Republika Hrvatska

Županijski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: Gž-678/2022-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Sisku u vijeću sastavljenom od sudaca, Ivana Stipčića predsjednika vijeća, Renate Košir Skračić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Marijanke Salopek članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužiteljice EA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i 2. tužiteljice ĆA iz [adresa]-5, OIB [osobni identifikacijski broj], obje zastupane po punomoćniku Goranu Okmaci, odvjetniku iz Pazina, protiv 1. tuženice ČA iz [adresa], British Columbia, [adresa] i 2. tuženika ŠA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Sanji Jovanović, odvjetnici u Poreču, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi 1. i 2. tužiteljica izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču - Parenzo, poslovni broj: P-443/2020-64 od 21. lipnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 5. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba 1. tužiteljice EA i 2. tužiteljice ĆA i potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču - Parenzo, poslovni broj: P-443/2020-64 od 21. lipnja 2022.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev 1. tužiteljice EA i 2. tužiteljice ĆA za nadoknadom troška žalbenog postupka.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev 2. tuženika ŠA za nadoknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio sljedeću presudu:

»I Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljica koji glasi:

"Utvrđuje se da su tužiteljice stvarne suvlasnice, svaka u ½ dijela, nekretnine označene kao k. č. [katastarska čestica] upisane u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], pa su slijedom toga 1.

– i 2. – tuženici dužni u roku od 15 dana priznati to pravo vlasništva i trpjeti u zemljišnoj knjizi prijenos suvlasničkih udjela koji su upisani na njihovim imenima u cijelosti na ime i suvlasništvo tužiteljica svake u ½ dijela, temeljem ove presude po pravomoćnosti."

II Odbija se zahtjev tužiteljica za naknadu parničnog troška.

III Dužne su tužiteljice naknaditi drugotuženiku parnični trošak u iznosu od 5.000,00 kn (pettisućakuna), u roku od 15 dana.«

2. Protiv navedene presude su žalbu izjavile 1. i 2. tužiteljica (dalje: tužiteljice) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, kao i protiv odluke o troškovima. Predlažu da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku i prihvati tužbeni zahtjev tužiteljica te da tuženicima naloži plaćanje troška prvostupanjskog postupka, uvećanog za trošak sastava njihove žalbe.

3. U odgovoru na žalbu 2. tuženik osporava sve navedene žalbene razloge i predlaže odbiti žalbu tužiteljica kao neosnovanu, uz nadoknadu troška sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba tužiteljica nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio ovaj sud smatra da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28713., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. - dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, a niti je materijalno pravo pogrešno primijenjeno.

6. Nije osnovan žalbeni razlog na koji se u žalbi pozivaju tužiteljice, i to počinjenja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, zato jer pobijana odluka nema takvih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati pa niti onih na koje neosnovano ukazuju tužiteljice u žalbi. Pobijana presuda ima jasne, neproturječne i dostatne razloge o svim pravno odlučnim činjenicama, a izreka je razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, koji nisu protivni izvedenim dokazima.

7. Prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke o tužbenom zahtjevu te je ocijenio izvedene dokaze sukladno odredbi članka 8. ZPP, pri čemu je u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe članka 220. stavka 2. ZPP izveo i ocijenio dokaze za koje je utvrdio da iz tih dokaza može utvrditi odlučne činjenice. Stoga u donošenju pobijane presude nije počinjenja bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u svezi članaka 8. i 220. ZPP na što prema sadržaju žalbe neosnovano ukazuju tužiteljice, a činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno u odnosu na sve pravno odlučne činjenice.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljica za utvrđenjem prava suvlasništva na katastarskoj čestici (dalje: k.č.) 33/12 upisanoj u zemljišnoknjižni uložak broj (dalje: zk. ul. br.) 246, katastarska općina (dalje: k.o.) Vabriga, s osnova darovanja i dosjelosti.

9. Prvostupanjski sud je u postupku utvrdio:

- da je predmetna k. č. [katastarska čestica] površine 3000 m², upisana u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u suvlasništvu MA Ivana, MA VA, HA rođene (dalje: rođ.) MA, svakoga u 2/8 dijela te 1. i 2. tuženika svakog u 1/8 dijela. – da su tužiteljice upisane kao suvlasnice, svaka u ½ dijela na k. č. [katastarska čestica] površine 1377 m², u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina],

- da predmetne nekretnine k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica] međusobno graniče te da je očevidom uz sudjelovanje vještaka mjernika (dalje: vještaka) utvrđeno da predmetna nekretnina k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] ima površinu prema službenom katastarskom stanju od 3000 m², da ista u naravi predstavlja livadu s redom maslina uz sjevernu i južnu među, da sa istočne strane graniči s poljskim putem, a sa zapadne strane se vidi razlika u ogradi sa susjednom parcelom. Na predmetnoj nekretnini se nalazi kamp kućica i ispred nje s južne strane drveni podest (stranica 150 spisa),

- da su iza pokojne MA rođene OA temeljem rješenja o nasljeđivanju poslovni broj: O-21/1965 od 11. ožujka 1965. predmetnu nekretninu k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] naslijedila njena djeca svaki u ¼ dijela, i to MA SA, GA, VA i HA rođena VA,

- da je VA GA rođen 1905., VA 1910. i HA E rođ. VA 1911.,

- da se predmetna nekretnina vodi upisana u posjedovnom listu 129 k. o. [katastarska općina], s površinom od 3000 m² i da su kao posjednici upisane iste osobe kao u izvatku iz zemljišne knjige,

- da je iz iskaza svjedoka OA i ĐA utvrđeno da je otac tužiteljica RA koristio predmetnu nekretninu od 1970. Svi stariji svjedoci (rođeni 1939. godine, 1943. godine, 1946. godine i 1952. godine, među kojima je i svjedok OA rođen 1952., koji je predložen od strane tužiteljica) iskazivali su istovjetno, a to je da je vlasnik predmetne nekretnine bio SA i kada je on više nije mogao koristiti, da se dogovorio s RA da nastavi koristiti tu parcelu, da ne bude zapuštena, što su iskazivali svjedoci ZA rođen 1939. i KA rođena 1946.,

- da je RA znao da predmetna nekretnina nije njegovo vlasništvo, već da ju može samo koristiti, kako ne bi bila zapuštena. Navedeni svjedoci nemaju saznanja je li između FA i IA bila izvršena prodaja, darovanje, zamjena ili drugi dogovor, a pisanog traga o tome nema,

- da iz iskaza 1. tužiteljice proizlazi da je predmetnu nekretninu oduvijek koristio njezin otac RA, sve do smrti, osim između 1988. do 1991. kada je dio koji je u naravi predstavljao oranicu dao na korištenje AA, a dio koji je predstavljao masline da su tužiteljice obrađivale, na način da su obrezivale masline i ubirale plodove,

- da je RA tužiteljicama na jednake dijelove darovao predmetnu nekretninu 1993., no tužiteljice u dokaz tim tvrdnjama nisu dostavile ugovor o darovanju, niti su predložile bilo koji dokaz da bi tužiteljicama otac darovao predmetnu nekretninu, a niti postoji bilo koji dokaz da je otac tužiteljica bio vlasnik predmetne nekretnine,

- da je 2017. 2. tuženik kupio suvlasnički dio predmetne nekretnine od ŽA, supruge TA, sina pokojnog SA koji je predmetnu nekretninu dao CA na korištenje kako ne bi bila zapuštena,

- da je 2017. kada je 2. tuženik kupio suvlasnički dio predmetne nekretnine, 2. tuženik otišao kod RA da pokaže međe predmetne nekretnine i tom prilikom RA nije rekao da bi predmetna nekretnina bila njegovo vlasništvo, već da je samo rekao da je on predmetnu nekretninu imao na korištenju i da ju više ne može održavati. Tada je predmetna nekretnina bila poprilično zapuštena, na njoj je bilo staro granje. Tom prilikom je 2. tuženik CA rekao da još tu 2017. pobere masline s predmetne nekretnine. Međa koja je bila između predmetne nekretnine i k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], utvrdilo se da to nije međa i zbog toga je došlo do spora,

- da je 2018. netko iz obitelji tužitelja pobrao masline na predmetnoj nekretnini i povodom toga je 2. tuženik uputio pisanu obavijest 1. tužiteljici. Tijekom 2019. je 2. tuženik postavio kamp prikolicu na predmetnu nekretninu.

10. S obzirom na sve utvrđeno, prvostupanjski sud zaključuje da su pravni prednik tužiteljica i tužiteljice bili u posjedu predmetne nekretnine, ali njihov posjed nije bio savjestan, iz čega proizlazi da tužiteljice u ovom postupku nisu dokazale da su putem svog pravnog prednika i njih samih, bile u kvalificiranom posjedu predmetne nekretnine, niti u jednom razdoblju, odnosno niti za vrijeme ranije važećih zakona koji su propisivali stjecanje prava vlasništva dosjelošću, niti sada važećeg propisa, a što je uvjet za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

10.1. Prvostupanjski sud također zaključuje da je RA znao da predmetna nekretnina nije njegovo vlasništvo, već da ju može samo koristiti kako ne bi bila zapuštena pa iz takvog utvrđenja nije moguće da je RA predmetnu nekretninu darovao svojim kćerkama 1993., odnosno da su njegove kćeri, tužiteljice stekle predmetnu nekretninu u vlasništvo darovanjem. Stoga prvostupanjski sud odbija tužiteljice s tužbenim zahtjevom i zahtjevom za parnični trošak, uz nalog da 2. tuženiku nadoknade trošak parničnog postupka.

11. Odredbom članka 388. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (''Narodne novine'', broj: 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14. - dalje: ZV) je propisano da su u primjeni mjerodavni propisi koji su bili važeći u vrijeme stjecanja takvog prava, a s obzirom da se tužiteljice pozivaju na kvalificirani posjed u razdoblju preko 50 godina kao i na darovanje iz 1993. godine.

12. Dosjelost je originarni način stjecanja prava vlasništva na temelju zakona, što znači da onaj kojemu se glede neke stvari ispune zakonom određene pretpostavke, stječe samim tim pravo vlasništva na stvari, u trenutku ispunjenja tih pretpostavki.

12.1 Za stjecanje prava vlasništva dosjelošću potrebno je ispunjenje slijedećih pretpostavki: sposobnost stjecatelja, sposobnost stvari, posjed određene kvalitete i vrijeme dosjelosti određeno zakonom.

13. Do stupanja na snagu Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima (Službeni list SFRJ broj: 6/1980., 36/1990., "Narodne novine", broj: 53/91., 91/96., dalje: ZOVO) koji je stupio na snagu 1. rujna 1980., a temeljem članka 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine i za vrijeme neprijateljske okupacije (Službeni list FNRJ broj: 86/46.), primjenjivala su se kao mjerodavno pravo pravna pravila odredbi Općeg građanskog zakonika - Allgemeines bürgerliches Gesetzbuch (ABGB) – zadnje izmjene BGBI I Nr. 59/2017 (dalje: OGZ).

13.1. Prema paragrafima 1460., 1463. i 1468. OGZ, neprekidnim i barem poštenim posjedovanjem moglo se je dosjelošću steći vlasništvo nekretnine. Pravilno se prvostupanjski sud poziva na načelno mišljenje Proširene opće sjednice Saveznog Vrhovnog suda broj 3/60 od 4. travnja 1960. temeljem kojeg je za stjecanje nekretnina dosjelošću bilo potrebno vrijeme u trajanju od 20 godina. Pošten posjednik je bio onaj koji ne zna ili iz opravdanih razloga ne mora znati da stvar koju posjeduje nije njegova (paragraf 326. OGZ). Za svakog posjednika se presumiralo da je pošten (paragraf 328. OGZ).

14. Pravilan je i daljnji zaključak prvostupanjskog suda da je za stjecanje prava vlasništva dosjelošću u smislu odredaba važećeg ZOVO potrebno da su ispunjene određene pretpostavke koje se tiču kvalitete posjeda potrebnog za dosjelost kao i protek zakonom određenog vremena potrebnog za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

15. Tako je za redovnu dosjelost stjecanje prava vlasništva na nekretninama u smislu odredbe članka 28. stavak 2. ZOVO potreban savjestan i zakonit posjed te protek vremena od deset godina neprekidnog posjedovanja. Za izvanrednu dosjelost stjecanja prava vlasništva na nekretninama u smislu odredbe članka 28. stavak 4. ZOVO potreban je savjestan posjed te protek vremena od dvadeset godina neprekidnog posjedovanja.

16. Prema članku 72. stavak 1. ZOVO posjed je zakonit ako se zasniva na pravovaljanoj pravnoj osnovi koja je potrebna za stjecanje prava vlasništva, istinit je onaj posjed koji nije pribavljen silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja. Prema stavku 2. članka 72. ZOVO posjed je savjestan (pošten) ako posjednik ne zna ili ne mora znati da stvar koju posjeduje nije njegova.

17. Prema članku 159. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj: 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 152/14., dalje: ZV) koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997., samostalni posjednik čiji je posjed nekretnine zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom 10 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja (redovna dosjelost), a prema stavku 3. članka 159. ZV samostalni posjednik nekretnine kojemu je posjed barem pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom 20 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja (izvanredna dosjelost).

17.1. Prema članku 160. stavku 2. ZV u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava se vrijeme za koje su prednici sadašnjeg posjednika neprekidno posjedovali kao zakoniti, pošteni i istiniti samostalni posjednici, odnosno, kao pošteni samostalni posjednici. Prema članku 18. stavku 1. ZV posjed je zakonit ako posjednik ima valjan pravni temelj tog posjedovanja (pravo na posjed).

18. Prema članku 18. ZV posjed je zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj tog posjedovanja, dakle, objektivno valjani titulus ili naslov stjecanja, istinit, ako nije pribavljen silom, potajice, prijevarom, ni zlouporabom povjerenja i pošten ako posjednik, kad ga je stekao, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, što podrazumijeva da posjednik kroz sve vrijeme dosjelosti smatra da je stvar koju posjeduje njegova odnosno da ne zna niti može znati da ne bi bila njegova.

19. Pogrešan je zaključak tužiteljica u žalbi da “svoj tužbeni zahtjev temelje na darovanju i dosjelosti te da navedene osnove prvostupanjski sud postavlja alternativno” jer upravo suprotno proizlazi iz obrazloženja pobijane odluke.

19.1. Prvostupanjski sud je u obrazloženju naveo jasne i odlučne razloge kojima je obrazložio iz kojeg razloga prednik tužiteljica RA nije mogao darovati predmetne nekretnine tužiteljicama, a također su navedeni pravilni razlozi radi kojih tužiteljice nisu mogle steći vlasništvo predmetnih nekretnina dosjelošću pa stoga nema govora o “alternativnom” postavljanju navedenih osnova.

20. Nije osnovan ni daljnji žalbeni prigovor kojim tužiteljice navode “da posjed predmetnih nekretnina nisu stekle na viciozan način jer su isti nastavile stjecanjem vlasništva temeljem darovnog ugovora kojim im je otac darovao iste”. Pravilan je i zakonit stav prvostupanjskog suda da tužitelj nije bio vlasnik predmetnih nekretnina pa ih nije mogao niti darovati, a tužiteljice su nastavile u jednom razdoblju koristiti predmetnu nekretninu, kao i njihov otac, do trenutka dok im to korištenje nije bilo zabranjeno (opozvano) od strane 2. tuženika, a kako proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka i 2. tuženika.

21. Temeljem članka 515. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO) propisano je da ako je stvar predana na uporabu, ali nije ustanovljena ni svrha, ni vrijeme uporabe, da se tada radi o izmoljenoj posudbi ili prekariju koji se može opozvati u svako doba. Prekaristički odnos u kojem predniku tužiteljica i tužiteljicama pripada pravo na uporabu sporne nekretnine, ne predstavlja valjani pravni temelj za stjecanje prava posjeda. Kada vlasnik opozove dano odobrenje, kao što je to učinio 2. tuženik, tužiteljice kao pravne sljednice svog oca RA više nemaju pravni temelj zadržati predmetnu nekretninu u uporabi.

22. Upravo suprotno žalbenom prigovoru tužiteljica, iz pobijane odluke proizlazi da je između SA i oca tužiteljica dogovoren obveznopravni odnos - odnos prekarija predmetnih nekretnina, koje su na isti način nastavile koristiti i tužiteljice nakon smrti njihovog oca, sve do trenutka kada im je 2. tuženik to korištenje zabranio (opozvao).

23. Nadalje, prema stanju spisa i provedenih dokaza je utvrđeno da između UA i RA nije ugovorena svrha, a ni vrijeme uporabe predmetne nekretnine.

23.1. Kako odobrenje za besplatno korištenje nekretnine na neodređeno vrijeme nije predstavljalo, niti predstavlja, valjani pravni temelj za stjecanje vlasništva, a iz utvrđenih činjenica u postupku, jasno proizlazi da se radi o prekarističkom odnosu koji podrazumijeva posjedovanje stvari do opoziva (koji opoziv je 2. tuženik izjavio tijekom 2017.), to pravilan i zakonit zaključak prvostupanjskog suda da na strani prednika tužiteljica i tužiteljica nedostaje kvaliteta posjeda koju pretpostavlja institut stjecanja vlasništva putem dosjelosti prihvaća i ovaj sud (prema Zaključku sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su IV-56/19 od 14. veljače 2019. pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću - kvaliteta i trajanje posjeda, sposobnost posjednika biti vlasnikom stvari te sposobnost stvari da bude u vlasništvu moraju biti ispunjene u vrijeme podnošenja tužbe).

24. Stoga žalbeni prigovor tužiteljica da iz spisa i svih provedenih dokaza proizlazi da je prednik tužiteljica bio vlasnik predmetnih nekretnina koje je stekao temeljem dugogodišnjeg poštenog i savjesnog posjeda, ovaj sud smatra neosnovanim.

25. Radi svega navedenoga je prvostupanjski sud temeljem pravilnog i potpunog utvrđenog činjeničnog stanja, uz pravilnu ocjenu svih provedenih dokaza, donio zakonit i pravilan zaključak da tužiteljice nisu stekle vlasništvo dosjelošću, a ni pravnim poslom darovanjem, koji zaključak kao pravilan i zakonit u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

26. Preostali žalbeni navodi kojima tužiteljice obrazlažu svoj stav u svezi poimanja prava od strane laika, nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

27. Odluka suda prvog stupnja o nadoknadi parničnog troška iz stavka II. izreke prvostupanjske presude temelji se na pravilnoj primjeni odredbe članka 154. stavak 1 i članka 155. ZPP pri čemu su 2. tuženiku priznati samo oni troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice između stranaka, a dosuđeni uz odgovarajuću primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15., dalje: Tarifa).

28. Tako i u odnosu na podnesak od 19. ožujka 2021. (naveden kao podnesak 19. ožujka 2022.) prvostupanjski sud pravilno dosuđuje primjenom Tbr. 8. točka 1. iznos od 132,72 eura/1.000,00 kuna jer se radi o obrazloženom podnesku. U odnosu na grešku u pisanju (umjesto 19. ožujka 2022., ispravno 19. ožujka 2021.), upućuje se prvostupanjski sud ispraviti navedenu grešku, s obzirom da isto nije u nadležnosti ovog suda.

29. Neosnovan je i daljnji žalbeni prigovor kojim tužiteljice smatraju da se mijenja vrijednost predmeta spora u situaciji kada je tužba odbačena u odnosu na GA, VA i HA (prije 1. do 3. tuženike) te da se stoga razmjerno umanjuje vrijednost predmeta spora za suvlasničke dijelove navedenih tuženika.

30. Naime, temeljem članka 40. stavak 2. ZPP kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio.

31. Sukladno članku 40. stavku 3. ZPP ako je u slučaju iz stavka 2. članka 40. ZPP tužitelj vrijednost predmeta spora očito suviše visoko ili suviše nisko naznačio, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, ovlaštenja na zastupanje ili prava na naknadu troškova postupka, sud će, po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika, najkasnije na pripremnom ročištu, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora.

32. Kako je tužitelj naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.459,95 eura/11.000,00 kuna, a nije došlo do primjene odredbe članka 40. stavak 3. ZPP, to je stoga naznačena vrijednost predmeta spora ostala ista i bez obzira na činjenicu što je tužba u ovom postupku odbačena u odnosu na GA, VA i HA (prije 1. do 3. tuženike).

33. Stoga je neosnovanu žalbu tužiteljica valjalo odbiti i odlučiti kao pod točkom I. izreke ove drugostupanjske presude, uz primjenu odredbe članka 368. stavak 1. ZPP.

34. Tužiteljice su odbijene sa zahtjevom za nadoknadu troška sastava žalbe jer nisu uspjele sa žalbom pa je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude, uz primjenu odredbe članka 166. stavak 1. ZPP u vezi sa člankom 154. stavak 1. ZPP.

35. Zahtjev 2. tuženika za nadoknadu troška sastava odgovora na žalbu je odbijen kao neosnovan jer ta radnja nije nužna za postupak, a kako to propisuje odredba članka 155. stavak 1. ZPP pa je stoga odlučeno kao pod točkom III. izreke ove presude.

U Sisku 5. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća

Ivan Stipčić