Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-1166/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Tatjane Kučić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vesne Rep kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužiteljica NE, OIB [osobni identifikacijski broj], iz Pitomače, [adresa], ME, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], UE, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], DE, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i EE, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], sve zastupane po punomoćniku Kosti Lacmanoviću, odvjetniku iz Virovitice, protiv tuženika CROSCO naftni servisi d.o.o., OIB 15538072333, iz Zagreba, Grada Vukovara 18, zastupanog po punomoćnici Ivani Božić, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Tomić & Partneri iz Zagreba, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika, Generali osiguranje d.d. Ulica grada Vukovara 284, zastupanog po punomoćniku Zlatku Zvonareviću, odvjetniku iz Osijeka, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljica i tuženika protiv presude Općinskog suda u Virovitici poslovni broj P-498/2013-101 od 12. srpnja 2024., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 5. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

Žalba tužiteljica odbija se kao neosnovana, dok se žalba tuženika djelomično odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava te se presuda Općinskog suda u Virovitici poslovni broj P-498/2013-101 od 12. srpnja 2024.:

- potvrđuje u točki I. izreke

- preinačuje u točki II. izreke u odnosu na tuženika tako da se nalaže tužiteljicama da tuženiku pored već dosuđenog parničnog troška u iznosu od 13.210,26 eura (slovima: trinaest tisuća dvjesto deset eura i dvadeset šest centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 10. srpnja 2024. do isplate plate i daljnji parnični trošak u iznosu od 7.428,99 eura (slovima: sedam tisuća četiristo dvadeset i osam eura i devedeset devet centi).

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

"I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Nalaže se tuženiku da tužiteljici NE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana isplati iznos od 44.852,28 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po zakonom propisanoj kamatnoj stopi od 28.6.2013. godine do 31.12.2022. godine, a od 1.1.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena tekućim od podnošenja tužbe (28.6.2013. godine) do isplate.

2. Nalaže se tuženiku da tužiteljicama ME, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], UE, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], DE, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], EE, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] u roku od 15 dana isplati iznos od po 29.862,00 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po zakonom propisanoj kamatnoj stopi od 15.7.2015. godine do 31.12.2022. godine, a od 1.1.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena tekućim od podnošenja tužbe (15.7.2015. godine) do isplate.

3. Nalaže se tuženiku da tužiteljicama u roku od 15 dana naknadi trošak postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena tekućim od donošenja presude do isplate."

II Nalaže se tužiteljicama da u roku od 15 dana naknade trošak parničnog postupka tuženiku u iznosu od 13.210,26 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja ove presude do isplate te da u istom roku naknade trošak parničnog postupka umješaču u iznosu od 11.692,50 eura zajedno sa zateznom kamatom koje teku od dana donošenja presude do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine."

2. Protiv presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnijele su tužiteljice iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) te predlažu da sud drugog stupnja žalbu usvoji, a pobijanu presudu preinači tako da usvoji tužbeni zahtjev ili podredno da presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak. 3. Protiv točke II. izreke presude kojom je odlučeno o naknadi parničnog troška pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da sud drugog stupnja preinači pobijano rješenje u smislu žalbenih navoda te da tuženiku dosudi i preostali zatraženi trošak kao i trošak sastava žalbe.

4. U odgovoru na žalbu tužiteljica tuženik ocjenjuje da je žalba tužiteljica neosnovana jer je sud prvog stupnja potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo te predlaže da sud drugog stupnja odbije žalbu tužiteljica kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu, a tužiteljice obveže na naknadu troškova žalbenog postupka kao i troška za sastav odgovora na žalbu.

5. Žalba tužiteljica nije osnovana, dok je žalba tuženika djelomično osnovana.

6. Tužiteljice u žalbi paušalno iznose žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka citirajući zakonski tekst te bitne povrede, ali ne navode u čemu bi se sastojala eventualno počinjena bitna povreda, dok tuženik u žalbi uopće ne navodi koju bi to bitnu povredu sud prvog stupnja počinio u odnosu na točku II. izreke presude, iz kojeg razloga je ovaj sud ispitivao presudu suda prvog stupnja po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13.), koja je bila na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka (članak 117. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku „Narodne novine“ broj 70/19.) te je utvrđeno da je sud prvog stupnja o svim odlučnim činjenicama u presudi naveo jasne i neproturječne razloge tako da je presudu po žalbi bilo moguće ispitati, a sud nije počinio niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljica za isplatu naknade štete, pravične novčane naknade zbog smrti bliskog srodnika, supruga tužiteljice NE i oca tužiteljica ME, UE, DE i FE.

8. Nakon provedenog postupka sud prvog stupnja utvrđuje:

- da je pokojni BE bio zaposlenik tuženika na radnom mjestu strojar, te je u periodu od travnja 2011. do rujna 2011. godine bio privremeno upućen na rad u Sloveniju, a nakon toga u periodu od 3. listopada 2011. do 2. lipnja 2012. na temelju Odluke tuženika da je privremeno prestala potreba za njegovim radom, na tzv. "čekanje" za vrijeme kojeg je ostvarivao pravo na naknadu plaće,

- da se 3. lipnja 2012. pokojni BE vratio na posao i radio na projektu Kalinovac- 4R postrojenje Nacional – 402,

- da je pokojni BE preminuo za vrijeme obavljanja rada kod tuženika 22. srpnja 2012.,

- da je od 3. lipnja 2012. pa do štetnog događaja – 22. srpnja 2012., pokojni BE radio kao pomoćni radnik, tj. na pomoćnim poslovima radnog mjesta strojar,

- da je uzrok smrti, ruptura atherosclerotskog plaka sa posljedicama stvaranja tromba u prednjem dijelu lijeve srčane arterije koja opskrbljuje cijelu lijevu stranu srca krvlju, koja je dovela do opsežnog infarkta s posljedicom nagle srčane smrti,

- da je 15. listopada 2010. od strane Poliklinike Croatia zdravstveno osiguranje bilo izdano Uvjerenje o zdravstvenoj sposobnosti za poslove strojara (dalje: Uvjerenje), koji su određeni Pravilnikom o posebnim uvjetima rada člankom 3. točka 3.18.19., te da je isto uvjerenje vrijedilo i u trenutku štetnog događaja,

- da je pokojni BE imao uvjerenje o osposobljenosti za rad na siguran način za poslove strojara.

8.1. Sud utvrđuje da su tužiteljice tijekom postupka mijenjale činjeničnu osnovu tužbenog zahtjeva.

8.2. Prvi činjenični supstrat koji su tužiteljice iznijele u tužbi polazio je od tvrdnje da je pokojni BE **.**.2012. bio raspoređen na drugo radno mjesto (u tužbi se navodi "higijeničar"), za koje nije bio osposobljen za rad na siguran način i na koje je bio premješten bez prethodne provjere zdravstvene sposobnosti, iako se radilo o radnom mjestu s posebnim uvjetima rada.

8.3. Nakon provedenog kombiniranog vještačenja po vještaku zaštite na radu i medicinskom vještaku, tužiteljice iznose činjenične tvrdnje o tome da je Uvjerenje o zdravstvenoj sposobnosti pokojnog BE bilo nepravilno i nezakonito, jer ga je zdravstvena ustanova, a koja je radila za račun poslodavca, izdala protivno pravilima struke. Tužiteljice prvi puta u podnesku od 8. studenog 2019. navode da tuženik odgovara kao poslodavac solidarno sa zdravstvenom ustanovom te da eventualna (namjerna ili nenamjerna) pogreška zdravstvene ustanove ne može osloboditi tuženika kao poslodavca od odgovornosti za nastalu štetu. Tužiteljice na raspravi održanoj 31. ožujka 2021. navode da postupak prije izdavanja liječničkog uvjerenja nije obavljen pravilno jer nije korišten EKG ili drugi sličan uređaj te da poslodavac odgovara za ovu liječničku pogrešku s mogućnošću regresa prema ustanovi koja je izvršila pregled protivno pravilima struke.

8.4. Obzirom na ovakve činjenične navode tužiteljica sud je utvrđivao sporne činjenice među strankama te je utvrdio da radno mjesto „higijeničar“ kod tuženika ne postoji, već da je pokojni BE u trenutku štetnog događaja radio na pomoćnim poslovima radnog mjesta strojar, za koje radno mjesto je imao zaključen ugovor o radu i za koje je bio osposobljen za rad na siguran način, što je sud utvrdio na temelju Uvjerenja o osposobljenosti za rad na siguran način od 19. rujna 2008. Naime, na temelju Ugovora o radu od 1. kolovoza 2009. sud utvrđuje da je BE zasnovao radni odnos na mjestu strojar, no i da će obavljati druge neophodne poslove u skladu s naravi i vrstom poslova po nalogu poslodavca. Iz Izvoda iz procjene rizika za radno mjesto strojar sud utvrđuje da su za to radno mjesto specificirane i ostale aktivnosti, te da 10% radnog vremena radnik radi sve ostale fizičke poslove prema potrebi; manipulacija sa medijima (dizel gorivo, voda, isplaka). Na temelju iskaza svjedoka ZE, koji je kritičnog dana radio kao pomoćni radnik sa pokojnim BE, sud utvrđuje da su oni imali zadatak bacati kemikalije na lijevak te da su radili isplaku za buštinu, osim toga, radili su i na čišćenju krpa i otklanjanju smeća. Svjedok je naveo i da je rad na isplaci trajao nekada sat vremena, nekada sat i pol, a nekada i petnaestak minuta, s time da je bilo dana kada nije bilo ni potrebe za radom na tim poslovima. Što se tiče rada na isplaci, po iskazu ovog svjedoka, radilo se o vrećama od 25 kg koje je trebalo odnijeti do lijevka, a udaljenost je bila nekih deset metara, a sve teže vozilo se viljuškarom. Toga dana on i pokojni BE radili su oko pola sata na lijevku, a nakon toga otišli su na gablec.

8.5. Sud je tijekom postupka saslušao i svjedoke ĆE, šefa operative SEE regije te GE, koji je bio rukovoditelj odjela za bušeće postrojenje, iz čijih iskaza utvrđuje da je pokojni BE prije štetnog događaja obavljao poslove pomoćnog radnika, s time da je GE naveo da ti radnici rade na čišćenju i održavanju kampa, utovaru i istovaru opreme, čišćenju lokacije i ispomoći kod isplake, da su to najlakša radna mjesta na bušećem postrojenju, gdje rade radnici koji su isluženi i u slabijoj kondiciji. Prema njegovu iskazu, na isplaci rade svi koje odredi šef bušećeg postrojenja, no kada su radnici od radnog mjesta klinaša na više zauzeti sa aktivnostima na tornju, pomoćni radnici pomažu kod izrade isplake.

8.6. Po ocjeni suda tuženik nije 3. lipnja 2012. uputio pokojnog BE na novi posao za koji on do tada nije bio osposobljen za rad na siguran način jer je on bio upoznat sa svim rizicima koji bi mogli utjecati na njegovu sigurnost pri obavljanju posla.

8.7. Tužiteljice su tijekom postupka tvrdile da je pokojni BE u periodu od 3. lipnja 2012. do dana štetnog događaja, tj. do 22. srpnja 2012., radio samo i isključivo na poslovima isplake, i to u smjenama od 12 h. Međutim, suprotno tvrdnjama tužiteljica, sud utvrđuje da tijekom dokaznog postupka nije utvrđeno da je pokojni BE radio jedino i isključivo na poslovima isplake. Nedvojbeno je utvrđeno da je radio u smjenama; 4 dana dnevne smjene od 12 h; 4 slobodna dana; 4 dana noćnog rada od 12 h, da je rad koji je obavljao bio fizički posao, no iz iskaza saslušanih svjedoka ne slijedi da je kao pomoćni radnik svih 12 sati rada radio samo i isključivo na isplaci. Naime, iz iskaza svih saslušanih svjedoka, koji su svi sudjelovali u radnom procesu tuženika na projektu Kalinovac – 4R postrojenje Nacional- 402, sud utvrđuje da vrijeme potrebno za obavljanje poslova isplake varira, tako da može trajati od minimalno 20 minuta, sat ili sat i pol vremena dnevno, no da ima dana kada za tim poslovima nema niti potrebe. Jedino je svjedok ĐE naveo da rad na isplaci može trajati i 12 h, ako postoji potreba za time, što određuje nalogodavac, međutim, sud utvrđuje da iz njegova iskaza ne slijedi da je BE cijelo vrijeme, dakle od 3. lipnja 2012. do 22. srpnja 2012., tj. do štetnog događaja, radio samo i isključivo na isplaci. Izuzevši iskaz prvotužiteljice NE, koja nije bila sudionik radnog procesa, niti ima izravna saznanja o obavljanju rada kod tuženika, niti jedan od saslušanih svjedoka koji je radio sa pokojnim BE, nije potvrdio činjenične tvrdnje da je pokojni BE u periodu od 3. lipnja 2012. do 22. srpnja 2012., radio jedino i samo na poslovima isplake.

8.8. Radi utvrđenja spornih činjenica kako se i na koji način postupa s isplakom na bušećem postrojenju, tj. pri dodavanju aditiva u isplaku i da li postoji uzročno posljedična veza između tog rada i smrti pokojnog BE, provedeno je tijekom postupka i kombinirano vještačenje iz područja zaštite na radu i medicinsko vještačenje.

8.9. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka strojarske struke i zaštite na radu Veljka Vrhovnika, dipl.ing. strojarstva, proizlazi da je pokojni BE bio osposobljen za rad na siguran način. Također, mišljenje je vještaka da niti prilikom ručnog prenošenja aditiva – nisu povrijeđene odredbe Pravilnika o zaštiti na radu pri ručnom prenošenju tereta, pri čemu je, polazeći od iskaza svjedoka KE, vještak utvrdio da su se ručno prenosile vreće od 25 kg na udaljenost od 10 metara, te su poštivane odredbe Pravilnika. Odredbom članka 6. stavka 1. Pravilnika određeno je da radnik pojedine kategorije smije povremeno samo u primjerenim uvjetima ručno prenositi teret najveće mase koja je utvrđena u Prilogu I. Ukupno smije radnik najkraće u dva sata premjestiti samo 1000 kg najtežeg tereta, s time da istog dana ne smije biti opterećen dodatnim radom prenošenja. Takav nalaz i mišljenje sud je prihvatio kao stručan (objektivan) u cijelosti, obzirom da je vještak opisao način rada na bušećem postrojenju, posebice način rada s isplakom – dodavanjem aditiva u isplaku i moguće štetnosti i opasnosti koje mogu nastati pri obavljanju tih poslova, što je povezao s dokumentacijom pokojnog BE i iskazima svjedoka koji su bili dijelom radnog procesa. Vještak je pojasnio da je podatak da se na radnom mjestu strojara u 90% omjeru obavljaju glavni poslovi, dok ostali fizički poslovi (u koje spada i isplaka) u 10% omjeru, podatak iz procjene rizika tuženika, no da je to samo statistički podatak za to radno mjesto, odnosno statistički prosjek u višegodišnjem promatranju tog radnog mjesta, tj. višegodišnjoj analizi rada i radnih postupaka na bušećoj garnituri.

8.10. Iz dijela kombiniranog nalaza i mišljenja vještaka, a koji se odnosi na vještačenje doktora Željka Šebeka, vještaka medicinske struke, koji je nalaz dao na osnovu pregleda dokumentacije pokojnog BE, sud utvrđuje da je uzrok njegove smrti uznapredovala atherosclerosom krvnih žila. Iz njegova nalaza slijedi da djelovanje agensa u radnoj okolini poput prašine, kemikalija, itd. nije bilo presudno za opisani slučaj, niti je u patološko anatomskom nalazu pluća bilo znakova takvih taloženja, već samo emfizem koji se viđa kod dugogodišnjeg pušača. Sud, stoga, nalazi da korišteni aditivi pri izradi isplake, nisu u uzročnoj vezi sa štetnim događajem.

8.11. Obzirom da su tužiteljice u postupku iznosile tvrdnju da pokojni BE nije bio zdravstveno sposoban za poslove koje je obavljao nakon što se vratio na rad 3. lipnja 2012. sud prvog stupnja izvršio je uvid u Uvjerenja o zdravstvenoj sposobnosti broj 53498-2010 izdano 15. studenog 2010. od strane Poliklinike Croatia zdravstveno osiguranje, Iblerov trg 10, Zagreb, te je utvrdio da je BE, prema sadržaju Uvjerenja, bio zdravstveno sposoban za poslove strojar, koji su određeni člankom 3. točke 3., 18. i 19. Pravilnika o posebnim uvjetima rada, te da je ponovnu provjeru zdravstvene sposobnosti bilo potrebno obaviti najkasnije do 15. studenog 2012. Uvjerenje je potpisano od strane dr. med. OE, spec.med.rada.

8.12. Sud nadalje citira odredbu članka 35. stavka 2. („Narodne novine“ broj 59/96., 94/96., 114/03., 100/04., 86/08., 116/08., 75/09., 143/12., 71/14.; dalje: ZZR), prema kojoj radnika raspoređenog na poslove sa posebnim uvjetima rada poslodavac upućuje na pregled ovlaštenoj ustanovi, odnosno specijalistu medicine rada u privatnoj praksi s uputnicom koja sadrži podatke o vrsti poslova i drugim okolnostima od utjecaja za ocjenu njegove zdravstvene sposobnosti za obavljanje ovih poslova. Prema odredbi članka 36. stavka 1. istog Zakona poslodavac je dužan zaposlenika koji obavlja poslove s posebnim uvjetima rada, ponovno uputiti na pregled nakon proteka roka utvrđenog propisom zaštite na radu ili kada to ocijeni specijalist medicine rada na prijedlog liječnika primarne zdravstvene zaštite, a prema stavku 2. istog članka poslodavac ne smije dozvoliti zaposleniku da obavlja poslove s posebnim uvjetima rada ako više ne ispunjava uvjete za obavljanje tih poslova ili ako ga ponovno ne uputi na pregled nakon isteka vremena u kojem je prema odredbi stavka 1. ovoga članka to bio dužan učiniti. Prema odredbi članka 3. točka 3. Pravilnika o poslovima o posebnim uvjetima rada („Narodne novine“ broj 05/84.; dalje: Pravilnik), koji je preuzet na temelju odredbe članka 113. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ broj 59/96), poslovi s posebnim uvjetima rada su poslovi rukovanja uređajima na postrojenjima za dobivanje i preradu sirove nafte i plina. Člankom 3. točkom 18. i 19. Pravilnika određeno je da su poslovi s posebnim uvjetima rada i poslovi kod kojih je radnik u toku pretežnog dijela punog radnog vremena izložen fizikalnim ili kemijskim štetnostima, i to: nepovoljnoj mikroklimi, buci, vibracijama i potresanjima, povišenom atmosferskom tlaku, ionizacijskom zračenju, neionizacijskom zračenju, nefibrogenim prašinama, fibrogenim prašinama, organskim prašinama, parama, dimovima ili prašinama olova, tetraetil olova, žive, kroma, nikla, mangana, kadmija, vanadija, selena, platine, urana, tvrdog metala, berilija, arsena, fosfora; kiselinama ili lužinama, plinovitim nadražljivcima, fluoru, ugljičnom monoksidu, cijanovodiku, ugljičnom disulfidu, glikolima, parama nafte i derivata nafte, halogenim derivatima ugljikovodika, vinilklorid monomeru, benzenu i homolozima, nitro i amino derivatima benzena, umjetnim smolama i plastičnim masama, organofosfornim, karbamatnim i drugim pesticidima, umjetnim gnojivima i biološkim agensima, i poslovi koji su određeni kao poslovi s posebnim uvjetima rada važećim odredbama posebnih propisa (kao npr. određeni poslovi u željezničkom, zračnom i cestovnom saobraćaju, zdravstvu, šumarstvu, građevinarstvu, industriji itd.). Kako je iz Uvjerenja o zdravstvenoj sposobnosti za pokojnog BE sud utvrdio da je on bio sposoban za poslove strojara, koji su obuhvaćali i poslove na kojima je konkretno radio na dan štetnog događaja, ocjena je suda da su neosnovane tvrdnje tužiteljica da je pokojni BE radio bez uvjerenja o zdravstvenoj sposobnosti. Sud također utvrđuje da je Uvjerenje o zdravstvenoj sposobnosti bilo konačno jer tužiteljice nisu tvrdile niti u postupku dokazivale da se je na ocjenu zdravstvene sposobnosti pokojni BE žalio sukladno članku 7. stavak 1. Pravilnika o poslovima na kojima radnik može raditi samo nakon prethodnog utvrđivanja zdravstvene sposobnosti („Narodne novine“ broj 70/10).

8.13. U odnosu na tvrdnju tužiteljica da tuženik kao poslodavac odgovara za eventualni nepravilni rad zdravstvene ustanove koja je obavljala zdravstveni pregled radi utvrđivanja zdravstvene sposobnosti sud zaključuje da niti ta tvrdnja tužiteljica nije osnovana.

8.14. Prema utvrđenju suda odredbama Pravilnika o poslovima na kojima radnik može raditi samo nakon prethodnog utvrđivanja zdravstvene sposobnosti, zdravstvena ustanova obavlja zdravstveni pregled za utvrđivanje zdravstvene sposobnosti prema doktrini i kriterijima medicine rada, a obuhvaća ciljanu obradu organa i organskih sustava koji su posebno opterećeni radnim zahtjevima ili su potencijalno ugroženi radnim štetnostima. Pravno je shvaćanje suda da tuženik kao poslodavac na taj zdravstveni pregled, kao niti rezultat, odnosno ishod istog, nema nikakvog utjecaja i ne može biti odgovoran za propuste zdravstvene ustanove jer on nema nikakvog utjecaja na pravilnost rada te zdravstvene ustanove. Odgovornost poslodavca ne slijedi niti iz odredaba ZZR-a prema kojima je jedina obveza poslodavca u svezi s poslovima s posebnim uvjetima rada, propisana već citiranom odredbom članka 35. i 36 ZZR-a, tj. da ne smije dopustiti obavljanje poslova s posebnim uvjetima rada radniku koji ne ispunjava te uvjete te upućivanje na pregled radnika specijalistu medicine rada s uputnicom čiji je sadržaj unaprijed određen, tj. propisan, a sadrži podatke o naravi i o vrsti poslova i drugim okolnostima od utjecaja za ocjenu sposobnosti za obavljanje tih poslova i mogućeg utjecaja štetnosti na zdravlje radnika. Postoji i obveza ponovnog upućivanja na zdravstveni pregled prije isteka roka utvrđenog Pravilnikom te dužnost ne dopustiti radniku da obavlja poslove s posebnim uvjetima rada ako nije ponovno upućen na pregled u roku u kojem je to bio obvezan ili je radnik odbio pristupiti takvom pregledu. Pravno je shvaćanje suda prvog stupnja da ne samo što ne postoji odgovornost poslodavca za rad zdravstvene ustanove koja izdaje uvjerenje o zdravstvenoj sposobnosti prema propisima ZZR-a, ona ne postoji niti prema propisima Zakona o radu niti Zakona o obveznim odnosima. Poslodavac nije ovlašten niti raspolaže sa stručnim znanjem da bi mogao ispitivati pravilnost utvrđenja iz uvjerenja o zdravstvenoj sposobnosti izdanog od strane ovlaštene zdravstvene ustanove niti je tako što određeno bilo kojim propisom. Pravilnost tog uvjerenja može, sukladno odredbama Pravilnika o poslovima na kojim radnik može raditi samo nakon prethodnog i redovnog utvrđivanja zdravstvene sposobnosti, ispitivati, i to povodom žalbe, povjerenstvo pri Hrvatskom zavodu za zaštitu zdravlja i sigurnost na radu, no tužiteljice tijekom postupka nisu tvrdile niti dokazivale da je povodom žalbe predmetno Uvjerenje uopće bilo osporeno u žalbenom postupku.

8.15. Na temelju pisanog nalaza i mišljenja dr. Željka Šebeka sud utvrđuje da je smrt sada pokojnog BE **.**.2012. bila uzrokovana rupturom atherosclerotskog plaka sa posljedičnim stvaranjem tromba u prednjem dijelu lijeve srčane arterije, koja opskrbljuje cijelu lijevu stranu srca s krvlju te je došlo do opsežnog infarkta s posljedicom nagle srčane smrti. Vještak je naveo da bolest očito nije nastupila u toj zadnjoj fazi, što potvrđuju i raniji ožiljci na srcu koji su nastali nakon začepljenja manjih krvnih žila u području prednje strane srca i srčane pregrade, no vrlo često pacijenti prehodaju manje infarkte, a isti se ne moraju vidjeti u EKG nalazima koji se snimaju nakon tog. Nakon njih, javljaju se znaci oslabljene funkcije srčanog mišića, no bolest time nije stala već uznapredovala, s time da u konkretnom slučaju nema podataka o lijekovima koje je pacijent uzimao niti da je zbog toga bio na pregledima. Vrijeme svakako pogoršava stanje s plakovima i oni postaju sve nestabilniji, posebice ako se ne poduzima ništa u svezi liječenja. Vještak se nije mogao izjasniti koliki je opisani napor u obavljanju radnih zadataka bio okidač i da li bi se isto dogodilo i da je ostao spavati u svom krevetu. Naporan fizički rad mogao je pogoršati stanje i ubrzati fatalni ishod, ali nije morao biti neposredan uzrok smrt. Vještak je naveo da se više od 60 % infarkta dešava u snu i mirovanju. Vještak je također naveo da podaci o radu pokojnog BE u [adresa], odnosno zadihanost i oznojenosti pri penjanju na stepenice, govori o tomu da srce nije funkcioniralo kako treba, no on je trebao otići svom liječniku, jer je po nalazu obdukcije i svega što je poznato o stanju BE, trebao biti na bolovanju ili na drugom radnom mjestu. Nakon pribavljenog liječničkog kartona vještak je sačinio još jednu dopunu nalaza i mišljenja iz koje sud utvrđuje da iz dostupne dokumentacije nije vidljivo da je pokojnom BE bila prepisivana terapija koja se daje kao preventiva srčanom infarktu niti bilo kakve uputnice za konzilijarni pregled, niti je pacijent bio na bolovanju te bolesno srce nigdje u zdravstvenom kartonu nije spomenuto.

8.16. Po ocjeni suda poslodavac, koji je raspolagao sa konačnim Uvjerenjem o zdravstvenoj sposobnosti za pokojnog BE, nije mogao znati za njegove probleme sa zdravljem, ukoliko ga sam radnik nije o tomu obavijestio. Nitko od saslušanih svjedoka u svom iskazu nije naveo da je pokojni BE imao problema sa zdravljem niti da su znali da boluje, osim svjedoka VE, koji je naveo da se vidjelo na njemu da je imao zdravstvenih problema jer se uspuhao i kada je trebao preći 34-36 stepenica, te su po njegovu iskazu svi su znali da ima problema sa šećerom i srcem. Sud utvrđuje da je u iskazu tužiteljica NE, supruga pok. BE, tvrdila da je njezin suprug još u svibnju 2012. rekao GE da ima probleme sa zdravljem i neka ga pošalje na novi sistematski, no da ga je tuženik umjesto toga, vratio na rad s čekanja. Iz njezina iskaza sud utvrđuje da i sam pokojni nije znao da ima problema sa srcem i da je sve poteškoće pripisivao šećernoj bolesti. Uzevši u obzir ove navode tužiteljice da ni pokojni BE nije znao da ima probleme sa srcem i činjenicu da iz dokumentacije koja prileži spisu (medicinski karton) proizlazi da pokojnom BE nije bila prepisivana terapija koja se daje kao preventiva srčanom infarktu, niti bilo kakve uputnice za pregled srca, niti su problemi sa srcem uopće spomenuti, sud nije mogao u cijelosti prihvatiti iskaz svjedoka VE da su svi znali da je pokojni BE imao probleme sa srcem i šećerom. Za šećernu bolest se svakako znalo, no iz rezultata postupka slijedi da ni on sam nije znao niti sumnjao da je srčani bolesnik, a kako i sam medicinski vještak zaključuje, nije bio ni osoba koja bi odlazila na liječničke preglede kada je to potrebno. Kako nema zabilježenih liječničkih pregleda niti posjeta liječniku opće prakse koji bi upućivali da se pokojni BE žalio na teškoće koje bi upućivale da se radi o srčanom bolesniku, niti u spornom razdoblju od 3. lipnja 2012. do 22. srpnja 2012., niti ranije za vrijeme čekanja na kojem je bio osam mjeseci – od 3. listopada 2011. do 3. lipnja 2012., niti iz stanja spisa slijedi da je pokojni BE iskoristio mogućnost besplatnih sistematskih pregleda što ih je Ugovorom o dodatnom (dobrovoljnom) zdravstvenom osiguranju od 30. ožujka 2012. tuženik omogućio svojim radnicima, sud utrđuje da tuženik kao poslodavac nije mogao imati saznanja o zdravstvenim problemima pokojnog BE.

8.17. Ocjenjujući odgovornost tuženika kao poslodavca u smislu odredbe članka 15. ZZR-a sud utvrđuje da poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u vezi s radom po načelu objektivne odgovornosti (uzročnosti), a prema općim propisima obveznog prava, pa se i te odgovornosti može osloboditi prema općim propisima obveznog prava. Polazeći od činjeničnih utvrđenja o uzroku smrti pokojnog BE, činjenici da se isti nije niti za vrijeme čekanja, niti po povratku na rad, javio liječniku radi poteškoća koje bi upućivale na to da se radi o srčanom bolesniku, niti je isti iskoristio mogućnost besplatnih sistematskih pregleda koje je osigurao poslodavac, odnosno uopće obavijestio poslodavca ili liječnika opće prakse o tim poteškoćama, sud ocjenjuje da je tuženik dokazao postojanje razloga za oslobođenje od odgovornosti prema odredbi članka 1067. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08. i 125/11, dalje u tekstu: ZOO).

19. Činjenična utvrđenja suda prvog stupnja ovaj sud u cijelosti prihvaća kao pravilna, dok je po ocjeni ovog suda sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo, ali i pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo je o tužbenom zahtjevu odlučiti na jednaki način.

20. Na temelju pravilno utvrđenih činjenica da je uzrok smrti sada pokojnog BE opsežni infarkt s posljedicom nagle srčane smrti, koji je posljedica bolesti srca od koje se BE nije liječio, što je utvrđeno provedenim kombiniranim vještačenjem po liječničkom vještaku dr. Željku Šebeku niti je obavio dijagnostičke pretrage vezane uz poteškoće sa srcem, kao i utvrđenu činjenicu da BE o svojem zdravstvenom stanju nije obavijestio tuženika kao svojeg poslodavca, po ocjeni ovog suda tuženik ne može odgovarati tužiteljicama za štetu na temelju odredbe članka 15. ZZR-a. Sud prvog stupnja pravilno je citirano sadržaj te odredbe koja propisuje odgovornost poslodavca radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u vezi s radom po načelu objektivne odgovornosti (uzročnosti) a prema općim propisima obveznog prava, koje odgovornosti se poslodavac može osloboditi prema općim propisima obveznog prava. U smislu odredbe da bi poslodavac odgovarao radniku, odnosno u konkretnom slučaju njegovim pravnim slijednicima, za štetu koju je pretrpio na radu mora se raditi o činjenici da je šteta, u konkretnom slučaju smrt radnika, nastupila uslijed ozljede na radu, profesionalne bolesti ili bolesti u vezi s radom. Kako u ovom postupku nije utvrđeno da je uzrok smrti BE bila ozljeda na radu, profesionalna bolest ili bolest u vezi s radom, poslodavac ne može odgovarati za takvu štetu. Zbog toga je pogrešno sud obrazlažući materijalno pravo koje je primijenio utvrdio da bi tuženik odgovarao za štetu prema odredbi članka 15. ZZR-a, ali da je u postupku dokazao da postoje razlozi za oslobođenje od te odgovornosti u smislu odredbe članka 1067. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO). Po ocjeni ovog suda, a obzirom na utvrđenu činjenicu da je tuženik dozvolio sada pok. BE da radi na radnom mjestu na kojem obavlja poslove s posebnim uvjetima rada i to na temelju uvjerenja o zdravstvenoj sposobnosti kojeg je izdala ovlaštena zdravstvena ustanova nakon izvršenog pregleda BE uz utvrđenu činjenicu da je bio osposobljen za rad na svim poslovima radnog mjesta strojara, za koje radno mjesto je imao zaključen Ugovor o radu te da je i na dan smrti **.**.2012. BE obavljao poslove svog radnog mjesta i to pomoćne poslove strojara za koje je također bio osposobljen za rad na siguran način tuženik ne može odgovarati tužiteljicama za štetu zbog smrti BE unatoč činjenici što je njegova smrt nastupila na radnom mjestu.

21. Tužiteljice u žalbi, kao i tijekom postupka osporavaju činjenicu da je pok. BE bio osposobljen za rad na siguran način zatim tvrde da je on nakon povratka na rad radio isključivo pomoćne poslove radnog mjesta strojar tijekom cijelog radnog vremena pri čemu je dizao terete od najmanje 25 kg te bio izložen kemikalijama, prašini i slično, zbog čega postoji odgovornost tuženika za naknadu štete, te ponavlja i tvrdnju da tuženik odgovara za propust zdravstvene ustanove koja je izdala uvjerenje o zdravstvenoj sposobnosti iako nije na pravilan način izvršila liječnički pregled BE.

21.1. Žalbene tvrdnje tužiteljica nisu osnovane jer je u ovom postupku tuženik dokazao da je sada pok. BE bio osposobljen za rad na svim poslovima radnog mjesta strojar, za koje radno mjesto je imao zaključen Ugovor o radu, te je doista i obavljao pomoćne poslove koje obavlja osoba zaposlena na tom radnom mjestu. Neosnovane su žalbene tvrdnje da je BE cijelo radno vrijeme radio poslove na isplaci koji podrazumijevaju dizanje tereta od 25 i više kilograma, što je težak fizički rad, jer iz iskaza saslušanog svjedoka ZE, koji je na dan smrti radio zajedno s BE, proizlazi da su toga dana njih dvojica zajedno prenijeli desetak vreća težine 25 kg na udaljenosti od oko 10 m, a iz nalaza stalnog sudskog vještaka strojarske struke i zaštite na radu Veljka Vrhovnika proizlazi da pri obavljanju rada nisu povrijeđene odredbe Pravilnika o zaštiti na radu i to posebno odredbe o zaštiti na radu pri ručnom prenošenju tereta jer je taj vještak u nalazu i mišljenju naveo da prema odredbama Pravilnika o zaštiti na radu radnik smije najkraće u dva sata premjestiti samo 1000 kg najtežeg tereta s tim da istog dana ne smije biti opterećen dodatnim radom prenošenja, a sada pok. BE i saslušani svjedok ZE na dan smrti BE nisu niti približno prenijeli teret od 1000 kg jer bi iz iskaza svjedoka proizlazilo da su zajedno prenijeli teret od ukupno 250 kg.

21.2. Također iz nalaza liječničkog vještaka proizlazi da djelovanje agensa u radnoj okolini poput prašine, kemikalija i slično nije bilo presudno za smrt BE jer u patološko anatomskom nalazu pluća nije bilo znakova takvih taloženja zbog čega je vještak naveo da ti uvjeti nisu u uzročnoj vezi sa štetnim događajem, zbog čega su svi žalbeni navodi tužiteljica u tom smislu neosnovani.

21.3. Neosnovane su žalbene tvrdnje tužiteljica da je tuženik bio u obvezi ponovno osposobljavati BE za rad na siguran način zbog činjenice da on nije u spornom razdoblju radio sve poslove radnog mjesta strojar, već samo pomoćne poslove, jer je pravilno sud prvog stupnja utvrdio da je osposobljavanje za rad na siguran način obuhvaćalo sve poslove radnog mjesta BE, što znači da je za sve poslove on bio obučen za rad na siguran način zbog čega nije bilo potrebe ponovno obučavati ga za rad na siguran način zbog toga što je radio samo dio poslova svojeg radnog mjesta.

21.4. Sve žalbene tvrdnje tužiteljica o odgovornosti tuženika kao poslodavca za rad zdravstvene ustanove koja je obavila pregled BE te o tome izdala uvjerenje o zdravstvenoj sposobnosti, u potpunosti su neosnovane jer je pravilno sud prvog stupnja ocijenio da tuženik koji nema stručnih znanja ne može odgovarati za rad zdravstvene ustanove niti kontrolirati taj rad, već je obveza poslodavca sukladno odredbi članka 35. stavak 2. i 36. stavak 1. ZZR-a uputiti radnika raspoređenog na poslove sa posebnim uvjetima rada na pregled ovlaštenoj ustanovi, odnosno specijalisti medicine rada u privatnoj praksi s uputnicom koja sadrži podatke o vrsti poslova i drugim okolnostima od utjecaja za ocjenu njegove zdravstvene sposobnosti za obavljanje poslova te nakon proteka roka utvrđenog propisom zaštite na radu ili kad to ocijeni specijalist medicine rada, radnika uputiti ponovno na pregled radi provjere zdravstvene sposobnosti, koje odredbe je tuženik kao poslodavac poštovao. Naime, iz pismenog Uvjerenja o zdravstvenoj sposobnosti od 15. studenog 2010., kojeg je izdala Poliklinika Croatia zdravstveno osiguranje, proizlazi da je BE bio zdravstveno sposoban za obavljanje poslova strojara sukladno članku 3. Pravilnika o poslovima s posebnim uvjetima rada te da je provjeru zdravstvene sposobnosti potrebno ponovno obaviti najkasnije 15. studenog 2012., iz čega proizlazi da je BE radio na temelju važećeg Uvjerenja o zdravstvenoj sposobnosti, zbog čega tuženik također ne može odgovarati za štetu koju tužiteljice trpe zbog smrti BE.

21.5. Neosnovane su žalbene tvrdnje tužiteljica da odgovornost tuženika proizlazi iz odredbe članka 1063. ZOO-a jer se tuženik bavi poslovima koji predstavljaju opasnu djelatnost, a tuženik u postupku nije dokazao da šteta nije posljedica te djelatnosti iz razloga što je u ovom postupku utvrđeno da poslovi koje je obavljao BE nisu u vezi sa njegovom smrti posebno s obzirom na utvrđenu činjenicu da BE nije o svojim zdravstvenim poteškoćama koje su mogle biti posljedica bolesnog srca, obavijestio niti svojeg liječnika opće prakse, obzirom da je liječnički vještak utvrdio da on u duljem razdoblju nije posjećivao svog liječnika opće prakse, zbog čega iz njegovog zdravstvenog kartona ne proizlazi da je taj liječnik provodio bilo kakve dijagnostičke pretrage vezano uz bolesti srca, a niti mu je propisao odgovarajuću terapiju. Također tužiteljice u ovom postupku nisu isticale da bi prilikom zdravstvenog pregleda u Poliklinici Croatia zdravstveno osiguranje BE upoznao liječnika sa svojim zdravstvenim poteškoćama vezanim uz bolest srca, a zdravstvenu pomoć nije potražio niti nakon rada u Sloveniji prilikom kojeg je po iskazu saslušanog svjedoka VE on imao osjećaj zapuhanosti prilikom hoda po stepenicama, što bi po ocjeni liječničkog vještaka mogao biti simptom bolesnog srca, iako je bio u statusu „na čekanju“ u razdoblju nakon toga i to od 3. listopada 2011. do 2. lipnja 2012., dakle, oko osam mjeseci, zbog čega niti tuženik kao poslodavac nije mogao imati saznanja o tome da BE nije zdravstveno sposoban obavljati poslove svojeg radnog mjesta. Kako ne postoji uzročna veza između smrti BE i djelatnosti tuženika nepotrebno je bilo ocjenjivati radi li se o opasnoj djelatnosti.

22. Tuženik u žalbi kojom osporava točku II. izreke presude kojom je odlučeno o naknadi parničnog troška tvrdi da je sud pogrešno odlučujući o naknadi parničnog troška primijenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koja je bila na snazi u vrijeme poduzimanja pojedine radnje u postupku tvrdeći da je trebalo primijeniti Tarifu koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o naknadi parničnog troška. Ove žalbene tvrdnje tuženika osnovane su jer prema Tbr. 52. stavak 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23.; dalje: Tarifa/23), kad sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Citirana Tarifa stupila je na snagu 25. studenog 2023., dakle, bila je na snazi u vrijeme donošenja pobijane presude kojom je odlučeno o naknadi parničnog troška, iz kojeg razloga je sud o troškovima trebao odlučivati primjenom te Tarife koja u Tbr. 54. propisuje vrijednost boda od 2,00 eura.

22.1. Tuženik nadalje u žalbi tvrdi da mu sud pogrešno nije priznao trošak sastava podnesaka od 28. ožujka 2020., 6. srpnja 2020., 27. rujna 2022. i 14. studenog 2022. jer ocjenjuje da su i ti podnesci bili potrebni za vođenje parnice. Sud prvog stupnja u obrazloženju navodi da troškove sastava tih podnesaka tuženiku nije dosudio iz razloga što ih je ocijenio nepotrebnim pa tako sud ocjenjuje da podnesak od 28. ožujka 2020. kojim se je tuženik očitovao na navode tužiteljica i umješača, nije bio potreban jer je u trenutku pisanja tog podneska tuženik već zaprimio nalaz i mišljenje sudskih vještaka o kojima se očitovao podneskom od 30. travnja 2020., za koji mu je priznata puna naknada pa sud ocjenjuje da se je u istom podnesku tuženik mogao očitovati i o navodima tužiteljica i umješača zbog čega to nije bilo potrebno raditi posebnim podneskom. Podnesak od 6. srpnja 2020. sud također ocjenjuje nepotrebnim jer je dostavljen sudu samo dan prije održavanja glavne rasprave pa je činjenice iznesene u podnesku tuženik mogao iznijeti na glavnoj raspravi. Također i podnesak od 27. rujna 2022. kojim se tuženik očituje na dosadašnji tijek postupka i dopise zaprimljen je tri dana prije održavanja glavne rasprave za koju je punomoćnica tuženika poziv zaprimila 25. srpnja 2022. (2 mjeseca prije) zbog čega ga sud također ocjenjuje nepotrebnim. Iz istih razloga sud nije priznao tuženiku niti trošak sastavljanja podneska od 14. studenog 2022. jer je tvrdnje iz podneska tuženik mogao iznijeti na već unaprijed određenom ročištu 27. studenog 2022. I po ocjeni ovog suda razlozi zbog kojih sud prvog stupnja nije dosudio tuženiku trošak sastava navedenih podnesaka, pravilni su, jer se i po ocjeni ovog suda radi o nepotrebnim podnescima, obzirom da je tvrdnje iznesene u podnescima tuženik imao mogućnost iznijeti na glavnoj raspravi. U odnosu na žalbenu tvrdnju da sud nije odlučio o zatraženom trošku podneska od 19. travnja 2021. žalbene tvrdnje nisu osnovane jer s tim datumom nije zaprimljen na sudu podnesak tuženika.

22.2. Tuženik osnovano tvrdi da mu je sud pogrešno za podneske od 12. studenog 2019., 8. rujna 2020., 27. listopada 2020. i 26. srpnja 2023. priznao trošak u visini 50 bodova obrazlažući to činjenicom da se ne radi o vrsti obrazloženog podneska za koji mu sukladno Tbr. 8. točka 1. Tarife pripada puna nagrada. Iako sud u obrazloženju presude nije naveo koju Tarifu o nagradama i naknadi troškova je primjenjivao na pojedine zatražene troškove iz citiranja sadržaja Tbr. 8. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika u točki 14.8. obrazloženja proizlazi da je sud citirao Tbr. 8. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22.; dalje: Tarifa/12). Važećom Tarifom/23 u Tbr. 8. točka 1. propisano je da sastavljanje odgovora na tužbu, prigovora protiv platnog naloga i četiri obrazložena podneska u prvostupanjskom postupku odvjetniku pripada nagrada kao za tužbu po Tbr. 7. točka 1., 4., 7. i 8. Dakle, za razliku od Tarife/12 važećom Tarifom/23 nije naveden sadržaj obrazloženih podnesaka za koje stranci pripada nagrada prema Tbr. 8. točka 1. pa kako su podnesci od 12. studenog 2019., 27. listopada 2020. i 26. srpnja 2023. obrazloženi podnesci, tuženiku je trebalo priznati naknadu troška prema Tbr. 8. točka 1. Tarife/23. Po ocjeni ovog suda podnesak od 8. rujna 2020. nepotreban je jer u njemu tuženik analizira usmeni iskaz vještaka dr. med. Veljka Vrhovnika te iznosi stavove o osnovanosti prigovora tužiteljica što je mogao učiniti na ročištu na kojem je usmeno saslušan liječnički vještak. Kako ovaj sud ne može o žalbi odlučiti na štetu stranke koja se žalila u tom dijelu žalba tuženika nije uvažena. Osnovane su žalbene tvrdnje tuženika u odnosu na podnesak od 17. siječnja 2024. za koji podnesak je sud pogrešnom primjenom Tbr. 8. točka 3. Tarife/12 tuženiku priznao naknadu troška u visini 50 bodova jer prema Tbr. 8. točka 3. Tarife/23 tuženiku za sastavljanje tog obrazloženog podneska pripada 100 bodova jer se radi o petom obrazloženom podnesku, a prema Tbr. 8. točka 1. Tarife/23 tuženiku pripada nagrada po Tbr. 7. točka 1. Tarife/23 samo za četiri obrazložena podneska.

22.3. Tuženik osnovano u žalbi tvrdi da mu je sud pogrešno za zastupanja na ročištima 31. ožujka 2021. i 30. rujna 2022. priznao trošak u visini 324 boda uz obrazloženje da se na tim ročištima raspravljalo samo o procesnim pitanjima jer iz sadržaja zapisnika proizlazi da se na tim ročištima raspravljalo o glavnoj stvari iz kojeg razloga je trošak zastupanja na tim ročištima tuženiku trebalo priznati prema Tbr. 9. točka 1. Tarife/23.

22.4. Neosnovane su žalbene tvrdnje tuženika da mu sud pogrešno nije priznao kao trošak naknadu troškova prijevoza i izbivanja pisarnice punomoćnika sukladno Tbr. 35. Tarife. Naime, pravilno sud prvog stupnja u obrazloženju presude navodi da tuženiku taj trošak kao potreban ne pripada jer u sjedištu suda postoje odvjetnici koji su tuženika mogli zastupati pa suprotna strana nije dužna snositi putne troškove punomoćnika angažiranog izvan sjedišta suda.

23. Pravilnom primjenom materijalnog prava te sukladno troškovniku i žalbenim navodima tuženika (tuženik ne osporava priznatu naknadu za podnesak od 30. travnja 2020. te za ročišta od 8. srpnja 2020. i 27. travnja 2021. u visini 648 bodova) tuženiku je trebalo priznati za sastav podneska od 30. travnja 2020. 648 bodova (Tbr. 8. točka 1. Tarife/23), za podnesak od 12. studenog 2019. u zatraženoj visini od 318 bodova (Tbr. 8. točka 1. Tarife/23), te podnesak od 8. rujna 2020. 50 bodova (Tbr. 8. točka 4. Tarife/23), zatim za podneske od 27. listopada 2020. i 13. prosinca 2022. po 1237 bodova za svaki podnesak (Tbr. 8. točka 1. Tarife/23), za podnesak od 26. srpnja 2023. i 17. siječnja 2024. po 100 bodova (Tbr. 8. točka 3. Tarife/23), za zastupanje na ročištima 8. srpnja 2020. i 27. travnja 2021. po 648 bodova (Tbr. 9. točka 1. Tarife/23) za svako zastupanje. Za zastupanje na ročištima 31. ožujka 2021., 30. rujna 2022., 21. studenog 2022. i 6. lipnja 2024. po 1237 bodova za svako ročište (Tbr. 9. točka 1. Tarife/23). Ukupno tuženiku pripada trošak u visini 9934 boda, odnosno prema vrijednosti boda od 2,00 eura (Tbr. 54. Tarife/23) u ukupnom iznosu od 19.868,00 eura. Tuženiku pripada i pravo na trošak plaćenog predujma za vještačenje u iznosu od 665,00 eura. Ukupno bi tuženik imao pravo na naknadu parničnog troška u iznosu od 20.533,00 eura pa kako mu je već presudom dosuđen iznos od 13.210,26 eura trebalo mu je pored već dosuđenog iznosa dosuditi još i daljnji iznos od 7.322,74 eura.

23.1. Tuženik je zatražio trošak sastava žalbe s PDV-om u ukupnom iznosu od 1.543,75 eura. Tuženik je žalbom pobijao rješenje o parničnom trošku, kao sastavni dio presude, i to za cijeli nepriznati dio zatraženog parničnog troška. Troškovnikom od 6. lipnja 2024. tuženik je zatražio ukupni trošak od 56.188,00 eura od kojeg troška mu je pobijanom presudom dosuđen iznos od 13.210,26 eura iz čega proizlazi vrijednost predmeta spora žalbe od 42.977,74 eura. Na temelju Tbr. 10. točka 4. u vezi Tbr. 7. točka 1. Tarife/23 tuženik bi imao pravo na trošak žalbe u visini od 250 bodova odnosno prema vrijednosti boda od 2,00 eura (Tbr. 54. Tarife/23) u iznosu od 500,00 eura, a s troškom PDV-a sukladno Tbr. 46. Tarife u iznosu od 625,00 eura. S podnesenom žalbom tuženik je uspio u omjeru od 17 % iz kojeg razloga mu je u tom omjeru tužitelj u obvezi platiti trošak žalbenog postupka u iznosu od 106,25 eura.

23.2.Tuženiku nije dosuđen zatraženi trošak sastava odgovora na žalbu tužiteljica jer se po ocjeni ovog suda ne radi o trošku koji je u smislu odredbe članka 155. stavak 1.

ZPP-a bio potreban radi vođenja parnice.

24. Iz obrazloženih razloga žalbu tužiteljica trebalo je odbiti kao neosnovanu, a presudu suda prvog stupnja u točki I. izreke potvrditi primjenom odredbe članka 368. stavak 2. ZPP-a, dok je žalbu tuženika trebalo djelomično uvažiti, a točku II. izreke presude preinačiti te tuženiku pored već dosuđenog parničnog troška dosuditi i daljnji trošak u iznosu od 7.428,99 eura.

Koprivnica, 5. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković