Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-934/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku u vijeću sastavljenom od sudaca Vesne Bjelousov predsjednice vijeća, te suca izvjestitelja mr. sc. Krunoslava Barana i sutkinje Biserke Trstenjak-Opačak članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Hrvoju Filipoviću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d Zagreb, Slavonska avenija 6, [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović iz Zagreba, radi isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 6. lipnja 2024. poslovni broj:P-912/2024-58, u sjednici vijeća održanoj 5. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika se odbija kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 6. lipnja 2024. poslovni broj P-912/2024-58.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju 23.490,52 eura sa zateznim kamatama, i to po kamatnoj stopi koja jeza razdoblje do 31. prosinca 2007. propisana u čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, d 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana sve u roku petnaest dana, tekućim na iznos od:

- 5,16 EUR od 31.08.2006. - 5,50 EUR od 02.10.2006. - 4,73 EUR od 31.10.2006. - 2,51 EUR od 31.10.2006. - 0,01 EUR od 02.04.2007. - 20,18 EUR od 01.10.2007. - 20,12 EUR od 02.11.2007. - 20,25 EUR od 03.12.2007. - 20,33 EUR od 02.01.2008.

- 20,71 EUR od 01.02.2008. - 20,86 EUR od 29.02.2008. - 48,99 EUR od 31.03.2008. - 45,42 EUR od 30.04.2008. - 44,96 EUR od 02.06.2008 - 45,52 EUR od 30.06.2008. - 44,70 EUR od 31.07.2008. - 44,74 EUR od 01.09.2008. - 45,35 EUR od 01.10.2008. - 73,81 EUR od 31.10.2008. - 54,19 EUR od 02.12.2008. - 88,16 EUR od 31.12.2008. - 93,32 EUR od 02.02.2009. - 95,66 EUR od 02.03.2009. - 89,22 EUR od 31.03.2009. - 90,45 EUR od 30.04.2009. - 80,62 EUR od 01.06.2009.

- 73,37 EUR od 30.06.2009. - 75,30 EUR od 31.07.2009. - 79,12 EUR od 30.09.2009. - 78,79 EUR od 30.09.2009. - 74,92 EUR od 02.11.2009. - 82,17 EUR od 30.11.2009. - 87,98 EUR od 31.12.2009. - 96,23 EUR od 01.02.2010. - 94,34 EUR od 01.03.2010. - 105,55 EUR od 31.03.2010. - 103,42 EUR od 30.04.2010. - 107,57 EUR od 31.05.2010. - 143,44 EUR od 30.06.2010. - 136,06 EUR od 02.08.2010. - 158,62 EUR od 31.08.2010. - 150,82 EUR od 30.09.2010. - 138,28 EUR od 02.11.2010. - 164,74 EUR od 30.11.2010. - 190,80 EUR od 31.12.2010. - 167,25 EUR od 31.01.2011. - 176,32 EUR od 29.02.2011. - 165,80 EUR od 31.03.2011. - 167,71 EUR od 30.04.2011. - 212,22 EUR od 31.05.2011. - 216,56 EUR od 30.06.2011. - 253,74 EUR od 01.08.2011. - 234,64 EUR od 31.08.2011. - 213,73 EUR od 30.09.2011. - 197,03 EUR od 31.10.2011. - 195,45 EUR od 30.11.2011. - 205,21 EUR od 31.12.2011. - 213,71 EUR od 31.01.2012 - 214,85 EUR od 29.02. - 208,97 EUR od 31.03.2012 - 212,94 EUR od 30.04.2012 - 215,65 EUR od 31.05.2012. - 211,08 EUR od 30.06.2012. - 212,28 EUR od 31.07.2012. - 208,86 EUR od 31.08.2012. - 201,56 EUR od 01.10.2012. - 209,45 EUR od 31.10.2012. - 213,24 EUR od 30.11.2012 - 15.495,28 EUR od 27.12.2012.

II Nalaže se tuženiku da u 15 dana naknadi tužitelju trošak ovog parničnog postupka od 4.515,45 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 7. lipnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine."

2. Ovu presudu pravovremeno podnesenom žalbom pobija tuženik u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava, kao i glede odluke o troškovima. U žalbi u bitnome navodi kako je sud prvog stupnja utvrdio ništetnost ugovora o kreditu pozivanjem na presude u postupku kolektivne zaštite, a da je zanemario konkretni ugovorni odnos. Ističe kako je sud prvog stupnja morao provesti test poštenosti, a što je propustio učiniti. Tuženik ujedno smatra kako je sud prvoga stupnja pogrešno utvrdio zastaru i pogrešno odredio tijek zateznih kamatna na svaki pojedini iznos, te da sud nije primjeno presude Suda EU koje se odnose na ove slučajeve. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan uz naknadu troškova tuženiku, odnosno podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje. Tuženik traži trošak žalbe u iznosu od 834,34 Eur-a.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud nalazi da pri njezinu donošenju nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine broj: 53/9, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2,07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), niti je počinjena bilo koja druga povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti ( čl. 365. st. 2. ZPP-a).

6. Suprotno žalbenim navodima pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama. Pobijana presuda nije proturječna te nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Sud prvog stupnja je izvedene dokaze ocijenio u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, pa je takvu ocjenu dokaza opravdano prihvatio i ovaj sud drugog stupnja.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa s osnova pretplate zbog nepoštenih odredaba predmetnog ugovora zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF.

8. U provedenom dokaznom postupku sud prvog stupnja je utvrdio:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita sklopili Ugovor o [broj kredita] sa sporazumom o osiguranje novčane tražbine od 10. srpnja 2006. kojim se tuženik obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 95.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s rokom otplate od 180 mjeseci uz kamatnu stopu od 4,50 % dekurzivno godišnje,

- da je kredit bio za kupnju stana,

- da je tužitelj otplatio kredit u cijelosti 27. prosinca 2012.,

- da je presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. kojima je odlučeno o kolektivnoj tužbi (tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv više tuženika, među ostalim i tuženika u ovom postupku, pravomoćno utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivni interes i prava potrošača i korisnika kredita tako što su potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, te se nije pojedinačno pregovaralo, a što je imalo za posljedicu ništetnost navedene ugovorne odredbe,

- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018. poslovni broj Pž-6632/17 odbijena žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1041/12 od 4. srpnja 2013. u djelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu za koju je vezana glavnica CHF – valutna klauzula,

- da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/18-11 između ostalog odbijena i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u djelu kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći o njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF,

- da iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka financijsko-knjigovodstvene struke proizlazi da su se, budući je glavnica kredita vezana za švicarski franak, a kredit otplaćivan u kunskoj protuvrijednosti uslijed tečaja CHF u odnosnu na kune, tijekom vremena povećavali iznosi anuiteta izraženih u kunama.

9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo u odnosu na postavljeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredaba jer se u konkretnom slučaju radi o ugovornim odredbama kojima se potvrđuju prava potrošača, što je utvrđeno u postupku koji se vodio po kolektivnoj tužbi i postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. što ima za posljedicu ništetnost navedenih ugovornih odredaba.

10. Naime, u konkretnom slučaju nije sporno da se radilo o tipskom ugovoru kakav je tuženik u to vrijeme sklapao s većim brojem korisnika kredita, te da je ugovoreno da će tužitelj kao korisnik kredita kredit vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama za vrijeme i na način utvrđen Ugovorom.

11. Za ocjenu valjanosti ugovorenih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 – dalje ZZP) za razdoblje od 6. kolovoza 2007. do kada je taj Zakon bio na snazi potom od 7. kolovoza 2007. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) kada je taj Zakon stupio na snagu do 31. prosinca 2008. Odredbom članka 84. ZZP/03 kao i kasnije odredbom članka 99. Zakona propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijenu poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

12. O tome da je u potrošačkom ugovoru o kreditu nepoštena ugovorna odredba kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva bez ugovorenih parametara, u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, zauzeto je pravno shvaćanje u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po tužbi radi zaštite kolektivnih prava i interesa na koju se tužitelj pozvao u svojoj tužbi u skladu s odredbom članka 502. c ZPP-a kojom je propisano proširenje subjektivnih granica pravomoćnih presuda kojim su prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i kasnije u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.

13. S druge strane presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (potvrđenom presudom VSRH broj Rev- 2221/18) utvrđeno je da je između ostalog i tuženik od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošači u cijelosti informirali osim posebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

14. Naime, što se tiče valutne klauzule Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi pod poslovnim brojem Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. u potpunosti prihvatio razloge iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u kojoj je odlučivao o revizijskom postupku između ostalog da li su ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik sklapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima, a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njima povrijeđeni kolektivni interesi prava potrošača bile nepošteni i ništetne, utvrđujući da su tužene banke među kojima je ovdje tuženik u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošaču u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama postupile suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 6. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) to nadalje znači da je tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog ugorova o kreditu s tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu i to na način da je dogovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo.

15. Sud u svakom pojedinom postupku dužan je raspraviti osnovanost navoda tužbe s aspekta ništetnosti odredaba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Prema odredbi čl. 502.a ZZP-a udruge, tijela, ustanove organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje su u sklopu svoje registrirane ili propisane određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno uz uvjete predviđene zakonom podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljenim određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanje, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuju ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZZP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZZP-a dok je čl. 502. ZZP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravo utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen zahtjev iz tužbe iz čl. 502.a ZZP-a da su određenim postupanjem uključujući i propuštanje tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenje u parnici u kojoj će se ta osoba pozvati.

16. Sukladno odredbi čl. 138. ZZP/03 presuda u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

17. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoje ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Načelo savjesnosti i poštenja čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 – dalje ZOO) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati interes obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni, iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi. Stoga je sud pravilno utvrdio da je ništetan dio predmetnog ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF.

18. S druge strane, utvrđujući da je odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula ništetna, tužitelj ima pravo na isplatu pretplaćenih iznosa zbog valutne klauzule.

19. Navedeno, suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo i to odredbu čl. 1111. ZOO-a u svezi s odredbom čl. 323. ZOO-a kada je tuženiku naložio da tužitelju isplati utuženi iznos plaćen zbog promjene valutne klauzule.

20. Prilikom odlučivanja o visini zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje te iz istog proizlazi da je razlika u anuitetima s obzirom na ugovorenu valutnu klauzulu kao razlika između početnog ugovorenog tečaja CHF i onog koji se mijenjao tijekom otplate kredita ukupno u iznosu od 139.228,17 kn/18.478,75 Eur-a, te zbog promjene kamatne stope u iznosu od 37.761,17 kn/5,011,77 Eur-a odnosno ukupno 176.989,34 kn/23.490,52 Eur-a.

21. Sudu u načelu nije dopušteno revidirati nedopuštenu ugovornu odredbu. Naprotiv, stranke su slobodno i nepoštenu ugovornu odredbu same izmijeniti ili zamijeniti, pri će mu ni takva izmjena tada ne smije ukloniti prava potrošača koja mu pripadaju na temelju neobvezujuće prirode zamjene (stare) odredbe, kao što je podnošenje zahtjeva za povrat novca. Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda EU kada se neka odredba proglasi nepoštenom i stoga ništavom, na nacionalnom sudu je da se u skladu s čl. 6. st. 1. Direktive vijeća 93/16 EEZ od 5. travnja 1993. u nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima izuzme iz primjene tu odredbu kako ona više ona ne bi imala obvezujuće učinke na potrošača, osim ako se potrošač tome protivi. (vidjeti osobito presudu u premetima C-618/10 odnosno C- 70/17 i C- 179/17). Iz toga slijedi da nacionali sud nije ovlašten mijenjati sadržaj nepoštenih odredbi jer bi u suprotnom bio uklonjen odvraćajući učinak na prodavatelje robe odnosno pružatelja usluge koji nastaje samom neprimjenjivošću takvih nepoštenih odredbi na potrošača (presuda od **.**.2006. VS i dr. C- 154/15, C-307/15 i C-308/15).Tako je sud EU smatrao da obveza nacionalnog suda da izuzme iz primjene nepoštenu ugovornu odredbu kojom se nalaže plaćanje iznosa za koju tvrdi da su neosnovani ima odgovarajući restitucijski učinak u pogledu tih iznosa.

22. Kako se pak imovina tuženika bez osnove povećala, što je utvrđeno provedenim financijskim vještačenjem, to je tuženik dužan tužitelju vratiti ove iznose zajedno s kamatom koja je u skladu s čl. 1115. ZOO-a teče na svaki pojedini mjesečni pretplaćeni iznos anuiteta od dana stjecanja kako je to navedeno u pobijanoj presudi.

23. Nadalje, prema pravnom shvaćanju suda prvog stupnja pokretanjem parničnog postupka, za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, donesene u povodu te tužbe (jednako pravno shvaćanje zauzeto u presudi Vrhovnog suda RH Rev-2245/17, Rev- 3142/18, Rev-1404/18).

24. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna 13. lipnja 2014. u pogledu ništetnosti promjenjive kamatne stope, a 14. lipnja 2018. u pogledu ništetnosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu, to proistječe da je tužitelj pravomoćnošću istih saznao za utvrđenje odnosno povredu prava potrošača iz Ugovora o kreditu, slijedom čega rok zastare teče od 13. lipnja 2014. odnosno od 14. lipnja 2018., to nije nastupila zastara potraživanja vezano za ugovaranje valutne klauzule, pa prigovor tuženika nije osnovan.

25. Osim toga navedeno pravno shvaćanje je u skladu s pravnim shvaćanjem Europskog suda u spojenim predmetima C-698/18 i C-699/18 od 9. srpnja 2020. prema kojoj članak 2. b , članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da im se protivi tumačenje nacionalnog prava prema kojem sudska tužba za povrat iznosa koji su neosnovani uplaćeni na temelju nepoštene odredbe sadržane u ugovoru sklopljen između potrošača i trgovca podliježe roku zastare koji teče od dana kada je taj rok u cijelosti ispunjen, kada za slične tužbe, koje se temelje na pojedinim odredbama nacionalnog prava, taj isti rok počinje teći tek od sudskog utvrđenja osnovanosti tužbe radi utvrđenja nepoštenosti pojedinih odredaba predmetnog ugovora, što je u suprotnosti s načelom ekvivalentnosti.

26. Prigovor svojstva potrošača tužitelja nije doveden u pitanje ni tijekom postupka, a bući se radi o činjeničnim okolnostima to teret dokaza da suprotno pisanoj ispravi iz koje proizlazi da između stranaka sklopljen ugovor o potrošačkom kreditu, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a leži na tuženiku kao kreditoru.

27. Na ostale žalbene navode tuženika da je sud neistinito i nepotpuno utvrdio činjenično stanje vezano uz vođenje pojedinačnih pregovora i je li tužitelj bio dovoljno informiran za navesti je da iz iskaza tužitelja nedvojbeno proizlazi kako je tužitelj podigao kredit za kupovinu stana, i da je jedino mogao odlučiti o duljini trajanja roka otplate kredita i o njegovoj namjeni, a što u ovom slučaju nije niti sporni niti je predmet spora. Kako je teret dokazivanja o obaviještenosti tužitelja-potrošača na tuženiku, a isti ničim nije doveo u sumnju istinitost iskaza tužitelja, to je sud prvog stupnja pravilno zaključio da tužitelj nije bio pravilno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja istog.

28. Pri obračunu troškova postupka sud prvog stupnja je sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad (Narodne novine, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) pravilno obračunao troškove koju su bili neophodni za vođenje postupka.

29. Kako žalbeni navodi nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude to je slijedom svega navedenog valjalo na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja.

Osijek, 5. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Vesna Bjelousov