevoze od tužitelja pisanim nalogom, ali nije ugovorena njegova obveza naručiti bilo koju minimalnu količinu prijevoza (niti 90% svojih prijevoza, niti bilo koju drugu količinu). Čl. 4. do 6. ugovora ugovorene su obveze nalogodavatelja (tuženika) te niti tim odredbama, kao niti bilo kojim dugim odredbama ugovora o cestovnom prijevozu i dodatka I. tom ugovoru nije ugovorena obveza tuženika naručiti bilo koju količinu prijevoza od tužitelja. Člancima 4. do 6. ugovora o cestovnom prijevozu ugovoreno je na koji način će tuženik naručivati prijevoze od tužitelja (u tuzemnom prijevozu radnim danom 24 sata unaprijed, u međunarodnom prijevozu 48 sati unaprijed, pisanim nalogom te platiti vozarinu). Tim odredbama nije određena obveza tuženika naručiti bilo koji prijevoz od tužitelja, već, ponovno se ističe, radi se o okvirnom ugovoru kojim su stranke uredile svoje odnose za svaki prijevoz koji tuženik stvarno naruči od tužitelja, ali tim ugovorom nisu ugovorile obvezu tuženika naručiti bilo koju količinu prijevoza od tužitelja. Dakle, ne samo da tuženik po tom ugovoru i dodatku I. tom ugovoru nije dužan dati tužitelju 90% svih svojih prijevoza, već tuženik nema ugovornu obvezu naručiti bilo koji prijevoz od tužitelja.

32. Dodatkom I. ugovoru o cestovnim prijevozima tereta nije određena obveza tuženika naručiti bilo koji prijevoz od tužitelja, već su uređene cijene prijevoza za one prijevoze koje tuženik naruči od tužitelja. Određivanje cijene prijevoza ne znači da je time određena obveza tuženika naručiti bilo koju konkretnu količinu prijevoza od tužitelja, već je to uređivanje cijena u okvirnom ugovoru, koje cijene se onda primjenjuju za svaki konkretan prijevoz koji tuženik stvarno naruči od tužitelja. Ali, okvirnim ugovorom nije ugovorena obveza tuženika naručiti bilo koju konkretnu količinu prijevoza od tužitelja, odnosno tuženik nema ugovornu obvezu naručivati prijevoze od tužitelja.

33. Stoga, okolnost što tuženik u utuženom razdoblju od 5. studenog 2015. do 28. listopada 2016. nije ponudio tužitelju niti jedan od svojih prijevoza ne predstavlja povredu ugovorne obveze jer stranke nisu ugovorile obvezu tuženika ponuditi tužitelju bilo koji određeni broj prijevoza budući da takva obveza tuženika ne proizlazi iz niti jedne odredbe ugovora o cestovnim prijevozima PR/ST-001 niti dodataka I. tom ugovoru. Zbog toga ne postoji niti odgovornost tuženika za štetu u smislu odredbe čl. 342. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08 – dalje: ZOO) pa je tužbeni zahtjev neosnovan.

34. Visoki trgovački sud je rješenjem Pž-2009/2023 od 21. studenog 2023. ujedno uputio ovaj sud da utvrdi visinu štete slobodnom ocjenom u smislu odredbe čl. 223. st. 1. ZPP-a tako što će najprije dopunskim financijskim vještačenjem utvrditi postotke obavljenih pojedinih relacija u razdoblju od 28. listopada 2013. do 4. studenoga 2015. te zatim po slobodnoj ocjeni utvrditi kolike bi prihode tužitelj ostvario da je u razdoblju od 5. studenoga 2015. do 28. listopada 2016. obavio za tuženika (od strane tužitelja) očekivanih 90% prijevoza (4061 prijevoz) uzimajući u obzir (in favorem tuženika) sniženje naknade (popust) iz članka 3. Dodatka I. Ugovoru.

35. Ovaj sud je sukladno uputi Visokog trgovačkog suda (čl. 377. st. 2. ZPP-a) izveo dopunsko financijsko vještačenje po vještaku Ručević vještačenja d.o.o. radi utvrđivanja visine štete (što je posebno obrazloženo u točkama 47 do 51 ovog obrazloženja).

36. U odnosu na dobit koju bi tužitelj ostvario u razdoblju od 5. studenog 2015. do 28. listopada 2016. iz osnovnog nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da ako se kao temelj izračuna uzme poslovanje stranaka iz 2014. godine, tada bi tužitelj u slučaju da je za tuženika obavio 90% svih njegovih svakodnevnih prijevoza prema cijenama s popustom ostvario neto dobit od 716.350,00 kn. U 2014. godini tužitelj je ostvario 4.387.480,00 kn poslovnih prihoda od poslovanja s tuženikom, dok su u cijeloj godini poslovni prihodi iznosili 6.669.825,00 kn te uzimajući u obzir i rashode od 5.730.457,00 kn koje je tužitelj imao u 2014. godini, tužitelj bi na godišnjoj razini ostvario neto dobit od poslovanja s tuženikom u iznosu od 732.094,00 kn, što za 11 mjeseci i 23 dana (za razdoblje od 5. studenog 2015. do 28. listopada 2016.) iznosi 716.350,00 kn.

37. Vještak je obrazložio kako je u osnovnom nalazu i mišljenju izračun sačinio na temelju podataka za 2014. godinu jer nije imao na raspolaganju dokumentaciju koja bi se odnosila na razdoblje od 5. studenog 2015. do 28. listopada 2016., i to iz razloga što je tuženik dostavio samo pregled prometa dobavljača za razdoblje od 2013. do 2015. godine i analitičke konto kartice za tužitelja kao dobavljača za razdoblje od 2013. do 2015. godine, a nije dostavio analitičke kartice svih dobavljača s kojima je tuženik ugovorio poslove prijevoza od 2013. do 2016. godine, već je dostavio svoj pregled prometa s dobavljačima za razdoblje od 2013. do 2015. godine koji je ručno sačinio u excel tablici. Vještak je obrazložio kako ne može zaključiti da su podaci koje je tuženik ručno unio u excel tablicu i predao vještaku vjerodostojni jer ih nema s čime usporediti budući da mu tuženik nije predao analitičke knjigovodstvene kartice.

38. Sud je rješenjem pozvao tuženika dostaviti isprave koje je vještak zatražio, i to analitičke kartice svih dobavljača s kojima je tuženik ugovorio poslove prijevoza za razdoblje od 2013. do 28. listopada 2016. te je tuženik dostavio podatke unesene u excel tablicu (list 565-649 spisa). Vještak je i u odnosu na tu dostavljenu tablicu obrazložio kako se njezina vjerodostojnost u smislu unesenih podataka ne može provjeriti jer se radi o podacima koje je tuženik ručno unio u excel tablicu, a ne o vjerodostojnoj knjigovodstvenoj dokumentaciji. Stoga, tuženik nije sukladno rješenju suda dostavio traženu dokumentaciju.

39. Vještak je argumentirano obrazložio da je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao prijevoze i za druge nalogodavce, ali da bi i pored tih prijevoza mogao obavljati 90% tuženikovih prijevoza, što proizlazi iz podataka za vrijeme dok je postojalo poslovanje između stranaka i podataka iz poslovnih knjiga tužitelja gdje je vidljivo da je 2013., 2014. i 2015. godine prosječno 75% ukupnih prihoda tužitelj ostvario s tuženikom. Dakle, tužitelj je obavljao i druge prijevoze. Vještak je također uzeo u obzir i da je tužitelj angažirao i podizvođače i njihove troškove te je obrazložio da su ti troškovi uzeti u obzir samom metodologijom koju je primijenio jer je na temelju stvarnih podataka o ostvarenim prihodima i rashodima tužitelja u godinama dok je poslovna suradnja trajala iskazao ostvarenu dobit, a na temelju toga i pretpostavljenu dobit koja bi se ostvarila ispunjenjem ugovora. Kako je dobit razlika prihoda i rashoda, ona je umanjenja i za onaj dio rashoda koji se odnosi na troškove kooperanata.

40. Kako tuženik nije dostavio cjelokupnu zatraženu dokumentaciju koju je vještak zatražio i da je time vještak bio ograničen u provođenju vještačenja te nije mogao napraviti točnu analizu i izračun izgubljene zarade budući da tuženik nije dostavio podatak o ukupno ostvarenim prijevozima, tužitelj je predložio da sud od Luke Rijeka d.d. i Jadranskih Vrata d.d. zatraži podatke o ukupnom broju prijevoza tuženika.

41. Iz dopisa Jadranskih vrata d.d. od 12. prosinca 2022. proizlazi da su Jadranska vrata d.d. tim dopisom navela kako u odnosu na podatke o ukupnom broju prijevoza društva Kuehne & Nagel d.o.o. u razdoblju od 5. studenog 2015. do 28. listopada 2016., traženi podaci na temelju dostupnih poslovnih knjiga iznose:

- studeni 2015. – 277 prijevoza,

- prosinac 2015. – 302 prijevoza,

- siječanj 2016. – 413 prijevoza,

- veljače 2016. – 424 prijevoza,

- ožujak 2016. – 407 prijevoza,

- travanj 2016. – 389 prijevoza,

- svibanj 2016. – 442 prijevoza,

- lipanj 2016. – 426 prijevoza,

- srpanj 2016. – 438 prijevoza,

- kolovoz 2016. – 426 prijevoza,

- rujan 2016. – 431 prijevoza,

- listopad 2016. – 137 prijevoza,

što sveukupno iznosi 4512 prijevoza.

42. Tuženik je nakon dostave dopisa Jadranskih vrata d.d. tvrdio kako se iz tog dopisa ne može utvrditi da je tuženik sklopio svih 4512 ugovora o prijevozu i da je većina prijevoza obavljena kamionima stranih registarskih tablica iz čega proizlazi da su te prijevoze obavljala i druga društva iz grupe Kuehne & Nagel, a ne samo tuženik. Valja istaknuti da iz ispisa prometa kamionom proizlazi da je većina prijevoza obavljena kamionima stranih registarskih tablica te da Jadranka vrata d.d. u dopisu navode da dostavljaju podatak na temelju dostupnih poslovnih knjiga. Međutim, kako je već obrazloženo, vještak je prilikom izrade nalaza i mišljenja naveo kako je za izvođenje vještačenja potrebna dokumentacija koju tuženik mora imati, te je obrazložio kako je tuženik dostavio samo pregled prometa dobavljača za razdoblje od 2013. do 2015. godine i analitičke konto kartice za tužitelja kao dobavljača za razdoblje od 2013. do 2015. godine, a nije dostavio analitičke kartice svih dobavljača s kojima je tuženik ugovorio poslove prijevoza do 2013. do 2016. godine, već je dostavio svoj pregled prometa s dobavljačima za razdoblje od 2013. do 2015. godine koji je ručno sačinio u excel tablici. Vještak je obrazložio kako ne može zaključiti da su podaci koje je tuženik ručno unio u excel tablicu i predao vještaku vjerodostojni jer ih nema s čime usporediti budući da mu tuženik nije predao analitičke knjigovodstvene kartice.

43. Tuženik, niti nakon što je rješenjem suda pozvan dostaviti isprave, nije dostavio isprave koje su bile potrebne za izvođenje vještačenja, već je dostavio podatke unesene u excel tablicu (list 565-649 spisa) za koju se ne može provjeriti vjerodostojnost jer se radi o podacima koje je tuženik ručno unio u excel tablicu, a ne o vjerodostojnoj knjigovodstvenoj dokumentaciji. Stoga, tuženik nije sukladno rješenju suda dostavio traženu dokumentaciju.

44. Uzimajući u obzir da tuženik nije dostavio analitičke knjigovodstvene kartice za razdoblje od 5. studenog 2015. do 28. listopada 2016. i da nije dao nikakvo uvjerljivo obrazloženje zbog čega ih ne dostavlja, te da zbog toga vještak nije imao sve potrebne isprave za izradu nalaza i mišljenja, to je sud sukladno odredbi čl. 233. st. 5. ZPP-a ocijenio da je tuženik izvršio 4512 prijevoza kako je to navedeno u dopisu Jadranska vrata d.d. Naime, tuženik mora imati vjerodostojne knjigovodstvene isprave iz kojih bi proizlazio broj izvršenih prijevoza te takve isprave nije dostavio niti nakon što je vještak naveo da su potrebne za izvođenje vještačenje, a niti nakon što ga je sud rješenjem pozvao dostaviti te isprave sukladno odredbi čl. 233. st. 1. ZPP-a. Tuženik nije dao nikakvo uvjerljivo obrazloženje zašto te isprave ne dostavlja. Uzimajući u obzir takvo držanje tuženika sud je ocijenio da je onda tuženik u utuženom razdoblju ugovorio onaj broj prijevoza koji je naveden u dopisu Jadranskih vrata d.d.

45. Iz prvog dopunskog nalaza i mišljenja vještaka Ručević vještačenja d.o.o. proizlazi da ako se uzme u obzir količina prijevoza navedena u dopisu Jadranskih vrata d.d. i u slučaju da je tuženik ponudio tužitelju 90% tih prijevoza, tada bi neto dobit tužitelja iznosila 1.926.144,95 kn/255.643,37 eura. Vještak je obrazložio kako je ovaj izračun sačinjen istom metodologijom kao u osnovnom nalazu i mišljenju, samo su kao količina prijevoza uzeti podaci iz dopisa Jadranskih vrata d.d.

46. Međutim, iz osnovnog nalaza i mišljenja vještaka, kao i prvog dopunskog nalaza i mišljenja proizlazi da je vještak kao referentnu godinu uzeo 2014. godinu – dakle, godinu u kojoj je (prema dokumentaciji tuženika) tužiteljev udio u ukupnom prometu svih dobavljača tuženika bio najmanji, a i prema evidenciji izdanih računa tužitelja tuženiku od 2013. do 2015. godine sa str. 96. -104. spisa proizlazi da je tužitelj te godine izdao tuženiku najmanje računa (173 računa) dok je 2013. godine izdao 175 računa, a 2015. godine 186 računa. Dakle, iako su 2013. i 2015. godine bile nepotpune jer se Ugovor o cestovnom prijevozu tereta broj PR/ST-001 nije primjenjivao tijekom cijelih tih godina (svih 12 mjeseci), tužiteljev udio u ukupnom prometu tuženika je tijekom tih godina bio znatno veći (76,77% odnosno 87,42%).

47. Stoga, postotni udjel svake pojedine relacije u ukupnom prijevozu treba utvrditi prema cijelom vremenu primjene Ugovora (dakle, od 28. listopada 2013. do 4. studenoga 2015.), a ne samo prema 2014. godini kako to proizlazi iz osnovnog nalaza i mišljenja.

48. Sud je izveo dokaz dopunskim financijskim vještačenjem, sukladno uputi Visokog trgovačkog suda iz rješenja Pž—2009/2023.

49. Iz dopunskog nalaza i mišljenja vještaka (list 1435-1675 spisa) sud je utvrdio kako je tužitelj u razdoblju od 28. listopada 2013. do 4. studenog 2015. obavio ukupno 2496 prijevoza za tuženika, i to 134 prijevoza u razdoblju od 28. listopada 2013. do 31. prosinca 2013., 1222 prijevoza u 2014. godini i 1140 prijevoza u razdoblju od 1. siječnja 2015. do 4. studenog 2015. Pri tome je zastupljenost prijevoza bila:

- 65,14% na relaciji Rijeka-Zagreb-Rijeka,

- 10,26% na relaciji Rijeka-Split-Rijeka,

- 3,53% na relaciji Rijeka-Belišće-Rijeka,

- 21,07% na ostalim relacijama koje nisu određeno navedene u dodatku ugovora.

50. Iz dopunskog nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da primjenom cijene s ugovorenim popustom iz čl. 3. dodatka I. ugovoru za relacije Rijeka-Zagreb-Rijeka, Rijeka-Split-Rijeka i Rijeka-Belišće-Rijeka te najnižom cijenom iz dodatka I. ugovoru za ostale relacije te primjenom postotnog udjela relacija koje je tužitelj obavio za tuženika u razdoblju od 28. listopada 2013. do 4. studenog 2015., tužitelj bi u utuženom razdoblju od 5. studenog 2015. do 28. listopada 2016. u slučaju da mu je tuženik ponudio očekivanih 90% prijevoza (4061 prijevoz) ostvario prihod od ukupno 12.457.890,00 kn. Od toga, tužitelj bi za relaciju Rijeka-Zagreb-Rijeka ostvario prihod od 7.406.000,00 kn, za relaciju Rijeka-Split-Rijeka prihod od 2.126.700,00 kn, za relaciju Rijeka-Belišće-Rijeka prihod od 836.550,00 kn i za ostale relacije prihod od 2.088.640,00 kn.

51. Iz dopunskog nalaza i mišljenja vještaka proizlazi kako, uzimajući u obzir sve troškove koje bi tužitelj imao, udio dobiti u ostvarenim prihodima iznosi 14,28%. Stoga, tužitelj bi ostvario dobit od 1.778.986,69 kn, što sada iznosi 236.112,11 eura, u slučaju da mu je tuženik u utuženom razdoblju ponudio očekivanih 4061 prijevoza (90% svojih prijevoza).

52. Tuženik je uspio u parnici pa mu je tužitelj dužan nadoknaditi parnične troškove sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Prilikom odlučivanja koji troškovi će se nadoknaditi tuženiku uzeti su u obzir samo oni troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23 – dalje: Tarifa).

53. O troškovima postupka odlučeno je u granicama postavljenog zahtjeva u troškovniku, kojim granicama je sud vezan sukladno odredbi čl. 2. ZPP-a.

54. Prema Tbr. 52. st. 4. Tarife sud primjenjuje tarifu koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke suda o troškovima postupka (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-562/2024 od 7. svibnja 2024.)

55. Vrijednost predmeta spora iznosi 234.123,03 eura za razdoblje do podneska tužitelja od 1. ožujka 2023. Tim podneskom tužitelj je povisio tužbeni zahtjev, a tuženik se upustio u raspravljanje bez da se protivio preinaci i od tada vrijednost predmeta spora iznosi 255.643,37 eura, sve do podneska tužitelja od 29. kolovoza 2024. kojim je postavio tužbeni zahtjev u iznosu od 236.112,11 eura. O troškovima postupka odlučeno je prema vrijednosti predmeta spora u trenutku poduzimanja svake radnje.

56. Tuženiku su priznati parnični troškovi sastava odgovora na tužbu u iznosu od 3.528,00 eura prema Tbr. 8. t. 1. Tarife, sastava podneska od 24. studenog 2022. u iznosu od 3.528,00 eura prema Tbr. 8. t. 1. Tarife, podnesaka od 18. siječnja 2023., 31. siječnja 2023. i 14. veljače 2023. u iznosu od 50,00 eura za svaki podnesak prema Tbr. 8. t. 4. Tarife, za zastupanje na ročištu od 16. travnja 2019. u iznosu od 1.764,00 eura prema Tbr. 9. t. 2. Tarife jer se na tom ročištu raspravljalo samo o procesnim pitanjima, za ročišta od 4. lipnja 2019., 28. studenog 2022. i 3. veljače 2023. u iznosu od 3.528,00 eura za svako ročište prema Tbr. 9. t. 1. Tarife, za ročišta od 13. ožujka 2023., 18. travnja 2024. i 21. listopada 2024. u iznosu od 3.554,00 eura prema Tbr. 9. t. 1. Tarife, što ukupno iznosi 30.216,00 eura. Tuženiku je priznat i trošak PDV-a (25%) prema Tbr. 46. Tarife u iznosu od 7.554,00 eura pa ukupni priznati troškovi iznose 37.770,00 eura.

57. Tuženiku nije priznat trošak ročišta od 27. veljače 2019. sukladno odredbi čl. 156. st. 1. ZPP-a jer je taj trošak nastao njegovom krivnjom. Sud je rješenjem od 2. studenog 2018. dostavio tužbu tuženiku uz poziv za davanje odgovora na tužbu. U tom rješenju pod točkom I. tuženik je pozvan odgovor na tužbu dostaviti i izravno punomoćniku tužitelja preporučenom poštom s povratnicom ili na drugi način koji omogućuje nesumnjiv dokaz o obavljenoj predaji, sukladno tada važećoj odredbi čl. 499. st. 1. ZPP-a. Ovo rješenje dostavljeno je tuženiku 12. studenog 2018. i tuženik je 27. prosinca 2018. podnio odgovor na tužbu. U konkretnom slučaju tuženik nije sukladno nalogu suda iz rješenja od 2. studenog 2018. dostavio odgovor na tužbu tužitelju preporučenom poštom s povratnicom ili na drugi način koji omogućuje nesumnjiv dokaz o obavljenoj predaji, odnosno nije uopće dostavio odgovor na tužbu tužitelju. Zbog toga je tužitelju tek na ročištu od 27. veljače 2019. predan odgovor na tužbu zbog čega tužitelj nije imao dovoljno vremena da bi na tom ročištu mogao pripremiti svoje očitovanje o tuženikovim navodima pa je ročište odgođeno. Kako je sud naložio tuženiku dostaviti odgovor na tužbu izravno punomoćniku tužitelja, a tuženik nije postupio po tom nalogu, to je ročište od 27. veljače 2019. odgođeno njegovom krivnjom, što ujedno znači da je trošak tog ročišta nastao krivnjom tuženika.

Zagreb, 5. prosinca 2024.

Sudac

Goran Iskra

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 8 dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 8 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA:

tužitelju po punomoćniku

tuženiku po punomoćniku