Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-610/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kučić kao predsjednice vijeća te Veljka Kučekovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vesne Rep kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćniku Borisu Marohniću odvjetniku iz [adresa], protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., OIB 23057039320, Jadranski Trg 3a, Rijeka, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelku odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2112/2021-26 od 14. prosinca 2022., na nejavnoj sjednici vijeća održanoj 5. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

I. Tužiteljeva žalba se odbija kao neosnovana, a tuženikova žalba se djelomično uvažava, a djelomično odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2112/2021-26 od 14. prosinca 2022.:

- preinačuje u dijelu točke I. izreke kojim je utvrđeno da je ništetan članak 2. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102685075, koji je sklopljen 28.10.2005. (u ugovoru naznačen 25.10.2005.), u Opatiji/Rijeci, solemniziran kod javnog bilježnika Krešimira Kuzele, iz Opatije, pod brojem OU-481/2005 sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika na način da se taj dio tužiteljevog tužbenog zahtjeva odbija

- potvrđuje u preostalom dijelu točke I. izreke te u točkama II., IV., V., VI. i VII. izreke.

II. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška drugostupanjskog postupka u iznosu od 2.226,11 EUR (dvije tisuće dvjesto dvadeset šest eura i jedanaest centi).

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška drugostupanjskog postupka u iznosu od 1.623,87 EUR (tisuću šesto dvadeset tri eura i osamdeset sedam centi).

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

«I. Utvrđuje se da ne proizvode pravne učinke, odnosno ništetne su odredbe u Ugovoru o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102685075, koji je sklopljen 28.10.2005. (u ugovoru naznačen 25.10.2005.), u Opatiji/Rijeci, solemniziran kod Javnog bilježnika Krešimira Kuzele, iz Opatije, pod brojem OU-481/2005 (dalje: Ugovor), sklopljen između tužitelja ŽF, OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Erste&Steiermärkische Bank d. d. Rijeka, OIB: 23057039320 i to:

Članak 2….CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u teča., kao i Članak 7. Iznos anuiteta 1.075,55 CHF (četiristodvadesettriCHFiosam/100). valutna klauzula. Povrat obveza iz ovog ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate na zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunati će se po srednjem tečaju banke za CHF na nad odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslije promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d. d. Rijeka, OIB: 23057039320 da isplati tužitelju ŽF, OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 249.143,76 kn/33.067,04, eur sa zakonskom zateznom kamatom koja se za razdoblje do 31.07.2015. određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015.za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom na iznose od:

-143,84 kn/19,09 eur tekućom od 01.11.2008. pa do isplate

-200,94 kn/26,67 eur tekućom od 01.01.2009. pa do isplate

-224,19 kn/29,76 eur tekućom od 01.02.2009.pa do isplate

-247,71 kn/32,88 eur tekućom od 01.03.2009. pa do isplate

-177,62 kn/23,57 eur tekućom od 01.04.2009. pa do isplate

-177,5 kn/23,56 eur tekućom od 01.05.2009. pa do isplate

-98,84 kn/13,12 eur tekućom od 01.06.2009. pa do isplate

-6,60 kn/0,88 eur tekućom od 01.07.2009. pa do isplate

-44,55 kn/5,91 eur tekućom od 01.08.2009. pa do isplate

-111,3 8 kn/ 14,78 eur tekućom od 01.09.2009. pa do isplate

-46,34 kn /6,15 eur tekućom od 01.10.2009. pa do isplate

-39,98 kn /5,31 eur tekućom od 01.11.2009. pa do isplate

-117,31 kn /15,57 eur tekućom od 01.12.2009. pa do isplate

-179,33 kn /23,80 eur tekućom od 01.01.2010. pa do isplate

-260,43 kn /34,57 eur tekućom od 01.02.2010. pa do isplate

-240,84 kn/31,96 eur tekućom od 01.03.2010. pa do isplate

-380,37 kn/50,48 eur tekućom od 01.04.2010. pa do isplate

-350,15 kn/46,47 eur tekućom od 01.05.2010. pa do isplate

-383,28 kn/50,87 eur tekućom od 01.06.2010. pa do isplate

-754,59 kn/100,15 eur tekućom od 01.07.2010. pa do isplate

-672,43 kn/89,25 eur tekućom od 01.08.2010.pa do isplate

-974,66 kn/129,36 eur tekućom od 01.09.2010. pa do isplate

-824,77 kn/109,47 eur tekućom od 01.10.2010. pa do isplate

-683,12 kn/90,67 eur tekućom od 01.11.2010. pa do isplate

-1.062,57kn/141,03 eur tekućom od 01.12.2010. pa do isplate

-1.256,09 kn/166,71 eur tekućom od 01.01.2011. pa do isplate

-1.111,28 kn/147,49 eur tekućom od 01.02.2011. pa do isplate

-1.155,92 kn /153,42 eur tekućom od 01.02.2011. pa do isplate

-1.034,65 kn /137,32 eur tekućom od 01.03.2011. pa do isplate

-1.048,12 kn /139,11 eur tekućom od 01.05.2011. pa do isplate

-1.402,78 kn /186,18 eur tekućom od 01.06.2011. pa do isplate

-1.465,11 kn /194,45 eur tekućom od 01.07.2011. pa do isplate

-1.893,95 kn /251,37 eur tekućom od 01.08.2011. pa do isplate

-1.833,30 kn /243,32 eur tekućom od 01.09.2011. pa do isplate

-1.496,65 kn /198,64 eur tekućom od 01.10.2011. pa do isplate

-1.452,79 kn /192,82 eur tekućom od 01.11.2011. pa do isplate

-1.429,78 kn /189,76 eur tekućom od 01.12.2011. pa do isplate

-1.514,80 kn /201,05 eur tekućom od 01.01.2012. pa do isplate

-1.609,77 kn /213,65 eur tekućom od 01.02.2012. pa do isplate

-1.611,97 kn /213,95 eur tekućom od 01.03.2012. pa do isplate

-1.552,65 kn /206,07 eur tekućom od 01.04.2012. pa do isplate

-1.572,15 kn /208,66 eur tekućom od 01.05.2012. pa do isplate

-1.608,72 kn /213,51 eur tekućom od 01.06.2012. pa do isplate

-56.119,68 kn/7.448,36 eur tekućom od 26.06.2012. pa do isplate

-1.143,73 kn /151,80 eur tekućom od 01.07.2012. pa do isplate

-1.145,62 kn /152,05 eur tekućom od 01.08.2012. pa do isplate

-1.121,34 kn /148,83 eur tekućom od 01.09.2012. pa do isplate

-1.073,28 kn /142,45 eur tekućom od 01.10.2012. pa do isplate

-1.128,60 kn /149,79 eur tekućom od 01.11.2012. pa do isplate

-1.144,40 kn /151,89 eur tekućom od 01.12.2012. pa do isplate

-1.145,62 kn /152,05 eur tekućom od 01.01.2013. pa do isplate

-1.065,53 kn /141,42 eur tekućom od 01.02.2013. pa do isplate

-1.117,07 kn /148,26 eur tekućom od 01.03.2013. pa do isplate

-1.131,02 kn /150,11 eur tekućom od 01.04.2013. pa do isplate

-1.100,12 kn /146,01 eur tekućom od 01.05.2013. pa do isplate

-1.013,31 kn /134,49 eur tekućom od 01.06.2013. pa do isplate

-979,05 kn/129,94 eur tekućom od 01.07.2013. pa do isplate

-1.021,76 kn /135,61 eur tekućom od 01.08.2013. pa do isplate

-1.051,19 kn /139,52 eur tekućom od 01.09.2013. pa do isplate

-1.126,31 kn /149,49 eur tekućom od 01.10.2013. pa do isplate

-1.084,95 kn /144,00 eur tekućom od 01.11.2013. pa do isplate

-1.103,45 kn /146,45 eur tekućom od 01.12.2013. pa do isplate

-1.118,60 kn /148,46 eur tekućom od 01.01.2014. pa do isplate

-1.026,68 kn /136,26 eur tekućom od 01.02.2014. pa do isplate

-1.053,76 kn /139,86 eur tekućom od 01.03.2014. pa do isplate

-1.039,86 kn /138,01 eur tekućom od 01.04.2014. pa do isplate

-1.012,82 kn /134,42 eur tekućom od 1.05.2014. pa do isplate

-1.000,61 kn /132,80 eur tekućom od 01.06.2014. pa do isplate

-132.621,54 kn/17.601,90 eur tekućom od 02.07.2014. pa do isplate sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu preko iznosa od 249.143,76 kn do zahtijevanog iznosa od 250.143,76 kn tj. za iznos od 1.000,00 kn s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. prosinca 2005. pa do isplate.

IV. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d. prema tužitelju KF u iznosu od 8.132,29 kn / 1.079,37 EUR zajedno sa zateznom zakonskom kamatom koja se za razdoblje do 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. stv. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima tekućom na iznose od:

-0,22 kn / 0,03 eur od 02.11.2005. pa do isplate,

-14,09 kn / 1,87 eur od 02.12.2005. pa do isplate,

-9,79 kn / 1,3 eur od 02.01.2006. pa do isplate,

-48,08 kn / 6,38 eur od 02.02.2006. pa do isplate,

-112,61 kn / 14,95 eur od 02.03.2006. pa do isplate,

-145,09 kn /19,26 eur od 02.04.2006. pa do isplate,

-132,83 kn / 17,63 eur od 02.05.2006. pa do isplate,

-120,90 kn /16,05 eur od 02.06.2006. pa do isplate,

-144,56 kn /19,19 eur od 02.07.2006. pa do isplate,

-151,87 kn /20,16 eur od 02.08.2006. pa do isplate,

-110,35 kn /14,65 eur od 02.09.2006. pa do isplate,

-123,91 kn /16,45 eur od 02.10.2006. pa do isplate,

-130,79 kn /17,36 eur od 02.11.2006. pa do isplate,

-140,79 kn /18,69 eur od 02.12.2006. pa do isplate,

-195,59 kn /25,96 eur od 02.01.2007. pa do isplate,

-232,43 kn /30,85 eur od 02.02.2007. pa do isplate,

-215,33 kn /28,58 eur od 02.03.2007. pa do isplate,

-225,31 kn /29,9 eur od 02.04.2007. pa do isplate,

-318,58 kn /42,28 eur od 02.05.2007. pa do isplate,

-341,49 kn /45,32 eur od 02.06.2007. pa do isplate,

-371,72 kn /49,34 eur od 02.07.2007. pa do isplate,

-371,50 kn /49,31 eur od 02.08.2007. pa do isplate,

-330,09 kn /43,81eur od 02.09.2007. pa do isplate,

-391,71 kn /51,99 eur od 02.10.2007. pa do isplate,

-393,22 kn /52,19 eur od 02.11.2007. pa do isplate,

-349,99 kn /46,45 eur od 02.12.2007. pa do isplate,

-354,72 kn /47,08 eur od 02.01.2008. pa do isplate,

-265,56 kn /35,25 eur od 02.02.2008. pa do isplate,

-203,33 kn / 26,99 eur od 02.03.2008. pa do isplate,

-141,88 kn /18,83 eur od 02.04.2008. pa do isplate,

-286,04 kn /37,96 eur od 02.05.2008. pa do isplate,

-326,08 kn /43,28 eur od 02.06.2008. pa do isplate,

-282,34 kn /37,47 eur od 02.07.2008. pa do isplate,

-369,51 kn /49,04 eur od 02.08.2008. pa do isplate,

-349,91 kn /46,44 eur od 02.09.2008. pa do isplate,

-263,81 kn /35,01 eur od 02.10.2008. pa do isplate,

-166,27 kn /22,07 eur od 02.12.2008. pa do isplate,

V. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 37.006,89 kn / 4.911,66 eur zajedno sa zateznim kamatama tekućim na navedeni iznos od 02.07.2014. godine pa do isplate i to po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

VI. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni trošak parničnog postupka u visini od 30.840,03 kn (4.093,18 eura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude 14. prosinca 2022. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

VII. Odbija se kao neosnovan preostali dio zahtjeva za tužitelja za naknadu mu troška postupka.»

2. Protiv presude žale se obje stranke.

2.1. Tužitelj se žali protiv točke VII. izreke presude zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. (pročišćeni tekst), 25/13., 89/14., 70/19.; dalje: ZPP) i predlaže da se pobijani dio presude ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.2. Tuženik se žali protiv točaka I., II., IV., V. i VI. izreke presude zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. ZPP-a i predlaže da se pobijani dio presude preinači, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Žalba tužitelja nije osnovana, a žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pobijana presuda je valjano obrazložena i neproturječna te se može ispitati pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP, a niti koja od drugih bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavak 2. ZPP.

6. Prvostupanjski sud je utvrdio da među strankama nije sporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 25. listopada 2005. zaključili Ugovor o kreditu za iznos od 166.107,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan puštanja kredita u tečaj

- da su stranke iznos kredita vezale uz srednji tečaj tuženika za CHF.

6.1. Tužitelj tužbom traži utvrđenje da je ništetan članak 2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena protuvrijednost u kunama obračunata po srednjeg tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj te da je ništetan članak 7. kojim je ugovoreni iznos anuiteta od 1.075,55 CHF te valutna klauzula kojom je ugovoreno da će se povrat obveza iz Ugovora o kreditu (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate na zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunati po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta po dospijeću u kunama nastalog uslijed promjena tečaja, a potpisom Ugovora korisnik potvrđuje da ga je banka informirala o svim posljedicama i eventualnim rizicima promjene tečaja, te traži isplatu preplaćenih iznosa sadržanih u pojedinim anuitetima otplate kredita koji su preplaćeni zbog porasta tečaja CHF u tijeku otplate kredita.

6.2. Prvostupanjski sud je utvrdio, pozivajući se na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., da je tuženik, sklapajući sa tužiteljem Ugovor o kreditu koji je sadržavao sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, postupio suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03; dalje: ZZP) jer kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene te stoga ništetne temeljem članka 87. stavak. 1. toga zakona.

7. Tijekom postupka provedeno je financijsko vještačenje te je temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno da je tužitelj, vraćajući kredit, zbog tečajne razlike u odnosu na tečaj CHF koji je bio na dan sklapanja ugovora platio ukupno 33.067,04 eura pa je prvostupanjski sud pobijanom presudom obvezao tuženika da navedeni iznos tužitelju plati temeljem članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18.; dalje: ZOO) sa zateznim kamatama i da mu naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 4.093,18 eura. Odbijen je dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.000,00 kn sa zateznim kamatama, što tužitelj svojom žalbom ne pobija te preostali dio tužiteljevog zahtjeva za naknadu parničnog troška.

7.1. Tužitelj se žali navodeći u žalbi da je na ročištu glavne rasprave od 26. listopada 2022. kada je glavna rasprava zaključena zatražio naknadu parničnog troška prema troškovniku koji je sastavljen u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 37/22.; dalje: Tarifa/22) koja je bila na snazi u vrijeme zaključenja glavne rasprave i prema kojoj je vrijednost boda bila 10,00 kuna. Nakon 26. listopada 2022. je donesena Izmjena Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 126/22.) koja je stupila na snagu 5. studenog 2022. i kojom je došlo do promjene vrijednosti boda te je nova vrijednost boda propisana u iznosu od 15,00 kuna. Kako sud primjenjuje Tarifu koja je na snazi u vrijeme odlučivanja, a prvostupanjski sud je odluku o parničnom trošku donio 14. prosinca 2022. tužitelj smatra da je prvostupanjski sud odluku o visini parničnog troška trebao donijeti primjenom vrijednosti boda od 15,00 kuna bez obzira što je tužiteljevim troškovnikom zatražena naknada parničnog troška obračunata po vrijednosti boda od 10,00 kuna. Međutim, iako je u vrijeme donošenja odluke o naknadi parničnog troška bila na snazi Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 37/22. i 126/22.; dalje: Tarifa) kojom je vrijednost boda bila propisana u iznosu od 15,00 kuna, prvostupanjski sud nije samoinicijativno tužitelju mogao dosuditi viši trošak za pojedine radnje od onog troška kojeg je tužitelj zatražio svojim troškovnikom. Budući da je ročište za objavu presude održano 14. prosinca 2022., tužitelj je imao dovoljno vremena da nakon 5. studenog 2022., kada je stupila na snagu povišena vrijednost boda od 15,00 kuna, prvostupanjskom sudu dostavi novi troškovnik, a što on nije učinio, pa stoga taj žalbeni razlog nije osnovan.

7.2. Tužitelj se nadalje žali zbog toga što mu je prvostupanjski sud trošak sastava podnesaka od 14. travnja 2022., 5. srpnja 2022., 25. kolovoza 2022. i 19. listopada 2022. dosudio prema Tbr. 8.3. Tarife, a ne po Tbr. 8.1. Tarife iako se radi o obrazloženim podnescima.

7.3. Podnesak od 14. travnja 2022. podnesen je istog dana kada je održano pripremno ročište od 14. travnja 2022. pa je tužitelj taj podnesak i priloge mogao predati na tom pripremnom ročištu zbog čega se ne može smatrati da je taj podnesak u smislu članka 155. stavak 1. ZPP-a bio potreban radi vođenja parnice.

7.4. Podneskom od 5. srpnja 2022. je tužitelj predložio da se sudski vještak pozove na ročište glavne rasprave jer je tužitelju potrebno usmeno razjasniti pojedine stavke iz nalaza i mišljenja. Tu je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da se ne radi o obrazloženom podnesku, a prema ocjeni ovog suda taj podnesak nije niti bio potreban za vođenje postupka u smislu članka 155. stavak 1. ZPP-a jer vještak u smislu članka 260. stavak 1. ZPP-a svoj nalaz i mišljenje uvijek iznosi na ročištu glavne rasprave i sud ga je dužan pozvati na ročište glavne rasprave te mu za to ne treba zahtjev ili prijedlog stranke. Stoga se taj podnesak ukazuje nepotrebnim.

7.5. Podneskom od 25. kolovoza 2022. je tužitelj postavio tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka te se ni tu ne radi o obrazloženom podnesku i prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je trošak sastava tog podneska tužitelju dosudio primjenom Tbr. 8.3. Tarife.

7.6. Podneskom od 19. listopada 2022. je tužitelj svoj tužbeni zahtjev precizirao na način da ga je postavio i u eurima zbog čega se ni tu ne radi o obrazloženom podnesku i prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je trošak sastava tog podneska tužitelju dosudio primjenom Tbr. 8.3. Tarife.

7.7. Tužitelj se žali i zbog toga što mu nije dosuđen trošak sastava i nekih drugih podnesaka, ali u žalbi ne navodi o kojim se to podnescima radi pa stoga ovaj sud nije niti razmatrao taj žalbeni navod.

7.8. Zbog navedenih razloga tužiteljeva žalba nije osnovana te je odbijena i potvrđen je dio prvostupanjske presude pod točkom VII. izreke kojim je odbijen preostali nedosuđeni dio tužiteljevog zahtjeva za naknadu parničnog troška. Zbog istog razloga je odbijen i njegov zahtjev za naknadu parničnog troška drugostupanjskog postupka u ukupnom iznosu od 2.226,11 eura.

8. Tuženik se žali navodeći u žalbi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da su sporne ugovorne odredbe koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule u CHF ništetne.

8.2. Pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/03.

8.3. Pravilno je shvaćanje prvostupanjskog suda da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, na temelju članka 502.c ZPP-a obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača, pa se je tužitelj u ovom postupku mogao pozvati na sadržaj navedenih odluka radi individualne pravne zaštite, a sud je bio dužan te odluke uzeti u obzir.

8.4. Međutim, prvostupanjski sud nije pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnim članak 2. Ugovora o kreditu kojim je iznos kredita ugovoren u iznosu od 166.107,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj. Prema pravnom shvaćanju ovog suda zauzetom na Sjednici Građanskog odjela od 1. ožujka 2023., ugovorna odredba kojom je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja nije ništetna. Stoga je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je ništetna i ugovorena valuta u CHF iz članka 2. Ugovora o kreditu prema kojoj je vezana glavnica za švicarski franak jer ta ugovorna odredba nije ništetna. Naime, i iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u odnosu na utvrđenje ništetnom valutne klauzule u CHF proizlazi da se utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica kredita u CHF odnosi na činjenicu da je kredit odobren u kunskoj protuvrijednosti određenog iznosa CHF prema tečaju na dan korištenja kredita, a da je otplata kredita ugovorena u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF po tečaju na dan plaćanja pojedinih anuiteta i upravo je takvim ugovaranjem potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Sporna točka 2. Ugovora definira obvezu tuženika, a ne obvezu tužitelja kao potrošača pa zbog toga tužitelj njome nije stavljen u neravnopravan položaj. Zbog tih razloga je dio prvostupanjske presude pod točkom I. izreke kojim je utvrđeno da je ništetna odredba članka 2. Ugovora preinačen na temelju članka 373. stavak 3. ZPP- a na način da je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen, a na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a je potvrđen preostali dio prvostupanjske presude pod točkom I. izreke.

8.5. Što se tiče žalbenih navoda kojima tuženik skreće pozornost ovom sudu na eventualnu potrebu izuzeća suda, valja prije svega reći da ZPP ne predviđa uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće kojeg tuženik postavlja pod uvjetom da na strani sudaca ovog drugostupanjskog suda postoje određene okolnosti koje dovode u sumnju njihovu nepristranost. Tuženik u zahtjevu ne konkretizira ni osobu suca, a niti opisuje situaciju u kojoj se suci članovi ovog vijeća ili njima bliske osobe nalaze, a koja bi odgovarala poziciji u kojoj su i stranke ovog postupka pa da bi time prema tvrdnjama tuženice bila uvjetovana njihova pristranost. Zbog tih razloga ovaj sud prijedlog tuženice nije smatrao zahtjevom za izuzeće i po njemu nije postupao.

8.6. Tuženik se nadalje žali navodeći u žalbi da prvostupanjski sud nije pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje jer nije proveo kontradiktoran postupak, odnosno nije izveo personalne dokaze predložene po tuženiku radi utvrđivanja je li tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno je li banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute za njegove kreditne obveze. Međutim, prvostupanjski sud je izveo dokaz saslušanjem tužitelja i osobne bankarice SF koja je u tuženikovo ime sklapala predmetni Ugovor o kreditu sa tužiteljem. Što se tiče pisanog iskaza AF, zaposlenice tuženika koja je općenito iskazivala o postupku prilikom sklapanja ugovora o kreditu sa strankama, taj iskaz nije relevantan jer ona nema saznanja na koji način je sklapan predmetni Ugovor o kreditu, već saznanja o tome ima svjedokinja SF. Na temelju iskaza tužitelja i svjedokinje SF je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da svjedokinja SF prilikom pregovora o sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu nije tužitelja upoznala o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR. Upravo to su informacije koje su tužitelju trebale biti pružene, a sama činjenica da je tužitelj mogao birati između ugovora s valutnom klauzulom u CHF ili EUR ili USD i da mu je predočeno da će doći do porasta anuiteta otplate kredita ukoliko dođe do porasta tečaja CHF ne predstavlja valjanu informaciju o rizicima sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Stoga taj žalbeni razlog nije osnovan.

8.7. Tuženik se nadalje žali navodeći u žalbi da smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da nije nastupila zastara tužiteljeve tražbine. VSRH je na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Također, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. godine izraženo je mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev- 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. te je VSRH zauzeo objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a koje prihvaća i ovaj sud, prema kojem, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Prema tome, opći petogodišnji rok zastare za povrat iznosa zbog ništetne valutne klauzule je počeo teći 14. lipnja 2018. (nakon pravomoćno utvrđene ništetnim glavnice vezane uz švicarski franak u kolektivnom sporu koja je utvrđena pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž- 6632/17 i prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da nije nastupila zastara tužiteljeve tražbine budući da je njegova tužba podnesena 23. prosinca 2021. čime je prekinut tijek zastare.

8.8. Tuženik se također žali zbog toga što su tužitelju dosuđene zatezne kamate od dana dospijeća pojedinih anuiteta ističući da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da on nije bio savjesni stjecatelj. Međutim, prvostupanjski sud je tu pravilno primijenio odredbu članka 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je kao pravna osoba koja obavlja bankarske poslove morao znati da su sporne ugovorne odredbe ništetne već prilikom sklapanja predmetnog ugovora, a zbog razloga navedenih u gore spomenutoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu pa je stoga prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je tuženik nepošteni stjecatelj i pravilno mu je naložio da tužitelju plati zatezne kamate od dana stjecanja.

8.9. Tuženik se nadalje žali zbog toga što je prvostupanjski sud odbio njegov prigovor radi prijeboja s osnove manje plaćenih anuiteta za razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit. Međutim, po ocjeni ovoga suda prvostupanjski sud je tu pravilno primijenio materijalno pravo jer promjenom tečaja na niže od onog važećeg u trenutku korištenja kredita nije došlo do povrede interesa potrošača niti je tužitelj plaćanjem anuiteta po nižem tečaju na dan dospijeća odnosnog anuiteta išta stekao, slijedom čega ne postoji ni obveza vraćanja (ili uračunavanja) a time niti osnova za uračunavanje iznosa tzv. negativne razlike u onaj iznos koji bi tužitelju pripao s naslova stjecanja bez osnove. Stoga taj žalbeni razlog nije osnovan.

9. Tuženik se nadalje žali zbog toga što je prvostupanjski sud odbio njegov prigovor radi prijeboja s osnove razlike u depozitu. Prvostupanjski sud je utvrdio da su stranke kao instrument osiguranja po predmetnom Ugovoru o kreditu 28. listopada 2005. sklopile Ugovor o oročenom kunskom depozitu s valutnom klauzulom prema kojem je tužitelj kod tuženika deponirao iznos od 24.916,05 CHF što predstavlja 15 % od iznosa kredita prema predmetnom Ugovoru o kreditu. Tim Ugovorom o depozitu su stranke ugovorile da će tuženik po isteku ugovorenog roka isplatiti tužitelju depozit u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju banke na dan isplate, a nije sporno da je depozit tužitelju isplaćen. Tuženik smatra da, obzirom da je utvrđena ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu, također treba utvrditi ništetnost odredbe Ugovora o depozitu o isplati depozita u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan isplate zbog čega bi tužitelj imao pravo na isplatu depozita prema srednjem tečaju za CHF na dan sklapanja Ugovora o depozitu. Međutim, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da ne postoji pravna osnova za takvu tuženikovu tražbinu. Sama činjenica da su utvrđene ništetnima odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula ne znači da su automatski ništetne i odredbe Ugovora o depozitu koje se također odnose na valutnu klauzulu, a koji je zasebni ugovor koji jest u vezi sa predmetnim Ugovorom o kreditu, ali nije dio tog ugovora. Tuženik nije potrošač i na njega se ne mogu primjenjivati odredbe Zakona o zaštiti potrošača, a tuženik nije iznio nikakve činjenice iz kojih bi proizlazilo da je Ugovor o depozitu ništetan u smislu članka 103. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01.) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o depozitu i kojim je člankom 395. stavak 1. bilo dopušteno ugovaranje valutne klauzule.

Stoga taj žalbeni razlog nije osnovan.

9.1. Zbog tih razloga je tuženikova žalba protiv točaka II., IV., V. i VI. izreke prvostupanjske presude odbijena kao neosnovana na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a i ti dijelovi prvostupanjske presude su potvrđeni. Kako je tuženik tek u razmjerno neznatnom dijelu uspio sa žalbom, odgovarajućom primjenom članka 154. stavak 5. ZPP-a je odbijen njegov zahtjev za naknadu parničnog troška sastava žalbe u iznosu od 1.623,87 eura.

Koprivnica, 5. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Tatjana Kučić