Republika Hrvatska

Županijski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: Gž-503/2022-6

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Alenke Lešić, predsjednice vijeća, Zlatane Bihar, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Martine Budinski Modronja, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici Dejan Jakac i Marina Mraković, odvjetnici u Buzetu, protiv tuženika Erste&Steiermärkisiche Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB 230570039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Pazinu, poslovni broj: P-1728/2019-29 od 13. travnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 5. prosinca 2024.,

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se žalba tuženika, ukida se presuda Općinskog suda u Pazinu poslovni broj: P-1728/2019-29 od 13. travnja 2022. u dijelu pod točkom I., II., III., IV. i VI. izreke, u kojim dijelovima se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Odluka o troškovima žalbenog postupka ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 1.814,04 kn s pripadajućim zateznim kamatama pobliže određenim izrekom presude (točka I. izreke); a naloženo mu je i platiti tužitelju 22.085, 65 kn s pripadajućim zateznim kamatama pobliže određenim izrekom presude (točka II. izreke); utvrđeno je da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju istaknuta radi prebijanja u iznosu od 4.778,20 kn s pripadajućim zateznim kamatama (točka III. izreke); tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 9.301,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama od presuđenja do isplate (točka IV. izreke); u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbijen je kao neosnovan (točka V. izreke); a odbijen je i zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka (točka VI. izreke).

2. Protiv navedene presude, u dijelu kojim nije uspio u sporu (točka I., II., III., IV. i VI. izreke), žalbu je izjavio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP) s prijedlogom da ovaj sud prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno da istu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Potražuje trošak žalbenog postupka.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je osnovana.

5. Razmatrajući prvostupanjsku presudu ovaj sud nalazi da osnovano tuženik ukazuje da je odluka o restitucijskom zahtjevu, sadržana pod točkom II. izreke, zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, jer je presuda u tom dijelu, zbog izostanka razloga o tome zašto ukupan glavnični iznos dosuđen na ime nepoštenih odredbi ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103681360 od 19. rujna 2007. (22.085,65 kn) ne odgovara zbroju pojedinačnih mjesečnih iznosa u odnosu na dosuđene zatezne kamate (22.103,25 kn), nerazumljiva i ne može se ispitati.

6. Međutim, kada pojedinačni mjesečni iznosi dosuđeni pod točkom I. izreke pobijane presude u svom zbroju ne odgovaraju ukupno dosuđenom iznosu, ali na način da isti ne premašuju ukupno dosuđeni glavnični iznos (u konkretnom slučaju ukupno je dosuđen iznos od 1.814,04 kn, a zbroj pojedinačnih mjesečnih iznosa u odnosu na dosuđene zatezne kamate iznosi 1.792,35 kn), a ta je razlika posljedica propusta tužitelja da zatezne kamate potražuje na cjelokupni glavnični iznos, onda navedena razlika točku I. izreke pobijane presude ne čini nerazumljivom, niti sud, odlučujući u granicama postavljenog zahtjeva, tada čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

7. Tuženik žalbom ukazuje da je u postupku pred sudom prvog stupnja počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u vezi članka 71. do 76. ZPP, kada je sud donio pobijanu presudu bez da je prethodno odlučio o zahtjevu za njegovo izuzeće. Naime, tuženik ponavlja kako je tijekom postupka istaknuo potrebu da se ispita postoje li na strani prvostupanjskog suca okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristranost, primjerice ima li sudac ili njemu bliska osoba kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom ili valutnom klauzulom u CHF, odnosno zastupa li bliska osoba suca, kao odvjetnik, potrošače u istim i/ili istovrsnim sporovima bez obzira na to je li pasivna strana u tom sporu tuženik ili neka druga banka, jer ukoliko na strani suca postoje takve okolnosti da se tada njegov podnesak 1. prosinca 2020. ima smatrati zahtjevom za izuzeće.

7.1. S obzirom na sadržaj podneska tuženika od 1. prosinca 2020., nema dvojbe da isti ne predstavlja zahtjev za izuzeće, već uvjetni (eventualni) prigovor obzirom na hipotetsku mogućnost postojanja okolnosti koje bi dovele u sumnju nepristranost suca. Budući da odredbe Zakona o parničnom postupku kojima je reguliran institut izuzeća (Glava treća) ne predviđaju uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće to se, po ocjeni ovog suda, podnesak tuženika od 1. prosinca 2020. ne može smatrati zahtjevom za izuzeće zbog čega u postupku pred sudom prvog stupnja nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP na koju žalba upire.

7.2. S tim u vezi potrebno je naglasiti, s obzirom na to da tuženik žalbom sugerira ispitati postojanje istih okolnosti i na strani predsjednika vijeća te članova vijeća drugostupanjskog suda koji će odlučivati o žalbi, da takve okolnosti, koje bi mogle dovesti u sumnju nepristranost ovog suda, ne postoje na strani predsjednice ovog vijeća niti njegovih članica.

8. Time što o prigovoru mjesne nenadležnosti prvostupanjski sud nije odlučio posebnim rješenjem, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u vezi s odredbom članka 344. i 345. ZPP, jer je odluka prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora mjesne nenadležnosti obrazložena i tuženiku nije povrijeđeno ustavno pravo na žalbu, budući da isti ima mogućnost, koju je i iskoristio, predmetnu odluku pobijati žalbom protiv odluke o glavnoj stvari u kojoj je sadržana i odluka o konkretnom prigovoru.

8.1. Drugim riječima, time što o prigovoru mjesne nenadležnosti nije odlučeno posebnim rješenjem, nije povrijeđen zakon na štetu tuženika, niti je isto bilo od utjecaja na zakonitost i pravilnost odluke o prigovoru.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike iznosa koje je tuženiku preplatio uslijed ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi po osnovi dva ugovora o kreditu (od 8. lipnja 2005. i 19. rujna 2007.)

9.1. Svoj zahtjev tužitelj temelji na tvrdnjama da su te ugovorne odredbe nepoštene a posljedično tome i ništetne, jer da je presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. donesenima u postupcima kolektivne tužbe tužitelja Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv, između ostalih i tuženika, utvrđeno da je tuženik sklapajući ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., odnosno s promjenjivom kamatnom stopom u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, jer su te odredbe uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10. Takav tužbeni zahtjev tužitelja prvostupanjski sud je prihvatio ocijenivši da su sporne ugovorne odredbe ništetne, uz izraženo pravno shvaćanje da je u smislu odredbe članka 502.c ZPP, vezan za pravna utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, pa da se subjektivne granice pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401712 od 4. srpnja 2013. protežu na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je u tom predmetu podnijela tužbu. Zbog navedenoga, prvostupanjski je sud odbio izvođenje dokaza da se kao svjedoci saslušaju osobe koje su sudjelovale u sklapanju spornog ugovora - JB i UB, ali i voditeljica službe RB, kao što je odbio prijedlog da se izvede dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.

11. Tuženik smatra da je prvostupanjski sud na taj način, pozivajući se isključivo na utvrđenja iz kolektivnog spora, propustio provesti kontradiktoran postupak i utvrditi jesu li okolnosti konkretnog slučaja bile drugačije, odnosno je li tužitelj u predugovornoj fazi sklapanja spornih ugovora bio odgovarajuće informiran o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke.

12. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev1279/2022-2 od 14. veljače 2023., u odnosu na postavljeno pitanje: može li se sud, pozivajući se na ništetnost spornih ugovornih odredbi u postupku pozivati na izravnu primjenu pravnih utvrđenja iz Kolektivnog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača i ne provesti u individualnom postupku dokaze predložene po tuženiku, dan je odgovor kako je suprotan odredbi članka 81. stavka 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 76/03., dalje ZZP) kao i procesnoj ravnopravnosti stranaka zaključak suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako se na tu okolnost nije proveo predloženi dokaz saslušanjem svjedoka (radnika revidenta) koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu kojeg je trgovac predložio na okolnosti pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi.

13. Ovo shvaćanje naslanja se na shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske koje je izneseno u odluci tog suda poslovni broj U-III-5458/21 od 30. lipnja 2022., prema kojem u pojedinačnom potrošačkom sporu nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanje zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora, jer bi takvim tumačenjem nastala situacija u kojoj se odluka o tužbenom zahtjevu temelji na okolnosti koja zapravo nikad nije bila utvrđena, niti ju je banka mogla dokazivati u kolektivnom, a ni u pojedinačnom potrošačkom sporu, što je suprotno zahtjevima jednakosti oružja i prava na pristup sudu.

14. To znači da voditeljica službe tuženika, koja ima načelna saznanja o načinu na koji su se sklapali ugovori o kreditu, ali koja nije sudjelovala i u sklapanju spornih ugovora, ne može imati saznanja o tome jesu li stranke uistinu pojedinačno pregovarale o spornim ugovornim odredbama. Međutim, kada je tuženik u prvostupanjskom postupku predložio saslušanje onih djelatnica koje su, prema njegovim navodima, pojedinačno pregovarale s tužiteljem i obrazložile mu posljedice i rizike vezanja kredita uz tečaj CHF, odnosno parametre promjene kamatne stope, onda osnovano tuženik ističe žalbeni razlog pogrešno odnosno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

14.1. U povezanosti s navedenim, bez izvođenja dokaza saslušanjem tih svjedoka, za sada je upitna pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da se o spornim odredbama ugovora o kreditu nije posebno niti pojedinačno pregovaralo, pa da tužitelj nije bio informiran o valutnom riziku zaduživanja i parametrima uz koje se veže promjena kamatne stope, odnosno da su te sporne odredbe tužitelju bile nerazumljive. To stoga što tuženiku nije bilo omogućeno dokazati da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, pa je takvim postupanjem prvostupanjskog suda doveden u poziciju grubog kršenja temeljnog prava na pravično suđenje.

14.2. Iako je za pretpostaviti da tužitelj u svom iskazu ne bi tvrdio ništa drugačije od onoga što tvrdi u svoj tužbi – da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo – ističe se da je tijekom postupka, osim dokaza saslušanjem svjedoka JB, UB i IB, predložen i dokaz saslušanjem tužitelja, pa je na prvostupanjskom sudu da u nastavku postupka ocijeni potrebu da se, pored svjedoka UB i IB, sasluša i tužitelj kao stranka.

15. Slijedom svega navedenoga, na temelju odredbe članka 369. stavak 1. i članka 370. ZPP, žalbu tuženika valjalo je prihvatiti i prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom I. i II. izreke ukinuti, kako bi prvostupanjski sud u ponovljenom postupku otklonio bitnu povredu kojom je pobijana presuda zahvaćena, odnosno kako bi održao novu glavnu raspravu na kojoj će, radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, izvesti po tuženiku predložene odlučne dokaze.

16. S obzirom na to da sudbina protutražbine koja je sadržana u prigovoru radi prebijanja ovisi o osnovanosti tužiteljeve tražbine, valjalo je ukinuti i točku III. izreke prvostupanjske presude, pri čemu se napominje da za slučaj utvrđenja da je osnovana samo tražbina tužitelja, izreka presude osim kondemntarorne odluke o prihvaćanju tužbenog zahtjeva i deklaratorne odluke o nepostojanju tuženikove tražbine prema tužitelju treba sadržavati i odluku kojom se prigovor radi prebijanja odbija.

17. Kako je zbog ukidanja prvostupanjske presude još uvijek neizvjestan uspjeh stranaka u sporu, ukinuta je i odluka o troškovima postupka sadržana u pobijanom dijelu pod točkom IV. i VI. izreke.

18. Prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom V. izreke, koja nije bila predmet pobijanja, nije ni preispitivana (članak 365. stavak 1. ZPP).

19. Odluka o troškovima tuženika nastalim u povodu žalbe ostavljena je za konačnu odluku na temelju odredbe članka 166. stavak 3. ZPP.

Sisak, 5. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Alenka Lešić