Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-868/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Bađun, predsjednice vijeća, Milka Samboleka, izvjestitelja i člana vijeća te Tatjane Ledinšćak-Babić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Ante Bogdaniću, odvjetniku u Biogradu na Moru, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćniku Dražanu Crnkoviću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ugovora ništavim, povodom žalbe tužiteljice izjavljene protiv presude i rješenja Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj: P-279/2023-16 od 26. siječnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 5. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj: P-279/2023-16 od 26. siječnja 2024.

r i j e š i o  j e

I. U dijelu donesenom u obliku rješenja prvostupanjska odluka nije bila predmet ispitivanja u žalbenom postupku.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

„I Odbija se u cijelosti deklaratoran i kondemnatoran tužbeni zahtjev tužiteljice ŽM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] specificiran u podnescima od 27.2.2008. (str. 230 do 231 spisa), u podnesku na str. 546 poleđine spisa od 22.7.2018.godine i na ročištu od 14.12.2023.godine:

1. Utvrđuje se ništetnim sa danom zaključenja Ugovor o dugoročnom kreditu br.: 5111000142 od 19.5.2003.godine sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva na nekretnini k. č. Br. [katastarska čestica] koja je upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] radi osiguranja novčane tražbine zaključen između Kirac Enia kao tužitelja (po Rješenju o nasljeđivanju sada ŽM) i Gospodarsko kreditne banke iz Zagreba, Draškovićeva 58 na iznos od 780.000,00 kn i to od 19.05.2003.g. i pripadajućim planom otplate kredita radi neisplate kredita korisniku kredita kako je ugovoreno. 2. Utvrđuje se ništetnim sa danom zaključenja Ugovor o kratkoročnom kreditu br.: 5311000073 od 02.02.2004.godine sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva na nekretnini k. č. Br. [katastarska čestica] koja je upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] radi osiguranja novčane tražbine zaključen između Kirac Enia kao tužitelja (po Rješenju o nasljeđivanju sada ŽM) i Gospodarsko kreditne banke iz Zagreba, Draškovićeva 58 na iznos od 700.000,00 kn i to od 02.02.2004.g. i pripadajućim planom otplate kredita radi neisplate kredita korisniku kredita kako je ugovoreno. 3. Utvrđuje se ništetnim sa danom zaključenja Ugovor o kupoprodaji tražbine od 28.12.2005.godine zaključen između Gospodarsko kreditne banke d.d. Zagreb, Draškovićeva 58 i RM iz [adresa] kao kupca iz razloga jer je taj Ugovor nastao na temelju nezakonitih i ništetnih dokumenata te je time i on sam ništetan od samog trenutka nastajanja te se utvrđuje da su isti bez učinka EX TUNC.

4. Nalaže se tuženoj da isplati tužiteljici ŽM iz [adresa] iznos od 753.350,00 kuna ili 99.986,73 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koje teku na iznose kako slijedi:

- na iznos od 378.500,00 kn u protuvrijednosti u eurima od 10.11.2004. pa do isplate,

- na iznos od 375.000,00 kn u protuvrijednosti u eurima od 08.12.2004. pa do isplate, te isplati iznos od 66.622,00 kn/8.842,26 eura zajedno s propisanim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dospijeća treće rate od 01.09.2003. pa do isplate, nadalje da vrati iznos od 700.000,00 kuna/92.905,97 eura zajedno s propisanim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 02.02.2004. pa sve do isplate, kao i da isplati na ime manipulativnih troškova odobravanja i korištenja kredita iznos od 70.000,00 kn /9.290,60 eura, zajedno s propisanim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od presuđenja pa do isplate, kao neosnovan.

II Nalaže se tužiteljici da tuženoj na ime parničnog troška isplati iznos od 337.885,00 kuna/44.843,72 eura u roku od 15 dana.

III Odbija se tužiteljica prema tuženoj u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška s kamatom na isti kao neosnovan.“

1.1. Ujedno je u dijelu donesenom u obliku rješenja prvostupanjski sud odlučio:

„Utvrđuje se da je tužba tužiteljice prema tuženoj povučena u dijelu tužbenog zahtjeva u kojem je tažila poništenje, podredno raskid Ugovora o dugoročnom kreditu br.: 5111000142 od 19.5.2003.godine sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva, Ugovora o kratkoročnom kreditu br.: 5311000073 od 02.02.2004.godine sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva, kao i u dijelu u kojem je tražila poništenje Ugovora o kupoprodaji tražbine od 28.12.2005.godine zaključenog između Gospodarsko kreditne banke d.d. Zagreb, Draškovićeva 58 i RM iz [adresa] kao prodavatelja i HM kao kupca.“

2. Pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom tužiteljica pobija prvostupanjsku odluku u dijelu donesenom u obliku presude i poziva se na sve zakonske žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03; 88/05; 2/07 - odluka US RH; 84/08; 96/08 - odluka US RH; 123/08 - ispravak; 57/11; 148/11 - pročišćeni tekst; 25/13; 89/14 - odluka US RH; 70/19: 80/22; 114/22 i 155/23; dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud usvoji žalbu, preinači pobijanu presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti, naloži tuženiku da joj naknadi parnični trošak, a podredno da ukine prvostupanjsku presudu i vrati predmet na ponovno odlučivanje drugom sucu.

2.1. Kako prema odredbi čl. 365. st. 1. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u dijelu u kojemu se pobija žalbom, a tužiteljica prvostupanjsku odluku ne pobija u dijelu donesenom u obliku rješenja, odlučeno je kao u toč. I. izreke ovog rješenja.

3. U odgovoru na žalbu tuženik se protivi navodima žalbe i smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje te pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio deklaratorni i kondemnatorni zahtjev tužiteljice, budući da su oba zahtjeva neosnovana. Predlaže da drugostupanjski sud odbije žalbu tužiteljice kao neosnovanu i obveže tužiteljicu na naknadu troškova žalbenog postupka.

4. Žalba nije osnovana.

5. Iako se poziva na sve zakonske žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. ZPP-a, tužiteljica niti konkretizira niti argumentira bilo koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka. Stoga je pobijana presuda ispitana u odnosu na one bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a te je utvrđeno da u prvostupanjskom postupku nije počinjena niti jedna tako normirana bitna povreda.

6. Nisu ostvareni niti žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja odnosno pogrešne primjene materijalnog prava.

6.1. Tužiteljica u žalbi pobija utvrđenja prvostupanjskog suda da nisu istinite tvrdnje ranijeg tužitelja i njenog pravnog prednika (oca) ZM tj. da njemu nikad nije isplaćen novac koji mu je trebao biti isplaćen na temelju ugovora o dugoročnom kreditu i ugovora o kratkoročnom kreditu, a da su ugovor o kratkoročnom kreditu i ugovor o kupoprodaji tražbine sklopljeni iz straha, odnosno prijetnje, dok je ona navedene kredite podizala radi podmirenja ovršnog duga kojeg je imala prema Istarskoj banci d.d. i UNA d.o.o.

6.2. Tužiteljica navodi da prvostupanjski sud pogrešno zaključuje da su predmetni ugovori zaključeni kako bi se tužiteljica riješila dugovanja kojeg je imala prema tada drugotuženiku HM kojeg se htjela „riješiti“ uzimanjem prvo dugoročnog kredita, a onda kad je shvatila da ne može vraćati anuitete, uzimanjem kratkoročnog kredita radi podmirenja obaveze po ugovoru o dugoročnom kreditu, ali i obaveze po drugom ugovoru o kreditu kojeg je imala zaključenog s Istarskom bankom d.d. Tvrdi da su svi krediti i pozajmice koje je podizala, a koji su se koristili radi poboljšanja uvjeta rata, povećanja radnog kapaciteta, zapošljavanja novih djelatnika, kupnje opreme i sl., vraćeni sredstvima dobivenim poslovanjem njezine firme Bioterm d.o.o. 6.3. Nadalje, tvrdi da kreditna sredstva ranijem tužitelju JM nikada nisu isplaćena, a njegov potpis nalazi se na dokumentu koji se naziva temeljnica i koji predstavlja interni dokument banke, dok ZM nije bio zaposlenik banke. Dodaje da činjenica da kredit nikad nije isplaćen njenom pravnom predniku proizlazi iz okolnosti da ne postoji dokument koji se zove vezana transakcija, a iz kojeg bi bilo vidljivo da ZM svojom voljom želi da se neki određeni iznos prenese na nečiji račun, broj računa i razlog zbog čega to traži te da se ni u dugoročnom ni u kratkoročnom kreditu ne spominje način i termin isplate kredita korisniku JM, što dokazuje da nije postojala namjera da mu se kredit isplati, već samo da se njemu oduzme nekretnina.

6.4. Također, tužiteljica tvrdi da nikada nije postojao dug ZM prema Gospodarsko kreditnoj banci d.d., s obzirom da krediti nisu ni isplaćeni JM, a što se tiče sredstava koje je Gospodarsko kreditna banka d.d. platila Novoj banci d.d. (cca 559.000,00 kn), da se je radilo o međusobnom dogovoru banaka, a ne o stvarnom dugu, jer je stvarni dug firme Bioterm d.o.o. iznosio 26.000,00 EUR od 50.000,00 EUR koliko je iznosio ukupni iznos kredita kojeg je Istarska banka d.d. odobrila firmi Bioterm d.o.o., a za koji je bila upisana hipoteka Istarske banke d.d. na nekretnini tužitelja.

7. Opisanim žalbenim navodima tužiteljica nije dovela u sumnju činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda te primjenu materijalnog prava.

7.1. Nakon što je u toč. 5. naveo da u ovoj pravnoj stvari nije bilo sporno da je tužba podnesena 7. srpnja 2006. u odnosu na pravnog prednika sadašnjeg tuženika (Gospodarsko kreditne banke d.d.) i tuženika HM, kojom je prvotno zatraženo poništenje, podredno raskid te podredno utvrđenje ništetnim ugovora o dugoročnom kreditu od 19. svibnja 2003., ugovora o kratkoročnom kreditu od 2. veljače 2004. i ugovora o kupoprodaji tražbine od 28. prosinca 2005., prvostupanjski sud u toč. 6. do 16. obrazloženja navodi koje činjenice između stranaka nisu bile sporne, da bi u toč. 17. obrazloženja zaključio da sve te činjenice proizlaze i iz postojećih pisanih dokaza u spisu.

7.2. Prvostupanjski sud navodi da je bila sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, a s time u vezi da je bilo sporno jesu li pravnom predniku tužiteljice JM isplaćeni iznosi po ugovoru o dugoročnom kreditu od 19. svibnja 2003. i ugovoru o kratkoročnom kreditu od 2. veljače 2004., te je posljedično bilo sporno jesu li predmetni ugovori ništetni te je li ništetan i kasnije sklopljen ugovor o kupoprodaji tražbine od 28. veljače 2005. Prvostupanjski sud konstatira da je tužiteljica „(...) u konačnici svoj tužbeni zahtjev specificirala kroz podnesak od 22. srpnja 2018. (...)“.

7.3. Nakon što je analizirao i ocijenio materijalne dokaze (isprave), kao i nalaze i mišljenja stalnih sudskih vještaka financijske struke Bojane Galinac i vještaka iz tvrtke Vještak Tkalec d.d., prvostupanjski sud zaključuje:

- da je kratkoročni kredit iskorišten na način da je od ukupno odobrenog kredita od 700.000,00 kn kroz isplatu swift isplaćeni dio od 559.409,09 kn Novoj banci d.d. na ime duga po ugovoru o dugoročnom kreditu broj 51-7587 (1506) od 11. kolovoza 1999., kojeg je tvrtka tužiteljice Bioterm d.o.o., zastupana po tužiteljici kao direktorici, zaključila s bivšom Istarskom bankom d.d. (čija je pravna slijednica Nova banka d.d.),

- da korisniku kratkoročnog kredita JM nije isplaćen ugovoreni iznos već je podmireno dugovanje trgovačkog društva Bioterm d.o.o prema Novoj banci d.d. (pravnoj slijednici Istarske banke d.d.) i da je isplatom iznosa od 559,409,09 kn Novoj banci d.d. podmiren u cijelosti kredit trgovačkog društva Bioterm d.o.o.,

- da ostatak odobrenog kratkoročnog kredita od 140.590,91 kn (razlika do iznosa od 700.000,00 kn) nije iskorišten odnosno nije isplaćen korisniku kredita pa je tuženik obračunao kamatu samo na isplaćen i iskorišteni iznos,

- da se kod ugovora o dugoročnom kreditu radilo o iznosu od 780.000,00 kn u korist ZM koji je blagajnički izdatak ovjerio potpisom (list 74. spisa) s time da je na ime ugovorene bankarske naknade ustegnut iznos od 34.336,60 kn, pa je po tom dugoročnom kreditu ostao iznos od 755.663,60 kn koji je uplaćen na račun broj 3302007288, vlasnika OM, koji iznos je 2. lipnja 2003. prenesen s računa OM na račun pod zaporkom broj 4511003687 vlasnika UM, a da je do trenutka otkaza tog kredita dana 14. travnja 2004. na ime otplate plaćen (vraćen) iznos od 108.527,05 kn.

8. Žalbenim navodima tužiteljica nije dovela u sumnju odlučna činjenična prvostupanjskog suda, koja prihvaća i ovaj sud, i to:

- da je korisnik kredita (raniji tužitelj ZM) sklopio s pravnim prednikom tuženika (ranijim tuženikom Gospodarsko kreditnom bankom d.d.) dva ugovora o nenamjenskom kreditu - ugovor o dugoročnom kreditu broj 51110000142 od 19. svibnja 2003. i ugovor o kratkoročnom kreditu broj 5311000073 od 2. veljače 2004.,

- da korisnik kredita (ZM) nije „na ruke“ primio ugovorene iznose kredita, već su oni iskorišteni na način kako je to on odredio prilikom realizacije kredita, a taj su način korištenja kako dugoročnog, tako i kratkoročnog kredita, suglasno utvrdili stalni sudski vještaci financijske struke Bojana Galinac i vještak iz tvrtke Vještak Tkalec d.o.o.

8.1. Nadalje, imajući u vidu da tužiteljica nije osporila utvrđenje da je na ime otplate dugoročnog kredita plaćen (vraćen) iznos od 108.527,05 kn, neuvjerljiva je njena temeljna žalbena tvrdnja da njenom pravnom predniku JM nije isplaćen niti dio tog kredita, kod čega nije odlučno je li iznos kredita ZM primio „na ruke“, s obzirom da je prvostupanjski sud na potpuno pouzdani način utvrdio (ocjenom materijalnih dokaza te nalaza i mišljenja stalnih sudskih vještaka financijske struke) da su oba kredita iskorištena na način kako je to odredio korisnik kredita ZM, koji je to valjano mogao učiniti i putem temeljnice na kojoj se nalazi njegov potpis, a koju činjenicu tužiteljica žalbenim navodima nije dovela u sumnju. Stoga, iako se na predmetnim kreditima izričito ne spominje način i termin isplate kredita, to samo po sebi ne znači da korisnik tih kredita ZM sredstva iz ugovora o dugoročnom kreditu odnosno dio sredstava iz ugovora o kratkoročnom kreditu nije iskoristio na način kako je to utvrdio prvostupanjski sud koji je svoju ocjenu utemeljio na nalazima i mišljenjima stalnih sudskih vještaka financijske struke.

8.2. Nastavno, ne može se prihvatiti niti žalbena tvrdnja tužiteljice da ne postoji dug ZM prema predmetnim ugovorima o kreditu jer da „(…) krediti nisu ni isplaćeni“.

8.3. Daljnja žalbena tvrdnja tužiteljice da su svi krediti i pozajmice koje je ona podizala korišteni radi poboljšanja uvjeta rada, povećanja radnog kapaciteta, zapošljavanja novih djelatnika, kupnju opreme i sl. te da su vraćeni sredstvima dobivenim poslovanjem njezine firme Bioterm d.o.o., nije odlučna u ovoj parnici jer ti krediti odnosno pozajmice nisu predmet spora i nisu obuhvaćeni tužbenim zahtjevom, a prema čl. 2. st. 1. ZPP-a u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

8.4. Neuvjerljiva je žalbena tvrdnja tužiteljice da se je kod isplate od strane Gospodarsko kreditne banke d.d. prema Novoj banci d.d. radilo o međusobnom dogovoru banaka (u tom dijelu tužiteljica niti ne pokušava objasniti o kakvom je dogovoru riječ), s obzirom da je prvostupanjski sud nakon ocjene nalaza i mišljenja stalnih sudskih vještaka financijske struke koji su u tom dijelu suglasni, da korisniku (kratkoročnog) kredita JM nije („na ruke“) isplaćen ugovoreni iznos već je podmireno dugovanje trgovačkog društva Bioterm d.o.o prema Novoj banci d.d. (pravnoj slijednici Istarske banke d.d.) i da je isplatom iznosa od 559,409,09 kn Novoj banci d.d. podmiren u cijelosti kredit trgovačkog društva Bioterm d.o.o.

8.5. Zbog navedenog, a uz opisano utvrđeno činjenično stanje koje tužiteljica navodima žalbe nije dovela u sumnju, prvostupanjski sud je odbijanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti ugovora o dugoročnom kreditu i ugovora o kratkoročnom kreditu te posljedično ugovora o kupoprodaji pravilno primijenio materijalno pravo. Kako kondemnatorni tužbeni zahtjev svoju činjeničnu i pravnu podlogu ima u eventualnom prihvaćanju deklaratornog tužbenog zahtjeva, to je odbijanjem tužbenog zahtjeva i u ovome dijelu, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo.

9. Nadalje, tužiteljica u žalbi ističe da je prvostupanjsku presudu donio Općinski sud u Puli-Pola, iako je u ugovorima o kreditu, u slučaju spora, ugovorena nadležnost suda u Zagrebu, a u više navrata je zatraženo i izuzeće suca koji je donio prvostupanjsku presudu.

9.1. Međutim, sada je u žalbenom postupku bespredmetno pozivanje tužiteljice na ugovorenu nadležnost suda u Zagrebu, s obzirom da je upravo njen pravni prednik ZM dana **.**.2006. podnio tužbu u ovom predmetu upravo Općinskom sudu u Puli-Pola, čime je na konkludentan način odustao od zahtjeva da u ovom sporu sudi sud ugovorene nadležnosti na kojeg se sada u žalbi poziva tužiteljica. U tom kontekstu, bez značaja su tvrdnje tužiteljice da je u ovom sporu u više navrata zatraženo (ali nije prihvaćeno - opaska ovog suda) izuzeće suca koji je donio prvostupanjsku presudu.

10. Zaključno, paušalna je (ničim argumentirana) tvrdnja tužiteljice da joj nije omogućen uvid u spis. Tužiteljica u žalbi niti ne tvrdi da je (ako je kada) tijekom trajanja postupka podnijela zahtjev da joj se omogući uvid u spis i da joj je prvostupanjski sud takav zahtjev odbio. U svakom slučaju tužiteljica je kao stranka u postupku u smislu Sudskog poslovnika (čl. 44. st. 1.) bila ovlaštena razgledati, fotografirati i tražiti prijepis ili presliku spisa odnosno njegovih dijelova, a ako to nije učinila to je isključivo posljedica njezine procesne (ne)aktivnosti.

11. Pravilna je i valjano obrazložena odluka o troškovima postupka (toč. 38.), koju tužiteljica u žalbi posebno ne pobija.

12. Slijedom iznijetog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda. Stoga je odlučeno kao u izreci ove presude.

13. Trošak odgovora na žalbu nije bio potreban u ovoj parnici u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a pa je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka i odlučeno kao u toč. II. izreke ovog rješenja.

U Varaždinu 5. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun