Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-1327/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od Sanje Bađun predsjednice vijeća, Milka Samboleka suca izvjestitelja i člana vijeća te Tatjane Ledinšćak Babić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Denisu Meczneru, odvjetniku iz Samobora, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupane po punomoćniku Ivanu Glamuzini, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-2727/2020-31 od 30. ožujka 2023., u sjednici vijeća održanoj 5. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženice odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-2727/2020-31 od 30. ožujka 2023. u pobijanim dosuđujućim dijelovima pod toč. I. i II. izreke.

II. Nepobijana presuda na temelju odricanja Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-2727/2020-31 od 30. ožujka 2023. pod toč. IV. i V. izreke te u odluci o troškovima postupka sadržanoj pod toč. VI. izreke, ostaje neizmijenjena.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženice djelomično se odbija i djelomično prihvaća te se odluka o troškovima postupka sadržana pod toč. III. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-2727/2020-31 od 30. ožujka 2023.

- potvrđuje u dijelu u kojem je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.102,34 EUR zajedno s pripadajućim zateznim kamatama,

- preinačuje u dijelu u kojem je naloženo tuženici da tužitelju naknadi daljnji iznos parničnog troška od 411,10 EUR zajedno s pripadajućim zateznim kamatama te se zahtjev tužitelja u tom dijelu odbija.

II. Odbija se tuženica sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke utvrđeno je da je ništetan i da ne proizvodi pravne učinke čl. 7. Ugovora o kreditu broj 029-50-2941918 potvrđen i solemniziran po javnom bilježniku Zdenku Fridu iz Zagreba, poslovni broj OU-662/05, sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženice (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) u dijelu kojim je ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a koji glasi: „Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća...“. Pod toč. II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju preplaćeni iznos po osnovi promjene CHF tečaja u odnosu na HRK u odnosu na tečaj CHF naspram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i to u ukupnom iznosu od 1.874,72 EUR/14.125,11 kn sa zateznom kamatom na pojedinačno navedene iznose u toj točki izreke od dospijeća svakog tako navedenog iznosa do isplate. Pod toč. III. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.513,44 EUR/18.937,50 kn sa zateznom kamatom od 30. ožujka 2023. do isplate. Presudom na temelju odricanja pod toč. IV izreke odbijen je tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi: „Utvrđuje se da je ništetan i da ne proizvodi pravne učinke dio čl. 2. Ugovora o kreditu broj 029-50-2941918 potvrđen i solemniziran po javnom bilježniku Zdenku Fridu iz Zagreba, poslovni broj OU-662/05, sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženice.“, pod toč. V. izreke navedene presude odbijen je tužitelj u „odnosu na ništetnost promjenjive kamatne stope za iznos 5.286,82 kn“, dok je pod toč. VI. izreke naloženo tužitelju naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 679,37 EUR/5.118,75 KN sa zateznom kamatom od 30. ožujka 2023. do isplate.

2. Pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom tuženica pobija navedenu presudu u dosuđujućem dijelu pod toč. I. i II. izreke te u odluci o troškovima postupka sadržanoj pod toč. III. izreke „zbog svih zakonom dopuštenih razloga“. Predlaže drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu u smislu žalbenih razloga.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu tuženice.

4. Žalba tuženice djelomično nije osnovana, a djelomično je osnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženice kao kreditora za CHF važećem na dan dospijeća i zahtjev za isplatu novčanog iznosa koji je tužitelj preplatio tuženici s osnove navedene ništetne odredbe.

6. Obrazlažući zauzeto materijalno-pravno stajalište prvostupanjski sud polazi od utvrđenja da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor dana 12. srpnja 2005. sklopili Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila kojim je tuženica odobrila tužitelju kredit u iznosu od 30.652,21 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženice kao kreditora na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 84 mjeseci, sa promjenjivom redovnom kamatom u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženice kao kreditora, koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 5,50%, da je čl. 7. Ugovora o kreditu ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita i da je tužitelj u cijelosti otplatio predmetni kredit. Nastavno prvostupanjski sud iznosi sadržaj utvrđenja iz pravomoćnih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovorne odredbe kojom je regulirana otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja), a koje su donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača po tužbi tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv više tuženih banaka, između ostalih i ovdje tuženice.

6.1. Citirajući sadržaj prethodno navedenih presuda prvostupanjski sud, u bitnome, utvrđuje da je istima utvrđeno da su banke (pa i tuženica) u određeno navedenim razdobljima (koja obuhvaćaju i vrijeme sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženice) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute (CHF) uz koju je vezana glavnica kredita, čime da je (i) tuženica postupala suprotno odredbama čl.81., čl.82. i čl.90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03.; dalje u tekstu: ZZP/03) u razdoblju od 12. srpnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i čl.97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.; dalje u tekstu: ZZP/07).

6.2. Iz iskaza tužitelja te ostalih tijekom postupka provedenih dokaza prvostupanjski sud je zaključio da se u konkretnom slučaju o valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo i da je odredba o valutnoj klauzuli unesena u ugovor bez prethodnog pregovaranja, kao dio tipskog unaprijed formuliranog obrasca ugovora, da je takva odredba o valutnoj klauzuli u konkretnom slučaju ovisila isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke bez da su istodobno precizno određeni uvjeti za koje se veže promjena, koja se promjena zbog toga ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer za to nema nikakvih valjanih i u ugovoru razvidnih kriterija, da je ukupni trošak kredita na štetu tužitelja znatno rastao te da je opisanim postupanjem tuženica potpuno prebacila rizik na tužitelja kako ugovornim odredbama tako i instrumentima osiguranja čime je uzrokovana neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

6.3. Analizirajući sadržaj provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud nadalje zaključuje da tuženica nije dokazala da je tužitelja upoznala s valutnim rizikom dok iz Ugovora o kreditu ne proizlazi koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora. Tuženica nije dokazala niti da je tužitelja u samom Ugovoru o kreditu, a niti prilikom odobravanja kredita upozorila na sve poznate specifičnosti kredita s valutnom klauzulom CHF u ponudi, niti da ga je upoznala sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom tj. da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta.

6.4. Imajući u vidu prednje izneseno, prvostupanjski sud je pozivom na odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14. i 70/19.; dalje: ZPP), kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi – ocijenio da se pravna utvrđenja iz ranije u ovom obrazloženju citiranih presuda proizašlih iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača po tužbi tužitelja Potrošač-Hrvatskog saveza udruge za zaštitu potrošača protiv više tuženih banaka, između ostalih i ovdje tuženice, primjenjuju i u konkretnom postupku.

6.5. Navedeni ZPP se u ovom parničnom postupku primjenjuje temeljem odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN br. 80/22), uz iznimke propisane st. 2. -7. tog članka.

6.6. Obzirom na izneseno materijalno-pravno stajalište, prvostupanjski sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na utvrđenje ništetnosti dijela čl. 7. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan dospijeća, a koji glasi: „Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća...“.

7. Nadalje, na temelju provedenog financijskog vještačenja po vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o., prvostupanjski sud je utvrdio da je na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli tužitelj preplatio tuženici iznos od 1.874,72 EUR/14.125,11 kn, posljedično čemu je primjenom odredbe čl. 1111. ZOO obvezao tuženicu isplatiti tužitelju neosnovano stečeni novčani iznos temeljem ništetne ugovorne odredbe, sa zateznom kamatom prema odredbi čl.1115. i čl. 29. istog Zakona od dospjelosti svakog pojedinačno navedenog iznosa pod toč. II. izreke do isplate, utvrdivši da je tuženica nepoštena stjecateljica jer je povrijedila prava i interese tužitelja posljedično čemu odgovara za isplatu zatezne kamate od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa do isplate.

8. Prvostupanjski sud je otklonio prigovor zastare istaknut po tuženici navodeći da je rok zastare u trajanju od 5 godina ponovno počeo teći prvog dana od kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjene obveze pa kako je u konkretnom slučaju Visoki trgovački sud Republike Hrvatske pravomoćno odlučio u postupku po žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za dio tužbenog zahtjeva koji zahtjeva utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF odlukom broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine to je zastara tražbine tužitelja ponovno počela teći od tog datuma, pa kako je tužitelj tužbu podnio 2. lipnja 2020., to zastara tražbine s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli evidentno nije nastupila jer od podnošenja tužbe do pravomoćne odluke Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je odlučeno o ništetnosti valutne klauzule u CHF nije prošlo 5 godina.

9. Nepobijanu presudu na temelju odricanja prvostupanjski sud donio je temeljem odredbe čl. 331.a ZPP budući da se tužitelj podneskom od 27. svibnja 2022. odrekao dijela tužbenog zahtjeva kojim je zahtijevao utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i isplatu preplaćenog iznosa s te osnove od 5.286,82 kn.

10. Osporavajući pobijanu presudu tuženica u žalbi navodi da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost jer je prvostupanjski sud njezine navode i dokazne prijedloge zanemario u potpunosti, a za takvo postupanje nije dao nikakve razloge. Ističe da sud nije primijenio odredbu čl. 338. st. 4. ZPP jer obrazloženje ne sadrži sve što treba sadržavati, a koji propust je rezultirao arbitrarnom presudom koja se ne može ispitati, te da je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč.11. ZPP jer presuda ima nedostataka radi kojih se ne može ispitati obzirom ista nema razloga o odlučnim činjenicama, a dani razlozi su međusobno proturječni i u suprotnosti s ispravama u spisu i drugim provedenim dokazima.

10.1. Obrazlažući počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP tuženica u žalbi dalje navodi da je prvostupanjski sud utvrdio ništetnom odredbu o valutnoj klauzuli sadržanu u čl. 7. Ugovora o kreditu na temelju utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, iako je ona tijekom postupka tvrdila i ukazivala sudu da je sporna odredba korisniku kredita bila razumljiva, da se o njoj pojedinačno pregovaralo, posljedično čemu nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prvostupanjski sud nije uzeo u obzir takve njezine tvrdnje iako su potkrepljene dokazima. Nadalje navodi da je prigovorila nalazu vještaka jer je izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom što nije ugovoreno, a koje prigovore sud nije otklonio, te nije obrazložio zašto smatra da tužitelj ima pravo na zateznu kamatu na način određen toč. II. izreke. U odnosu na žalbeni razlog pogrešnog i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja tuženica ističe da prvostupanjski sud nije utvrđivao činjenice koje su odlučne za donošenje odluke, pa tako niti da li je sporna odredba o ugovorenoj valuti u CHF nepoštena, da li je ista tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, niti da li je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, time da je sud propustio utvrditi da li su ugovorne strane pojedinačno pregovarale o valuti kredita.

10.2. U odnosu na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava tuženica tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/14., 110/15., 14/19. i 19/22.; dalje u tekstu: ZZP/14) pogrešno smatrajući da je ništetnost konkretnih ugovornih odredbi utvrđena u postupku kolektivne zaštite obzirom na način provođenja kolektivnog postupka i svrhe kolektivne zaštite ukazujući da je u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/18 izričito navedeno da su utvrđenja tog suda u konkretnoj pravnoj stvari ograničena na predugovornu fazu, odnosno fazu oglasa i reklama, a utvrđenje odnosa pojedinačnog potrošača i banke prepušta utvrđenjima u pojedinačnom sporu. U odnosu na ocjenu neosnovanosti prigovora zastare poziva se na toč. 30. do 43. svojeg podneska od 10. prosinca 2020. Tuženica nadalje smatra da je Ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen, zbog čega se radi o zabrani manjeg značaja, pa je prvostupanjski sud primjenom čl. 326. st. 2. ZOO trebao odbiti tužbeni zahtjev tužitelja jer isti više nije bio ovlašten isticati ništetnost predmetne ugovorne odredbe. Osporava primjenu odredbe čl. 1115. ZOO jer prvostupanjski sud ne obrazlaže zašto tuženicu smatra nesavjesnom te ističe da je pobijana odluka u proturječju sa pravnim shvaćanjem sjednice Građanskog odjela VSRH od 5.2.2004. prema kojem se u slučaju ništetnosti ugovora o zajmu ugovorne strane smatraju savjesnim stjecateljima.

11. Razmatranjem sadržaja pobijane presude i stanja prvostupanjskog spisa iz aspekta iznesenih žalbenih razloga i navoda tuženice, valja ponajprije navesti da je ovaj sud, suprotno žalbenom stajalištu tuženice, utvrdio da pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost, naprotiv – ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja slijedom čega nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuje tuženica, ali niti bilo koja druga bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti. Tome valja nadodati da je obrazloženje prvostupanjskog suda potpuno sukladno odredbi čl. 338. st. 4. ZPP pa nije ostvarena niti ta relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka.

12. Prema odredbi čl. 118. ZZP/14 koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice, a prema odredbi čl. 502.c ZPP fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, s time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, pa je prvostupanjski sud pravilno zaključio da ga u predmetnom postupku obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove povodom restitucijskog zahtjeva individualnog potrošača, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a što se naravno odnosi i na situaciju kada je kredit otplaćen (kao što je u konkretnom slučaju) i kada je tužitelj ovlašten zahtijevati i utvrđenje ništetnosti i po tom osnovu ostvariti pravo restitucije.

12.1. Naime, kada se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tada su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, pa je u toj situaciji na redovnim sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.

12.2. Prema tome, kako je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđena nepoštenom, a posljedično, primjenom čl. 87. st. 2. ZZP/03 ništavom odredba o valutnoj klauzuli u CHF jer je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, to je tuženica u utuženom razdoblju postupila suprotno čl. 81., 82. i 90. ZZP/03.

12.3. Kako se dakle u ovom pojedinačnom sporu potrošača protiv banke, odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a koja okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu vođenim pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl.br. P-1401/2012, to je tuženica bila ovlaštena tvrditi i dokazivati da je na drugi način dala odgovarajuće obavijesti tužitelju o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF na određivanje njegove novčane obveze i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti pristao na sklapanje takvog ugovora. Takvo shvaćanje iznosi i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama broj: U-III-4372/21 od 30. lipnja 2022. i broj: U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022.

12.4. Međutim, u konkretnom slučaju, tuženica nije predlagala izvođenje dokaza (npr. saslušanje njezine zaposlenice koja je sudjelovala u sklapanju Ugovora o kreditu s tužiteljem) na okolnost da je tužitelj u okviru pojedinačnih pregovora informiran o rizicima fluktuacije tečaja, te ukoliko su dane obavijesti te vrste, da li su bile odgovarajuće da bi se pristanak tužitelja u konkretnom slučaju na sklapanje Ugovora o kreditu mogao smatrati „informiranim“. Uzimajući u obzir da je teret dokazivanja da su vođeni pojedinačni pregovori i da je tužitelj obaviješten u smislu potpune informiranosti (koja bi isključivala presumpciju) na tuženici, to je u konkretnom slučaju (kada tuženica nije predlagala dokaze na navedene okolnosti) prvostupanjski sud pravilno utemeljio presudu na utvrđenjima iz postupka kolektivne zaštite i na iskazu tužitelja. Naime, ovaj sud utvrđuje da široko tumačenje pojma „potrošač“, pa tako i pojma „prosječni potrošač“ omogućuje da se osigura zaštita svim fizičkim osobama koje se nađu u podređenom položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne samo u pogledu razine obaviještenosti nego i pregovaračke moći, što dovodi do toga da te fizičke osobe pristupaju uvjetima koje je prethodno sastavio taj prodavatelj odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. S tim u vezi valja navesti da iz iskaza tužitelja proizlazi da mu je od strane zaposlenice tuženice sugerirano da sklopi Ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF, iako je tuženica kao financijska ustanova znala, odnosno po redovitom tijeku stvari trebala znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne izmjene u kretanju tečaja CHF, a unatoč navedenom te informacije je prilikom pregovaranja o sklapanju Ugovora o kreditu uskratila tužitelju.

12.5. Iz gore iznesenog proizlazi da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava tužitelja sklapajući Ugovor o kreditu koristeći u istom ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, obzirom da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu nije tužitelja informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke tužitelja, utemeljene na potpunoj obavijesti, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, posljedično čemu se prvostupanjski sud pravilno temeljem odredbe čl. 502.c ZPP pozvao na direktni učinak gore navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i pod toč. I. presude utvrdio ništetnom odredbu čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF.

12.6. Tuženica žalbom neosnovano tvrdi da se u konkretnom slučaju radi o zabrani manjeg značaja zbog čega se, imajući u vidu da je ugovor u cijelosti ispunjen, sukladno članku 326. ZOO ništetnost ne može isticati. Naime, zaštita potrošača javni je interes zaštićen Zakonom o zaštiti potrošača, ali i drugim zakonima zbog čega se povreda interesa i prava potrošača zaštićena tim zakonima ne može smatrati povredom manjeg značaja kako to pogrešno smatra tuženica.

13. Posljedica utvrđenja ništetnosti dijela čl. 7. Ugovora o kreditu u opisanom dijelu je kao da takva odredba od samog početka nije niti ugovorena, pa je prvostupanjski sud na temelju provedenog financijskog vještačenja po sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. pravilno utvrdio ukupnu razliku u iznosu anuiteta po tečaju na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita i primjenom odredbe čl. 1111. ZOO pod toč. II. izreke naložio tuženici isplatiti tužitelju iznos od 1.874,72 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačno navedene iznose, kako je to navedeno u toj točki izreke.

14. Prvostupanjski sud je odbivši u cijelosti kao neosnovan prigovor zastare pravilno primijenio materijalno pravo, obzirom da postoji već sada ustaljena sudska praksa prema kojoj ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, a što je u skladu i s objedinjenim pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u CHF zauzetom u vidu zaključka na sjednici održanoj 31. siječnja 2022. Izneseno pravno shvaćanje prihvaćeno je i kroz sudsku praksu ovog suda. Kako je dakle, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj:

P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je i u odnosu na tuženicu utvrđena nepoštenost i ništetnost ugovorne odredbe u potrošačkom kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6631/2017 od 14. lipnja 2018., to do dana podnošenja tužbe 2. lipnja 2020. nije protekao zastarni rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO u kojem zastarijevaju tražbine stečene bez osnove u smislu čl. 1111. u vezi čl. 323. ZOO koje se odnose na isplatu plaćenih iznosa s osnova ništetne odredbe o ugovorenoj valuti u CHF, tako da protivno žalbi tuženice u konkretnom slučaju nije zastarjela tražbina tužitelja s osnove isplate po sudskom vještaku utvrđenog preplaćenog iznosa kao posljedica ugovorene (i po sudu prvog stupnja utvrđene) ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

15. U konkretnom slučaju, prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženica u potrošačkom Ugovoru o kreditu koristila nepoštenu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja odredba je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te je stoga predmetna ugovorna odredba iz čl. 7. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF nepoštena, a time i ništetna, pa kako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je upravo tuženica odgovorna za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe nametnute tužitelju kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja, to je tuženicu utvrdio nepoštenom stjecateljicom, zbog čega tužitelj, protivno žalbi tuženice, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO ima pravo na zateznu kamatu na pojedinačno navedene iznose pod toč. II. izreke presude, od dospjelosti svakog tako navedenog iznosa do isplate. S tim u vezi, valja navesti da u odnosu na pravno pitanje koje se odnosi na početak tijeka zatezne kamate pobijana odluka ne odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojoj su banke dužne vratiti stečeno zajedno s kamatama od dana stjecanja (tako i u odluci revizijskog suda broj Rev 2245/2017 od 20. ožujka 2018., Revd 836/2023 od 21. ožujka 2023.). Isto tako, u odnosu na žalbu tuženice kojom osporava da je u konkretnom slučaju bila nesavjesna stjecateljica, valja navesti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske uspostavio ujednačenu praksu glede posljedica utvrđenja ništetnim odredaba o valutnoj klauzuli u CHF, prema kojoj se savjesnost prosuđuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja, time što je u ovom slučaju utvrđeno da je predmetna ugovorna odredba nepoštena, a što podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije, odnosno tuženice.

16. Imajući u vidu sve gore izneseno, valjalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanim dijelovima pod toč. I. i II. izreke presude. Stoga je odlučeno kao u toč. I. izreke ove presude.

17. U odnosu na žalbu tuženice kojom osporava odluku o troškovima postupka sadržanu pod toč. III. izreke, prije svega valja navesti da je prvostupanjski sud tužitelju pod tom točkom izreke dosudio parnični trošak u iznosu od 2.513,44 EUR/18.937,50 kn sa zateznom kamatom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP, a koji trošak se odnosi na dosuđujući dio pod toč. I. i II. izreke, dok je tuženici, imajući u vidu da se tužitelj djelomično odrekao tužbenog zahtjeva navedenog pod toč. IV. i V. izreke, primjenom odredbe čl. 158. u vezi čl. 164. st. 8. ZPP dosudio parnični trošak u iznosu od 679,37 EUR/5.118,75 kn sa zateznom kamatom.

18.1. Neosnovano tuženica u žalbi osporava visinu vrijednosti boda od 1,99 EUR primjenom Izmjene Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 126/22.) koja je stupila na snagu 5. studenog 2022., a prema kojoj Izmjeni Tarife je prvostupanjski sud dosudio tužitelju trošak parničnog postupka, smatrajući da tužitelj ima pravo na trošak prema navedenoj vrijednosti boda samo za radnje poduzete nakon stupanja na snagu Izmjene Tarife, obzirom da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-562/2024-2 od 7. svibnja 2024. zauzeo pravno stajalište koje glasi: „Kada sud donosi odluku o naknadi parničnog troška nakon stupanja na snagu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22) 5. studenog 2022. kojom je izmijenjena vrijednost boda koja od tada iznosi 15,00 kuna (1,99 eura), valja primijeniti tarifu i vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka pa parničnoj stranci valja dosuditi parnični trošak prema vrijednosti boda od 15,00 kuna (1,99 eura) i za radnje koje su poduzete prije izmjene vrijednosti boda 5. studenog 2022., a ne prema vrijednosti boda od 10,00 kuna (1,33 eura).“.

18.2. Nije osnovana niti žalba tuženice u dijelu kojim osporava visinu dosuđenog troška vještačenja tužitelju, tvrdeći da bi tužitelj imao pravo samo na trošak vještačenja u odnosu na dio koji se odnosi na izračun preplaćenog iznosa s osnove valutne klauzule, odnosno u omjeru u kojem je uspio u postupku, a to iz razloga što tuženica niti tijekom postupka, niti u žalbi, nije dokazala da bi u slučaju da je vještak obračunao samo preplatu s osnove ništetne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, trošak vještačenja iznosio točno određen (manji) iznos, koji bi u tom slučaju pripadao tužitelju. Pravilno je prvostupanjski sud dosudio tužitelju trošak sastava podneska od 17. ožujka 2021. i 14. prosinca 2021. primjenom Tbr. 8. toč. 1. u iznosu od po 1.875,00 kn, za svaki podnesak, jer se tužitelj tim podnescima očitovao na nalaz i mišljenje vještaka, odnosno na dopunu istog, dok je podneskom od 14. prosinca 2021. i precizirao svoj tužbeni zahtjev. Tužitelju bi za sastav podneska od 27. svibnja 2022. pripadala nagrada primjenom Tbr. 8. toč. 1. Tarife obzirom da se tim podneskom djelomično odrekao tužbenog zahtjeva i sukladno tome precizirao tužbeni zahtjev, no kako mu je prvostupanjski sud dosudio iznos od 937,50 kn, a tužitelj protiv istog nije izjavio žalbu, to mu pripada tako dosuđeni iznos. Konačno, u odnosu na trošak sudske pristojbe valja navesti da je tužitelj zahtjevom za naknadu troškova potraživao na ime sudske pristojbe na tužbu iznos od 37,77 EUR, dok mu je sud dosudio trošak iste preko zatraženog iznosa (66,36 EUR), pa je u tom dijelu valjalo preinačiti odluku o troškovima postupka i tužitelju dosuditi zatraženi iznos s osnove sudske pristojbe na tužbu od 37,77 EUR, dok je u odnosu na trošak sudske pristojbe na presudu sud pravilno naložio tuženici plaćanje sudske pristojbe u iznosu od 66,36 EUR, jer iz stanja spisa, a protivno žalbi tuženice, ne proizlazi da je tužitelj istu podmirio u ½ dijela.

18.3. U odnosu na preostale žalbene navode tuženice kojima osporava tužitelju dosuđene troškove valja navesti da tužitelju pripada pravo na trošak sastava podneska od 8. travnja 2021., ali ne u dosuđenom iznosu od 1.875,00 kn, već u iznosu od 375,00 kn uz pripadajući PDV (ukupno: 468,75 kn) primjenom Tbr. 8. toč. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22.; dalje u tekstu: Tarifa), jer se ne radi o podnesku iz Tbr. 8. toč. 1. Tarife. Tužitelj ima pravo i na trošak sastava podneska od 2. prosinca 2022. kojim je u skladu s izmijenjenom valutom uredio tužbeni zahtjev, ali ne u iznosu od 1.875,00 kn, već u iznosu od 375,00 kn uz pripadajući PDV (ukupno: 468,75 kn) primjenom Tbr. 8. toč. 3. Tarife.

19. Obzirom na navedeno, valjalo je djelomično prihvatiti žalbu tuženice i temeljem odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP preinačiti odluku o troškovima postupka sadržanu pod toč. III. izreke presude i odlučiti kao pod toč. I. izreke ovoga rješenja.

20. U konačnici je valjalo odbiti zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka jer ista nije uspjela u pobijanju prvostupanjske presude kod odluke o glavnoj stvari, već je samo djelomično uspjela glede odluke o troškovima postupka, što ne utječe na uspjeh u odnosu na vrijednost predmeta spora u smislu čl. 35. st. 2. ZPP.

21. Nepobijani dio donesen u obliku presude na temelju odricanja pod toč. IV. i V. izreke te u odluci o troškovima postupka sadržanoj pod toč. VI. izreke, ostaje neizmijenjen te je odlučeno kao u toč. II. izreke ove presude.

Varaždin 5. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun