Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-190/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Gorana Škugora predsjednika vijeća, Verice Kos sutkinje izvjestiteljice i Nikole Ramušćaka člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆS iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Sandri Panjković, odvjetnici iz Siska, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupanog po odvjetnicima Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-43/2023-11 od 12. listopada 2023., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-43/2023-14 od 27. listopada 2023., u sjednici vijeća održanoj 5. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-43/2023-11 od 12. listopada 2023., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-43/2023-14 od 27. listopada 2023. pod točkama I. i II. izreke i pod točkom II. izreke (pravilno bi bilo točka III.) u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.371,95 eur sa zateznom kamatom tekućom od 12. listopada 2023. do isplate.

II. Preinačava se navedena presuda ispravljena rješenjem pod točkom II. izreke (pravilno točka III.) u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 62,19 eur sa zateznom kamatom tekućom od 12. listopada 2023. do isplate i za isto odlučuje:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja ĆS za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 62,19 eur sa zateznom kamatom tekućom od 12. listopada 2023. do isplate.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-43/2023-11 od 12. listopada 2023.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadom troškova sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 466,44 eur.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom ispravljenom rješenjem je utvrđeno da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 158-50-4431943 kojeg su 28. rujna 2007. sklopili tužitelj i tuženik u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF (točka I. izreke), naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 3.124,12 eur/23.538,69 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinačno naznačenog iznosa do isplate (točka II. izreke) te je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.434,14 eur/18.340,03 kn zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 12. listopada 2023. do isplate (točka II. izreke, iako bi pravilno bilo točka III. izreke).

2. Prvostupanjskim rješenjem je odbijen tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti suda.

3. Protiv navedene presude i rješenja žalbu je podnio tuženik zbog svih zakonom predviđenih razloga. Navodi da je prvostupanjski sud propustio primijeniti odredbu čl. 186. i čl. 187. ZPP te čl. 338. st. 4. ZPP, što da je rezultiralo presudom koja se ne može ispitati, da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a dani razlozi su međusobno proturječni, da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno te je materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Nadalje ističe da je donošenjem pobijanog rješenja sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP, jer je pogrešno odlučio da je mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, smatrajući da je prorogacijska klauzula nepoštena. Ističe da se odluka o nepoštenosti prorogacijske klauzule ne može ispitati, jer ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama te da sud nije uzeo u obzir relevantne okolnosti, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. studenog 2020. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbene zahtjeve u cijelosti, podredno presudu ukinuti i odrediti da se ponovno provede glavna rasprava, sve uz naknadu troška tuženiku. Za sastav žalbe i sudsku pristojbu na žalbu zahtijeva naknadu od 466,44 eur/3.614,36 kn.

4. Žalba tuženika nije osnovana glede glavne stvari, dok je djelomično osnovana glede odluke o troškovima parničnog postupka, a nije osnovana niti žalba protiv rješenja.

5. Predmetom ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnom odredbe ugovora o kreditu broj 158-50-4431943 kojeg su tužitelj i tuženik zaključili 28. rujna 2007. u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF te zahtjev za isplatu iznosa od 3.124,12 eur/23.538,69 kn. U odnosu na prvostupanjsku presudu

6. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženika, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, pa ni povrede iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP i čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. na koje upire tuženik. Suprotno navodima tuženika pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama, koji imaju podlogu u izvedenim dokazima te se presuda može ispitati, u obrazloženju presude iznesene su činjenice koje su stranke iznijele te je obrazloženo koje je dokaze sud izveo i što je dokazivanjem utvrđeno, a navedeno je i koje je materijalno pravo sud primijenio.

7. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

8. Tako je sud prvog stupnja utvrdio da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 28. rujna 2007. zaključili ugovor o kreditu kojim je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 21.027,94 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan korištenja kredita, na rok otplate od 7 godina, da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, da tuženik tužitelja nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o kreditu, što j imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, da tužitelj ima svojstvo potrošača. Nadalje je utvrđeno da je zbog valutne klauzule, odnosno rasta tečaja CHF tužitelj tuženiku platio više 3.124,12 eur/23.538,69 kn.

9. Sud prvog stupnja je temeljem prednjih činjeničnih utvrđenja pravilno zaključio s obzirom na nespornu činjenicu mijenjanja tečaja CHF nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu da je odredba kojom je bila ugovorena valutna klauzula ništetna. Pri tome se pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezanih za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo pa je dakle u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. sklapajući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe – ugovaranjem valutne klauzule na način da je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica, a da tuženik nije tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o zasnivanju kreditnog odnosa. Navedena presuda poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/18 od 3.rujna 2019., kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika, te su u cijelosti potvrđena ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak. Naime, u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.) utvrđeno je da prosječni potrošač nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten.

10. Jednako tako, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev- 2221/18-11 od 3. rujna 2019. je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Sud prvog stupnja je pravilno zaključio da je takvo postupanje suprotno odredbama čl. 96. st. 1. i 2. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07 – dalje: ZZP) važećeg u vrijeme sklapanja ugovora.

11. Na temelju navedenog činjeničnog stanja, a polazeći od odredbe čl. 502.a. i čl. 502.c ZPP prema kojima je sud vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenih anuiteta s osnova razlike između tečaja za valutu CHF na dan plaćanja anuiteta i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita u iznosu od 3.124,12eur/23.538,69 kn pozivom na pravna shvaćanja izražena u prednje navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača i pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

12. Prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare uz obrazloženje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti presude u predmetu Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., pa da je tužba podnesena 27. svibnja 2021. podnesena unutar roka od pet godina propisanog čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22

– dalje: ZOO).

12.1. S tim u vezi je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan.

13. Sudsko utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, pa time potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je u provedenom postupku utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetne odredbe preplatio tuženiku utuženi iznos, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO obvezao tuženika isplatiti tužitelju taj iznos.

14. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da je odredba kojom je ugovorena valutna klauzula ništetna, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO.

15. Na zakonu je osnovana i odluka o troškovima parničnog postupka. Tužitelj je uspio u parnici pa mu je tuženik na temelju odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP dužan naknaditi troškove izazvane vođenjem parnice.

15.1. Prema Tbr. 48. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 104/14, 118/14, 107/15, 37/22 - dalje: Tarifa) kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Člankom 1. Izmjene Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 126/22) mijenjan je Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22 – dalje: Tarifa) na način da vrijednost boda iznosi 15,00 kn. Ova izmjena Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika stupila je na snagu osmoga dana od dana objave u "Narodnim novinama", a kako je objavljena u broju 126 od 28. listopada 2022. stupila je na snagu 5. studenog 2022., dakle bila je na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka pa je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je o naknadi troškova postupka odlučivao primjenom vrijednosti boda od 15,00 kn.

15.2. Na pripremnom ročištu se raspravljalo o glavnoj stvari pa je pravilno sud prvog stupnja za tu radnju tužitelju dosudio naknadu po Tbr. 9. t. 1. Tarife. Neosnovano, prema tome, tuženik pobija trošak od 248,75 eur/1.874,21 kn dosuđen za zastupanje na tom ročištu, a neosnovano pobija i trošak od po 124,38 eur/937,14 kn dosuđen za zastupanje na ročištima za objavu presude 6. lipnja 2022. i 12. listopada 2023. Naime, ročište na kojemu se presuda objavljuje sud je u smislu odredbe čl. 335. st. 6. ZPP dužan zakazati na ročištu na kojemu je glavna rasprava zaključena. Kako se radi o posebnom ročištu, to trošak punomoćnika na ročištu za objavu presude predstavlja parnični trošak, u smislu odredbe čl. 151. st. 1. ZPP, prema kojoj parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka, to i trošak punomoćnika na ročištu za objavu presude predstavlja parnični trošak nastao u tijeku parničnog postupka. Tužitelj je zahtjev za naknadu troškova zastupanja na ročištu za objavu presude određeno postavio sukladno odredbi čl. 164. st. 2. i 3. ZPP do zaključenja glavne rasprave u iznosu od 124,38 eur, a zamjenik njegova punomoćnika je pristupio na ročište na kojemu je presuda objavljena.

15.3. Tuženik ističe u žalbi da tužitelju ne pripada trošak sastava podneska od 12. listopada 2021., jer da taj trošak nije nužan. No, tužitelju nije ni dosuđen, niti je tužitelj tražio naknadu troška sastava podneska od 12. listopada 2021. pa je takav žalbeni navod tuženika neosnovan.

15.4. Neosnovano je, međutim sud prvog stupnja tužitelju dosudio naknadu sa sastav podneska od 3. siječnja 2022. u iznosu od 62,19 eur/468,57 kn. Naime, uz taj podnesak tužitelj je dostavio uplatnicu kao dokaz uplaćenog predujma, što nije nužno za vođenje postupka, jer je uplata predujma vidljiva u računovodstvu suda pa je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je naknadu za sastavljanje toga podneska dosudio.

15.5. Prema tome, osnovano tuženik pobija odluku o troškovima postupka za iznos od 62,19 eur, dok je za preostali iznos od 2.371,95 eur žalba neosnovana.

16. Zbog svega navedenog je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP valjalo odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude pod točkom I., a na temelju odredbe čl. 373. t. 3. ZPP kao u izreci pod točkom II.

U odnosu na prvostupanjsko rješenje

17. Ispitujući pobijano rješenje u okviru žalbenih navoda tuženika, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. u vezi čl. 381. ZPP, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, pa ni povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koju upire tuženik. Naime, pobijano rješenje je razumljivo, sadrži razloge o odlučnim činjenicama te se može ispitati.

18. Prvostupanjski sud, polazeći od nesporne činjenice da su stranke 28. rujna 2007. sklopile ugovor o kreditu te člankom 12. ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika kao kreditora pozivom na odredbe čl. 96. st. 1., 2. i 4. ZZP zaključuje da odredba ugovora o mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu. Takav zaključak sud temelji na utvrđenju da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane tuženika, a da bi putovanje u Zagreb, uzimajući u obzir da udaljenost mjesta prebivališta tužitelja od suda u [adresa] čija je nadležnost ugovorena, zdravstveno stanje tužitelja i njegove materijalne prilike za tužitelja izazvalo visoke troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu u položaju ugovornih stranaka. Smatra da nadležnost suda u [adresa] postoji i prema čl. 59. ZPP, obzirom da je ugovor sklopljen u tuženikovoj poslovnici u [adresa], gdje tužitelj ima prebivalište, iako je u ugovoru naznačeno da je sklopljen u [adresa], a u [adresa] ima i podružnicu.

19. Osnovano tuženik u žalbi ističe da se odredba čl. 19.l. Zakona o potrošačkom kreditiranju ne može primijeniti u ovom predmetu. No, cijeneći okolnosti konkretnog slučaja i sadržaj navedenih odredbi, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda, da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te da tužitelj na takvu ugovornu odredbu nije mogao utjecati i obzirom na takvu ugovornu odredbu i udaljenost njegova prebivališta od mjesta ugovorene nadležnosti Općinskog građanskog suda u Zagrebu, ovaj drugostupanjski sud zaključuje da je time u znatnijoj mjeri narušena procesno-pravna ravnoteža položaja ugovornih strana, pa je posljedično tome valjalo zaključiti da u konkretnom slučaju između stranaka u postupku nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. i 4. ZPP, a kako to pravilno smatra i prvostupanjski sud. Sud prvog stupnja se pri tome pravilno pozvao na odredbe ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. I prema čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako su ispunjene temeljne pretpostavke da nije bila posebno pregovarana i da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

20. Stoga tuženik neosnovano pobija prvostupanjsko rješenje, pa je na temelju odredbe čl. 380. t. 2. ZPP kao neosnovanu valjalo odbiti njegovu žalbu i potvrditi prvostupanjsko rješenje.

21. Odluka pod točkom II. izreke ovog drugostupanjskog rješenja temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. i 2. u vezi čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan, jer je žalba neosnovana glede glavne stvari, a samo u neznatnom dijelu osnovana glede odluke o troškovima parničnog postupka.

U Velikoj Gorici 5. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća

Goran Škugor