Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-182/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Gorana Škugora predsjednice vijeća, Verice Kos sutkinje izvjestiteljice i člana vijeća i Nikole Ramušćaka člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĆI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Zrinka Prlić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Marija Bartoluci Skroza, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Leko i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice i žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2193/2021-39 od 15. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 5.prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se kao neosnovane žalba tuženika Privredne banke Zagreb d.d. i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 2193/2021-39 od 15. siječnja 2024. te žalba tužiteljice ĆI i potvrđuje navedena presuda u dijelu kojim tužiteljici nije dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od 382,72 eur.

II. Odbijaju se kao neosnovani zahtjev tuženika Privredne banke Zagreb d.d. za naknadom troškova sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 512,50 eur te zahtjev tužiteljice ĆI za naknadom troškova sastava žalbe u iznosu od 312,50 eur i odgovora na žalbu u iznosu od 312,50 eur.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je naloženo tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 1.676,77 eur sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose (točka I/ izreke) te je tuženiku naloženo da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.300,48 eur sa zateznom kamatom tekućom od 15. siječnja 2024. do isplate (točka II/ izreke), a zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška je odbijen kao neosnovan (točka III/ izreke).

2. Protiv dijela te presude kojim joj nije dosuđen trošak postupka za sastav podneska od 13. prosinca 2022. i trošak vještačenja po vještakinji Lidiji Česnik, dakle za ukupni iznos od 382,72 eur žalbu je podnijela tužiteljica zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se odluka u pobijanom dijelu preinači i dosudi zatraženi trošak. Za sastav žalbe zahtijeva naknadu od 312,50 eur.

3. Protiv te presude žalbu je podnio i tuženik zbog svih zakonom dopuštenih razloga i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku. Za sastav žalbe i sudsku pristojbu na žalbu zahtijeva naknadu od 512,50 eur.

4. U odgovoru na žalbu tuženika, tužiteljica osporava žalbene navode te predlaže žalbu tuženika kao neosnovanu odbiti. Za sastav odgovora na žalbu zahtijeva naknadu od 312,50 eur.

5. Žalbe nisu osnovane.

6. Predmetom ovog postupka je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 1.676,77 eur na ime ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu broj 9011565802 zaključenog između tužiteljice i tuženika 20. lipnja 2006., prema kojem Ugovoru je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisnici kredita odobrio i isplatio kredit u iznosu od 19.995,35 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita, koji se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem na dan plaćanja. Tužiteljica tvrdi da je ništetna odredba čl. 6. tog ugovora u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a pri tome se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 i presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. koja je donesena u kolektivnom sporu.

7. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženika, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, pa ni povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koju upire tuženik. Suprotno navodima tuženika, pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama, koji imaju podlogu u izvedenim dokazima te se presuda može ispitati, u obrazloženju presude iznesene su činjenice koje su stranke iznijele te je obrazloženo koje je dokaze sud izveo i što je dokazivanjem utvrđeno, a navedeno je i koje je materijalno pravo sud primijenio.

8. Sud prvog stupnja u postupku je utvrdio da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili ugovor o kreditu kojim je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 19.995,35 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan korištenja kredita, da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja, da se o ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli nije pregovaralo, da je kredit u cijelosti otplaćen, da je tijekom otplate kredita došlo do promjene tečaja valute CHF. Nadalje je utvrđeno da je zbog valutne klauzule tužiteljica platila više 1.679,27 eur. 9. Na temelju prednjih činjeničnih utvrđenja pravilno je prvostupanjski sud zaključio, s obzirom na nespornu činjenicu mijenjanja tečaja CHF nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, da je odredba kojom je bila ugovorena valutna klauzula ništetna. Pri tome se pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezanih za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo pa je dakle u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. sklapajući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe – ugovaranjem valutne klauzule na način da je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica, a da tuženik nije tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o zasnivanju kreditnog odnosa. Navedena presuda poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/18 od 3.rujna 2019., kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika, te su u cijelosti potvrđena ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak. Naime, u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.) utvrđeno je da prosječni potrošač nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten.

10. Jednako tako, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev- 2221/18-11 od 3. rujna 2019. je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP), tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika i da u konkretnom slučaju tužiteljica nije imala utjecaj na njegov sadržaj.

11. Na temelju navedenog činjeničnog stanja, a polazeći od odredbe čl. 502.a. i čl. 502.c ZPP prema kojima je sud vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenih anuiteta s osnova razlike između tečaja za valutu CHF na dan plaćanja anuiteta i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita u iznosu od 1.676,77 eur, pozivom na pravna shvaćanja izražena u prednje navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača i pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

12. Prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare uz obrazloženje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti presude u predmetu Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., pa da je tužba podnesena 24. ožujka 2021. podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka.

12.1. S tim u vezi je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan.

13. Sudsko utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, pa time potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je u provedenom postupku utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetne odredbe preplatila tuženiku utuženi iznos, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO), obvezao tuženika isplatiti tužiteljici taj iznos.

14. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da je odredba kojom je ugovorena valutna klauzula ništetna, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO.

15. Na zakonu je osnovana i odluka o troškovima parničnog postupka. Tužiteljica je uspjela u parnici pa joj je tuženik na temelju odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP dužan naknaditi troškove izazvane vođenjem parnice.

15.1. Osnovano sud prvog stupnja tužiteljici kao opravdan trošak nije priznao trošak vještačenja koji je nastao prije podnošenja tužbe, jer taj trošak nije bio potreban. Naime, tuženik je, osim osnove, osporio i visinu tužbenog zahtjeva, zbog čega je u ovom postupku provedeno vještačenje po vještaku za računovodstvo i financije, kojim je utvrđeno da je tražbina tužiteljice manja od zahtijevane tužbom pa je, prema tome, trošak prethodnog vještačenja bio nepotreban. Ni sastav podneska od 13. prosinca 2022. nije bio nužan. Tužiteljica se naime, podnescima očitovala na nalaz i mišljenje vještaka te na tijek postupka pa je u tim podnescima mogla i tužbeni zahtjev uskladiti sa nalazom i mišljenjem vještaka.

16. Zbog svega navedenog je valjalo kao neosnovane odbiti žalbe stranaka i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu.

17. Odluka pod točkom II. izreke ove drugostupanjske presude se temelji na odredbi čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP. Zahtjevi stranaka za naknadom troškova sastava žalbi i sudske pristojbe (tuženik) su odbijeni kao neosnovani, jer su njihove žalbe neosnovane. Zahtjev tužiteljice za naknadom troškova sastava odgovora na žalbu tuženika je odbijen kao neosnovan, jer taj trošak nije bio potreban.

U Velikoj Gorici 5. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća

Goran Škugor