REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2304/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mladen Šimundić, u pravnoj stvari tužitelja ŠT, vl. obrta [obrt], [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Hajdek, odvjetnik u Zagrebu, Ivana Šibla 15, protiv tuženika WIENER OSIGURANJE VIENNA INSURANCE GROUP d.d., Zagreb, Slovenska 24, OIB: 52848403362, kojeg zastupa punomoćnik Ante Puljiz, odvjetnik u Zagrebu, Poljička 5, radi isplate iznosa od 406,91 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1066/2023-9 od 28. ožujka 2024., 5. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba te se potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1066/2023-9 od 28. ožujka 2024. u pobijanim točkama I. i II. njezine izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 406,91 EUR zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, sve u roku od 15 dana (točka I. izreke); naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 226,54 EUR sa zateznim kamatama, u roku od 15 dana (točka II. izreke) te je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 13,27 EUR (točka III. izreke).

2. Iz obrazloženja presude proizlazi da je predmet spora cijena radnog sata za izvršeni popravak vozila na ime naknade štete iz kasko osiguranja te da je među strankama tijekom prvostupanjskog postupka bila sporna visina tužbenog zahtjeva vezana uz cijenu radnog sata tužitelja. Prvostupanjski sud je uvidom u cjenik tužitelja (list 10. spisa) utvrdio da je cijena sata rada na vozilu tužitelja 43,00 EUR, polazeći od shvaćanja da oštećenik može slobodno izabrati radionicu u kojoj će popraviti svoje vozilo u mjestu svog boravišta, u bilo kojem servisu koji se bavi popravkom određene vrste vozila po cijeni koju taj servis redovito naplaćuje svojim klijentima, a ako i postoje druge radionice s jeftinijom cijenom radnog sata, nije riječ o eventualnom doprinosu oštećenika šteti iz čl. 1092. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO) i tuženik nema ovlast niti pravo određivati autoservisima cijene sata rada, a što proizlazi i iz stručnog mišljenja Vijeća za zaštitu tržišnog natjecanja Klasa: 034-08/18-01/093, URBROJ: 580-09/84-2020-043 od 20. veljače 2020. (list 14. -17. spisa). Budući da je cijena sata rada iskazana u računu u skladu s cjenikom tužitelja, prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelju u odnosu na neplaćenu razliku cijene sata rada nastala šteta iz čl. 1046. ZOO-a, koja se odnosi na ostatak iznosa sata rada na koji tužitelj prema cjeniku ima pravo i to u utuženom iznosu od 406,91 EUR. Stoga je odlučio da je tuženik, kao osiguratelj osobe odgovorne za štetu, u skladu s odredbom čl. 1085. st. 1. i 4. ZOO-a, tužitelju dužan naknaditi štetu u tom iznosu.

3. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu iz koje sadržajno proizlazi da presudu pobija u točkama I. i II. njezine izreke, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te bitne povrede odredaba parničnog postupka. U žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje kad je propustio utvrditi realnu tržišnu cijenu radnog sata za izvršeni popravak predmetnog vozila. Ističe da je nejasno zašto sud nije proveo vještačenje predloženo po tužitelju, kad je očigledno da sud ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem da bi utvrdio cijenu rada i da nije jasno na temelju čega je sud presudio da je realna tržišna cijena upravo ona koju u tužbenom zahtjevu potražuje tužitelj. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te obvezati tužitelja na plaćanje troškova postupka, a podredno, vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak za sastav žalbe u iznosu od 125,00 EUR, uvećano za PDV 25% i trošak sudske pristojbe za žalbu i presudu prema odluci suda.

4. U odgovoru na tuženikovu žalbu, tužitelj je u cijelosti osporio žalbene navode te predložio odbiti žalbu, pozivajući se na praksu ovoga suda koju dostavlja, sve uz naknadu troška odgovora na žalbu te troška sudske pristojbe za odgovor na žalbu po rješenju suda.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitavši prvostupanjsku presudu u pobijanim točkama I. i II. njezine izreke u skladu s odredbom čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 11. ZPP-a i pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj je sud utvrdio da je pravilna i zakonita.

7. Tuženik žalbom osporava činjenično stanje iz prvostupanjske presude u odnosu na utvrđenu cijenu rada za popravak predmetnog vozila. Stoga ti navodi nisu od značaja u ovom sporu male vrijednosti u kojem drugostupanjski sud nije ovlašten ispitivati pravilnost i potpunost činjeničnog stanja kako ga je utvrdio prvostupanjski sud te kao takvi nisu cijenjeni.

8. Pravilno je shvaćanje prvostupanjskog suda o tome da oštećenik nije dužan popraviti vozilo u onom servisu kojeg mu preporuči osiguravajuće društvo, već je ovlašten popraviti vozilo u servisu koji se bavi popravkom određene vrste vozila, po cijeni koju taj servis naplaćuje klijentima. Također, okolnost što eventualno postoje i druge radionice u kojima bi cijena radnog sata bila jeftinija, ne predstavlja doprinos oštećenika šteti u smislu odredbe iz čl. 1092. ZOO-a.

9. Odgovorna osoba je u smislu odredbe iz čl. 1085. ZOO-a dužna uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala, a to znači da je tuženik u obvezi podmiriti cijeli iznos štete bez odbitaka po nahođenju tuženika u vidu vrijednosti rada obračunate po nižoj satnici.

10. Stoga je račun o popravku dostatan dokaz na okolnost visine štete pa je pravilno prvostupanjski sud ocijenio da nije bilo svrsishodno u ovom sporu male vrijednosti provoditi prometno vještačenje i rekonstrukciju na tu okolnost, što uostalom niti nije bio dokazni prijedlog žalitelja već tužiteljev. Time nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a žalitelj ne konkretizira koje su to bitne povrede odredaba postupka po njegovom shvaćanju počinjene.

11. U odnosu na zatezne kamate i troškove postupka žalitelj također ne iznosi konkretne žalbene razloge jer ne navodi u kojem smislu bi odluka prvostupanjskog suda u tom dijelu bila nepravilna, a ovaj sud nalazi da je u dijelu zatezne kamate i troškova postupka pravilno primijenjeno materijalno pravo te nisu utvrđene bitne povrede odredaba postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

12. Zbog svega navedenog, žalbeni navodi nisu doveli u sumnju pravilnost pobijane presude pa je njegova žalba odbijena kao neosnovana primjenom odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a.

13. Konačno valja kazati da nije odlučeno o tužiteljevom zahtjevu za naknadu troškova ovog žalbenog postupka jer o naknadi troškova sud odlučuje na određen zahtjev stranke (čl. 164. st. 1. ZPP-a) te je stranka dužna u zahtjevu određeno navesti troškove za koje traži naknadu (čl. 164. st. 2. ZPP-a), a tužitelj u odgovoru na žalbu nije svoj zahtjev za naknadu troškova odredio po visini.

Zagreb, 5. prosinca 2024.

Sudac

Mladen Šimundić