Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-1251/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od Drage Grubeše, predsjednika vijeća, Snježane Androš kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Sanje Sušilović kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LŽ iz [adresa] OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, koju zastupa punomoćnica Sonja Porobija, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija d.o.o Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2823/2020-35 od 17. svibnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 5. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2823/2020-35 od 17. svibnja 2023. u dosuđujućem dijelu pod toč. I., II. i IV. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, isplatiti tužitelju LŽ iznos od 12.392,80 eur / 93.373,55 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 3,59 eur / 27,05 kn od 13.10.2008. godine do isplate,

-na iznos od 7,83 eur / 58,97 kn od 13.11.2008. godine do isplate,

-na iznos od 14,08 eur / 106,06 kn od 13.01.2009. godine do isplate,

-na iznos od 18,54 eur / 139,71 kn od 13.02.2009. godine do isplate,

-na iznos od 21,63 eur / 162,97 kn od 13.03.2009. godine do isplate,

-na iznos od 12,88 eur / 97,03 kn od 13.04.2009. godine do isplate,

-na iznos od 14,15 eur / 106,58 kn od 13.05.2009. godine do isplate,

-na iznos od 10,01 eur / 75,39 kn od 13.06.2009. godine do isplate,

-na iznos od 12,50 eur / 94,16 kn od 13.07.2009. godine do isplate,

-na iznos od 8,38 eur / 63,15 kn od 13.08.2009. godine do isplate,

-na iznos od 12,87 eur / 96,95 kn od 13.09.2009. godine do isplate,

-na iznos od 9,04 eur / 68,14 kn od 13.10.2009. godine do isplate,

-na iznos od 11,63 eur / 87,63 kn od 13.11.2009. godine do isplate,

-na iznos od 10,76 eur / 81,06 kn od 13.12.2009. godine do isplate,

-na iznos od 19,06 eur / 143,64 kn od 13.01.2010. godine do isplate,

-na iznos od 22,92 eur / 172,72 kn od 13.02.2010. godine do isplate,

-na iznos od 21,75 eur / 163,84 kn od 13.03.2010. godine do isplate,

-na iznos od 27,84 eur / 209,76 kn od 13.04.2010. godine do isplate,

-na iznos od 33,70 eur / 253,94 kn od 13.05.2010. godine do isplate,

-na iznos od 37,15 eur / 279,87 kn od 13.06.2010. godine do isplate,

-na iznos od 46,39 eur / 349,50 kn od 13.07.2010. godine do isplate,

-na iznos od 38,82 eur / 292,46 kn od 13.08.2010. godine do isplate,

-na iznos od 60,06 eur / 452,54 kn od 13.09.2010. godine do isplate,

-na iznos od 50,88 eur / 383,36 kn od 13.10.2010. godine do isplate,

-na iznos od 55,45 eur / 417,79 kn od 13.11.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 1.706,03 eur / 12854,12 kn od 14.11.2010. godine do isplate,

-na iznos od 62,01 eur / 467,20 kn od 13.12.2010. godine do isplate,

-na iznos od 75,78 eur / 570,96 kn od 11.01.2011. godine do isplate,

-na iznos od 8.894,68 eur / 67016,97 kn od 12.01.2011. godine do isplate,

-na iznos od 622,53 eur / 4690,43 kn od 19.01.2011. godine do isplate,

-na iznos od 59,25 eur / 446,39 kn od 13.02.2011. godine do isplate,

-na iznos od 65,62 eur / 494,42 kn od 13.03.2011. godine do isplate,

-na iznos od 57,73 eur / 434,99 kn od 13.04.2011. godine do isplate,

-na iznos od 70,29 eur / 529,61 kn od 13.05.2011. godine do isplate,

-na iznos od 85,82 eur / 646,59 kn od 13.06.2011. godine do isplate,

-na iznos od 96,10 eur / 724,08 kn od 13.07.2011. godine do isplate,

-na iznos od 15,07 eur / 113,52 kn od 5.08.2011. godine do isplate, i to za razdoblje od 13.10.2008. godine do 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1.01.2023. godine do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska Središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, isplatiti tužitelju LŽ trošak parničnog postupka u iznosu od 2.138,08 eur / 16.109,36 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 17. svibnja 2023. godine do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja LŽ za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, za naknadu parničnog troška, kao neosnovan."

2. Presudu suda prvog stupnja pravovremeno podnesenom žalbom pobija tuženik u dosuđujućem dijelu pod toč. I., II. i IV. izreke zbog svih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se preinači u skladu sa žalbenim navodima na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, s tim da potražuje trošak žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući presudu suda prvog stupnja u pobijanom dosuđujućem dijelu pod toč. I., II. i IV. izreke, postupak koji je prethodio, kao i žalbene navode tuženika, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, kao i da je prvostupanjska presuda jasna i razumljiva, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nema proturječnosti i nejasnoća, pa se može ispitati, tako da donošenjem iste sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju upire tuženik.

6. Suprotno navodima tuženika, zbroj pojedinačnih iznosa daju ukupan iznos u toč. I. izreke pobijane presude, odnosno sud prvog stupnja je ukupan iznos zaokružio za dva centa manje, što nije od utjecaja na zakonitost presude.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa kredita zbog ništetnosti odredbi Ugovora o valutnoj klauzuli po osnovi stjecanja bez osnove za razdoblje od listopada 2008. do kolovoza 2011.

8. Iz prvostupanjskog postupka proizlazi:

- da su stranke 24. studenoga 2006. sklopile Ugovor o kreditu (u daljnjem tekstu: Ugovor) u iznosu od 79.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita,

- da je namjena kredita bila kupovina i adaptacija kuće te adaptacija stana,

- da je Ugovorom ugovorena valutna klauzula u CHF,

- da iz iskaza tužitelja proizlazi kako je predmetni kredit koristio za osobne svrhe,

- da je tužitelj nakon provedenog vještačenja sukladno nalazu i mišljenju konačno postavio tužbeni zahtjev na način da potražuje isplatu po osnovi preplaćenih iznosa na ime promjene tečaja CHF iznos od 12.392,80 EUR sa zateznim kamatama,

- da se tuženik protivio navedenoj preinaci nakon zaključenja prethodnog postupka, a da je prvostupanjski sud preinaku dopustio jer tužitelj nije mogao preinačiti tužbu bez provođenja vještačenja,

- da je tuženik odustao od dokaza saslušanja osobnog bankara.

9. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja pravilno prvostupanjski sud zaključuje da su odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ništetne u smislu odredbe čl. 96. st. 1. i 2. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., 125/07., 75/09., 89/09., 133/09., 18/12. i 56/13., dalje: ZZP/07), sve u povezanosti sa odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08.,125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO).

10. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovara i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno ZZP/03 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14) i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama ZOO-a.

11. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je u području primjene prava Europske unije i regulirano uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 78/12.), te se primjenjuju kao nacionalni propis. Nastavno valja ukazati da je presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 odlučeno je da, čl. 4. st. 2. Direktive 93/13, koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što znači, da su u Ugovoru o kreditu tužitelju morali na jasan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene visine valute i kamatne stope kao i odnos drugim odredbama Ugovora o kreditu, tako da ona na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.

12. Po ocjeni ovog suda prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti objašnjeni parametri koji mogu utjecati na opseg njegove obveze te je tuženik trebao informirati tužitelja o tome da snosi rizik od promjene tečaja ugovorene valute i da navedeno može ugroziti mogućnost vraćanja kredita. Pri tome nije dovoljno da su odredbe gramatički razumljive potrošaču već mu moraju biti jasne u smislu da zbog rizika promjene tečaja snosi financijski teret.

13. Nastavno valja ukazati da se odstupilo od shvaćanja o direktnom učinku presude za zaštitu kolektivnih prava i interesa iz čl. 502. a ZPP-a u svezi s čl. 502. c ZPP-a samo u pogledu činjenice o pojedinačnom pregovaranju između potrošača i djelatnika banke o rizicima ugovaranja valutne klauzule u predugovornoj fazi nakon donošenja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-5458/2021. od 30. lipnja 2022. u kojem je zauzeo shvaćanje da utvrđenja iz odluke Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. ne predstavljaju neoborivu persumpciju te je u pojedinačnim postupcima dopušteno dokazivanje da je sklapanju spornih odredbi prethodilo pojedinačno pregovaranje.

14. Odredbom čl. 81. st. 4. ZZP-a propisano je da je na trgovcu teret dokaza da se na unaprijed standardiziranom ugovoru pojedinačno pregovaralo.

15. Tuženik na kojem je kod standardiziranih ugovora trgovca teret dokaza da se o pojedinim odredbama pregovaralo nije predložio izvođenje relevantnih dokaza na okolnost pregovaranja i obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja ugovora ,odnosno odustao je od saslušanja osobnog bankara, dok je tužitelj status potrošača izrazio tužbom.

16. Stoga se po ocjeni ovoga suda potrošač može pozivati na direktan učinak parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 502. c ZPP-a.

17. Polazeći od svega navedenog, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelj ima pravo na isplatu po osnovi onoga što je platio na temelju ništetnih odredbi, sukladno čl. 323. i 324. ZOO-a.

18. Na žalbene navode da nije utvrđeno da je tužitelj imao status potrošača u smislu odredbe čl. 3. ZZP/03 valja odgovoriti da je teret dokaza te činjenice na tuženiku te se stoga ima smatrati da je tužitelj potrošač u smislu Direktive 93/13 EEZ kada je predmetni kredit sklopio kao fizička osoba s namjenom kupnje kuće i adaptacije kuće i stana, a tuženik tu činjenicu nije doveo u sumnju. Nastavno valja ukazati da u slučaju kad banka taj status osporava da je upravo na banci teret dokaza da tužiteljica taj status nema (zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 23. studenoga 2023.).

19. Suprotno žalbenim navodima, tužitelj se u činjeničnim navodima tužbe pozvao na pravne učinke presuda iz kolektivnog spora i da se isti odnose i na njegov ugovor o kreditu, a kako tuženik nije dokazao da je korisnika kredita upoznao s rizicima ugovaranja spornih odredbi, to se i u ovom individualnom sporu u smislu odredbe čl. 502c ZPP-a potrošač može pozvati na direktni učinak parnice iz čl. 502.a ZPP-a.

20. Na žalbene navode tuženika da je Ugovor u cijelosti ispunjen, zbog čega se ništetnost više ne bi mogla isticati, stajalište ovoga suda je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a), a okolnost da je ugovor prestao ispunjenjem u konkretnom slučaju nije od utjecaja, jer se i nakon ispunjenja stranka može pozivati na ništetnost. Takvo je stajalište izraženo i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. Prema tome, neosnovani su žalbeni navodi tuženika o tome da se tužiteljica ne može pozivati na ništetnost ugovornih odredbi. Osim toga, na temelju odredbe čl. 324. ZOO-a, ništetnost pojedinih ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu ne uzrokuje ništetnost čitavog Ugovora.

21. Restitucijski zahtjev po odredbi čl. 1111. ZOO-a u svezi s čl. 1115. ZOO-a prvostupanjski sud je pravilno prihvatio sa zaključkom da je tuženik u obvezi tužitelju vratiti stečeno bez osnove na temelju ništetne ugovorne odredbe od dana stjecanja sa zateznim kamatama od dana plaćanja anuiteta pa do isplate. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik bio nepošteni stjecatelj tijekom ugovornog odnosa od odobravanja i stavljanja kredita na raspolaganje korisniku kredita (čl. 1115. ZOO-a) pa do uplate svakog anuiteta. Naime, tuženik je povrijedio prava potrošača ugovarajući korisnicima kredita nepoštene (ništetne) odredbe o valutnoj klauzuli i koji pri zaključenju ugovora nije omogućio pojedinačno pregovaranje o tim odredbama, pa se smatra nepoštenim stjecateljem.

22. Dakle, budući da je tuženik primitkom uplata svakog anuiteta bio nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO-a,) tužitelju pripada pravo na isplatu zateznih kamata od uplate svakog anuiteta, jer je s tim danom dolazilo do uvećanja imovine tuženika.

23. Nadalje, neosnovani navodi žalbe da je sud povrijedio odredbe ZPP-a kada je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva budući da je u konkretnom slučaju, uslijed okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, tužitelj zahtijevao drugu novčanu svotu iz iste činjenične osnove. Naime, cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka je onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a iz provedenog postupka evidentno je da takve zlouporabe u konkretnom slučaju nije bilo te ovaj sud ocjenjuje da tužitelj bez svoje krivnje nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka (tako i Ustavni sud u odluci broj: U-III-4474/2019 od 29. ožujka 2022.).

24. U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije, valja reći da a svoje tvrdnje o navodnoj otplati kredita od strane treće osobe tuženik ničim ne dokazuje, a iz prometa po kreditu nije vidljivo da bi bilo tko drugi osim tužitelja vršio uplate.

25. Nadalje, suprotno žalbenim navodima tuženika, odredbom čl. 241. ZOO-a propisan je prekid zastare podnošenjem tužbe ili svakom drugom radnjom vjerovnika poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a tako je zaključio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. prema kojoj vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a u individualnim postupcima. U istoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je stajalište da restitucijski zahtjevi zastarijevaju u zastarnom roku od pet godina, dakle, primjenjuje se opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a na koju odredbu se sud prvog stupnja pravilno pozvao odlučujući o prigovoru zastare.

26. Konkretni predmetni postupak je pokrenut tužbom podnesenom 8. lipnja 2020., tako da nije prošlo pet godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. do kada je trajao prekid zastare, a zastara je počela ponovno teći od 15. lipnja 2018., tako da se tuženik neosnovano poziva na zastaru, jer do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari, zastara nije nastupila.

27. Ostalim žalbenim navodima tuženika nisu dovedena u sumnju utvrđenja suda prvog stupnja, jer se oni zapravo svode na ponavljanje razloga općenito korištenih u žalbi, a na koje je odgovoreno kako u prethodnom dijelu obrazloženja ove presude, tako i navođenjem stavova Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

28. Odluka o troškovima postupka je pravilna i zakonita, te valjano utemeljena na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22., u daljnjem tekstu: Tarifa).

29. Slijedom iznijetog, valjalo je odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dosuđujućem dijelu pod toč. I., II. i IV. izreke te je odlučeno kao u izreci na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

30. U nepobijanom odbijajućem dijelu pod toč. III. izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

Osijek 5. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća

Drago Grubeša