Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-53/2021-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja – protutuženika BO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Jugoslav Puran i Dejan Bosanac iz Bjelovara, protiv tuženika – protutužitelja ŽO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Volić & Ružička & Cabadaj Cafuta iz Garešnice, radi utvrđenja, naknade štete i isplate, rješavajući žalbe stranaka izjavljene protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Pakracu poslovni broj Pn-183/2018-60 od 16. prosinca 2020., u sjednici vijeća održanoj 5. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane i presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Pakracu poslovni broj Pn-183/2018-60 od 16. prosinca 2020. potvrđuje u točkama II. i III. izreke.

r i j e š i o  j e

Ukida se citirana presuda u točkama IV. i V. izreke i u tom se dijelu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

O troškovima postupka u povodu pravnog lijeka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je 9. rujna 2017. raskinut ugovor o kupoprodaji prikolice sa samoistovarivačem reg. oznake [registarska oznaka], sklopljen 2013. između tužitelja – protutuženika (dalje tužitelj), kao prodavatelja i tuženika – protutužitelja (dalje tuženik), kao kupca (točka I. izreke). Tuženik je obvezan platiti tužitelju 7.653,73 eur/57.667,00 kn[1] sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16. prosinca 2020. do isplate (točka II. izreke). U preostalom je dijelu, iznad novčanog iznosa dosuđenog točkom II. izreke citirane presude do iznosa zatraženog tužbom od 13.404,09 eur/102.500,00 kn, te za razdoblje tijeka zakonske zatezne kamate od 9. rujna 2017. do isplate 16. prosinca 2020., tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (točka III. izreke). Tužitelj je obvezan isplatiti tuženiku iznos od 7.963,37 eur/60.000,00 kn, od toga na iznos od 3.981,68 eur/30.000,00 kn počev od 1. siječnja 2014., te na iznos od 3.981,68 eur/30.000,00 kn počev od 1. siječnja 2015. do isplate (točka IV. izreke). Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje parnične troškove (točka V. izreke).

2. Protiv citirane presude žale se obje stranke iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP).

3. Tužitelj presudu pobija u točkama III., IV. i V. izreke, predlažući da se presuda u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz obvezu tuženika na naknadu parničnog troška.

4. Tuženik presudu pobija u točkama II. i V. izreke, predlažući da se presuda u pobijanom dijelu ukine, podredno preinači uz obvezu tužitelja na naknadu parničnog troška.

5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

6. Žalbe stranaka protiv točke II i III izreke citirane presude nisu osnovane, dok je žalba tužitelja protiv točke IV izreke osnovana, te posljedično tome i žalbe stranaka protiv odluke o parničnom trošku sadržane u točki V izreke citirane presude.

7. U ovoj žalbenoj fazi postupka prijeporan je zahtjev tužitelja za naknadu štete koja da se sastoji u umanjenju vrijednosti prikolice sa samoistovarivačem reg. oznake [registarska oznaka] u iznosu od 10.617,82 eur/80.000,00 kn i izmakle dobiti zbog nemogućnosti iznajmljivanja navedene prikolice u iznosu od 2.986,26 eur/22.500,00 kn, ukupno 13.604,09 eur/102.500,00 kn s kamatama, čemu je tuženik suprotstavio protutužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 7.963,37 eur/60.000,00 kn s kamatama, tvrdnjom da su stranke usmeno dogovorile uvjete kupoprodaje predmetne prikolice na način da cijena iznosi 11.945,05 eur/90.000,00 kn, od kojeg iznosa se ima odbiti iznos štete na usjevima tuženika u iznosu od 2.654,45 eur/20.000,00 kn te je dogovoreno da će tuženik u nekoliko rata isplatiti prikolicu, a konačna isplata bit će prilikom potpisivanja kupoprodajnog ugovora i prijenosa prava vlasništva; da je tuženik krajem 2013. predao tužitelju na ime kupoprodajne cijene iznos od 3.318,07 eur/25.000,00 kn, krajem 2014. iznos od od 3.981,68 eur/30.000,00 kn, te potom po uputi tuženika AO predao tužitelju krajem 2013. iznos od 663,61 eur/5.000,00 kn, čime da je tuženik isplatio tužitelju ukupno na ime kupoprodajne cijene iznos od 7.963,37 eur/60.000,00 kn, a za isplatu preostalo 1.327,23 eur/10.000,00 kn.

8. Prvostupanjski sud utvrđuje:

-da je tužitelj vlasnik priključnog vozila – prikolice Schwarzmuller 3A3S HKE, reg. oznake [registarska oznaka], da je posljednji tehnički pregled tog vozila izvršen 2010., a iz izvatka iz Obrtnog registra za autoprijevoznički obrt tužitelja proizlazi da je obrt odjavljen 31. prosinca 2010.,

-da su u jesen 2013., kada su bili u dobrim odnosima i kada je postojalo međusobno povjerenje, tužitelj kao prodavatelj i tuženik kao kupac sklopili usmeni ugovor o kupoprodaji priključnog vozila – prikolice Schwarzmuller 3A3S HKE, reg. oznake [registarska oznaka],

-da je ugovorena cijena od 11.945,05 eur/90.000,00 kn u koju se uračunava iznos od 2.654,45 eur/20.000,00 kn na ime štete učinjene ranije te godine na tuženikovim poljoprivrednim usjevima od strane konja u vlasništvu tužitelja,

-da nije ugovoren krajnji rok za isplatu kupoprodajne cijene,

-da je tuženik tužitelju isplatio u gotovini dio ugovorene kupoprodajne cijene, i to 3.318,07 eur/25.000,00 kn osobno i 663,61 eur/5.000,00 kn posredstvom AO krajem 2013., te 3.981,68 eur/30.000,00 kn osobno krajem 2014.,

-da ostatak cijene od 1.327,23 eur/10.000,00 kn tuženik nije htio isplatiti dok se ne sastavi pisani ugovor i time omogući registracija prikolice kao vlasništva tuženika,

-da je potom tužitelj 9. rujna 2017. samovoljno oduzeo prikolicu iz tuženikovog posjeda i izjavio da raskida ugovor o kupoprodaji,

-da iz dopisa Policijske postaje Pakrac od 4. travnja 2019. proizlazi da su policijski službenici u razdoblju od 19. svibnja do 31. srpnja 2013. u 4 navrata postupali po dojavama o štetama od konja na području Kapetanovog Polja, ali ni u jednoj dojavi ili postupanju kao oštećeni se ne vode tuženik ili njegova majka TO,

-da iz preslike spisa Općinskog suda u Bjelovaru posl. br. K-513/18 proizlazi da se protiv tužitelja vodi kazneni postupak po optužnici Općinskog državnog odvjetništva u Bjelovaru br. K-DO-767/2017-17 od 26. travnja 2018. zbog kaznenog djela protupravne naplate navodno počinjenog 9. rujna 2017. u [adresa] na način da je tužitelj, uz primjenu sile i ozbiljne prijetnje prema majci tuženika TO, odvezao predmetnu prikolicu iz dvorišta njezine kuće u namjeri da ishodi povrat novca koji mu duguje tuženik, te je prvostupanjskom nepravomoćnom presudom posl. br. K-513/18-26 od 10. lipnja 2020., tuženik oslobođen optužbe,

-da su tijekom razdoblja korištenja predmetne prikolice od strane tuženika (od sredine 2013. do rujna 2017.) na istoj nastala određena oštećenja i došlo do umanjenja njezine vrijednosti, s tim da točan opseg i stupanj oštećenja na dan 9. rujna 2017. nisu mogli biti utvrđeni na temelju dostupnih dokaza (a u razdoblju nakon tog dana prikolica je povremeno bila korištena od strane tužiteljevog nećaka VO), već je samo utvrđeno da je u stanju tehničke neispravnosti i neprikladnosti za uporabu u cestovnom prometu u kojemu se nalazila na dan procjene od strane sudskog vještaka 28. studenog 2019., njezina tržišna vrijednost iznosila 4.048,05 eur/30.500,00 kn,

-da zbog činjenice da prikolica od sredine 2013. do rujna 2017. nije bila u posjedu tužitelja, isti nije mogao ostvariti korist od njezine uporabe,

-da dugoročni najam prikolice tog ili sličnog tipa i marke nije ekonomski opravdan, pa nije vjerojatno da bi tužitelj uspio u tom razdoblju ostvariti dugoročni najam, međutim, takve tehnički ispravne i registrirane prikolice (prema utvrđenju sudskog vještaka na temelju informacija dobivenih od obrtničkih kao i tvrtki registriranih za prijevozničke usluge) daju se u dnevni najam po cijeni između 53,09 eur/400,00 i 79,63 eur/600,00 kn.

9. Slijedom izloženoga sud utvrđuje da su se na dan 9. rujna 2017. stekli uvjeti iz odredbe čl. 362. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 - dalje ZOO) za raskid ugovora o kupoprodaji predmetne prikolice.

10. U odnosu na naknadu štete zbog oštećenja na predmetnoj prikolici, sud prvog stupnja utvrđuje da točan opseg i stupanj oštećenja na dan 9. rujna 2017. nisu mogli biti utvrđeni na temelju dostupnih dokaza. Naime, utvrđuje da ni u sudskom postupku osiguranja dokaza, niti na neki drugi vjerodostojan način tada nije bilo utvrđivano stanje prikolice, a niti je iz preslika fotografija prikolice izrađenih od strane policijskih službenika to bilo moguće pouzdano utvrditi. Isto tako, utvrđuje da je u razdoblju nakon 9. rujna 2017. prikolica povremeno bila korištena od strane tužiteljevog nećaka LO, ali da također nije moglo biti utvrđeno koliko intenzivno i jesu li pri tom i u kojoj mjeri nastala daljnja oštećenja. Jedino da je sa sigurnošću utvrđeno da je 28. studenoga 2019., na dan pregleda navedene prikolice od strane sudskog vještaka u ovom parničnom postupku, na prikolici bilo više oštećenja, da je bila u stanju tehničke neispravnosti i neprikladnosti za uporabu u cestovnom prometu i da je njezina tržišna vrijednost iznosila 4.048,05 eur/30.500,00 kn, pa budući da je prema prihvaćenom iskazu tuženika, ugovorena cijena prikolice iznosila 11.945,05 eur/90.000,00 kn, utvrđuje da je u razdoblju od 2013. do 28. studenog 2019. vrijednost prikolice umanjena za 7.897,01 eur/59.500,00 kn (11.945,05 eur/90.000,00 kn – 4.048,05 eur/30.500,00 kn).

11. S obzirom da je dio oštećenja na prikolici koja su dovela do takvog umanjenja njezine vrijednosti zasigurno uzrokovao tuženik te je tako nastalu štetu dužan naknaditi tužitelju, ali da iz prethodno navedenih razloga nije bilo moguće utvrditi koliko iznosi taj dio štete, sud prvog stupnja primjenom odredbe čl. 223. st. 1. ZPP-a istu utvrđuje prema slobodnoj ocjeni, pa uzimajući u obzir da je do umanjenja vrijednosti prikolice od 7.897,01 eur/59.500,00 kn došlo u razdoblju od 2013. do 28. studenoga 2019., s time da je u okviru tog vremenskog razdoblja prikolica bila u posjedu tuženika od 2013. do 9. rujna 2017., te u posjedu tužitelja u daljnjem vremenu do vještačenja 28. studenoga 2019., odnosno približno 2/3 vremena bila u posjedu tuženika, a 1/3 vremena u posjedu tužitelja, ocjenjuje da tužitelju pripada naknada obične štete u visini od 2/3 umanjene vrijednosti prikolice od 7.897,01 eur/59.500,00 kn, tj. iznos od 5.264,72 eur/39.667,00 kn.

12. Nadalje, cijeneći da je prikolica od 2013. do rujna 2017. bila u posjedu tuženika, iz kojih razloga tužitelj nije mogao ostvarivati korist od njezine uporabe, da prema mišljenju sudskog vještaka dugoročni najam prikolice tog ili sličnog tipa i marke nije ekonomski opravdan, zbog čega nije vjerojatno da bi tužitelj uspio u predmetnom razdoblju ostvariti dugoročni najam i uprihoditi odgovarajuću najamninu, ali da se takve tehnički ispravne i registrirane prikolice daju u dnevni najam po cijeni od 53,09 eur/400,00 kn do 79,63 eur/600,00 kn, nalazi opravdanim zaključiti da bi tužitelj mogao povremeno ostvariti prihode iznajmljivanjem prikolice u dnevnom najmu, npr. tijekom sezonski povećanog opsega poslova i pojačanih potreba za transportom poljoprivrednih usjeva, repromaterijala i slično, za što zasigurno postoji tržišna mogućnost jer na širem području [adresa], gdje tužitelj ima prebivalište, općepoznato postoji veći broj poljoprivrednih gospodarstava, utvrđuje da bi tužitelj pretrpio štetu u vidu izmakle koristi u iznosu od barem 597,25 eur/4.500,00 kn godišnje, odnosno za četiri godine u iznosu od 2.389,01 eur/18.000,00 kn.

12.1. Stoga pozivom na odredbe čl. 368. st. 1., čl. 1046. i čl. 1089. ZOO-a obvezuje tuženika isplatiti tužitelju ukupan iznos od 7.653,73 eur/57.667,00 kn (5.264,72 eur/39.667,00 kn + 2.389,01 eur/18.000,00 kn), s kamatama tekućim od dana presuđenja, jer je visina tuženikove novčane obveze s naslova naknade štete utvrđena ovom presudom.

13. Prihvaćajući uvjerljivim iskaz svjedoka AO da je prije 4-5 godina (svjedok saslušan 10. lipnja 2019.) na traženje tuženika, prema kojemu je imao dugovanje, tužitelju predao iznos od 663,61 eur/5.000,00 kn i iskaz svjedoka ČO koji je podupro tvrdnju tuženika da je tuženik tužiteljevoj kući nosio novac za prikolicu, kao i tvrdnju da su tužiteljevi konji tijekom 2013. napravili znatnu štetu na tuženikovim poljoprivrednim usjevima u Kapetanovu Polju, odnosno slijedom činjeničnih utvrđenja da je tuženik tužitelju isplatio u gotovini dio ugovorene kupoprodajne cijene od 7.963,37 eur/60.000,00 kn (3.318,07 eur/25.000,00 kn osobno i 663,61 eur/5.000,00 kn posredstvom AO krajem 2013. i još 3.981,68 eur/30.000,00 kn osobno krajem 2014., te da je naknadno kupoprodajni ugovor raskinut, sud u primjeni odredbi čl. 368. st. 2. i 5. ZOO-a obvezuje tužitelja vratiti tuženiku navedeni novčani iznos sa zateznim kamatama od dana primitka tih isplata i odlučuje kao u točkama I. – IV. izreke citirane presude.

14. Odluku o parničnom trošku donosi pozivom na odredbu iz čl. 154. st. 3. ZPP-a.

15. Ovaj sud prihvaća pravilnim utvrđenje suda prvog stupnja da su u jesen 2013. tužitelj kao prodavatelj i tuženik kao kupac sklopili usmeni ugovor o kupoprodaji predmetne prikolice za ugovorenu cijenu od 11.945,05 kn/90.000,00 kn, s time da nije ugovoren krajnji rok za isplatu kupoprodajne cijene te da je navedeni kupoprodajni ugovor raskinut s danom 9. rujna 2017.

15.1. Na okolnost da je ugovorena kupoprodajna cijena prikolice u iznosu od 11.945,05 eur/90.000,00 kn, a ne u iznosu od 13.953,89 eur/105.000,00 kn, kako je isticao tužitelj, za zaključiti je iz činjenice da tužitelj nije osporio utvrđenje suda prvog stupnja da je vrijednost prikolice prema nalazu angažiranog vještaka umanjena za iznos od 7.897,01 eur/59.500,00 kn (11.945,05 kn/90.000,00 kn – tržišna vrijednost prikolice u iznosu od 4.048,05 eur/30.500,00 kn).

16. Naime, ovaj sud prihvaća da su tijekom razdoblja korištenja predmetne prikolice od strane tuženika, od sredine 2013. do rujna 2017., na toj prikolici nastala određena oštećenja, o čemu je osim tužitelja, te svjedoka B i VO (nećaka tužitelja) iskazivao i nepristrani svjedok CO. Međutim, kako stanje navedene prikolice nije utvrđeno u sudskom postupku osiguranja dokaza ili na neki drugi vjerodostojan način, pravilno je sud prvog stupnja slobodnom ocjenom dokaza u primjeni čl. 223. st. 1. ZPP-a te nakon provedenog vještačenja utvrdio da je na dan procjene od strane sudskog vještaka 28. studenog 2019., njezina tržišna vrijednost iznosila 4.048,05 eur/30.500,00 kn, odnosno da je u razdoblju od sredine 2013. do 28. studenog 2019. vrijednost prikolice umanjena za iznos od 7.897,01 eur/59.500,00 kn (11.945,05 eur/90.000,00 kn – 4.048,05 eur/30.500,00 kn).

17. Tuženik nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, pa kako se sukladno odredbi iz čl. 352. st. 1. ZPP-a u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, to ovaj sud u ovoj fazi postupka nije ovlašten odlučivati o žalbenim navodima tuženika da prilikom donošenja pobijane presude sud nije uzeo u obzir i redovnu amortizaciju, odnosno umanjenje vrijednosti prikolice zbog starosti.

18. Isto tako, suprotno žalbenim navodima, u okolnostima konkretnog slučaja, kada nije bilo moguće na pouzdan način utvrditi stanje prikolice nakon što ju je tužitelj preuzeo 9. rujna 2017., a ista se od tada – 9. rujna 2017. pa sve do provedenog vještačenja 28. studenoga 2019., nalazila u posjedu tužitelja, s time da opseg i intenzitet tog korištenja od strane tužiteljevog nećaka VO nisu mogli biti utvrđeni na pouzdan način, ovom sudu je prihvatljivo utvrđenje suda prvog stupnja da je u razdoblju od sredine 2013. do 28. studenog 2019. prikolica bila u posjedu tuženika oko 2/3 vremena (od sredine 2013. do rujna 2017., a u posjedu tužitelja 1/3 vremena (razdoblje od rujna 2017. do vještačenja 28. studenog 2019.), te da stoga tužitelju pripada naknada obične štete u visini od 2/3 umanjene vrijednosti prikolice, odnosno od iznosa 7.897,01 eur/59.500,00 kn, dosuđeni iznos od 5.264,72 eur/39.667,00 kn.

19. Nadalje, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je tužitelj od navedene prikolice, a da ista nije bila u posjedu tuženika u razdoblju od sredinje 2013. do rujna 2017. – 4 godine), mogao povremeno ostvarivati prihode njezinim iznajmljivanjem u dnevnom najmu, i to tijekom sezonski povećanog opsega poslova i pojačanih potreba za transportom poljoprivrednih usjeva, repromaterijala i slično, imajući u vidu da je za to postojala tržišna mogućnost na širem području [adresa], gdje tužitelj ima prebivalište i gdje je općepoznato da postoji veći broj poljoprivrednih gospodarstava, tako da je tužitelj navedenu prikolicu mogao godišnje iznajmljivati 10-ak dana, dosudivši tužitelju s navedene osnove iznos od 597,25 eur/4.500,00 kn godišnje, odnosno za četiri godine iznos od 2.389,01 eur/18.000,00 kn.

20. Na ukupno dosuđeni iznos od 7.653,73 eur/57.667,00 kn pravilno je tužitelju dosuđena kamata od dana donošenja prvostupanjske presude 16. prosinca 2020., budući da je visina štete utvrđena na dan presuđenja.

20.1. S obzirom na prethodno obrazloženo, neosnovano se žalbenim navodima upire na postojanje bitne povrede postupka iz odredbi čl. 219., čl. 221.a. i čl. 223. st. 1. u vezi s čl. 354. st. 1. ZPP-a, kao i da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da u navedenom dijelu presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te je istu moguće ispitati. Isto tako, donošenjem pobijane presude u točkama II. i III. izreke nije počinjena ni neka druga apsolutno bitna povreda postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a te je materijalno pravo pravilno primijenjeno. 21. Iz ovih je razloga presuda suda prvog stupnja potvrđena u točkama II. i III. izreke i na temelju odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

22. Međutim, ovom sudu za sada nije prihvatljivo utvrđenje suda prvog stupnja kojim je tužitelja obvezao isplatiti tuženiku iznos od 7.963,37 eur/60.000,00 kn s kamatama (točka IV izreke), polazeći od utvrđenja da bi tuženik krajem 2013. tužitelju osobno isplatio iznos od 3.318,07 eur/25.000,00 kn i 663,61 eur/5.000,00 kn posredstvom AO te krajem 2014. isplatio iznos od 3.981,68 eur/30.000,00 kn.

23. Imajući u vidu da je tužitelj tijekom cijelog postupka osporavao da bi mu tuženik isplatio ikakav novčani iznos na ime kupoprodajne cijene prikolice, osnovano se žalbenim navodima ističe da je na tuženiku bio teret dokaza o suprotnom, a što je po ocjeni ovoga suda ostalo u dvojbi.

23.1. Naime, ostalo je nejasno na koji način je prvostupanjski sud utvrdio da bi tuženik isplatio tužitelju navedene novčane iznose kada o predaji novca ne postoji ikakav materijalni dokaz ili da bi predaji novca bila prisutna treća osoba, da svjedok ČO nije bio nazočan predaji novca od strane tuženika tužitelju, sjedio je u autu, a tuženik mu nije rekao o kojem bi se novčanom iznosu radilo, da za dogovor stranaka zna jer mu je ŽO – tuženik to rekao. Isto tako, na raspravi održanoj 10. lipnja 2019., na kojoj je saslušan svjedok AO, tužitelj je osporio vjerodostojnost iskaza tog svjedoka, pa nije jasno na koji način sud zaključuje o izvršenoj predaji novčanog iznosa od 663,61 eur/5.000,00 kn, kada ni o tome nema ikakvog pisanog traga ili svjedoka tom činu. Nije jasno osnovom kojih utvrđenja je sud prihvatio istinitima iskaze svjedokinja TO – majke tuženika i RO – supruge tuženika u odnosu na koje je tužitelj isticao da nisu bile prisutne kod predaje novca tužitelju, odnosno da svjedokinja TO nema neposrednih saznanja o dogovoru stranaka niti o predaji novca, da je iskaz svjedokinje RO suprotan iskazu TO koja je navela da je iznos od 25.000,00 kn njezin sin - tuženik odnio tužitelju u kolovozu ili rujnu 2013., dok je GO iskazala da bi iznos od 25.000,00 kn tuženik odnio tužitelju krajem 2013. , te da je nevjerojatno da kroz sve vrijeme tijekom kojeg je tuženik bio u posjedu prikolice nije pokrenuo postupak radi prijepisa vlasništva prikolice. Tvrdnje tužitelja o (ne)isplati ugovorenog novčanog iznosa kupoprodajne cijene prvostupanjski sud nije doveo u vezu ni s iskazom svjedoka NO kod kojeg se tužitelj interesirao "ima li TO kod njega novac", odnosno koji bi bili razlozi dolaska tužitelja kod imenovanog svjedoka s takvim upitom. Nadalje, tvrdnje tuženika o isplati ugovorenog novčanog iznosa kupoprodajne cijene prvostupanjski sud nije doveo u vezu ni sa sadržajem optužnice Općinskog državnog odvjetništva u Bjelovaru broj K-DO-767/2017-37 od 26. travnja 2018., kojom je iniciran kazneni postupak protiv ovdje tužitelja, koji je u međuvremenu pravomoćno dovršen donošenjem oslobađajuće presude, a u kojoj optužnici se navodi drugi iznos ugovorene kupoprodajne cijene prikolice (70.000,00 kn) i ne navodi ikakva šteta nanesena od strane konja tužitelja te postojanja dogovora stranaka oko isplate takve štete. Nije razjašnjeno niti ukoliko bi tuženik ostao dužan tužitelju iznos od 10.000,00 kn, što bi tuženika motiviralo da taj iznos ne plati tužitelju, a tužitelja da ukoliko bi mu bio isplaćen pretežni dio kupoprodajne cijene odluči uzeti prikolicu, imajući pri tome u vidu i sadržaj podneska tužitelja zaprimljenog 12. kolovoza 2019. (list 59 spisa), u kojem tužitelj, između ostalog, navodi "da tuženik do sada niti na koji način nije tražio od tužitelja isplatu navodnog preostalog dijela od 10.000,00 kuna, niti je od trenutka odvoženja prikolice (09.09.2017.) pa do podnošenja tužbe od strane tužitelja tražio od tužitelja da mu vrati navodno isplaćeni iznos".

24. Kako je s obzirom na izloženo, činjenično stanje u tom dijelu ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno, to u odnosu na protutužbeni zahtjev tuženika donošenjem pobijane presude nije moguće ispitati ni pravilnost primjene materijalnog prava.

25. Iz ovih je razloga pobijana presuda u točkama IV. i V. izreke ukinuta i na temelju odredbi iz čl. 370. i čl. 166. st. 3. ZPP-a odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

26. U preostalom dijelu (točka I. izreke) presuda suda prvog stupnja kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 5. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović