Poslovni broj: Usž-2478/2024-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ane Berlengi Fellner, predsjednice vijeća, Mirjane Čačić i Arme Vagner Popović članica vijeća, te više sudske savjetnice-specijalistice Ivane Mamić Vuković, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice ĐT iz [adresa], koju zastupa opunomoćenik Slobodan Drača, odvjetnik u Puli, Ulica Svetog Teodora 2, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, radi utvrđivanja hrvatskog državljanstva, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: UsI-1448/2023-12 od 16. svibnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 5. prosinca 2024.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba i potvrđuje presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: UsI-1448/2023-12 od 16. svibnja 2024.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-224-04/22-01/111, URBROJ: 511-01-203-22-2 od 4. studenoga 2022. Navedenim rješenjem odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave sisačko-moslavačke, Policijske postaje Glina, broj: 511-10-13/04-UP/I-39/2022 od 27. travnja 2022. kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za utvrđivanje hrvatskog državljanstva.
2. Tužiteljica u žalbi u bitnom upućuje na odredbu članka 5. stavka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu („Narodne novine“, broj: 53/91., 70/91., 28/92., 113/93., 130/11., 110/15. i 102/19.-dalje: ZHD). Smatra da su donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu („Narodne novine“, broj: 102/19.) ostvarene pretpostavke za njezino stjecanje hrvatskog državljanstva. Smatra da se donošenjem navedenog Zakona derogirane sve ranije odredbe pa tako i odredba članka 30. stavka 1. ZHD kao i odredbe zakona bivše Socijalističke Republike Hrvatske na koje se poziva sud u svojoj presudi. Smatra da je stoga u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Predlaže poništiti presudu i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovni postupak ili istu preinačiti na način da se prihvati njezin tužbeni zahtjev.
3. Tuženik u odgovoru na žalbu ističe da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu („Narodne novine“, broj: 102/19.), koji je stupio na snagu 1.1. 2020., došlo do izmjene u odredbi članak 5. stavka 1. ZHD-a na način da je za stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom djeteta rođenog u inozemstvu, čiji je jedan roditelj u trenutku njegovog rođenja hrvatski državljanin, povećana dobna granica za prijavu u evidenciju hrvatskih državljana do navršene 21. godine života (ranije je bila do 18. godine života). Upućuje na obrazloženje podnesenih amandmana Vlade Republike Hrvatske na konačni prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu u pogledu izmjene odredbe članka 5. stavka 1. Smatra da tužiteljica svojim pogrešnim tumačenjem čini nepotrebnom odredbu članka 30. ZHD. Ističe da nijedna osoba rođena prije 8. listopada 1991. bilo na području bivše SFRJ ili u inozemstvu, kojoj je jedan roditelj bio hrvatski državljanin u trenutku rođenja, a podnijela je zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva nakon 1. siječnja 2020. nije upisana u knjigu državljana RH temeljem odredbe članka 5. stavka 2. ZHD-a jer se na iste ta odredba ne primjenjuje. Naime, isti su rođeni u vrijeme kad nije važio ZHD, već neki od zakona o državljanstvu NR/SR Hrvatske. Ističe da se utvrđenje da li je osoba stekla hrvatsko državljanstvo podrijetlom procjenjuje temeljem zakona koji je važio u vrijeme njezinog rođenja. Tužiteljica pak nije po zakonu koji je važio u vrijeme njezinog rođenja stekla hrvatsko državljanstvo jer je po načelu „ius sanginis“ podrijetlom stekla državljanstvo Republike Srbije, temeljem očevog državljanskog statusa. Upućuje na presude ovog Suda u kojima je izraženo stajalište da je kod osobe koja se u trenutku svog rođenja smatra hrvatskim državljaninom trebao postojati kontinuitet hrvatskog državljanstva do 8. listopada 1991. da bi se mogao izvršiti njezin naknadni upis u evidenciju hrvatskih državljana temeljem odredbe članak 30. stavka 1. ZHD-a. Predlaže odbiti žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16, 29/17. i 110/21. -dalje: ZUS), ovaj Sud nalazi da se osporena presuda prvostupanjskog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj odredbom članka 66. stavak 1. ZUS-a.
6. Po ocjeni ovoga Suda, osnovano prvostupanjski sud utvrđuje da su rješenja tuženika i prvostupanjskog upravnog tijela donesena pravilnom primjenom i tumačenjem odredbe članka 30. stavak 1. ZHD-a, prema kojoj se hrvatskim državljaninom smatra osoba koja je to svojstvo stekla po propisima važećim do dana stupanja na snagu ovoga zakona. Navedena zakonska odredba propisuje tko se sve ima smatrati hrvatskim državljaninom na dan stupanja na snagu tog zakona, te definira da je to osoba koja je stekla državljanstvo prema ranije važećim propisima o državljanstvu koja takvo državljanstvo zadržava te se stupanjem na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu ne mijenja državljanski status takve osobe. Dakle, navedenom odredbom se normira načelo pravnog kontinuiteta državljanstva, a to načelo se sastoji u potvrđivanju konstatacije kod donošenja svakog novog propisa o državljanstvu da se državljaninom smatra osoba koja je to svojstvo stekla po ranije važećim propisima o državljanstvu.
7. U postupku je kao nesporno utvrđeno da je tužiteljica rođena **.**.1985. u [adresa], gdje su u vrijeme njenog rođenja prebivali i njezini roditelji, majka hrvatska državljanka i otac državljanin Republike Srbije te da je kao državljanka Republike Srbije upisana u evidenciju državljana matičnog područja Zvezdara za 1985. godinu.
8. Prema propisima koji su važili do 8. listopada 1991., uz savezno (jugoslavensko) državljanstvo se moglo imati samo jedno republičko državljanstvo, a prema odredbi članka 22. stavka 2. Zakona o državljanstvu SFRJ („Službeni list SFRJ“, broj: 58/76.), koji je bio na snazi u vrijeme rođenja tužiteljice i njezinog stjecanja državljanstva Socijalističke Republike Srbije, dijete, čiji roditelji imaju različito republičko državljanstvo, stječe državljanstvo prema zakonu republike na čijem je području rođeno, ako to republičko državljanstvo ima jedan roditelj.
9. Tužiteljica se iz naprijed navedenih razloga, obzirom da je stekla državljanstvo druge socijalističke republike, ne može smatrati istovremeno i hrvatskom državljankom u smislu odredbe članka 30. stavak 1. ZHD-a, zbog čega je pravilno utvrđenje u upravnom postupku i upravnom sporu da nema zakonske osnove da bi se naknadno utvrdila hrvatskom državljankom.
10. Tužiteljica žalbenim navodima ponavlja da u konkretnom slučaju ima mjesta primjeni odredbe članka 5. stavak 2. ZHD. Međutim, odredbom članka 5. na koju se poziva tužiteljica je regulirano stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom i odnosi se samo na osobe rođene nakon stupanja na snagu tog zakona (8. listopada 1991.), dok se na osobe rođene prije tog datuma primjenjuje odredba članka 30. stavak 1. i 2. ZHD-a, koje shvaćanje je već izraženo u ustaljenoj upravnosudskoj praksi potvrđenoj i od strane Ustavnog suda Republike hrvatske (npr.: U-III-1895/01; U-III-16125/09 i dr.) kao i u nizu presuda ovog Suda (npr. Usž-4237/22 od 16. studenog 2023; Usž-2657/23 od 6. prosinca 2023., itd.). Odredba članka 5. stavak 2. citiranog Zakona, na koju se poziva tužiteljica, naime omogućuje samo onim osobama koje su rođene nakon 8. listopada 1991. da pod uvjetima iz navedene odredbe Zakona traže upis u evidenciju hrvatskih državljana, odnosno omogućuje stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom onim osobama koje su rođene nakon stupanja na snagu tog Zakona (8. listopada 1991.), starijim od 21 godinu čiji je jedan od roditelja bio hrvatski državljanin u trenutku njihovog rođenja, a propustio ih je prijaviti do njihove punoljetnosti. Budući je tužiteljica rođena 1985. godine, na nju se navedena odredba ne može primijeniti.
11. Imajući u vidu sve navedeno, a obzirom da tužiteljica u žalbi ne iznosi druge pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drugačiju odluku u ovoj upravnoj stvari, Sud nalazi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, slijedom čega je temeljem odredbe članka 74. stavak 1. ZUS-a, odlučeno kao u izreci ove presude.
U Zagrebu 5. prosinca 2024.
Predsjednica vijeća:
Ana Berlengi Fellner
