Poslovni broj: UsI-2158/2023-13

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sutkinji Ani Jurišić, uz sudjelovanje Nene Čulić kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja 1) Borik d.o.o. za ugostiteljstvo i turizam, Ulica Majstora Radovana 7, Zadar, OIB: 89869631318 i 2. Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, zastupanog po Županijskom državnom odvjetništvu u Zadru, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica Grada Vukovara 49, uz sudjelovanje zainteresiranih osoba 1) ND iz [adresa]., 2) FD iz [adresa], 3) ED iz [adresa] i 4) ŽD iz [adresa], zastupanih po opunomoćenicima iz OD Bačić i partneri, M. Pavlinovića 9, Zadar, radi određivanja naknade za oduzeto zemljište, nakon javne i usmene rasprave zaključene 5. studenog 2024. godine u prisutnosti zamjenice opunomoćenika tužitelja pod 1) te u odsutnosti uredno pozvanih tužitelja pod 2), tuženika i zainteresiranih osoba, 5. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja pod 1. za poništenjem točke II. rješenja tuženika Klasa: UP/II-942-01/22-01/167 urbroj: 514-04-02-01-

01/07-23-02 od 27. travnja 2023.

II. Odbija se zahtjev tužitelja pod 2 za poništenjem rješenja tuženika Klasa: UP/II-942-01/22-01/167 urbroj: 514-04-02-01-01/07-23-02 od 27. travnja 2023.

III. Odbija se zahtjev tužitelja pod 1. za naknadom troška ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1.Osporenim rješenjem tuženika Klasa: UP/II-942-01722-01/167 urbroj: 514-04- 02-01-01/07-23-02 od 27. travnja 2023. godine u točki I. poništeno je rješenje Zadarske županije, Upravnog odjela za javnu nabavu i upravljanje imovinom, KLASA: UP/I-944- 02/22-01/03, URBROJ:2198-17-22- 2 od 28. veljače 2022. godine u dijelu pod točkom 2. i ujedno riješeno da je obveznik povrata Republika Hrvatska, dok je točkom II. izreke napadanog rješenja poništeno isto rješenje u dijelu pod točkom 4. i 5. izreke. Navedenim prvostupanjskim rješenjem pod točkom 1. ND, KD, ZD i N (ovdje zainteresiranim osobama) daje de u vlasništvo nekretnina oznake č.z. 1439 k. o. [katastarska općina], površine 1304m2. Točkom 2. obveznikom povrata utvrđen je Grada Zadar. Točkom 3. odlučeno je o zemljišnoknjižnoj provedbi rješenja. Točkom 4. odlučeno je da su ovlaštenici povrata dužni vratiti ukupni revalorizirani iznos od 8.605,10 eura podijeljen na pojedinačne iznose ovlaštenika naknade. Točkom 5. odlučeno je da su ovlaštenici povrata dužni iznose iz točke 4. uplatiti na račun Grada Zadra u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti rješenja.. Točkom 6. odlučeno je o troškovima postupka.

2. Tužitelj pod 1. tužbom od 1. rujna 2023. godine a po kojoj je formiran spis gornjeg poslovnog broja, osporava točku II. izreke rješenja tuženika. U tužbi ističe da je obrazloženje rješenja tuženika manjkavo, nejasno i da ima takve nedostatke radi kojih se ne može ispitati, da isto ne sadrži obrazloženje o svim odlučnim činjenicama u ovom predmetu te da tuženik uopće ne spominje sve činjenice bitne za odlučivanje u predmetnoj upravnoj stvari. Tuženik da u obrazloženju osporavanog rješenja primjenjuje članak 53. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, a ne članak 17. istog Zakona. Nadalje tuženik da u obrazloženju navodi da je primajući dodijeljeno zemljište od strane tadašnje Općine Zadar, ovdje tužitelj (koji je i isplatio naknadu vlasnicima oduzete imovine) imao pravo unijeti to zemljište u društveni kapital u postupku pretvorbe, pa kako to nije učinio, da je izgubio i pravo vlasništva i sva moguća potraživanja prema trećima. Takvo utvrđenje tuženika da je u cijelosti pogrešno, neosnovano i u suprotnosti za zakonskim odredbama i samom svrhom Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, te da je donošenjem takve odluke povrijeđeno pravo odnosno pravni interes tužitelja. Ističe se da iz spisa proizlazi kao nesporno da je tadašnja Općina Zadar raspolagala predmetnom nekretninom označenom kao 1439 ko. [katastarska općina] u korist pravnog prednika ovdje tužitelja, koji da je nesporno univerzalni pravni prednik iza HP Borik, kao i da je pravni prednik tužitelja HP Borik isplatio naknadu pravnom predniku podnositelja zahtjeva u ukupnom iznosu od 191.695,00 dinara (revalorizirani iznos od 8.605,10 eura). Također da je nesporno da je u tijeku upravnog postupka koji se vodio pred nadležnim tijelom pravomoćnim rješenjem podnositelju zahtjeva predmetna nekretnina vraćena u naravi budući je utvrđeno da ista nije privedena namjeni i jer nije unesena u temeljni kapital pravnog prednika tužitelja, odnosno jer su se po Zakonu o naknadi ispunile pretpostavke za povrat u naravi. Međutim, tuženik da je u napadanom rješenju pogrešno zaključio kako tužitelj nema pravo na povrat plaćene naknade. Tužitelj smatra kako je tuženikovo utvrđenje da se u konkretnom slučaju ne primjenjuje članak 17. Zakona o naknadi pogrešan. Sukladno izvorima prava kao što su pravna znanost i sudska praksa, da je uvriježeno stajalište da se ovlaštenikom povrata plaćene naknade u novcu smatra onaj tko je naknadu platio, u kom slučaju da je ovdje nedvojbeno utvrđeno da je to ovdje tužitelj. Već samo jezičnim tumačenjem navedenog članka 17. stavak 1. Zakona o naknadi da se zaključuje kako se taj stavak/članak primjenjuje ili na situaciju kada općina ili grad nije raspolagala neizgrađenim zemljištem ili na neizgrađeno građevinsko zemljište koje nije privedeno namjeni te da uvjeti ne trebaju biti ispunjeni kumulativno već alternativno. Kako se u ovom slučaju radi o neizgrađenom zemljištu koje nije privedeno namjeni te kako je naknada isplaćena prema odredbama Zakona o eksproprijaciji (NN 10/78, 5/80, 30/82, 46/82) to da se primjenjuje članak 17. Zakona o naknadi. Nadalje, jezičnim tumačenjem stavka 2. istog članka da se zaključuje da se naknada treba vratiti, a da se vratiti može nešto samo onome tko je to dao, odnosno u ovom slučaju Borik d.o.o. Nadalje, tužitelj ističe da predmetna tražbina za povratom plaćene naknade u trenutku kada se radila pretvorba i privatizacija pravnog prednika tužitelja (što je bilo 1992. kod Borik d.o.o.) niti nije postojala, pa da stoga takvu tražbinu niti nije mogao tužitelj unijeti u temeljni kapital. Smatra da bi trebalo biti nesporno da je postupak privatizacije i pretvorbe društvenih poduzeća u Republici Hrvatskoj započeo tijekom 1990.godine te da se nastavio tijekom 1991.godine. Sukladno Zakonu o pretvorbi društvenih poduzeća iz 1991.godine, društvena poduzeća su bila dužna obaviti pretvorbu do lipnja 1992.godine pa da je tako i pretvorba Borik d.d. izvršena u 1992. godini. U postupku pretvorbe i privatizacije u temeljni kapital društva da su se unosile nekretnine, stvari, prava i tražbine koje su postojale u vrijeme kada se ista radila. U konačnici, kao zadnji korak pretvorbe dotadašnjeg pravnog sustava u kojem su poslovala nekadašnja društvena poduzeća, dana 1.siječnja 1995. stupio je na snagu Zakon o trgovačkim društvima koji je i uveo današnje oblike trgovačkih društva. S druge strane, Zakon o naknadi za imovinu oduzetu u vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine stupio je na snagu 1.siječnja 1997., dakle, nekoliko godina nakon dovršetka pretvorbe i privatizacije. Stoga da tijekom 1991.i 1992.godine, kada se konkretno radila pretvorba hotelskog poduzeća Borik, nije postojala tražbina na povrat isplaćene naknade podnositelju zahtjeva budući da Zakon o naknadi još uvijek nije niti postojao niti je bila predviđena ikakva mogućnost ranijim vlasnicima vraćanja oduzetih nekretnina, pa da tako pravni prednik tužitelja niti nije mogao eventualnu takvu tražbinu unijeti u temeljni kapital. Međutim, kada bi se prihvatilo obrazloženje tuženika u napadanom rješenju, da bi proizašla apsurdna situacija prema kojoj tužitelj ne bi imao pravo na isplaćenu naknadu, dok da bi s druge strane prijašnji vlasnik osim naknade dobio uz to i predmetnu nekretninu u naravi. Da je odluka sadržana u točki II. napadanog rješenja pogrešna i neosnovana da proizlazi i iz sudske prakse koja se dostavlja uz tužbu, a radi se o pravomoćnoj presudi Upravnog suda u Split, posl. broj UsInoi-12/18 od 18. listopada 2018. godine „S obzirom da se tužbenim zahtjevima ni ne spori da je HP Borik uknjižen kao vlasnik predmetne čestice, da je HP Borik po sporazumu bio obveznik plaćanja naknade, i da je HP Borik pravni prednik zainteresirane osobe… to ovaj sud ne može prihvatiti tužbene prigovore da je zainteresirana osoba pogrešno utvrđena obveznikom naknade u obliku naturalnog povrata predmetnog zemljišta i vjerovnikom navedenih iznosa na ime vraćanja naknade primljene za predmetno zemljište." Slijedom svega navedenog, tužitelj smatra kako je tuženik prilikom donošenja pobijanog rješenja počinio čitav niz povreda upravnog postupka te pogrešno utvrdio da tužitelj nema pravo na isplatu naknade od strane prijašnjeg vlasnika nekretnine koja mu je vraćena u naravi. Tužitelj tužbenim zahtjevom traži da se njegova tužba usvoji te osporavano drugostupanjsko rješenje poništi u točki II. izreke, te da se usvoji njegova žalba i prvostupanjsko rješenje preinači na način da se utvrdi kako su ovlaštenici povrata iznose iz toč. 4. izreke prvostupanjskog rješenja dužni uplatiti na račun Borik d.o.o.

3.Tužitelj pod 2. Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, zastupan po Županijskom državnom odvjetništvu u Zadru u tužbi zaprimljenoj kod ovog suda dana 13. rujna 2023. po kojoj je formiran spis poslovnog broja UsI-2222/2023. navodi kako je rješenje tuženika nezakonito i nepravilno, a da prilikom njegovog donošenja tuženik nije utvrdio pravilno činjenično stanje. Ističe kako je zahtjev stranke, ovdje zainteresiranih osoba podnesen u odnosu na kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koja nekretnina jednim svojim dijelom predstavlja pomorsko dobro. Predmetna nekretnina je i dalje upisana u zemljišnim knjigama kao kč br [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] površine 1509 m2, dok je u prvostupanjskom rješenju kao i rješenju tuženika zahtjevateljima vraćena nekretnina oznake 1435/1 k. o. [katastarska općina] površine 1362 m2. Tužitelju nije dostavljen bilo koji podatak iz kojeg bi proizašlo da je podnositelj zahtjeva svoj zahtjev ispravio, odnosno izmijenio u pogledu predmeta postupka. Predmetna nekretnina ne postoji kao takva ni u zemljišnim knjigama, niti u katastarskom operatu, te su stoga predmetna rješenja donijeta u odnosu na nepostojeću nekretninu. Na taj način očigledno postoji nesklad između sadržaja isprava u spisu i izreke rješenja, zbog čega je isto zahvaćeno bitno povredom pravnog postupka, a odlučne činjenice nisu utvrđene. ističe da je donošenjem takvog rješenja prvostupanjsko tijelo preuranjeno donijelo predmetno rješenje, te je takvo rješenje nezakonito. Tužiteljica nadalje ističe kako je prvostupanjsko tijelo, a što je potvrdio i tuženik, donijelo rješenje u toč.2. obvezu isplate naknade zahtjevateljima u odnosu na kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a koja nekretnina isto tako ne postoji u zemljišnim knjigama niti katastru. Nadalje, u toč.2. prvostupanjskog rješenja određuje se pravo na naknadu za oduzeto građevinsko zemljište oznake dio čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u površini od 147 m2, a koji dio nesporno predstavlja pomorsko dobro koje postoji sukladno zakonskim odredbama, a ne građevinsko zemljište. Odluka o utvrđivanju granice pomorskog dobra je deklaratorni akt, a ne konstitutivni, budući je pomorsko dobro definirano samim zakonom. Slijedom navedenog ne može postojati obveza Republike Hrvatske za naknadu za dio nekretnine koja predstavlja opće dobro-pomorsko dobro. Zahtjevateljima ne može pripadati pravo na naknadu nekretnine koje u vrijeme oduzimanja nisu bili vlasnici, jer je ista još 1977. u cijelosti predstavljala pomorsko dobro kao i danas. Prvostupanjsko tijelo nije na taj način utvrdilo pravilno sve činjenice u predmetnom postupku, a što je pobijanim rješenjem potvrdio i tuženik. Isto tako uvidom u geodetski elaborat na koji se poziva tuženik, kao i prvostupanjsko tijelo, razvidno je da je nekretnina oznake kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], pogrešno označena kao pašnjak, a ne pomorsko dobro. Nadalje, pobijanim rješenjem tuženik utvrđuje da zahtjevatelji nisu u obvezi vratiti naknadu s naslova deposedacije što je u izravnoj suprotnosti s čl.17.st.2 Zakona o naknadi. Predlaže poništiti osporeno rješenje tuženika kao i prvostupanjsko rješenje.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu naveo je kako se poziva na razloge iznijete u obrazloženju pobijanog rješenja te je predložio da se tužba odbije.

5. Zainteresirane osobe koje sud rješenjem od 11. siječnja 2024. godine u smislu odredbe članka 19. stavak 3. tada važećeg Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21 dalje ZUS), pozvao na sudjelovanje u sporu, u svom odgovoru na tužbu predlažu da sud tužbe odbije kao neosnovane i potvrdi rješenje tuženika.

6. Sud je rješenjem od 23. studenog 2023. godine spojio predmete UsI- 2158/2023 i UsI-2222/2023 radi zajedničkog raspravljanja i odlučivanja jer je predmetom tužbe u oba predmeta isto rješenje tuženika.

7. U sporu je održana rasprava 5. studenog 2024. godine čime je dana mogućnost strankama da se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 36/2024-dalje ZUS) izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na koju je pristupio tužitelj pod 1, dok nisu pristupili uredno pozvani tužitelj pod 2, tuženik i zainteresirane osobe.

8. U dokaznom postupku sud je pročitao tužbu, osporeno rješenje, odgovor na tužbu tuženika, odgovor na tužbu zainteresirane osobe zajedno s prilogom, te spis upravnoga tijela, dostavljen uz odgovor na tužbu od strane tuženika. Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

9. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

10. Iz podataka spisa dostavljenog uz odgovor na tužbu proizlazi te među strankama nije sporno da su prednici zainteresiranih osoba RD i ĐD dana **.**.1997. podnijeli zahtjev za naknadu oduzete imovine, između ostalih, oznake čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] te da je navedena nekretnina deposedirana rješenjem Komisije za uzimanje zemljišta iz posjeda prijašnjih vlasnika ili korisnika neizgrađenog građevinskog zemljišta i za davanje tog zemljišta na korištenje Skupštine općine Zadar broj:07-M-1691/1-1977 od 25. travnja 1977.). Nadalje, među strankama nije sporno da je tužitelj pod 1 društvo nastalo pretvorbom Hotelskog poduzeća Borik, [adresa]; da je tom društvenom poduzeću od strane Skupštine Općine Zadar dodijeljena na korištenje čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]; da je to društveno poduzeće ranijim vlasnicima (ĐD i RD prednicima zainteresiranih osoba) platilo naknadu za to zemljište sukladno Sporazumu sklopljenim pred Općinskim sudom u Zadru u predmetu broj R1.555/77), koja naknada sada revalorizirano nesporno iznosi 8.605,10 eura; da predmetno zemljište nije procijenjeno u društveni kapital društvenog poduzeća HP Borik u postupku pretvorbe i privatizacije; da je na dan donošenja Zakona o naknadi zemljište bilo smješteno u zoni turizma, da tužitelj nije upisan kao vlasnik niti kao posjednik predmetnog zemljište te da isto ne drži u posjedu, da predmetno zemljište nije privedeno namjeni za koju je oduzeto.

11. Sporno je da li u konkretnom slučaju treba primijeniti odredbu članka 53. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“ broj: 92/1996, 92/1999, 39/1999, 42/1999, 43/2000, 131/2000, 27/2001, 34/2001, 65/2001, 118/2001, 80/2002, 81/2002, 98/2019 – dalje: Zakon o naknadi), kako to smatra tuženik u osporavanom drugostupanjskom rješenju, ili pak odredbu članka 17. istog Zakona, kako to smatra tužitelj odnosno sporno je da li su zainteresirane osobe u obvezi isplatiti iznos od 8.605,10 eura na ime naknade koju su njihovi pravni prednici primili za oduzetu č.z. 1439 k. o. [katastarska općina], i ukoliko jesu u obvezi isplatiti navedeni iznos da li su istu dužni platiti tužitelju pod 1. kao sljedniku HP Borik ili Republici Hrvatskoj. Također, sporno je i to tko bi bio obveznik povrata navedene nekretnine u vlasništvo zainteresiranih osoba

12. Odredbom članka 17. Zakona o naknadi propisano je da će se neizgrađeno građevinsko zemljište koje je u društveno vlasništvo preneseno na temelju propisa iz članka 2. te akata i načina propisanih člankom 3. ovoga Zakona i koje je na temelju pravomoćne odluke nadležnoga tijela oduzeto iz posjeda prijašnjih vlasnika ili osobe na koju je pravo prenio prijašnji vlasnik, a kojim općina, odnosno grad do stupanja na snagu ovoga Zakona nije dalje raspolagala ili koje do donošenja ovoga Zakona nije privedeno namjeni, dati u vlasništvo prijašnjem vlasniku na njegov zahtjev (stavak 1.). U slučaju iz stavka 1. ovoga članka prijašnji vlasnik dužan je vratiti primljenu naknadu za oduzeto neizgrađeno građevinsko zemljište u roku i iznosu koji se utvrđuje rješenjem o davanju u vlasništvo (stavak 2.). Naknada iz stavka 2. ovoga članka utvrđuje se u kunskoj protuvrijednosti DEM prema prodajnom tečaju ovlaštene banke u mjestu ispunjenja koji vrijedi na dan davanja naknade, a koja odgovara dinarskoj protuvrijednosti primljene naknade izražene u DEM, prema prodajnom tečaju DEM na dan primitka naknade (stavak 3.). Odredba stavka 2. ovoga članka odnosi se samo na slučajeve u kojima je naknada određena u novcu prema odredbama Zakona o eksproprijaciji ("Narodne novine", br. 10/78., 5/80., 30/82., 46/82. - pročišćeni tekst, 28/87., 39/88. i 73/91.) (stavak 4.). Pod zemljištem privedenim namjeni smatra se ono zemljište na kojem je izgrađen objekt ili su izvedeni znatniji radovi na objektu kao i ono zemljište na kojem je općina, odnosno grad izvršila pripremu za izgradnju (stavak 5.).

13. Odredbom članka 53. Zakona o naknadi propisano je da se prijašnjem vlasniku ne vraća u vlasništvo i posjed imovina (neizgrađeno građevinsko zemljište, poslovni prostor i sl.) koja je sukladno Zakonu o pretvorbi društvenih poduzeća unesena u društveni kapital poduzeća, već prijašnjem vlasniku pripada pravo na naknadu u dionicama ili udjelima društva u čiji kapital je u postupku pretvorbe unesena ta imovina (stavak 1.). Ako ostvarenje prava na naknadu iz stavka 1. ovoga članka nije moguće zbog već stečenih prava trećih osoba, prijašnji vlasnik ostvaruje pravo na naknadu u dionicama ili udjelima društava iz portfelja Hrvatskoga fonda za privatizaciju, na način propisan Zakonom o pretvorbi društvenih poduzeća ili u obveznicama Republike Hrvatske. (stavak 2.)

14. Odredbom članka 13. stavak 1. Zakona o naknadi propisano je da je obveznik naknade u naravi fizička ili pravna osoba u čijoj imovini se nalazi imovina koja se na temelju ovoga Zakona daje prijašnjem vlasniku, ako ovim Zakonom za određenu imovinu nije drukčije propisano.

15. Prema odredbi članka 47. Zakona o privatizaciji („Narodne novine“ broj: . 21/1996, 16/1998, 71/1997, 73/2000, 92/2010, 145/2010) dionice, udjeli, stvari i prava koji nisu procijenjeni u vrijednosti društvenog kapitala pravne osobe na temelju Zakona o pretvorbi, prenose se Fondu, ako ne postoje razlozi za obnovu postupka, odnosno ako prijenos ne utječe na postojeću tehnološku cjelinu.

16. Polazeći od citiranih zakonskih odredbi te prednjih nespornih utvrđenja a posebno od činjenice da predmetno zemljište nije procijenjeno u društveni kapital društvenog poduzeća HP Borik u postupku pretvorbe i privatizacije, a prethodno je Općina Zadar, istim raspolagala u korist prednika tužitelja pod 1., to je pravilno po ocjeni suda tuženik ustvrdio kako se u konkretnom slučaju ne primjenjuje odredba čl. 17. st. 2. Zakona o naknadi, već odredba članka 53. jer je riječ o nekretnini koja nije unesena u društveni kapital društvenog poduzeća u pretvorbi, što znači da ne postoji prepreka za vraćanje navedene iz tog članka. Nadalje, a glede obveze zainteresiranih osoba na povrat revaloriziranog iznosa kojeg su njihovi pravni prednici primili na ime naknade za oduzetu nekretninu, valja reći kako navedeni čl. 53. kako to navodi i tuženik u osporenom rješenju ne predviđa obvezu povrata primljene naknade. Dodatno se navodi, a u odnosu na tužbene prigovore tužitelja pod 1 da on kao društvo koje je nastalo pretvorbom prethodno postojećeg društvenog poduzeća nije mogao steći niti potraživanja prema bivšim vlasnicima jer su na njega prešla samo ona prava i stvari koje su bile procijenjene u društveni kapital, a kako je već rečeno, predmetna nekretnina nije procijenjena u društveni kapital društvenog poduzeća, pa stoga ne postoji niti njegovo pravo na povrat (neosporno) isplaćene naknade za tu nekretninu.

17. Što se pak tiče spornog pitanja tko bi bio obveznik povrata predmetne nekretnine, pravilno je tuženik ustvrdio da bi to bila Republika Hrvatska obzirom na odredbu čl. 4. Zakona o neprocijenjenom građevinskom zemljištu. Navedenom zakonskom odredbom propisano je: 1) Kada je u postupku pretvorbe odnosno privatizacije u vrijednost društvenog kapitala društvenog poduzeća procijenjena vrijednost građevine bez zemljišta, trgovačko društvo vlasnik je građevine i zemljišta tlocrtne površine ispod građevine.

(2) Kada je u postupku pretvorbe odnosno privatizacije u vrijednosti društvenoga kapitala društvenog poduzeća procijenjena vrijednost građevine i dio katastarske čestice na kojoj je izgrađena građevina, a u postupku pretvorbe nije formirana posebna katastarska čestica procijenjenog zemljišta, trgovačko društvo vlasnik je građevine, zemljišta tlocrtne površine ispod građevine i procijenjenog zemljišta koje se dodaje zemljištu tlocrtne površine ispod građevine, pri čemu se položaj procijenjenog zemljišta utvrđuje tako da s građevinom i zemljištem tlocrtne površine ispod građevine čini tehnološku i funkcionalnu cjelinu.

(3) Turističko zemljište na kojemu su izgrađeni hoteli i turistička naselja, a nije procijenjeno i uneseno u temeljni kapital trgovačkog društva te koje, pored zemljišta tlocrtne površine ispod građevine i procijenjenog zemljišta, služi za redovitu uporabu tih građevina, vlasništvo je jedinice lokalne samouprave.

(4) Preostalo turističko zemljište vlasništvo je Republike Hrvatske.

Obzirom da je u konkretnom slučaju riječ o turističkom zemljištu na kojem nije izgrađen hotel ili turističko naselje te koje nije procijenjeno u temeljni kapital trgovačkog društva niti je riječ o zemljištu koje služi za redovitu upotrebu tih građevina, to je pravilno utvrđenje tuženika da se radi o zemljištu u vlasništvu Republike Hrvatske koja je stoga i obveznik povrata te nekretnine.

18.Slijedom svega navedenog ovaj sud osporavano rješenje tuženika cijeni pravilnim i zakonitim, u postupku koji je prethodio donošenju istog nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje upravne stvari, utvrđene su sve činjenice i okolnosti bitne za zakonito i pravilno rješavanje predmetne upravne stvari uz pravilnu primjenu materijalnog prava. Isto je suprotno navodima tužbe u dostatnoj mjeri obrazloženo. Navodi tužitelja nisu s uspjehom osporili zakonitost ni pravilnost osporavanog rješenja niti su isti od utjecaja na drugačije rješenje predmetne upravne stvari, radi čega, po ocjeni ovog suda, nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

19. Stoga je na temelju odredbe članka 116. stavak 1. ZUS-a tužbeni zahtjev tužitelja pod 1) i 2) valjalo kao neosnovan odbiti odnosno odlučiti kao u izreci ove presude.

20.Kako tužitelj pod 1., nije uspio u predmetnom upravnom sporu to je valjalo odbiti zahtjev istoga za naknadom troškova predmetnog upravnog spora te odlučiti kao u točki III izreke.

U Splitu, 5. prosinca 2024. godine

S u t k i nj a

Ana Jurišić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

- opunomoćenicima tužitelja pod 1) Odvjetničko društvo Kovačević Koren i partneri, Supilova 6, Rijeka,

- tužitelju pod 2) DORH zastupan po ŽDO u Zadru,

- tuženiku Ministarstvu pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Upravi za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49,

- opunomoćenicima zainteresiranih osoba od 1) do 4) OD Bačić i partneri, Zadar, M. Pavlinovića 9,

- u spis.