Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-231/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća te mr. sc. Bojane Skenderović, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice LZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Matku Pavičiću, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Krunoslav Markovinović i Matko Pavičić sa sjedištem u [adresa], protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, zastupanog po punomoćniku Andreju Šoošu Maceljski, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & partneri sa sjedištem u [adresa], radi isplate, odlučujući povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Križevcima od 04. siječnja 2023. poslovni broj P-1030/2022- 27, u sjednici vijeća održanoj dana 5. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Križevcima od 04. siječnja 2023. poslovni broj P-1030/2022-27.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici 1.641,99 EUR / 12.371,57 kn sa zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u toj toč. I. izreke. Toč. II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.924,51 EUR sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom u cijelosti pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22.– dalje: ZPP) uz prijedlog ovome sudu da prvostupanjsku presudu preinači i tužbeni zahtjev odbije te dosudi naknadu troškova postupka tuženiku. Traži i naknadu troškova sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

3. Tužiteljica nije odgovorila na žalbu.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (dalje: CHF) koja je odredba sadržana u potrošačkom ugovoru o kreditu broj 9012172970 koji su stranke zaključile 15. prosinca 2006.

6. Obrazlažući zauzeto materijalno-pravno stajalište, prvostupanjski sud polazi od utvrđenja da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor dana 15. prosinca 2006. sklopili ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, kojim je tuženik odobrio tužiteljici kredit u iznosu od 15.183,95 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 72 mjeseca, sa promjenjivom kamatom prema odluci banke o kreditiranju građana, koja je na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila 5,10%. Sud je utvrdio i da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećim na dan plaćanja i da je tužiteljica predmetnu obvezu otplatila. Sud prvog stupnja nadalje obrazlaže da je u sporu po kolektivnoj tužbi za zaštitu prava Udruge potrošač protiv osam banaka (između ostalih i tuženika) u pogledu ugovorene valutne obveze vraćanja kredita u CHF presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., utvrđeno da je tuženik u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći se nepoštenim i time ništetnim odredbama i na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prije zaključenja ugovora nije u cijelosti informirao potrošače o svim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Vezano uz izneseno sud je nadalje ocijenio i da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju i na način kako je to utvrđeno u postupku povodom kolektivne tužbe, odnosno da su predmetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i tečaju u CHF-u ništetne sukladno čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03. – dalje: ZZP/03) i da se u konkretnoj pravnoj stvari tužiteljica osnovano poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora. Pored toga, sud ocjenjuje da je prigovor zastare tuženika neosnovan obrazlažući da je presuda u kolektivnom sporu postala pravomoćna u lipnju 2018. (VTSRH Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018.) pa zastara nastupa sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05. dalje: ZOO) u lipnju 2023., a obzirom da je tužiteljica podnijela tužbu u ovom predmetu dana 09. prosinca 2022. to zastara nije nastupila.

7. Tijekom postupka sud je iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijske struke dipl. oecc. Marinele Vuković, utvrdio da je tužiteljica po predmetnom Ugovoru o kreditu platila veći iznos radi razlika anuiteta zbog promjene tečaja CHF u razdoblju od 01. travnja 2008. do 01. prosinca 2012., tj. do otplate kredita, pri čemu razlika anuiteta radi promjene tečaja ukupno iznosi 1.641,99 EUR (koji iznos se odnosi na pozitivne tečajne razlike dok su negativne tečajne razlike u ovom periodu iznosile 85,24 EUR). Nakon izrade nalaza i mišljenja tužiteljica, prvotno postavljeni tužbeni zahtjev na isplatu s snova razlike u tečaju s postavljenog iznosa od 1.728,04 EUR smanjuje na iznos od 1.641,99 EUR.

8. Slijedom prikazanih utvrđenja i raspolaganja stranaka tijekom postupka sud je najprije ugovornu odredbu o otplati kredita vezanu uz valutnu klauzulu u CHF prethodno ocijenio ništetnom te je obvezao tuženika vratiti tužiteljici uplate koje su učinjene na ime ispunjenja te ništetne ugovorne odredbe zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.

9. U žalbi tuženik ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Obrazlaže da je pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 donesena u postupku zaštite prava i interesa potrošača uz primjenu apstraktnih načela zaštite potrošača pa se, prema njegovu mišljenju, ne primjenjuje automatski na predmetni pojedinačni ugovorni odnos. S obzirom na to da je u pobijanoj presudi samo paušalno utvrđeno da se utvrđenja iz kolektivnog spora primjenjuju, bez pojedinačne ocjene je li se u ovom konkretnom predmetu o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, tvrdi da sud prvog stupnja nije dao jasne razloge za zaključak da je riječ o ništetnoj ugovornoj odredbi.

10. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je primijenjena odredba čl. 502.c ZPP-a kojom je propisana vezanost suda za utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 kojom je u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača.

11. Naime, imajući na umu da je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, u smislu čl. 81. st. 2. ZZP/03, smatra se da je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku. S obzirom na to da se o postojanju pojedinačnog pregovaranja nije moglo zaključiti na temelju isprava koje je u spis dostavio tuženik, da je tužiteljica u svom iskazu negirala ikakvo pregovaranje, a zaposlenica tuženika TZ iskazivala da ona nije mogla utjecati na ugovorne odredbe kredita, budući ona samo obrađuje kredit, a ne određuje ugovorne odredbe koje se rade na nekim drugim instancama, zakonska presumpcija iz čl. 81. st. 2. ZZP/03 nije dovedena u pitanje, a time niti vezanost suda u ovom postupku na utvrđenja iz kolektivnog spora o kojem je riječ. 12. Stoga, imajući na umu da je sud prvog stupnja u svojoj odluci dao dostatne i odlučne razloge o primjeni utvrđenja iz spora za kolektivnu zaštitu prava i interesa potrošača, neosnovano tuženik u žalbi navodi da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama pa nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

13. Prema ocjeni ovog suda, u pobijanoj presudi kao i u postupku koji joj je prethodio nije počinjena niti koja od bitnih povreda parničnog postupka na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti uz primjenu čl. 365. st. 2. ZPP-a.

14. Pravilno je, stoga, na temelju čl. 502.c ZPP-a zaključio sud prvog stupnja da je riječ o ugovornoj odredbi koja je nepoštena, jer stvara znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15. Neosnovano tuženik tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo tvrdeći kako u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije postojala zakonska obveza tuženika da u ugovore o kreditu uvrsti kriterije promjenjivosti. Suprotno pravnom shvaćanju tuženika, obveza tuženika na ispunjenje zahtjeva transparentnosti koji zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također i u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen, već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice, koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze, određena je čl. 85. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora.

16. Zbog toga je na pravilno utvrđenu činjenicu da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi pravilno prvostupanjski sud na temelju čl. 87. st. 1. ZZP/03 istu ocijenio ništetnom. Zakonita je i odluka suda prvog stupnja kojom je na temelju čl. 1111. st. 1. ZOO-a naloženo tuženiku vratiti tužiteljici isplate koje su učinjene na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i to u visini koja je utvrđena financijskim vještačenjem.

17. Neosnovano tuženik prigovara da su za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva odlučne tzv. negativne tečajne razlike. Predmet spora je povrat uplata za koje se u smislu čl. 1111. ZOO-a neosnovano obogatio tuženik kada je dio imovine tužiteljice prešao u njegovu imovinu na temelju ugovornih odredbi koje su, jer uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice, utvrđene ništetnim. S obzirom na to da zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (čl. 1112. do 1120. ZOO-a) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće pored činjenice da nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužiteljice, prilikom ocjene osnovanosti zahtjeva tužiteljice pravilno sud prvog stupnja nije uzeo u obzir tzv. negativne tečajne razlike.

18. Osim toga, ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF je utvrđena stoga što je riječ o odredbi koja stvara neravnotežu među pravima i obvezama ugovaratelja na štetu tužiteljice. Stavljanjem takvih odredbi u ugovor bez pregovaranja tuženik je ugrozio visoku razinu zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi koja se potrošačima jamči zakonom. Svrsi i smislu te zaštite i prirodi razloga zbog kojih je predmetna ugovorna odredba utvrđena nepoštenom se protive zahtjevi tuženika da se upravo na temelju takve odredbe, koju je sam unio u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere, vraćaju bilo kakve koristi koje je potrošač pritom imao. Te je ugovorne odredbe diktirao sam tuženik pa je na njemu da snosi posljedice uključivo i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao i ne mogu mu se predbaciti.

19. Neosnovano tuženik nadalje prigovara i dosuđenom tijeku zateznih kamata. Imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe koju je unaprijed sastavio tuženik i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužiteljici uz primjenu odredbe čl. 1115. ZOO-a pripada zatezna kamata na pojedine iznose koji su plaćeni na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe tekućim od dana kad su plaćeni (dan neosnovanog stjecanja na strani tuženika) pa je pravilno pobijanom odlukom dosuđena tužiteljici zatezna kamata od zatraženog datuma.

20. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo i kad je odbio tuženikov prigovor zastare. U skladu s objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom predmetu, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Individualnu je tužbu tužiteljica u ovom predmetu podnijela 09. prosinca 2022. očito prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne zahtjeve koji počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača (ovdje 14. lipnja 2018.).

21. Neosnovan je žalbeni prigovor tuženika da je protekom roka od tri godine, računajući od dana pravomoćnosti presude u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, sukladno čl. 226. ZOO, nastupila zastara potraživanja zateznih kamata. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a koji rok ističe protekom roka od pet godina iz čl. 225. ZOO (jednako stajalište zauzeto je i u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2245/17). Tuženik je znao ili morao znati da je sporna ugovorna odredba suprotne čl. 81. st. 1. ZZP/03, pa je stoga bio nepošten stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO, tako da je prvostupanjski sud zatezne kamate pravilno dosudio od dana stjecanja spornih iznosa do isplate.

22. Tuženik neosnovano pobija i odluku o troškovima, budući je prvostupanjski sud obzirom na uspjeh tužiteljice u sporu, pravilno odluku o trošku temeljio na odredbi čl. 154. st. 5. u vezi čl. 155. ZPP. Naime i prema ocjeni ovoga suda tužiteljica nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva (4,98%), a zbog tog djela nisu nastali posebni troškovi. Utvrđeno je ujedno da je prvostupanjski sud pravilnom primjenom relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22. i 138/23 dalje: OT) utvrdio visinu troškova tužiteljice te visinu troškova vještačenja na stvarnoj visini tog troška.

23. Budući da nisu osnovani žalbeni razlozi zbog kojih tuženik pobija prvostupanjsku presudu, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu.

24. Odlučujući o troškovima nastalim u povodu žalbe protiv presude, imajući na umu da tuženik sa žalbom protiv presude nije uspio, odbijen je sa zahtjevom za naknadom troškova sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu protiv presude.

U Varaždinu 5. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun