Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-1631/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Osijeku, po sucu Božidaru Horvatu kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice HJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] koju zastupa punomoćnik Srđan Kalebota, odvjetnik u [adresa], protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, [osobni identifikacijski broj] kojeg zastupa punomoćnik Marko Kallay, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kallay & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-2432/2021 od 26. kolovoza 2024., 5. prosinca 2024.

r i j e š i o  j e

I. Žalba se odbija kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-2432/2021 od 26. kolovoza 2024.

II. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Rješenjem prvostupanjskog suda odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Splitu.

2. Ovo rješenje pravovremeno podnesenom žalbom pobija tuženik iz razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. , u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači sukladno navodima žalbe, a podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje s time da ujedno potražuje i naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsko rješenje, postupak koji je prethodio njegovom donošenju kao i žalbene navode tuženika, ovaj je sud utvrdio da u donošenju prvostupanjske presude nisu počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Također, prvostupanjsko rješenje nema nedostataka zbog kojih se ne bi moglo ispitati, tako da nije osnovan niti žalbeni razlog bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl.354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli te isplate preplaćenih iznosa anuiteta kao posljedice ništetnosti, pokrenutom pred Općinskim sudom u Splitu.

8. Iz predmeta je razvidno da je tuženik u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti toga suda pozivom na sporazum o mjesnoj nadležnosti iz čl. 12. Ugovora o kreditu od 8. lipnja 2005. sklopljenog među strankama, prema kojem je ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika, odnosno nadležnost suda u Zagrebu. Također, iz predmeta je razvidno i da se u konkretnom slučaju radi o unaprijed formuliranom obrascu ugovora o kreditu kao i da tužiteljica ima prebivalište u [adresa] koji je udaljen od mjesta sjedišta tuženika 410 km.

9. Slijedom navedenog, prvostupanjski je sud zaključio da mogućnosti dolaska tužiteljice na sud u Zagrebu i s time povezani troškovi imaju odvraćajući učinak na tužiteljicu te da ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti stvara neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njezinu štetu jer ju kao potrošača stavlja u nepovoljniji procesno-pravni položaj, a također je zaključio i da je ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti nepoštena zbog čega je prvostupanjski sud odbio prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Splitu kao neosnovan.

10. Navedeno shvaćanje prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. 11. Prema čl. 3. Direktive vijeća 93/13/ Europske ekonomske zajednice od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje Direktiva) ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st. 1.) s time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed, pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2.).

12. Ujedno je za napomenuti i da je navedena Direktiva, iako se ne može primjenjivati direktno, implementirana u zakonodavstvo Republike Hrvatske pa tako i u Zakon o zaštiti potrošača pa je stoga, a imajući na umu vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, valjalo primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.

13. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003 dalje u tekstu: ZZP/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

14. Nadalje, odredbom čl. 83. ZZP/03 propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

15. U konkretnom slučaju ugovor o kreditu je sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu pa se ima uzeti da je odredba ugovora o mjesnoj nadležnosti unaprijed formulirana od strane tuženika, slijedom čega tužiteljica kao potrošač, nije imala nikakav utjecaj na njen sadržaj. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

16. Također, iz sadržaja odredbe čl. 12. Ugovora o kreditu jasno proizlazi da je isti za slučaj spora predviđao nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora te je navedena odredba omogućavala tužiteljici precizno procijeniti sve posljedice koje iz toga za njega proizlaze, slijedom čega je riječ o odredbi koja je transparenta. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena (budući da je omogućavala tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni nadležnost suda za slučaj spora, a time posljedice ugovaranja takve odredbe), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači da je ista ujedno i poštena.

17. S obzirom na to da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koju je sastavio tuženik sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svoga sjedišta i time ostvari pogodnost, ali i manji troškovi, a uzimajući u obzir da je spor pokrenut radi ostvarivanja prava tužiteljice iz ugovora kao i sve okolnosti prilikom sklapanja ugovora, po ocjeni ovog suda odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu.

18. Slijedom navedenoga, prema stavu ovog drugostupanjskog suda, među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. ZPP-a, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

19. U odnosu na navode žalbe koji se odnose na mogućnost izbora punomoćnika, za reći je da se izbor punomoćnika, suprotno žalbenim navodima, ne zasniva samo na izboru s liste punomoćnika - odvjetnika koji bi imali sjedište u [adresa], nego se taj izbor često zasniva na odnosu povjerenja i u odnosu na punomoćnika - odvjetnika čije je sjedište ureda u mjestu stanovanja tužiteljice i to upravo radi neposredne i bolje komunikacije o predmetu spora zbog čega navodi žalbe izneseni u navedenom pravcu nisu od značaja.

20. Stoga, a s obzirom da je nepoštena ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti iz predmetnog potrošačkog ugovora ništetna, smatra se da u konkretnom slučaju ugovorena nadležnost suda sjedišta tuženika u Zagrebu nikad nije niti postojala slijedom čega je, u nedostatku takvog sporazuma, u primjeni ZPP koji, osim odredbi o općoj mjesnoj nadležnosti iz čl. 46. st. 1. ZPP-a, sadrži i odredbu o posebnoj nadležnosti po mjestu u kome se nalazi poslovna jedinica pravne osobe iz čl. 59. ZPP-a, a prema kojoj je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

21. Imajući na umu da je u konkretnom slučaju spor nastao u vezi s potrošačkim ugovorom koji je zaključen u Splitu, očito je da tuženik tamo ima poslovnu jedinicu te da je ovaj spor nastao u povodu djelatnosti te jedinice.

22. Pozivanje tuženika na drugačija pravna shvaćanja izražena u ranijim odlukama drugih sudova u istovrsnim predmetima ovaj sud je ocijenio bespredmetnim i to stoga što postoje pravna shvaćanja različita od onih na koje se poziva tuženik.

23. Zbog toga je, a kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud, u konkretnom slučaju neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti Općinskoga sud u Splitu zbog čega je valjalo odbiti žalbu tuženika i potvrditi pobijano prvostupanjsko rješenje.

24. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan jer isti nije uspio u žalbenom postupku (čl. 166. st.1. ZPP-a, u vezi sa čl. 154. st.1. ZPP-a).

25. Slijedom navedenoga, temeljem odredbe čl. 380. st. 2. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci.

Osijek, 5. prosinca 2024.

Sudac

Božidar Horvat