Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-1620/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od suca mr. sc. Krunoslava Baran predsjednika vijeća, sutkinje Jasne Bratek izvjestiteljice i članice vijeća, i sutkinje Vesne Bjelousov članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Branku Jurlini, odvjetniku iz Slatine, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Virovitici, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Virovitici, Stalne službe u Slatini, poslovni broj P-315/2024-8 od 13. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj 5. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I Žalba tužene odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici, Stalne službe u Slatini, poslovni broj P-315/2024-8 od 13. rujna 2024.

II Zahtjev tužene za naknadu troška žalbenog postupka odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je :

„I. U t v r đ u j e s e da je tužitelj UO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], vlasnik kč. br. [katastarska čestica] - oranica sa 8427 m2 i kč. br. [katastarska čestica] -oranica sa 3597 m2, koje su upisane u zk. ul. broj: [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], što je tužena dužna priznati i trpjeti uknjižbu prava vlasništva u zemljišnim knjigama, a što će u suprotnom zamijeniti ova presuda, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženoj da tužitelju plati parnične troškove u iznosu od 520,92 EUR, u roku od 15 dana.“

2. Navedenu presudu pravovremenom žalbom pobija tužena zbog žalbenih razloga iz čl. 354.st.2. toč.11., čl.355. i čl. 356. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da sud drugog stupnja uvaži žalbu, ukine pobijanu presudu u cijelosti, i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje, podredno preinači pobijanu odluku i odbije tužbeni zahtjev. Traži trošak sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tužene nije osnovana.

5. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, postupak koji je prethodio, kao i žalbene navode tužene, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Suprotno žalbenim navodima tužene, presuda suda prvog stupnja jasna je i razumljiva, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nema proturječnosti i nejasnoća, a analiza činjeničnog stanja kao rezultata raspravljanja, prema ocjeni ovog suda, pravno opravdano upućuje na zaključak da su u postupku pred sudom prvog stupnja na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene kako pojedinačno tako i u njihovoj ukupnosti (čl. 8. ZPP-a) utvrđene sve pravno relevantne činjenice, na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo.

7. Sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tužena, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se isto može ispitati.

8. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem prava vlasništva na nekretninama označenim kao č.k.br. [katastarska čestica] oranica sa 8427 m2 i č.k.br [katastarska čestica] oranica sa 3597 m2, obje upisane u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

10. U prvostupanjskom postupku je utvrđeno

-da je iz iskaza svjedoka JO i SO (str. 37-39 spisa) utvrđeno da je otac tužitelja ŽO bio zaposlen u Šumariji te da se dodatno bavio i poljoprivredom kod kuće gdje su držali stoku i perad kao i svi na selu, da je imao i svoje zemlje oko sela [adresa], da je ŽO u predjelu Vranduk k. o. [katastarska općina] imao dvije čestice zemlje koje je posjedovao i obrađivao do Domovinskog rata, a poslije Domovinskog rata na tim česticama su rušili drva za ogrjev i te čestice nisu vraćene u oranice.,da je jedna čestica zemlje malo manja od 2 kj, a druga čestica oko ¾ kj , da je predmetne čestice tužitelj UO naslijedio od svoga oca ŽO, a njegov otac da je tu zemlju kupio od ZO, negdje oko 1970., a manju česticu je također kupio;

-da prema iskazu tužitelja uz veću česticu prolazi put u polje, da su predmetne čestice poslije Domovinskog rata bile zapuštene i nisu se obrađivale, a na većoj čestici da su izrasla drva koja su se kasnije sjekla za ogrjev, da su se nakon obnove kuće negdje 2000. roditelji od tužitelja su se vratili u [adresa] nakon čega su umrli, da brigu o kući i okućnici sada vodi tužitelj, da nakon kupnje predmetnih nekretnina nitko im nije osporavao posjed i vlasništvo na tim nekretninama;

-da je uvidom u Kupoprodajni ugovor od 5. ožujka 1976. utvrđeno je da je ŽO otac od tužitelja kupio od ZO iz [adresa] kč. br. [katastarska čestica] u površini od 1 kj 743 čhv (list 10-12);

-da iz rješenja o nasljeđivanju broj: O-89/05, UPP/OS – 94/05 od 14. listopada 2005. javnog bilježnika Antuna Novačića iz Orahovice (list 9), utvrđeno da u ostavinsku imovinu iza pok. ŽO oca tužitelja, ulaze između ostalog i k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica] koje su predmet ovog postupka, te da je navedene nekretnine naslijedio tužitelj UO uz teret prava doživotnog uživanja za korist ČO rođ. U, majke tužitelja;

-da je uvidom u izvod iz [broj] k. o. [katastarska općina] utvrđeno da se kao posjednik na kč. br. [katastarska čestica] – oranica [adresa] sa 8427 m2 i na kč. br. [katastarska čestica] – oranica [adresa] sa 3597 m2 vodi Republika Hrvatska (list 3-4).

-da je uvidom u izvadak iz zemljišne knjige z. k. ul. Br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] utvrđeno da se na kč. br. [katastarska čestica] oranica [adresa] sa 8427 m2 i na kč. br. [katastarska čestica] oranica [adresa] sa 3597 m2 kao vlasnik vodi Republika Hrvatska;

-da je iz povijesti promjena na katastarskim česticama Državne geodetske uprave, Područni ured za katastar Virovitica, Ispostava za katastar nekretnina Orahovica od 21.ožujka 2024. (list 34) utvrđeno da je k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] od 1956. bilaupisana kao posjed LO, da je 1962. ostavinom prešla u posjed ZO te da je 1976. Ugovorom o kupoprodaji prešla u posjed ŽO;

-da je utvrđeno da je kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] od 1969. bila upisana u posjedu ŽO, da su obje čestice su od 1969. i 1976. bile upisane u posjed ŽO oca tužitelja;

-da je prema iskazu svjedoka i tužitelja predmetne čestice obrađivao otac tužitelja do Domovinskog rata, a nakon toga da su čestice zarasle da bi na kraju na istima tužitelj koji ih je naslijedio iza pok. oca vršio sječu drveća.

da u takvim okolnostima gdje prema povijesti promjena na katastarskim česticama nije sporno da je tužitelj zajedno sa svojim ocem i od prednika od kojih je otac te čestice kupio, bio u poštenom posjedu predmetnih čestica u smislu čl. 18. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima preko 40 godina, to je zaključak suda prvog stupnja da je tužitelj temeljem čl. 159. st. 3. i 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima na istima dosjelošću stekao pravo vlasništva.

11. Žalbom se sadržajno osporava odluka suda te se navodi

-da je kč. br. [katastarska čestica] upisana u k. o. [katastarska općina], prije upisa prava vlasništva za korist Republike Hrvatske, bila upisana kao općenarodna imovina bez upisane naznake nositelja prava korištenja, upravljanja i raspolaganja na navedenim zemljištima, a uzimajući u obzir Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-I58/97, U-I- 235/97,U-I-237/97, U-I-1053/97 i U-I-1054/97 od 17. studenoga 1999. godine (NN broj 137/99), tužena ističe da tužitelj nije mogao steći vlasništvo na kč. br. [katastarska čestica] upisanoj u k. o. [katastarska općina], jer do trenutka donošenja navedene odluke Ustavnog suda nije proteklo vrijeme samostalnog poštenog posjedovanja propisano člankom 159. stavkom 3. i stavkom 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima odnosno vrijeme propisano Zakonom o osnovnim vlasničkopravnim odnosima kojima je propisano vrijeme potrebno za dosjelost - budući je kč. br. [katastarska čestica] upisanu u k. o. [katastarska općina], tužitelj po pravnim prednicima stekao kupoprodajom izvršenom 1970-tih godina time da je u katastarskom operatu za k. o. [katastarska općina] u pogledu navedenog zemljišta tužiteljev pravni prednik upisan kao posjednik od 1969.;

-da uzimajući u obzir da je tužitelj po pravnim prednicima u poštenom posjedu kč. br. [katastarska čestica] upisane u k. o. [katastarska općina], od 1969. godine isti na navedenom zemljištu da nije mogao steći pravo vlasništva jer do 17. studenoga 1999. - kao trenutka donošenja Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-I-58/97, U-I-235/97,U-I-237/97, U-I- 1053/97 i U-I-1054/97 od 17. studenoga 1999. godine (NN broj 137/99) - nije proteklo vrijeme od 40 godina samostalnog poštenog posjedovanja navedenog zemljišta propisano Zakonom.

-da zbog činjenice da su predmetne nekretnine obrasle šumom, da ih se ne obrađuje i da je netko posjekao drva sa kč. br. [katastarska čestica] i kčbr. [katastarska čestica], upisanih u k. o. [katastarska općina], te da tužitelj nije poduzimao nikakve radnje protiv navedene osobe, da stav samog tužitelja da nije upisani vlasnik naprijed navedenih zemljišta, pasivnost tužitelja u pogledu otkrivanja počinitelja koji je porušio drva na navedenim zemljištima kao i činjenica da je prebivalište tužitelja prilično udaljeno od mjesta gdje se nalaze navedena zemljišta, ukazuju da tužitelj nije u samostalnom posjedu prijepornih nekretnina, da je tužitelju samostalni posjed naprijed navedenih zemljišta prestao te da isti više nije u samostalnom posjedu navedenih zemljišta pa da se isti ne može utvrditi vlasnikom istih sukladno članku 159. stavak 3. i stavak 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

-da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo u pogledu rokova za stjecanje prava vlasništva na kč. br. [katastarska čestica] upisane u k. o. [katastarska općina], da nije pravilno primijenio odredbu članka 388. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima u pogledu početka i tijeka rokova potrebnih za stjecanje prava vlasništva samostalnim poštenim posjedovanjem stvari.

12. Prvenstveno je potrebno istaći, da dosjelost, kao institut koji pretvara faktičnu vlast u pravnu, djeluje stabilizirajuće na socijalne odnose koji već dulje vrijeme postoje. Posjedovanjem stvari kroz zakonom propisano razdoblje, dosjelost legalizira postojeće stanje. Institut dosjelosti u pravu vezan je uz potrebu da se određena faktična stanja, faktična vlast nakon izvjesnog vremena uskladi s pravom, pretvori u subjektivno pravo. To nalaže kako načelo pravičnosti tako i načelo sigurnosti u pravnom prometu jer treba omogućiti onome tko je neku stvar ili pravo stekao u posjed na način koji zaslužuje zaštitu, da nakon proteka određenog vremena postane i pravno nositeljem stečenog prava.

13. Odredbom čl. 159. i čl. 160.st.1.i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96., 68/98., 137/99,. 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09.,143/12., 152/14., 81/15. i 94/17. – dalje: ZV) zakonodavac izrijekom određuje pod kojim uvjetima i pretpostavkama određeno faktično stanje postoje i pravno.

14. Pri tome se ističe da u ocjeni činjeničnog osnova stjecanja prava vlasništva dosjelošću, pored činjenice da je posjed neke osobe nad nekretninom neprekidno trajao zakonom određeno vrijeme, uz okolnosti i sposobnosti subjekta za stjecanje, te da je stvar sposobna biti objektom stjecanja, od odlučnog značaja su i okolnosti da stjecatelj ima samostalni posjed stvari te da mu taj posjed ima onu kakvoću koja se traži za dosjelost.

Pretpostavka o savjesnosti (poštenju) posjeda radi stjecanja prava vlasništva dosjelošću ispunjena je ako posjednik kroz sve vrijeme dosjelosti smatra da je stvar koju posjeduje njegova, odnosno ako ne zna ili ne može znati da nije njegova. Prenošenje posjeda derivativnim (izvedenim) načinom na novog posjednika ne prekida dosjedanje, nego se postojeći posjed nastavlja kod njegovog univerzalnog ili singularnog sukcesora. Da bi se dosjelošću steklo vlasništvo neke stvari nužno je da samostalni posjed te stvari traje zakonom određeno vrijeme.

Vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onog dana kada je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava sa istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost, pri čemu dužina vremena dosjedanja ovisi o kakvoći posjeda i osobi čija se stvar dosjeda.

Da bi se mogla uzeti u obzir dosjelost prava vlasništva nekretnina dugotrajnim posjedom, ne treba dakle utvrđivati naslov posjednika ili njegovih prednika, ali treba utvrditi vlasnički posjed tj. miran posjed s uočljivom voljom držati stvar kao svoju i ponašanje posjednika kao vlasnika kroz čitavo vrijeme potrebno za dosjelost. Ako za dosjelost nije već dovoljno vrijeme njegova vlasničkog posjeda, uračunat će se posjedniku i vrijeme takvog posjedovanja njegovog prednika (pri čemu treba utvrditi je li posjednik njegov slijednik).

Inače, pravni učinci dosjelosti nastupaju po samom pravu (ipso iure), čim se ispune sve pretpostavke dosjelosti. Naime, dosjelost nije samo pravna osnova stjecanja koja bi imala nastupiti tek nekim aktom stjecanja, nego do stjecanja dolazi samom činjenicom da je nastupila dosjelost.

15. U navedenom postupku je dakle bilo potrebno utvrditi je li tužitelj bio u samostalnom posjedu predmetnih nekretnina i od kada, te ukoliko je isključivi i samostalni posjednik, radi li se u tom slučaju o poštenom posjedu, je li nekretnina sposobna biti objektom vlasništva.

Jedna od značajki posjeda i konačno njegovih funkcija je njegova publicitetna funkcija. Svojom vanjskom vidljivošću posjed daje publicitet subjektivnim pravima na stvari, ali svojstvo vanjske vidljivosti ima u pravilu samo neposredni posjed. Da bi održali povjerenje u posjed kao sliku subjektivnih prava, pravni poredci moraju otkloniti ili barem znatno ublažiti opasnosti koje u pravnom prometu prijete od pogrešne slike koju bi o pravu mogao dati posjed. To je neizbježna posljedica povjeravanja publicitetne funkcije posjedu. Pravni poredci stoga pružaju zaštitu posjedu, čak i onom koji je samo privid prava.

15.1. Pravni učinci koji slijede iz publicitetne funkcije posjeda su da je moguće steći stvar i od posjednika koji nije nositelj prava na stvar, publicitetna funkcija posjeda oslanja se na vanjsku vidljivost neposrednoga posjeda, kao i na to da će se od neposrednoga posjednika moći saznati je li mu posjed samostalan ili nesamostalan. Na ovoj se funkciji grade važni pravni učinci kao što su mogućnost da se stekne pravo i od prividnoga vlasnika, i zaštita posjednika koji vraća stvar njezinom vlasniku, ako ju je pošteno stekao u svoj posjed.

16. Sve prednje navedeno ističe se kako bi se naglasilo da je u postupku pred sudom prvog stupnja utvrđeno da su pravni prednik tužitelja, ŽO i konačno tužitelj, samostalno i nesmetano uživali predmetne nekretnine, da su predmetne nekretnine i to kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koja je od 1976. temeljem Ugovora o kupoprodaji prešla u posjed ŽO ( str. 34 spisa) da je kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] od 1969. bila upisana u posjedu ŽO, da su obje čestice Rješenjem o nasljeđivanju poslovni broj O-89/05 prešle na ime i vlasništvo tužitelja, dakle da su kroz navedeno vrijeme od su od 1969. i 1976. i takvim načinom posjedovanja prijepornih nekretnina tužitelj i njegov pravni prednik bili u uvjerenju da su nekretnine vlasništvo obitelji ŽO, a o čemu su iskazivali i svjedoci u postupku, i savjesnost kojega posjeda se ne osporava od strane tužene.

17. Pri tome se, a vezano uz žalbene navode tužene ističe da je u postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno da je za vrijeme Domovinskog rata otac tužitelja zajedno sa suprugom a majkom tužitelja došao živjeti kod tužitelja, da su nekretnine obrađivane do Domovinskog rata, da se otac tužitelja vratio u [adresa]. gdje je živo do svoje smrti do 2005., te da je tužitelj predmetne nekretnine naslijedio 2005. godine. U međuvremenu, kako je nadalje utvrđeno, nekretnine koje su predmet ovoga postupka su obrasle šumom (za vrijeme Domovinskog rata iste se nisu obrađivale prema iskazima ĐO i SO) koju su sjekle tužitelju nepoznate osobe, a sam nije poduzimao ništa vezano uz neovlaštenu sječu, jer u zemljišnim knjigama nije bio upisan kao vlasnik a nije niti imao saznanja o osobama koje su sjekle šumu dakle tužitelj upravo zbog neusklađenog zemljišnoknjižnog stanja sa stvarnim stanjem nije bio aktivno legitimiran za pokretanje bilo kakvog postupka, dakle nije riječ o pasivnosti tužitelja kako to pogrešno navodi tužena, niti je riječ o okolnostima koje bi upućivale na zaključak da je tužitelju prestao samostalni posjed,ali upućuje na zaključak o potrebi usklađenja faktične vlasti sa pravnom.

18. Nadalje, a vezano uz žalbene razloge tužene ističe se da je Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ broj: 93/1991. - dalje: ZOVO) stupio je na snagu 1. rujna 1980. i načelno se od tada njegove odredbe primjenjuju na rokove dosjelosti koji su počeli teći prije njegovog stupanja na snagu ako nisu do toga trenutka istekli. Na pravne učinke koji nastaju kasnije primjenjuju se odredbe ZOVO. Prema odredbama čl. 28. st. 2. i st. 4. ZOVO-a, savjesni i zakoniti posjednik nepokretne stvari na koju drugi ima pravo vlasništva, stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom deset godina a savjesni posjednik protekom 20 godina, iste pretpostavke su propisane i odredbama čl. 159. st. 2. i st. 3. ZV-a. Dakle, iz citiranih propisa proizlazi da je prema odredbama propisa važećih u razdoblju izvršavanja posjeda tužitelja, savjesnost posjeda od odlučnog značenja za stjecanje vlasništva dosjelošću, posjed mora biti savjestan svo vrijeme izvršavanja. Poštenje posjeda je u biti na isti način definirano i odredbama čl. 72. st. 2. ZOVO-a i čl. 18. st. 3. ZV-a.

18.1. Jedna od pretpostavki za primjenu stjecanja prava vlasništva dosjelošću, kako u primjeni odredbe čl. 28. st. 4. ZOVO-a, a jednako je propisano i sada odredbom čl. 159. ZV-a je pošten (savjestan) posjed. Dakle, za stjecanje prava vlasništva dosjelošću posjed mora biti barem pošten i trajati zakonom određeno vrijeme. Posjed je pošten, odnosno savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova (čl. 18. st. 5. ZV) Poštenje (savjesnost) se pretpostavlja. Odredbom čl. 3. Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima " (Narodne novine" broj 53/1991 od 8. listopada 1991.) stavljen je izvan snage članak 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima. Nadalje, Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima iz 1996. , u članku 388. st. 4. bilo je propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Dana 17. studenog 1999., Ustavni sud je ukinuo članak 388. st. 4. Zakona o vlasništvu iz 1996. godine (odluke br. U-I-58/1997, U-I235/1997, U-I-237/1997, U- I1053/1997 i U-I-1054/1997 od 17. studenog 1999., „Narodne novine“, br. 137/99 od 4. prosinca 1999.).

18.2. O stjecanju vlasništva nekretnina dosjelošću na nekretninama koje su do 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu Vrhovni sud Republike Hrvatske je izrazio shvaćanje u više odluka (broj Rev-291/14-2 od 17. travnja 2018., Rev- 3014/2019 od 12. svibnja 2020. i dr.).

Prema tom shvaćanju za takve nekretnine treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 ), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona, kao i vrijeme nakon toga sve do 17. studenoga 1999.

18.3. Navedeno shvaćanje doneseno je na temelju shvaćanja zauzetog u presudama Europskog suda za ljudska prava (Trgo protiv Hrvatske, Jakeljić protiv Hrvatske, Radomilja i drugi protiv Hrvatske i Gashi protiv Hrvatske) vezano uz propise i prava stranaka koja su stečena na temelju ukinutih zakonskih odredbi, a to je: „U tim okolnostima, Sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao – s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba – snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes.“

18.4. Sukladno odredbi čl. 159. st. 2. ZV-a samostalan posjednik nepokretne stvari kojeg je posjed zakonit, istinit i pošten stječe pravo vlasništva protekom 10 godina neprekinutog posjeda, a sukladno odredbi st. 3. istog članka posjednik vlasništvo stječe protekom 20 godina neprekinutog posjeda.

Odredbom st. 4. čl. 159. ZV-a određeno je da ako se nekretnina nalazi u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica regionalne samouprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvari u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba, tada je stjecanje prava vlasništva potreban neprekinuti posjed u dvostrukom trajanju, dakle za zakonit, istinit i pošten posjed 20 godina, a za pošten posjed 40 godina.

19. Obzirom da je iz provedenog postupka utvrđeno da su prednik tužitelja i tužitelj bili savjesni posjednici, da su kroz cijelo vrijeme od 1969./1976. ostali i bili u posjedu nekretnine, to je cijeneći vrijeme posjedovanja od 1969/1976. do podnošenja tužbe 9. svibnja 2024. koje iznosi preko 40 godina trajanja posjeda, uzimajući u obzir u vrijeme dosjelosti i vrijeme proteklo prije 8. listopada 1991., dakle kako je utvrđeno da postoje okolnosti za primjenu pravnog shvaćanja koje je Europski sud za zaštitu ljudskih prava iznio u predmetu Trgo protiv Hrvatske (presuda od 11. lipnja 2009. broj 35298/04) i dr. te polazeći od pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici održanoj 14. veljače 2019. prema kojem pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću (kvaliteta i trajanje posjeda, sposobnost posjednika biti vlasnikom stvari, te sposobnost stvari da bude u vlasništvu) moraju biti ispunjene u vrijeme podnošenja tužbe, to je sud prvog stupnja na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je u vrijeme dosjelosti računao i razdoblje posjedovanja nekretnina od strane tužitelja i njegovih pravnih prednika i prije 8.listopada 1991. te je pravilno utvrdio da su tužitelj i njegovi pravni prednici pošteno i neprekidno posjedovali predmetne nekretnine duže od 40 godina, te je stoga tužitelj predmetne nekretnine stekao dosjelošću sukladno odredbi čl.159. st. 4. ZV-a.

20. U pogledu odluke o parničnom trošku sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje sud drugog stupnja mora paziti po službenoj dužnosti dok u odnosu na primjenu materijalnog prava žaliteljica ne ističe žalbene razloge. Na tu povredu zakona sud drugog stupnja nije dužan paziti po službenoj dužnosti (čl.365.st.2. ZPP) pa u tom dijelu presuda nije ispitivana.

21. Slijedom svega navedenoga, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude.

22. O troškovima žalbenog postupka odlučeno je sukladno odredbi čl.166.st.1. u vezi s odredbom čl.154.st.1.ZPP-a obzirom da tužena nije uspjela sa žalbom.

Osijek, 5. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća

mr.sc.Krunoslav Baran