Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2853/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Dragice Samardžić kao predsjednice vijeća, Ankice Matić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Vesne Kuzmičić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Sanji Kelava Zorica, odvjetnici u Zadru, protiv tuženika Propuls d.o.o. iz Zagreba, Županići 2 e, OIB: 12518683193, zastupanog po punomoćnici Nataši Kovač Ričko, odvjetnici u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-216/2024-65 od 22. kolovoza 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 5. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje pobijana prvostupanjska odluka.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja donio je presudu koja glasi:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku PROPULS d.o.o. iz Zagreba, Županići 2E, OIB: 12518683193, isplatiti tužitelju VG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 5.308,91 EUR zakonskom zateznom kamatom tekućom na navedeni iznos od podnošenja tužbe 10. siječnja 2020. do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, kao i da mu nadoknadi prouzročeni parnični trošak sa zateznim kamatama od odnošenja presude do isplate, sve u roku od 15 dana.

kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju VG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknaditi tuženiku Propuls d.o.o. iz Zagreba, Županići 2E, OIB: 12518683193, isplatiti, trošak parničnog postupka u iznosu 1.687,50 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, počam od 22. kolovoza 2024. do isplate, sve u roku 15 dana."

2. Žali se tužitelj i pobija prvostupanjsku odluku zbog "svih žalbenih razloga", sve sa prijedlogom da se žalba prihvati i postupi u skladu sa istom.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet ovog postupka je povreda prava osobnosti s naslova medija – članak 21. Zakona o medijima ("Narodne novine", broj 163/03, 59/04, 84//1 i 81/13, dalje u tekstu: ZM).

6. Sud prvog stupnja je po provedenom dokaznom postupku utvrdio:

- da je tuženik objavio tekst i video pod naslovom VIDEO,,ZG: Smrad mrtvog kanala nije ništa naspram onog smrada sudaca koji silovatelje pušta na slobodu,

- da je tuženik po zahtjevu tužitelja za ispravkom informacije istu objavio,

- da je odluka tužitelja kao suca u navedenom predmetu bila predmetom brojnih medijskih objava i komentara, te je u konačnici dovela do prosvjeda u petnaestak gradova.

7. Kako se u konkretnom slučaju radi o videu ZG kojeg je objavio tuženik na svom portalu to sud prvog stupnja zaključuje da se radi o očevidnim uvredama tužitelja od strane navedene osobe međutim da je upravo sudska odluka tužitelja bila uzrok medijskih natpisa i za istu je postojao javni interes te da tužitelj nije dokazao uzročno posljedičnu vezu između štete i štetnog događaja s obzirom na medijske natpise i objave te činjenicu da je tužitelj ustao sa 25 tužbi.

8. Sa zaključkom suda prvog stupnja je suglasan žalbeni sud, unatoč žalbenim navodima tužitelja, a iz slijedećih razloga:

9. Naime, prema odredbi članka 21. stavak 1. Zakona o medijima ("Narodne Novine" broj 59/04,84/11, 83/13, dalje: ZM) nakladnik koji informacijom objavljenom u mediju prouzroči drugome štetu dužan ju je naknaditi s tim da prema stavku 6. citiranog članka postojanje pretpostavki za odgovornost za štetu dokazuje tužitelj dok postojanje pretpostavke za oslobađanje odgovornosti za štetu dokazuje tuženik. 10. Svaka osoba ima pravo na zaštitu privatnosti, dostojanstva i ugleda- članka 7. ZM, a nakladnik ne odgovara za štetu ako je informacija kojom je šteta učinjena donijeta u skladu s odredbom članka 21. stavaka 4. ZM.

11. Prema Ustavu Republike Hrvatske zajamčena je sloboda mišljenja i izražavanja misli, što sadržava i slobodu medija, ali je isto podložno ograničenjima propisanim Ustavom i Zakonom. Uostalom i Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda članak 8.- jamči pravo na poštovanje privatnog života.

12. Ustavno jamstvo slobodnog izražavanja sadrži obveze i odgovornosti koje se odnose i na objavu informacije. Upravo radi postojanja tih obveza i odgovornosti od strane onih koji se koriste svojim pravom na slobodu izražavanja, prilikom iznošenja informacija od javnog interesa dužnost je postupati u dobroj vjeri, kako bi se pružila vjerodostojna informacija u skladu sa novinarskom etikom.

13. Pri ocjeni je li došlo do povrede slobode izražavanja potrebno je sagledati svaki pojedini slučaj u svjetlu svih okolnosti uključujući sadržaj spornih navoda kao i u kontekstu koji su ti navodi izrečeni. Osobito je potrebno utvrditi jesu li mjere poduzete radi ograničenja slobode izražavanja razmjerne legitimnom cilju koji se tim ograničenjem želi postići (kao Ustavni sud Republike Hrvatske U-III/2886/11).

14. Sloboda izražavanja predstavlja jednu od temeljnih načela demokratskog društva, jedno od osnovnih uvjeta za njegov napredak te za ispunjenje svakog pojedinca. Pravo na slobodu izražavanja odnosi se ne samo na informaciju ili ideje koje su blagonaklono prihvaćene ili se ne smatraju uvredljivima ili ne izazivaju nikakvu reakciju nego i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju. To zahtijevaju pluralizam, tolerancije i slobodoumlje bez kojih nema demokratskog društva. Test nužnost u demokratskom društvu zahtjeva da sud pred kojim se nađe zahtjev za ograničenje nečije slobode izražavanja utvrdi je li ograničenje slobode izražavanja prijeko društveno potrebno i je li razmjerno legitimnom cilju, te da za ograničenje slobode izražavanja navede relevantne i dostatne razloge.

15. Pri ocjenjivanju razmjernosti miješanja treba razlikovati izjave o činjenicama od vrijednosnih sudova. Dok se postojanje činjenice može dokazati istinitost vrijednosnih sudova nije dokaziva, stoga ne bi trebalo zahtijevati od tuženika da dokaže istinitost vrijednosnog suda. Kada se radi o vrijednosnim sudovima razmjernost ograničenja slobode izražavanja može ovisiti o tome postoji li dostatna činjenična osnova koja te sudove podržava u suprotnom se ti sudovi mogu smatrati pretjeranima. Kako bi se moglo razlikovati radi li se o izjavi o činjenicama ili o vrijednosnom sudu, nužno je uzeti u obzir okolnosti svakog slučaja i "opći ton" izjave o kojoj se radi imajući u vidu da će tvrdnje o temama od javnog interesa u pravilu biti vrijednosni sudovi a ne izjave o činjenicama.

16. Stoga, radi se o pravima koji zaslužuju jednaku zaštitu.

17. Prema načelnom stajalištu Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) pravo na slobodu izražavanja nije apsolutno, već se može ograničiti, pri čemu je potrebno provesti test nužnosti za ograničenjem slobode izražavanja, odnosno utvrditi je li ograničenje slobode izražavanja prijeko društveno potrebno i je li ono razmjerno legitimnom cilju.

18. Prilikom ocjenjivanja razmjernosti miješanja, ESLJP ukazuje da sudovi moraju utvrditi je li miješanje kojemu se prigovara doseglo određenu razinu ozbiljnosti koja dovodi u pitanje osobno uživanje prava na privatni život, te je li bilo u skladu sa prevladavajućom društvenom potrebom, te ukazuje na potrebu razlikovanja izjava o činjenicama i vrijednosnih prosudbi.

19. Sadržaj prijepornog teksta je: "Smrad mrtvog kanala nije ništa naspram onog smrada sudaca koje silovatelje puštaju na slobodu", sedmero mladića od 17, 18 i 19 godinu su godinu dana silovali petnaestogodišnju djevojku. Ovi monstrumi su je snimali s mobitelom, ucjenjivali je, da će sve pokazati roditeljima i tako je prisiljavali na seks. Županijski sudac u [adresa] ABC je ove silovatelje pustio da se brane sa slobode. Zamislite, pustio ih da se brane sa slobode, oni koji su ucjenjivali i silovali djevojčicu godinu dana!!! [adresa] mora izaći na ulice i podignuti svoj glas za pravdu. Ministar mora reagirati, država se mora probuditi."

20. Iz sadržaja istoga nepobitno proizlazi da se radi o prenošenju i izražavanju stava i mišljenja određene osobe koja iskazuje svoje protivljenje odluci tužitelja. Stoga bi se moglo govoriti o odgovornosti ZG, a ne tuženika. Svojim postupanjem očito je nanio uvredu tužitelju međutim, kako je odluka tužitelja kao suca izazvala veliku zainteresiranost javnosti i dovela do određenih prosvjeda to ne isključuje zabranu izražavanja mišljenja javnosti o pitanju od javnog interesa povezanog sa funkcioniranjem sustava odnosno sudbene vlasti.

21. Posebno se ističe da u okviru članka 10. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda postoji mali prostor za ograničavanje političkog govora ili rasprave o pitanjima od javnog interesa stoga što postoji visok stupanj zaštite slobode izražavanja. To podrazumijeva sasvim malu slobodu procjene sudova kada se primjedbe odnose na pitanja od javnog interesa, osobito na primjedbe o funkcioniranju sudbene vlasti.

22. Tužitelj kao sudac koji obnaša pravosudnu dužnost ima temeljnu ulogu u državi vladavine prava i rad sudova treba uživati povjerenje javnosti i mora se štititi od neutemeljenih napada (kao Ustavni sud Republike Hrvatske – U-III-4248/23). Sudovi i ostale institucije nisu imuni na kritiku i kontrolu i kritika nikada ne smije prijeći određene granice, a osobito treba javno razlikovati kritiku i klevetu, međutim, u ovim okolnostima slučaja gdje se radi o prijenosu stava i mišljenja određene osobe prema mišljenju ovoga suda, a uzimajući u obzir izjavu tužitelja očito proizlazi da nije dokazana uzročno posljedična veza između štete i štetnog događaja.

23. U konkretnoj situaciji postojao je interes javnosti o kaznenom predmetu, a zadaća medija je širenje informacije javnosti. Sam tužitelj u svom iskazu navodi da mu je teško odrediti i izraziti koje su to duševne povrede nanesene od strane tuženika jer je bilo u pitanju više medija a nakladnik ne odgovora za štetu ako je informacija kojom je šteta učinjena utemeljena na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne i poduzeo je sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije te ako je postupao u dobroj vjeri te ako je informacija proizašla iz vrijednosnih sudova autora čije je objavljivanje bilo u javnom interesu i ako je ta informacija dana u dobroj vjeri – članak 21. ZN-a.

24. Činjenica da je tužitelj ustao s 25 (dvadeset i pet) tužbi radi naknade štete nastale objavom informacija, te da ni on sam u svom iskazu, kao ni ostalim provedenim dokazima nije uspio dokazati štetnu radnju, štetu i uzročnu vezu između baš ove prijeporne objave (videa i teksta), jer je naveo da "vrlo teško je izraziti i odrediti koje su to duševne boli koje mi je nanio baš ovaj nakladnik, sa štetom koju je trpio uslijed izloženosti brojnim uvredljivim i ponižavajućim medijskim napisima i objavama, kao ni njezino razgraničenje u odnosu na ostale medije, a što čini pretpostavke tuženikove odgovornosti za štetu, to prema shvaćanju ovog suda ne opravdava dosudu novčane naknade štete, temeljem pravila o teretu dokazivanja iz čl. 219. ZPP-a.

25. Po shvaćanju prvostupanjskog suda u konkretnom slučaju prevagnulo je pravo na slobodu izražavanja u odnosu na pravo na poštovanje osobnog života tužitelja (čast i ugled) i zadiranje u slobodu izražavanja tuženika nije nužno jer bi u suprotnom dovelo do zabrane izražavanja mišljenja pojedinaca o pitanjima od javnog interesa povezanih s funkcioniranjem sustava ili do zabrane bilo kakvog kritiziranja vlasti (konkretno sudbene) uobličenih u vrijednosne sudove koji imaju dostatnu činjeničnu osnovu , s čim je suglasan i žalbeni sud.

26. Žalbeni navodi tužitelja glede uzročno posljedične veze između štete i štetnog događaja te nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ne dovodi u sumnju odluku suda prvog stupnja slijedom naprijed navedenog.

27. Odlučne činjenice koje je utvrdio sud prvog stupnja u potpunosti prihvaća žalbeni sud i sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer presuda ima razloga o odlučnim činjenicama. Raspravni sudac odlučuje koji su dokazi neophodni za ishod postupka kao i dokazne radnje a navodi tužitelja u svezi postupanja suda na ročištu od 8. srpnja 2024. ne dovodi u sumnju postupanje suda prvog stupnja jer ukoliko je tužitelj imao prigovor na rad raspravnog suca mogao je intervenirati na ročištu, a ne naknadno podneskom od 9. srpnja 2024. odnosno mogao je zahtijevati izuzeće raspravnog suca ukoliko je imao opravdanu sumnju za postupanju istoga. Na ročištu od 8. srpnja 2024. nikakve primjedbe tužitelj nije imao na rad suca – list 239 spisa.

28. Stoga prema mišljenju ovoga suda žalbeni navodi ni u jednom svom dijelu ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja i slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci – članak 368. stavak 1. ZPP-a, kako u odnosu na meritum spora, tako i u odnosu na troškove postupka koje je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sukladno odredbi članka 154. Stavak 1. ZPP-a.

U Splitu, 5. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Dragica Samardžić