Republika Hrvatska
Županijski sud u Bjelovaru
Bjelovar, Josipa Jelačića 1
Poslovni broj: Gž R-85/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Vladimira Šestaka kao predsjednika vijeća, suca Vladimira Ferenčevića kao suca izvjestitelja i člana vijeća, te sutkinje Sonje Celovec Trivanović kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Anti Pecirepu, odvjetniku u Zagrebu, Bužanova 6d, protiv tužene Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane, OIB 66486182714, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Ogulinu poslovni broj Pr-39/2024-53 od 16. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 5. prosinca 2024.,
p r e s u d i o j e
Žalba se djelomično uvažava, te se pobijana presuda Općinskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Ogulinu poslovni broj Pr-39/2024-53 od 16. srpnja 2024.
- potvrđuje u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužitelju isplati iznos od 4.666,28 kuna/619,32 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, osim zakonske zatezne kamate na iznose poreza na dohodak i prirezu poreza na dohodak sadržane u bruto iznosu, tekućom:
- na iznos od 16,47 eura od 16.04.2012.
- na iznos od 44,86 eura od 16.05.2012.
- na iznos od 46,94 eura od 16.08.2012.
- na iznos od 166,22 eura od 16.10.2012.
- na iznos od 6,11 eura od 16.06.2013.
- na iznos od 6,11 eura od 16.08.2013.
- na iznos od 251,00 eura od 16.10.2013.
- na iznos od 67,23 eura od 16.11.2013.
- na iznos od 14,38 eura od 16.06.2014. (dio točke I izreke)
- preinačava u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužitelju isplati iznos od 8.025,44 kune/1.065,16 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (dio točke I izreke), tako da se u navedenom dijelu tužbeni zahtjev odbija, kao i u dijelu odluke o parničnom kojim je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi parnični trošak (točka II izreke), tako da se sudi:
Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom je odlučeno tako da izreka glasi:
„I. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj - Ministarstvu obrane, OIB 66486182714 da tužitelju ĆP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], na ime neisplaćenih dodataka na plaću isplati bruto iznos od 1.684,48 eura / 12.691,72 kn1 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama do 31. srpnja 2015. po stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima propisanoj za ostale odnose koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate sukladno članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, osim zakonskih zateznih kamata na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržane u bruto iznosu, tekućom:
- na iznos od 26,35 eura /198,55 kn od 16.04.2012.
- na iznos od 51,76 eura / 390,00 kn od 16.05.2012.
- na iznos od 46,94 eura / 353,67 kn od 16.08.2012.
- na iznos od 166,22 eura / 1.252,42 kn od 16.10.2012.
- na iznos od 70,89 eura / 534,14 kn od 16.11.2012.
- na iznos od 6,11 eura / 46,05 kn od 16.06.2013.
- na iznos od 6,11 eura / 46,05 kn od 16.08.2013.
- na iznos od 251,00 / 1.891,17 kn od 16.10.2013.
- na iznos od 418,63 eura / 3.154,18 kn od 16.11.2013.
- na iznos od 38,20 eura / 287,79 kn od 16.02.2014.
- na iznos od 105,42 eura / 794,30 kn od 16.03.2014.
- na iznos od 142,23 eura / 1.071,66 kn od 16.04.2014.
- na iznos od 103,82 eura / 782,26 kn od 16.05.2014.
- na iznos od 250,78 eura / 1.889,48 kn od 16.06.2014., pa sve do isplate, u roku 8 dana.
II. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj - Ministarstvu obrane, OIB 66486182714, da tužitelju ĆP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu 3.631,58 eura sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude 16. srpnja 2024. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 8 dana.
III. Odbija se dio zahtjeva tužitelja za naknadu troška parničnog postupka, iznad dosuđenog iznosa."
2. Protiv navedene presude žalbu podnosi tuženik. Navodi da je pobija iz svih zakonskih razloga, s tim da konkretni žalbeni navodi ukazuju na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. i 70/19. - dalje: ZPP) i pogrešno utvrđeno činjenično stanje.
3. U odgovoru na žalbu tuženik osporava osnovanost žalbenih navoda.
4. Žalba je djelomično osnovana.
5. Predmet spora je zahtjev za isplatu razlike plaće tužitelja kao djelatne vojne osobe s osnova dijela prekovremenog rada na terenu koji mu nije priznat, s tim da je pobijanom presudom tužitelju dosuđen novčani iznos s navedene osnove za razdoblje od travnja 2012. do svibnja 2014. godine.
6. Prvostupanjski sud je utvrdio:
- da je u utuženom razdoblju tužitelj bio zaposlen kod tuženika kao djelatna vojna osoba, pripadnik Pristožerne postrojne Središnjice za obavještajno djelovanje, sa sjedištem zapovjedništva u Zagrebu,
- da a je u spornom razdoblju tužitelj kao djelatna vojna osoba obavljao poslove i zadaće na terenu, na način da je bio angažiran prekovremeno, noću, subotama, nedjeljama, blagdanima i u smjenama, obavljajući rad na terenu za vrijeme vježbi, izvanrednih aktivnosti uzrokovanih elementarnim nepogodama, sahranama i sl.,
- da je tuženik vodio evidenciju ostvarenih radnih sati tužitelja, kroz dnevnu evidenciju radnog vremena.
7. Sporno je između stranaka da li tuženikova dnevna evidencija radnog vremena odgovara stvarnom stanju, tj. da li je evidentirao sve stvarno ostvarene prekovremene sate, te da li su, iskorištenim slobodnim danima prema evidenciji tuženika, tužitelju priznati svi stvarno ostvareni prekovremeni sati.
8. Imajući u vidu konkretne primjedbe tužitelja na tuženikove dnevne evidencije radnog vremena, iznesene u podnescima od 22. rujna 2020. i 5. listopada 2021., prvostupanjski sud na temelju iskaza svjedoka DP i ZP, koji su u utuženo vrijeme bili pripadnici iste postrojbe kao i tužitelj, te na temelju iskaza samog tužitelja, nalazi da je za vrijeme rada na terenu tužitelj radne zadatke obavljao u radnom vremenu od 7,00 do 22,00 sata. Na temelju provedenog financijskog vještačenja nalazi da je time tužitelj ostvario i prekovremene sate koji mu nisu priznati iskorištenim slobodnim danima prema evidenciji tuženika, čime mu je kroz utuženo razdoblje isplaćena manja bruto plaća za iznos od 12.691,72 kune/1.684,48 eura (4. verzija nalaza i mišljenja vještaka),s tim da mu svi prekovremeni sati nisu priznati niti za slučaj da je točna evidencija tuženika o prekovremenim satima, u kojem slučaju mu je isplaćena manja bruto plaća u iznosu od 4.666,28 kuna (3. verzija nalaza i mišljenja vještaka). Ovako utvrđeno činjenično stanje na temelju navedenih dokaza obrazlaže između ostaloga i ocjenom da je temeljem članka 131. stavka 4. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09., 61/11. i 73/13. - dalje: ZR), koji je bio na snazi u utuženom razdoblju, teret dokaza o radnom vremenu koje je tužitelj proveo kod tuženika, bio na tuženiku.
9. Prvostupanjski sud je u ovome postupku već prethodno donio identičnu presudu pod poslovnim brojem Pr-82/2019-39 od 21. rujna 2022, u kojoj je iznio identične razloge za prihvaćanje činjenične tvrdnje tužitelja da je za vrijeme rada na terenu on radne zadatke uvijek obavljao od 7,00 do 22 sata. Stoga se u odnosu na žalbene tvrdnje o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju na navedenu spornu činjenicu, te o određenoj kontradiktornosti samih razloga presude, ponavlja kako su ove tvrdnje osnovane. Dakle, odredbom članka 131. stavka 4. ZR-a propisano da je teret dokaza o radnom vremenu na poslodavcu samo ako on evidenciju o radnom vremenu ne vodi na propisani način. Budući da je tuženik vodio dnevnu evidenciju radnog vremena tužitelja, pogrešno je shvaćanje prvostupanjskog suda da je teret dokaza navedene sporne činjenice bio na tuženiku. Istina, prvostupanjski sud u navedenom dijelu obrazloženja (točke 26. i 27.) navodi da je evidenciju prekovremenih sati tužitelj s uspjehom osporio. Međutim osnovani su žalbeni navodi da se ovakva ocjena prvostupanjskog suda zasniva na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.
10. Naime, iskazi svjedoka i tužitelja na navedenu spornu okolnost su općeniti. Dakle, u odnosu niti na jedan dan rada na terenu navedeni svjedoci i tužitelj nisu bili u mogućnosti određeno iznijeti sadržaj i trajanje aktivnosti koji bi ukazivali na netočno evidentiranje radnih sati. Kada se pri tome imaju u vidu činjenice da je tužitelj za svaki dan rada na terenu svojim potpisom potvrdio obračunatu satnicu, da niti nakon toga ni na koji način na istu nije stavljao primjedbe, što i sam potvrđuje u svome iskazu, te da je tek nakon više od tri godine po proteku razdoblja za koje potražuje razliku plaće on pokrenuo ovaj postupak, iznijevši tada prvi put tvrdnju o pogrešnom obračunu satnice, ovaj drugostupanjski sud, cijeneći izvedene dokaze i prethodno navedene nesporne posredno relevantne činjenice u njihovoj međusobnoj povezanosti, nalazi da je tuženik tužitelju priznao stvarno odrađene sate, kada ih je obračunao u skladu sa dnevnom evidencijom radnog vremena.
11. Međutim, kako iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka, koje tuženik ne osporava, proizlazi da tužitelju svi prekovremeni sati nisu priznati niti za slučaj da je točna evidencija tuženika o prekovremenim satima, u kojem slučaju mu je isplaćena manja bruto plaća u iznosu od 4.666,28 kuna (3. verzija nalaza i mišljenja vještaka), to se tužbeni zahtjev ukazuje osnovanim u odnosu na navedeni dio tražbine.
12. Iz navedenih razloga žalba je temeljem članka 373.a ZPP-a djelomično uvažena te je pobijana presuda preinačena odbijanjem tužbenog zahtjeva u dijelu preko zatraženog bruto iznosa plaće od 619,32 eura.
13. Odluka o parničnom trošku se temelji na članku 167. stavku 2. te članku 154. stavku 4. ZPP-a., a zasniva se na ocijeni da su stranke u približno jednakim dijelovima uspjele u postupku, budući da je do provedenog vještačenja tuženik osporavao i osnovu potraživanja, te da je u odnosu na visinu tužitelj uspio sa 1/3 zahtjeva.
Bjelovar, 5. prosinca 2024.
Predsjednik vijeća
Vladimir Šestak
